Cory Doctorow - Mali brat http://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother

petak, 16.07.2010.

DEVETO POGLAVLJE


Ovo poglavlje posvećeno je Compas Books/Books inc., najstarijoj nezavisnoj knjižari na zapadu SAD-a. Njihove knjižare nalaze se duž Kalifornije, u San Franciscu, Burlingameu, Mountan Viewu i Palo Altou, ali najbolje od svega je što imaju strašnu knjižaru usred Disneylanda u Anaheimu. Inače sam lud za Disneylandom (ako mi ne vjerujete, pročitajte moj prvi roman, „Down and Out in the Magic Kingdom“), i svaki put kada sam živio u Kaliforniji kupio bih si godišnju kartu za Disneyland, a pri svakoj posjeti navratio bih i do knjižare Compas Books. Imaju genijalan izbor neautoriziranih (ponekad i kritički nastrojenih) knjiga o Disneyu, kao i široku lepezu dječjih knjiga i znanstvene fantastike, a u susjednom kafiću možete popiti opaki cappuccino.

Compass Books/Books Inc:
http://www.booksinc.net/NASApp/store/Product;jsessionid=abcFch09pbU6m7ZRrLr?s=showproduct&isbn=0765319853



Bio je tako ljut da sam mislio da će puknuti. Sjećate se kako sam rekao da je jako rijetko gubio živce? Te večeri izgubio ih je kao nikada u životu.

„Nevjerojatno! Taj murijak, imao je jedva osamnaest godina, i cijelo vrijeme je ponavljao: 'Ali, gospodine, zašto ste jučer bili u Berkeleyu ako se vaš klijent nalazi u Mountan Viewu?' Pokušavao sam mu objasniti da radim u Berkeleyu kao profesor, a on bi rekao: 'Mislio sam da ste konzultant.', i hajdemo sve ispočetka. Kao da sam upao u neku TV-seriju u kojoj su svi policajci zaraženi virusom gluposti.

Što je još gore, uporno je tvrdio kako sam i danas bio u Berkeleyu, ja sam mu govorio da nisam, a on je ponavljao da jesam. Onda mi je pokazao ispis mog ENC-a, na kojem je pisalo da sam danas tri puta bio na mostu San Mateo!

I to nije sve!“, rekao je i duboko udahnuo, po čemu sam znao da se stvarno pjeni. „Imali su podatke o tome gdje sam bio, na mjestima na kojima nema naplatnih kućica. Prate mi ENC na ulici, nasumično. I imaju krive podatke! Jebem'u, mislim, špijuniraju nas sve, a uz to su i nesposobni!“

Slijedio sam ga u kuhinju i gledao ga s dovratka. Pogledao sam mamu i oboje smo podigli obrve, kao da pitamo jedno drugo: Tko će mu reći: lijepo smo ti rekli? Klimnuo sam joj. Ona je mogla iskoristiti svoje supružničke moći u borbi protiv njegovog bijesa, što je meni kao običnoj jedinici potomstva bilo nemoguće.

„Drew“, rekla je, i zgrabila ga za ruku kako bi prestao koračati kuhinjom mašući rukama kao ulični propovjednik.

„Što?!“, obrecnuo se.

„Mislim da se trebaš ispričati Marcusu.“ Glas joj je bio miran i tih. Tata i ja smo živčici u kući. Mama je hladna k'o špricer.

Pogledao me i zaškiljio dok je nakratko razmišljao. „U redu.“, rekao je konačno. „Pričao sam o profesionalnom nadziranju. Ovi tipovi su potpuni amateri. Oprosti, sine.“, rekao je. „Bio si u pravu. Pružio mi je ruku, rukovali smo se, a onda me, čvrsto i neočekivano, zagrlio.

„Bože, Marcuse, što radimo od ove zemlje? Tvoja generacija zaslužuje naslijediti nešto bolje od ovoga.“ Kada me pustio, vidio sam mu duboke bore na licu, koje nikada prije nisam primijetio.

