dodir u misli
02.11.2004., utorak
Podjednako smo voljeli dugu
I gledali smo nebo, Ti i ja… jednim očima. Kišama ukrašeno, i jesenjim slutnjama. U iščekivanja naših boja. Živjeli smo na dlanu Boga sunca… U zrakama se tražili. Skrivača se igrali. Kada bi pala zaslijepljena tobom… ne suncem, Ljubavi . Pružio bi mi misao o nama. I bila bih na krilima ljubavi…. Podjednako smo voljeli dugu. Trčali poljanama. Željeli ispod nje proći… i biti ono što nismo. O, kako smo griješili… kako smo griješili. Ta trebali smo biti MI. Svijet mijenjati, ne sebe… ne NAS, moja ljubavi. Kako sam sretna trčala pod sivim nebom, prema Tebi… mojoj vedrini. Bosim nogama i mokroj odjeći. Kose slijepljene uz lice. Volio si kiše u meni… i krošnje pune suza. Sjećaš li se mene, u aleji kestenova? Kako si rukom hvatao granje i kapljicama me obasipao? A onda usnama sušio moje lice…. Stala sam u tvoje dlanove… Nisam te gledala, ni sada te ne gledam… a vidim Te Ljubavi. Sklopim oči, lagano kao da mi ti rukom vjeđe prelaziš. I osjetim poljupce u trepavicama…. Podjednako smo voljeli dugu… a ja je već dugo ne vidjehHvala Nine za slikicu... Loli Vas vaš dodir... |
