Što to bješe ljubav...

četvrtak, 29.01.2009.

OKVIR RIJEČI

Zatvorim se ponekad u okvir riječi
I od crne linije mastila bivam sapeta.
U mala slova odabrana od odabranih
Guram i okivam nemire u sebi.

I onda mi misao u širine cikne glasno
A duša mi poreda nebeska tijela pogledom.
Pa se zatrepere i uskovitlaju zvijezde
A nebo glasno uzdahne olujom.

Prošaraju se tame rezom svijetla
Otkinute krošnje ukazuju se na tren.
U procjep se skriva moje bivstvo
Što bliže beskraju od tla težim.

Kako je prozirno ovo tijelo i ova krv
Sve će zemlja opet sebi uzeti
Kad spustiš dlanove iz vječnosti k meni
I prineseš me kao žrtvu svojoj namjeri.

Slutim prostranstva i vrtove duša
U snove često bane mi ono od sutra.
I danas znam da sada je prošlost
Ipak ću ovo tijelo iznova odjenuti.

29.01.2009. u 21:49 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Samo dodiri

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Foto by: Maja


Hit Counter
Hit Counter

iz moga pera...


Stihovi na ovoj stranici 'iscurili' su iz pera Maje Muškić, novinarke Glasa Slavonije

Objavljene knjige poezije:

1999. "Sumrak svitanja" - izdavač Matica hrvatska

2009. "S druge strane zjenica" - izdavač Matica Hrvatka

Voljet ću te

Na zapešću ti
skoren vosak.
Na puti noći
tišina svijeće.
Pod kožom
struji ljubav.

Grije li te?

Uzmi me noćas
u tople dlanove.
Podijeli vjeru
poput kruha.
Mrvica je
za me dovoljna.

Voljet ću te!




Uspavanka

Noć ispija crno vino,
posljednja čaša pred počinak.
Grad tone u mirise tišine.
Na žicama umorne ptice
prebiru uspavanku.
Sive zgrade sklapaju kapke
i žute zjenice skrivaju.
Vjetar u kolijevci
njiše nemirnu rijeku.
U dahu jeseni
spava moj grad.



Dok misliš...

Dok misliš da si planina
i vrhom dotičeš obrise neba
u oblacima skrivaš tuge...
omotane oko sebe poput kiša
nataloženih vremenom
i vjetrovima...

Kapljicama ne daš poteći
lomiš oluje i suncu se pružaš
praznih dlanova, ledenih bridova,
moleći svjetlo što neumitno teče
drugim izvorima vječite tame
da grije...

Dok misliš da si rijeka,
i gaziš površinom svog tijela
misleći da će se obale razići
i pustiti tebe, mirno sobom proći
gaziš dnom od mulja i blata,
a u vodi si....




Na obrisima dotrajale vječnosti


Ostavljaš trag umorna pogleda
na kosi što spokojno sniva
Umirena u potrošenoj noći
tvojim lažljivim dodirima...
samo još ovo jutro...

Sutra će neki novi život
uzeti tvoje tijelo bez duše
I povesti ga zavodljivo
Nudeći biserje...
u zatvorenoj školjci...

Položi riječi na prste
i pokaži pravac otetom snu.
Istopi fosfor, učini me slijepom.
Kazaljke će ipak nastaviti put...
U vremenu mraka...

Nemoj me više tražiti
ni stare slike iz škrinje vaditi.
Lik mi je zauvijek otisnut
Na obrisima
dotrajale vječnosti...





Zaustavi san na odlasku

Uhvati ga za ruku,
ne daj mu da ode!
Pruži mu utočište
u prohladnoj noći.
Utopli ga.

Počešljaj trave
i načini postelju.
Cvijećem prostrtu.
Laticama pospi
put do svitanja.

Uzdigni tijelo
dotakni nebo.
Budi most
između svijetova
nama začetih.

Neka po tebi
sliju se zvijezde
u moje naručje.
Zaustavi san
na odlasku.



____________________________


Dunja na ormaru

Poput dunje na ormaru
ostavljaš me da mirišem.
a mene godine trunu...

Ti znaš da sam tu
mirisom me u sobi ćutiš
i obuzet si stalnošću.

Požutjela sam
i gnjila na tvoj dodir.
Nagrižena vremenom.

Skini paučinu
i prašinu sa ormara.
Dunja više ne miriše...



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se