Pošao sam u svoju sobu i igrao neke igre na Xnetu. Postojala je dobra multiplayer igrica s gusarima na navijanje, gdje ste morali izvršavati misije svakih par dana da biste navili mehanizme svoje ekipe kako biste ponovno mogli pljačkati i pustošiti. Radilo se o jednoj od onih igrica koje sam mrzio, a nisam mogao prestati igrati: s puno misija koje se stalno ponavljaju, i nije baš neko zadovoljstvo ispuniti ih, nešto malo bitaka jedan-na-jedan (tučnjave koje određuju tko će zapovijedati brodom) i ne previše fora zagonetki koje trebate riješiti. Najčešće su mi takve igrice budile nostalgiju za Harajuku Fun Madness, u kojem je omjer trčanja u stvarnom svijetu, rješavanja zagonetki na Internetu i smišljanja taktike s ekipom bio uravnotežen.

Danas mi je baš to trebalo. Besmislena zabava.

Siroti tata.

Ja sam mu to učinio. Prije je bio sretan, uvjeren da se novac od njegovih poreza troši na njegovu sigurnost. Uništio sam to uvjerenje. Naravno da je to uvjerenje bilo pogrešno, ali ono mu je davalo snagu. Kada sam ga vidio tako jadnog i slomljenog, zapitao sam se je li bolje gledati bez ružičastih naočala i biti bez nade, ili živjeti u raju za naivce. Onaj sram – sram koji sam osjećao otkako sam odao svoje lozinke, otkako su me slomili – se vratio, postao sam bezvoljan i samo htio pobjeći sam od sebe.

Moj lik je bio mornar na brodu Zombi-jurišnik, i prestao se kretati dok nisam bio na Internetu. Slao sam poruke svim igračima na brodu dok nisam pronašao jednoga koji me htio naviti. To me zabavilo neko vrijeme. Ustvari, sviđalo mi se. Bilo je nešto čarobno u tome da vam potpuni stranac učini uslugu. A kako se radilo o Xnetu, znao sam da su mi svi stranci na neki način prijatelji.

>Odakle si?

Lik koji me navio zvao se Lizinator, i bio je žensko, iako to nije značilo da je stvarno djevojka. Igranje ženskih likova je privlačilo dečke na neki čudan način.

>San Francisco

odgovorio sam.

>Ne bleso, gdje si u San Franu?

>Zašto? Jesi pervertit?

To je obično zaustavljalo tu temu. Svaka igra je, naravno, bila puna pedofila i pervertita, kao i policajaca koju su glumili mamce za pervertite i pedofile (iako sam se iskreno nadao da ih nema na Xnetu). Ovakva optužba je u devet od deset slučajeva bila dosta da se tema promijeni.

>Mission? Portero Hill? Noe? East Bay?

>Samo me navij ok hvala?

Prestala me navijati.

>Strah te?

>Ne. Što te briga?

>Samo pitam.

Nije mi se to sviđalo. Nije bila samo znatiželjna. Recimo da sam bio paranoičan. Sišao sam s mreže i ugasio Xbox.

#

Idućeg jutra me tata pogledao preko stola i rekao: „Čini se da će se stanje popraviti.“ Pružio mi je novine otvorene na trećoj strani.

„Glasnogovornik Ureda za domovinsku sigurnost potvrdio je da će njihov ured u San Franciscu zatražiti povećanje proračuna i osoblja od 300 posto.“

Što?!

„General Graeme Sutherland, zapovjednik područja Sjeverne Kalifornije, potvrdio je zahtjev na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji, napomenuvši kako ih je na to potaknuo porast sumnjivih aktivnosti u Zaljevskom području. 'Pratimo porast komunikacija i aktivnosti u podzemlju i uvjereni smo da saboteri namjerno proizvode lažne sigurnosne uzbune kako bi potkopali naš rad.'“

Ukrižio sam očima. Nemoguće.

