Što to bješe ljubav...

utorak, 23.09.2008.

OHOLA BISTRINA ISTINE

Magle bježe iz ove ravnice
Dugačkim koracima koščatih nogu
Korake od četiri milje čine…

Ohola bistrina istine
U krhotine sunčevih zraka se tvori
I svjetlošću obasjava kulu od laži

Na obronku grada velikog diva
Skala po skala, grijeh po grijeh
I grad kojeg uvijek i svi imaju.

Biserna ogrlica tuđih stanica…
O vrat se poput užeta mota
I bilo postaje spor… i trom

Svijet je mjesto za skučen život
Rijeke su kapi na čelu zemlje
Samo ljubav granice ne poznaje…



23.09.2008. u 17:56 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Samo dodiri

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Foto by: Maja


Hit Counter
Hit Counter

iz moga pera...


Stihovi na ovoj stranici 'iscurili' su iz pera Maje Muškić, novinarke Glasa Slavonije

Objavljene knjige poezije:

1999. "Sumrak svitanja" - izdavač Matica hrvatska

2009. "S druge strane zjenica" - izdavač Matica Hrvatka

Voljet ću te

Na zapešću ti
skoren vosak.
Na puti noći
tišina svijeće.
Pod kožom
struji ljubav.

Grije li te?

Uzmi me noćas
u tople dlanove.
Podijeli vjeru
poput kruha.
Mrvica je
za me dovoljna.

Voljet ću te!




Uspavanka

Noć ispija crno vino,
posljednja čaša pred počinak.
Grad tone u mirise tišine.
Na žicama umorne ptice
prebiru uspavanku.
Sive zgrade sklapaju kapke
i žute zjenice skrivaju.
Vjetar u kolijevci
njiše nemirnu rijeku.
U dahu jeseni
spava moj grad.



Dok misliš...

Dok misliš da si planina
i vrhom dotičeš obrise neba
u oblacima skrivaš tuge...
omotane oko sebe poput kiša
nataloženih vremenom
i vjetrovima...

Kapljicama ne daš poteći
lomiš oluje i suncu se pružaš
praznih dlanova, ledenih bridova,
moleći svjetlo što neumitno teče
drugim izvorima vječite tame
da grije...

Dok misliš da si rijeka,
i gaziš površinom svog tijela
misleći da će se obale razići
i pustiti tebe, mirno sobom proći
gaziš dnom od mulja i blata,
a u vodi si....




Na obrisima dotrajale vječnosti


Ostavljaš trag umorna pogleda
na kosi što spokojno sniva
Umirena u potrošenoj noći
tvojim lažljivim dodirima...
samo još ovo jutro...

Sutra će neki novi život
uzeti tvoje tijelo bez duše
I povesti ga zavodljivo
Nudeći biserje...
u zatvorenoj školjci...

Položi riječi na prste
i pokaži pravac otetom snu.
Istopi fosfor, učini me slijepom.
Kazaljke će ipak nastaviti put...
U vremenu mraka...

Nemoj me više tražiti
ni stare slike iz škrinje vaditi.
Lik mi je zauvijek otisnut
Na obrisima
dotrajale vječnosti...





Zaustavi san na odlasku

Uhvati ga za ruku,
ne daj mu da ode!
Pruži mu utočište
u prohladnoj noći.
Utopli ga.

Počešljaj trave
i načini postelju.
Cvijećem prostrtu.
Laticama pospi
put do svitanja.

Uzdigni tijelo
dotakni nebo.
Budi most
između svijetova
nama začetih.

Neka po tebi
sliju se zvijezde
u moje naručje.
Zaustavi san
na odlasku.



____________________________


Dunja na ormaru

Poput dunje na ormaru
ostavljaš me da mirišem.
a mene godine trunu...

Ti znaš da sam tu
mirisom me u sobi ćutiš
i obuzet si stalnošću.

Požutjela sam
i gnjila na tvoj dodir.
Nagrižena vremenom.

Skini paučinu
i prašinu sa ormara.
Dunja više ne miriše...



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se