Zatvorim se ponekad u okvir riječi
I od crne linije mastila bivam sapeta.
U mala slova odabrana od odabranih
Guram i okivam nemire u sebi.
I onda mi misao u širine cikne glasno
A duša mi poreda nebeska tijela pogledom.
Pa se zatrepere i uskovitlaju zvijezde
A nebo glasno uzdahne olujom.
Prošaraju se tame rezom svijetla
Otkinute krošnje ukazuju se na tren.
U procjep se skriva moje bivstvo
Što bliže beskraju od tla težim.
Kako je prozirno ovo tijelo i ova krv
Sve će zemlja opet sebi uzeti
Kad spustiš dlanove iz vječnosti k meni
I prineseš me kao žrtvu svojoj namjeri.
Slutim prostranstva i vrtove duša
U snove često bane mi ono od sutra.
I danas znam da sada je prošlost
Ipak ću ovo tijelo iznova odjenuti.
TI SI DALEKO OD SEBE
GUSTA, BISERNA MAGLA
SVUDA OKO TEBE,
A NJEŽNE RUKE ANĐELA
U SVJETLOST TE VODE.
PROTIV TVOJE VOLJE,
PUT TI POKAZUJU;
TI SI DALEKO OD SEBE,
TI VOLIŠ SAMOĆU.
ŽIVIŠ U OBLACIMA DIMA
I ZVUCIMA KAVANE.
U TVOJOJ KRVI IMA VINA,
ALI NEMA MENE.
SAMO U SVOJIM PJESMAMA
POKAZUJEŠ DUŠU,
KAO LATICE NEOBIČNOG CVIJETA-
TUŽNU I RANJIVU.
NE MORAŠ SE BOJATI;
PROŠLA SAM KRAJ TEBE
I NEĆU TE POKUŠATI NAĆI...
...JER, TI SI DALEKO... I OD SEBE...
Rada Munčan
21.01.2008. - 21.01.2009.
Oprosti za ljubav…
Što se poput kiše
Ledena kotrlja
Niz daleke krovove
Tamo gdje nema
Široke ravni
A gudure i lanci
Zveče prazninom…
Za snove mi oprosti
Što ih nježne
Poželjeh,
Tebi, dalekom…
Ni riječi mi
Ne uzmi za zlo
One su samo
Slova na koncu
Koja se njišu
Nošena vjetrom
I gube smisao
Kada sve utihne.
Oprosti za toplinu
Koju naslućujem
Tako podatnu
U glasu koji volim.
I sebe mi oprosti
I mene,
I nas!
Uplakanim staklom
Uspomene se cijede
Kap
po kap…
Žica gitare
Dušom vrluda
Svaku poru
Dotiče skladom.
Na tren se čini
- ni otišao nisi
a onda opet
godine progovore
I pjevaju balade
o nekoj ženi
što te u predvečerja
na pragu čeka
Samo smo pahulje
Nebu s lica kapnute
Što nas toplina
Mrtvima tvori.
Ili smo pijesak
S obala razdvojenih
Vjetrom doneseni
Na dlan iste sudbine.
Na crnu noć
Sipi bijeli snijeg….
< | siječanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Foto by: Maja
Hit Counter
Stihovi na ovoj stranici 'iscurili' su iz pera Maje Muškić, novinarke Glasa Slavonije
Objavljene knjige poezije:
1999. "Sumrak svitanja" - izdavač Matica hrvatska
2009. "S druge strane zjenica" - izdavač Matica Hrvatka
Na zapešću ti
skoren vosak.
Na puti noći
tišina svijeće.
Pod kožom
struji ljubav.
Grije li te?
Uzmi me noćas
u tople dlanove.
Podijeli vjeru
poput kruha.
Mrvica je
za me dovoljna.
Voljet ću te!
Uspavanka
Noć ispija crno vino,
posljednja čaša pred počinak.
Grad tone u mirise tišine.
Na žicama umorne ptice
prebiru uspavanku.
Sive zgrade sklapaju kapke
i žute zjenice skrivaju.
Vjetar u kolijevci
njiše nemirnu rijeku.
U dahu jeseni
spava moj grad.
Dok misliš...
Dok misliš da si planina
i vrhom dotičeš obrise neba
u oblacima skrivaš tuge...
omotane oko sebe poput kiša
nataloženih vremenom
i vjetrovima...
Kapljicama ne daš poteći
lomiš oluje i suncu se pružaš
praznih dlanova, ledenih bridova,
moleći svjetlo što neumitno teče
drugim izvorima vječite tame
da grije...
Dok misliš da si rijeka,
i gaziš površinom svog tijela
misleći da će se obale razići
i pustiti tebe, mirno sobom proći
gaziš dnom od mulja i blata,
a u vodi si....
Na obrisima dotrajale vječnosti
Ostavljaš trag umorna pogleda
na kosi što spokojno sniva
Umirena u potrošenoj noći
tvojim lažljivim dodirima...
samo još ovo jutro...
Sutra će neki novi život
uzeti tvoje tijelo bez duše
I povesti ga zavodljivo
Nudeći biserje...
u zatvorenoj školjci...
Položi riječi na prste
i pokaži pravac otetom snu.
Istopi fosfor, učini me slijepom.
Kazaljke će ipak nastaviti put...
U vremenu mraka...
Nemoj me više tražiti
ni stare slike iz škrinje vaditi.
Lik mi je zauvijek otisnut
Na obrisima
dotrajale vječnosti...
Uhvati ga za ruku,
ne daj mu da ode!
Pruži mu utočište
u prohladnoj noći.
Utopli ga.
Počešljaj trave
i načini postelju.
Cvijećem prostrtu.
Laticama pospi
put do svitanja.
Uzdigni tijelo
dotakni nebo.
Budi most
između svijetova
nama začetih.
Neka po tebi
sliju se zvijezde
u moje naručje.
Zaustavi san
na odlasku.
____________________________
Dunja na ormaru
Poput dunje na ormaru
ostavljaš me da mirišem.
a mene godine trunu...
Ti znaš da sam tu
mirisom me u sobi ćutiš
i obuzet si stalnošću.
Požutjela sam
i gnjila na tvoj dodir.
Nagrižena vremenom.
Skini paučinu
i prašinu sa ormara.
Dunja više ne miriše...