„'Te lažne uzbune mogle bi služiti za 'zbunjivanje radara', s ciljem maskiranja pravih napada. Jedini učinkoviti način borbe je povećanje broja osoblja i analitičara, kako bismo mogli detaljno istražiti svaki trag.'
Sutherland se osvrnuo i na gužve koje su nastale po cijelom gradu, nazvavši ih 'nesretnima', i obećao da će se problem riješiti.“

Zamislio sam četiri-pet puta više agenata Domovinske sigurnosti u gradu, dovedenih da bi kompenzirali moje glupe ideje. Van je bila u pravu. Što im se više opirem, to gori postaju.

Tata je upro prstom u novine: „Možda su budale, ali su bar metodični. Povećavat će proračun i osoblje dok ne riješe problem. Ima smisla, znaš. Kopati kroz sve podatke u gradu, pratiti baš svaki trag. Uhvatit će teroriste.“

Puknuo sam. „Tata, čuješ li što govoriš? Oni namjeravaju istraživati baš svaku osobu u San Franciscu!“

„Da.“, rekao je. „baš tako. Uhvatit će svakoga tko duguje alimentaciju, svakog dilera, svaki ološ i sve teroriste. Samo čekaj. To bi moglo postati najbolje što se ikada dogodilo u ovoj zemlji.“

„Reci da se šališ.“, rekao sam mu. „Molim te. Misliš da im je to bila namjera kada su pisali Ustav? A što s Poveljom prava?“

„Povelja prava je napisana prije pretraživanja podataka.“ rekao je. Bio je strašno ozbiljan, uvjeren da je u pravu. „Pravo na slobodno udruživanje je u redu, ali zašto policija ne bi smjela pretraživati tvoju društvenu mrežu da otkrije družiš li se s pripadnicima bandi ili teroristima?“

„Jer je to napad na moju privatnost!“, rekao sam.

„U čemu je problem? Što bi radije, privatnost ili teroriste?“

Argh. Mrzio sam ovako se prepirati s tatom. Trebala mi je kava. „Ma, daj, tata. Ne hvataju teroriste oduzimajući nam privatnost: samo stvaraju probleme normalnim ljudima.“

„Kako znaš da ne hvataju teroriste?“

„A gdje su svi ti teroristi koje su pohvatali?“

„Sigurno ćemo uskoro vidjeti i uhićenja. Samo se strpi.“

„Što se k vragu dogodilo s tobom od sinoć, tata? Bio si ljut k'o ris što te policija zaustavila – “

„Ne razgovaraj tako sa mnom, Marcuse. Imao sam vremena od sinoć, razmisliti o svemu i pročitati ovo.“ Zatresao je novine. „Uhvatili su mene samo zato što ih negativci aktivno ometaju. Trebaju prilagoditi svoje tehnike kako bi prevladali taj problem. I uspjet će. Istovremeno, mala je cijena da me tu i tamo zaustave na putu. Nije pravi trenutak za izigravanje odvjetnika Povelje prava. Sada se trebamo žrtvovati za sigurnost svoga grada.“

Nisam mogao pojesti prepečenac do kraja. Stavio sam tanjur u perilicu i otišao u školu. Morao sam se maknuti iz kuće.

#

Xneteri nisu bili oduševljeni pojačanim policijskim nadzorom, ali nisu planirali niti okrenuti drugi obraz. Netko se javio u kontakt emisiju na radiju i rekao kako policija samo gubi vrijeme, kako možemo smrdati sustav brže nego što ga oni mogu popraviti. Snimka te emisije je sinoć bila najskidanija stvar na Xnetu.

„Ovo je Kalifornija uživo i imamo anonimni poziv iz govornice u San Franciscu, koji ima vlastite informacije o gužvama u gradu prošloga tjedna. Izvolite, u eteru ste.“

„'Ej, da, to je samo početak, ku'iš. Mislim, ono, tek smo krenuli. Nek' zaposle milijardu drotova i postave kontrolne točke na svaki ćošak. Sve ćemo ih ometati. I, ono, sve to sranje o teroristima? Nismo mi teroristi! Ma daj, stvarno, o'ladite. Ometamo sustav jer mrzimo Domovinsku sigurnost i volimo svoj grad. Teroristi? Ne znam ni točno napisat' jihad. Skulirajte se!“

Zvučao je retardirano. Ne samo nerazumljive rečenice, nego i likovanje koje mu se čulo u glasu. Zvučao je kao neki klinac koji je pun sebe. I bio je klinac pun sebe.

Xnet je bio pun svađa zbog njega. Jedni su mislili da je budala zbog tog poziva, drugi su ga smatrali junakom. Mene su brinule nadzorne kamere – neka je mogla snimati tu govornicu. I čitači erfida, koji su mogli očitati njegovu kartu za podzemnu. Nadao sam se da je bio dovoljno pametan da obriše otiske prstiju s kovanice, navuče kapuljaču na glavu, a sve erfide ostavi doma. Ali sumnjao sam u to. Pitao sam se hoće li mu netko uskoro pokucati na vrata.

Znao sam da se na Xnetu dogodilo nešto važno po tome što bih odmah počeo dobivati milijune e-mailova od ljudi koji su htjeli obavijestiti M1k3ya o najnovijim zbivanjima. Baš sam čitao o gospodinu Ne-znam-napisati-jihad, kada mi je inbox podivljao. Svi su imali poruku za mene – link na jedan od mnoštva anonimnih blogova na Xnetu, baziranih na Freenet sustavu objavljivanja, koji također koriste zagovornici demokracije u Kini.

> Za dlaku.

> Večeras smo ometali na Embarcaderu i zezali se i svima davali novi ključ za auto, kuću, novi pokaz za podzemnu i ENC, bacali malo lažnog baruta okolo. Murija je bila posvuda ali mi smo bili pametniji; tamo smo skoro svako veče i nikad nas ne uhvate.

> Večeras su nas uhvatili. Glupa pogreška bili smo šlampavi uhvatili su nas. Lik u civilu je uhvatio jednog frenda a onda i nas ostale. Gledali su rulju dosta dugo i imali su jedan od onih kamiona u blizini i strpali su nas četvoricu unutra ali ne i ostale.

> Kamion je bio PUN ko šipak koštica, nema koga nije bilo, mlado staro crno bijelo siromašno bogato svi sumnjivi. Dva murijaka su nas pokušavala ispitati, a civilci su samo dovlačili nove. Većina rulje je pokušavala doći na početak reda da prije završe s ispitivanjem a mi smo se povlačili nazad i bili smo tamo ono satima i bilo je stvarno vruće a gužva sve veća a ne manja.

> Negdje oko osam su ono imali smjenu i dva nova murijaka su došla i šizila na onu dvojicu što su bili tamo kao koji vrag? vi ne radite ništa ovdje. Gadno su se posvađali i dva stara murijaka su otišla a nova dvojica su sjela za stol i šaputali neko vrijeme.

> Onda je jedan ustao i počeo se derati SVI IDITE DOMA ISUSE KRISTE IMAMO PAMETNIJEG POSLA NEGO DA VAS GNJAVIMO PITANJIMA AKO STE NEŠTO SKRIVILI NEMOJTE TO PONOVITI SHVATITE OVO KAO UPOZORENJE.

> Hrpa ljudi u odijelima su pošizili što je bilo urnebesno jer su ono prije deset minuta gnjavili što ih drže tamo a sad su opasno šizili što ih puštaju, ono odlučite se.

> Zbrisali smo na brzinu i došli doma da napišemo ovo. Civilci su posvuda, vjerujte nam. Ako ometate, otvorite četvoro očiju i brišite ako bude problema. Ako vas uhvate, probajte čekati, možda bude prevelika gužva pa vas puste.

> Mi smo napravili tu gužvu! Svi ljudi u tom kamionu su bili tamo jer smo mi ometali. Ometajte i dalje!

Bilo mi je mučno. To četvoro ljudi – klinaca koje ni ne poznajem – skoro su zauvijek nestali zbog nečega što sam ja započeo.

Zbog nečega što sam im ja rekao da rade. Nisam bio ništa bolji od terorista.

#

Domovinskoj sigurnosti su odobrili povećanje proračuna. Predsjednik i guverner su na TV-u obznanili da cijena sigurnosti nikada nije previsoka. Idući dan smo to svi zajedno morali gledati u školi. Tata je slavio. Mrzio je predsjednika od dana kada je izabran, govorio da je jednako loš kao i prošli, a prošli je bio katastrofa, a sad je pričao samo o tome kako je ovaj novi dinamičan i odlučan.

„Ne budi tako oštar prema ocu.“, rekla mi je mama jedne večeri, kada sam stigao iz škole. Trudila se što više raditi od kuće. Mama je specijalist za selidbe – pomaže Britancima da se snađu u San Franciscu – i radi kao slobodnjak. Tvrtka u Britaniji joj plaća da odgovara na e-mailove Britanaca diljem zemlje koje zbunjuju čudni Amerikanci. Zarađuje za život objašnjavajući ljudima Amerikance, a rekla je da je ovih dana bolje raditi od kuće, gdje ne mora susretati žive Amerikance niti pričati s njima.

Nemam iluzija o Britaniji. Amerika je možda spremna pogaziti svoj Ustav kad god nas neki mudžahedin pogleda poprijeko, ali u projektu iz sociologije u prvom srednje naučio sam da Britanci uopće nemaju Ustav. Imaju neke zakone od kojih bi vam se naježile dlake na nožnim prstima: mogu vas strpati u zatvor na godinu dana ako su sigurni da ste terorist ali nemaju dovoljno dokaza. Kako mogu biti sigurni, ako nemaju dovoljno dokaza? Zašto su tako sigurni? Jesu li vas u nekom stvarno realističnom snu vidjeli kako se bavite terorističkim aktivnostima?

A pored nadzora u Velikoj Britaniji, Amerikanci djeluju kao amateri. Prosječnog stanovnika Londona snime 500 puta dnevno samo dok hoda ulicom. Svaku registarsku pločicu snimaju u svakom kutku zemlje. Svi, od banaka do javnog prijevoza, pristupaju vrlo entuzijastično nadziranju i cinkanju svakoga tko djeluje i najmanje sumnjivo.

Mami to nije izgledalo tako. Bila je još srednjoškolka kada je napustila Veliku Britaniju, i nikada se ovdje nije sasvim udomaćila, iako se udala za lokalnog dečka i ovdje odgojila sina. Njoj će ovo uvijek ostati zemlja barbara, dok će Velika Britanija biti dom.

„Mama, griješi. Bar ti bi to trebala vidjeti. Sve što ovu zemlju čini sjajnim mjestom se baca u smeće, a on surađuje. Je li ti upalo u oko da nisu uhvatili nijednog terorista? Tata je sav u 'trebamo biti sigurni' filmu, a ne primjećuje da se mnogi od nas ne osjećaju sigurno. Osjećamo se ugroženo cijelo vrijeme.“

„Sve to mi je jasno, Marcuse. Vjeruj mi, ni meni se ne sviđa što se događa u ovoj zemlji. Ali tvoj otac je –“ Zastala je. „Kada se nisi vratio nakon napada, mislili smo – “

Ustala je i skuhala si čaj. To je radila kada se osjećala neugodno ili uznemireno.

„Marcuse“, rekla je. „Marcuse, mislili smo da si mrtav. Shvaćaš li? Danima smo te oplakivali. Mislili smo da si na dnu oceana, u komadićima. Mrtav jer je neki gad odlučio ubiti stotine nepoznatih ljudi kako bi nešto dokazao.“

Njene riječi su mi polako sjele. Mislim, bilo mi je jasno da su bili zabrinuti. Puno ljudi je poginulo u eksplozijama – oko četiri tisuće prema trenutnim procjenama – i gotovo svatko je poznavao nekoga tko se toga dana nije vratio kući. Dvoje ljudi iz moje škole je nestalo.

„Tvoj otac je bio spreman ubiti nekoga. Bilo koga. Bio je izvan sebe. Takvog ga nisi vidio. Takvog ga ni ja još nisam vidjela. Bio je izvan sebe. Samo je sjedio za stolom i psovao i psovao i psovao. Ružne riječi, kakve do tada nisam čula da koristi. Jedan dan – treći dan – netko je nazvao, a on je bio uvjeren da si to ti, ali bio je krivi broj, i bacio je telefon i razbio ga u tisuće komadića.“ A pitao sam se odakle novi telefon u kuhinji.

„Tvoj otac se slomio. Voli te. Oboje te volimo. Najvažnija si stvar u našim životima. Ne razumiješ to, zar ne? Sjećaš li se, kada si imao deset godina, kada sam otišla u London na dulje vrijeme?“

Klimnuo sam bez riječi.

„Htjeli smo se razvesti. Sada nema veze zašto. Bila je to kriza, dogodi se kada ljudi koji se vole ne obraćaju pažnju jedno na drugo nekoliko godina. Došao je, našao me i uvjerio me da se vratim zbog tebe. Pomisao da ti to učinimo bila je nepodnošljiva. Zbog tebe smo se ponovno zaljubili. Danas smo zajedno zbog tebe.“

Osjetio sam knedlu u grlu. Nisam imao pojma. Nitko mi nije rekao.

„Tvom ocu je sada jako teško. Nije sav svoj. Morat ćemo još čekati da nam se vrati, da ponovno postane čovjek kojeg volim. Do tada mu treba razumijevanje.“

Čvrsto me zagrlila, i primijetio sam koliko su joj se ruke stanjile, kako joj je koža na vratu obješena. Uvijek sam mamu vidio u glavi kao mladu, svijetlog tena, ružičastih obraza, veselu, kako lukavo gleda kroz svoje naočale metalnih okvira. Sada je djelovala kao starica. Ja sam joj to uradio. Teroristi su joj to uradili. Domovinska sigurnost joj je to uradila. Na neki uvrnut način, svi smo bili na istoj strani, a mama, tata i svi oni ljudi koje smo sredili bili su na drugoj strani.

#

Te noći nisam mogao spavati. Mamine riječi su mi prolazile glavom. Za večerom je tata bio napet i tih i jedva da smo riječ prozborili, bojao sam se da ću reći nešto krivo, a on je bio sav nabrijan zbog najnovijih vijesti, da je Al Qaeda odgovorna za napad. Šest različitih terorističkih skupina su preuzele odgovornost, ali samo Al Qaedina snimka na Internetu sadržavala je podatke za koje je Domovinska sigurnost tvrdila da ih nikome nije odala.

Ležao sam u krevetu i slušao noćnu kontakt emisiju na radiju. Tema su bili seksualni problemi, a voditelj jedan gay kojega sam inače rado slušao, davao je ljudima prilično grube savjete, ali dobre, i bio je duhovit i zabavan.

Noćas se nisam mogao smijati. Većina pozivatelja je pitala što da rade jer im je, od napada, postalo teško upustiti se u akciju s partnerima. Čak i na emisiji o seksu, ta tema me je pratila.

Ugasio sam radio i čuo kako na ulici tiho radi motor.

Moja soba je na zadnjem katu naše kuće, jedne od obojanih dama. Ima kosi tavanski strop i prozore s obje strane – s jednoga se vidi cijeli Mission, a s drugog ulica ispred kuće. Auti su često vozili ulicom u svako doba noći, ali ovaj je zvuk motora bio nekako drugačiji.

Otišao sam do uličnog prozora i podigao rolete. Na ulici, ispod mene, bio je neoznačeni bijeli kombi s čijeg krova su se kočile antene, toliko antena nikada nisam vidio na vozilu. Vrlo polako je vozio ulicom, a mali satelitski tanjur na krovu se vrtio i vrtio.

Dok sam gledao, kombi je stao a zadnja vrata su se otvorila. Lik u odori Domovinske sigurnosti – mogao sam ih prepoznati sa sto metara udaljenosti – izašao je na ulicu. U ruci je imao nekakav džepni uređaj čije plavo osvjetljenje mu je obasjalo lice. Hodao je gore-dolje, prvo provjeravajući moje susjede, radeći zabilješke u uređaju, a onda krenuo prema meni. Nešto mi je bilo poznato u načinu na koji je hodao, gledao dolje –

Koristio je detektor bežičnog signala! Domovinska sigurnost je tražila čvorišta Xneta. Ostavio sam ga uključenog jer sam skidao neke fora animacije koje je jedan Xneter napravio od predsjednikovog „nema cijene“ govora. Iščupao sam utikač iz struje, a onda otrčao do prozora i odmaknuo zastor samo centimetar.

Lik je opet gledao svoj detektor, koračao gore-dolje ispred naše kuće. Tren kasnije, vratio se u kombi i odvezao se.

Izvadio sam foto-aparat i snimio što sam više slika tog kombija s antenama mogao. Otvorio sam ih u besplatnom editoru slika po imenu GIMP i izbrisao sa slika sve osim kombija – ulicu i bilo što po čemu bi me se moglo identificirati.

Stavio sam slike na Xnet i napisao sve čega sam se mogao sjetiti o kombiju. Tipovi su definitivno tražili Xnet, bio sam siguran.

E, sada stvarno nisam mogao spavati.

Nije mi preostalo ništa drugo osim igranja gusara na navijanje. Čak i u ovo vrijeme trebalo je biti dosta igrača. Pravi naziv igrice bio je Mehanička pljačka, a iz hobija ga je napravila skupina teenagerskih death-metalaca iz Finske. Igralo se besplatno, a bilo je jednako zabavno kao i one igrice koje koštaju 15 dolara mjesečno, poput Ender's Universe, Middle Earth Quest ili Discworld Dungeons.

Ponovno sam se spojio i bio sam tamo, na palubi Zombi-jurišnika, čekajući da me netko navije. Mrzio sam taj dio igre.

> Hej ti!

Napisao sam gusaru u prolazu.

> Naviješ me?

Zastao je i pogledao me.

> a zašto?

> U istoj smo ekipi, a dobit ćeš i bodove.

Koji kreten.

> Odakle si?

> San Francisco

Ovo je djelovalo vrlo poznato.

> Odakle u San Franciscu?

Izašao sam iz igrice. Nešto čudno se događalo tamo. Otišao sam do blogova, i počeo ih pretraživati, jedan po jedan. Prošao sam ih pet-šest kada sam našao nešto od čega mi se sledila krv u žilama.

Blogeri vole kvizove. Koji si hobit? Jesi li odličan ljubavnik? Kojem planetu najviše sličiš? Koji si lik iz nekog filma? Koji si emocionalni tip? Rješavaju ih, i njihovi prijatelji ih rješavaju, pa onda uspoređuju rezultate. Bezopasna zabava.

Ali kviz koji je tu večer vladao blogovima na Xnetu me uplašio, jer je bio sve samo ne bezopasan.

• Kojeg si spola?
• Koji si razred?
• U koju školu ideš?
• Gdje u gradu živiš?

Kvizovi su rezultate prikazivali šarenim pribadačama na karti, i davali bezvezne preporuke gdje kupiti pizzu i tako to.

Ali pogledajte samo ta pitanja. Recimo, moji odgovori:

• Muško
• 4.
• Srednja škola Chavez
• Portero Hill

Samo dvoje ljudi u mojoj školi odgovara ovom profilu. Tako je i u većini drugih škola. Ako želite otkriti tko su Xneteri, možete koristiti ove kvizove da ih nađete.

To je bilo loše samo po sebi, ali ono što je to impliciralo bilo je još lošije: netko iz Domovinske sigurnosti je koristio Xnet da nas pronađe. Xnet je bio kompromitiran.

Imali smo špijune u svojim redovima.

#

Dao sam CD-e s Xnetom stotinama ljudi, koji su uradili isto to. Ljude kojima sam dao CD-e znao sam prilično dobro. Neke sam znao jako dobro. Cijeli život živim u istoj kući, a tokom godina sam se sprijateljio sa stotinama ljudi, od ljudi s kojima sam išao u vrtić, s kojima sam igrao nogomet, LARP, koje sam upoznao na izlascima, koje sam znao iz škole. Najbliži prijatelji su mi bili moja ekipa za ARG, ali bilo je i dovoljno ljudi koje sam dovoljno dobro poznavao i dovoljno im vjerovao da im dam Xnet CD-e.

Sada sam ih trebao.

Probudio sam Jolua tako da sam ga nazvao na mobitel i poklopio nakon što je jednom zazvonio, tri puta zaredom. Za koji tren bio je na Xnetu.

> Sigurno traže nas?

Umjesto odgovora poslao sam mu kviz.

> O moj Bože gotovi smo.

> Nije tako strašno ali moramo otkriti kome možemo vjerovati.

> Kako?

> To sam te htio pitati za koliko ljudi možeš jamčiti ono vjerovati im do neba i nazad?

> 20-30 otprilike.

> Želim skupiti hrpu stvarno pouzdanih ljudi i napraviti razmjenu ključeva tipa mreže povjerenja.

Mreža povjerenja je jedna od cool kriptografskih stvari o kojima sam čitao ali ih nikada nisam probao. S njom ste se gotovo stopostotno mogli osigurati da možete razgovarati s ljudima kojima vjerujete bez prisluškivanja. Problem je u tome što se fizički morate sresti s ljudima bar jednom, da sve započnete.

> Kužim OK. Nije loše. Ali kako skupiti sve na potpisivanje ključeva?

> To sam te htio pitati – kako to napraviti bez da nas ulove?

Jolu je tipkao, pa brisao, pa tipkao i opet brisao.

> Darryl bi znao.

napisao sam.

> Bože, bio je izvrstan za takve stvari.

Jolu mi nije odgovorio. Zatim:

> Što kažeš na tulum?

napisao je.

> Svi se skupimo negdje, kao da smo obični teenageri koji prave tulum, tako ćemo imati dobar izgovor ako nas netko pita što radimo tamo.

> To bi skroz upalilo! Genijalan si, Jolu!

> Znam. A još sam i bolji: znam i gdje ćemo to napraviti.

> Gdje?

> Sutro terme!

16.07.2010. u 13:57 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Pokušaj prijevoda romana "Little Brother" Coryja Doctorowa na hrvatski. Napredovat će koliko vrijeme bude dopuštalo.

O romanu

"Mali brat" je roman kanadskog sf-pisca Coryja Doctorowa.
Doctorow dopušta besplatni download svih svojih romana sa svojih stranica, kao i nekomercijalne obrade istih, uključujući i prijevode.
Roman sam pročitala u jednom dahu, i odlučila potrošiti slobodno vrijeme (kojeg ionako nemam) na prevođenje istog na hrvatski - čisto eto tako, jer mislim da bi ga što više ljudi trebalo pročitati.

o prevoditeljici

Kvalificirana za ovaj posao.


Pljuvati me za pogreške u prijevodu možete u komentarima, ili na mail:
malibrat.prevoditelj(ad)gmail.com

Sadržaj

Prvo poglavlje

Drugo poglavlje
Treće poglavlje

Četvrto poglavlje

Peto poglavlje

Šesto poglavlje

Sedmo poglavlje

Osmo poglavlje

Deveto poglavlje

Deseto poglavlje





Creative Commons License
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se