Cory Doctorow - Mali brat http://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother

ponedjeljak, 03.05.2010.

SEDMO POGLAVLJE



Ovo poglavlje je posvećeno Books of Wonder u New Yorku, najvećoj i najstarijoj knjižari za dječje knjige na Manhattanu. Nalaze se samo nekoliko ulica dalje od zgrade Flatitron, u kojoj se nalaze uredi izdavača Tor Books, i svaki put kada imam sastanak s ljudima iz Tora, skoknem do Books of Wonder zlouporabiti njihovu ponudu novih, rabljenih i rijetkih dječjih knjiga. Zagriženi sam sakupljač rijetkih izdanja Alise u zemlji čudesa, a Books of Wonder me svaki puta iznova zadivljuju ponekim prekrasnim posebnim izdanjem Alise. Organiziraju hrpu različitih zbivanja za klince, a atmosfera u knjižari spada među najugodnije koje sam iskusio.

Books of Wonder http://www.booksofwonder.com/ 18 West 18th St, New York, NY 10011 USA +1 212 989 3270



Odveli su me van, pa iza ugla, do parkiranog policijskog auta bez oznaka. Nije da bi ikome u ovom kvartu bio problem prepoznati da je to murija – samo policajci voze velike Fordove Crown Victorie sada kada je benzin poskupio na dva dolara za litru. Osim toga, samo murija može ostaviti auto na sred ceste u Van Nessovoj ulici, a da ih ne odvuče neki od jata grabežljivih paukova koji neprestano kruže, provodeći neshvatljiva pravila za parkiranje grada San Francisca, spremni da vam naplate otkupninu za otmicu vašeg auta.

Šmrkalj je ispuhao nos. Sjedio je pozadi, kao i ja. Njegov partner je bio naprijed, nabadajući jednim prstom po prastarom blindiranom laptopu koji je izgledao kao da mu je prvi vlasnik bio Fred Kremenko.

Šmrkalj je pažljivo proučio moju osobnu. „Samo bismo te pitali par rutinskih pitanja.“

„Mogu li vidjeti vaše značke?“, upitao sam. Tipovi su očito bili murijaci, ali nije škodilo dati im do znanja da znam svoja prava.

Šmrkalj ju je pokazao toliko brzo da nisam uspio vidjeti ništa, ali Prišt s prednjeg sjedala me pustio da dobro pogledam njegovu. Vidio sam broj njihovog odreda i upamtio četveroznamenkasti broj značke. Nije bilo teško: hakeri koriste 1337 da napišu „leet“, što znači „elita“.

Obojica su bili vrlo pristojni i nisu me pokušavali zastrašiti kao Domovinska sigurnost dok sam bio kod njih.

„Jesam li uhićen?“

„Privremeno si zadržan u svrhu vlastite sigurnosti, kao i opće sigurnosti.“, odgovorio mi je Šmrkalj.

Dodao je Prištu moju vozačku, a ovaj ju je jednim prstom napikavao u računalo. Uočio sam da je pogriješio i skoro ga ispravio, ali onda sam zaključio da je bolje držati jezik na toplom.

„Želiš li mi išta reći, Marcuse? Zovu li te Marc?“

„Marcus je sasvim u redu.“, rekao sam mu. Šmrkalj je izgledao kao tip na mjestu. Osim što me oteo i odvukao u svoj auto, naravno.

„Marcuse. Želiš li mi nešto reći?“

„Kao na primjer? Jesam li uhićen?“

„Trenutno nisi uhićen.“, odgovorio je Šmrkalj. „Bi li htio biti?“

„Ne.“, rekao sam mu.

„Dobro. Pratimo te otkako si napustio podzemnu. Tvoja kartica nam kaže da si se vozio na čudna mjesta u čudno vrijeme.“

Nešto mi je popustilo u prsima. Ipak se nije radilo o Xnetu. Motrili su moje vožnje podzemnom i zanimalo ih je zašto su u zadnje vrijeme tako uvrnute. Kako totalno glupo.

„Znači, vi slijedite svakoga tko izađe iz podzemne, a vozio se u čudnim smjerovima? Sigurno imate puno posla.“

„Ne svakoga, Marcuse. Dojave nam kada netko sa čudnim uzorkom vožnje izađe, a to nam pomaže procijeniti trebamo li ga istražiti. U tvom slučaju, želimo znati zašto netko tko izgleda tako pametno ima tako neobičan uzorak vožnje.“

Sada, kad sam znao da ne idem u zatvor, počinjao sam se ljutiti. Nisu imali pravo špijunirati me – Isuse, podzemna nije imala pravo pomagati im da me špijuniraju. Kada me moja kartica za podzemnu počela cinkati zbog „nestandardnog uzorka vožnje“?

„Mislim da bih sada htio da me uhitite.“

Šmrkalj se naslonio i podigao obrve u čudu.

„Stvarno? A optužbe?“

„O, kažete da nestandardna vožnja javnim prijevozom nije zločin?“

Prišt je zatvorio oči i protrljao ih palčevima.

Šmrkalj je isforsirano uzdahnuo. „Vidi, Marcuse, na istoj smo strani. Koristimo ovaj sustav za hvatanje zločinaca. Hvatamo teroriste i dilere. Možda si i ti diler? Dobar način za kretanje gradom – beskontaktna kartica za podzemnu. Anonimno.“

„A što fali anonimnosti? Thomasu Jeffersonu je bila sasvim dobra. Usput, jesam li uhićen?“

„Vodimo ga doma.“, zaključio je Prišt. „Razgovarat ćemo s njegovim roditeljima.“

„Odlična ideja!“, rekao sam. „Sigurno umiru od želje da čuju kako se troši novac od njihovih poreza – “

Pretjerao sam. Šmrkalj je taman posegnuo za kvakom, ali tada se okrenuo, sav bijesan, s pulsirajućim venama. „Zašto ne začepiš sada, dok još možeš? Nakon svega što se dogodilo u zadnja dva tjedna, malo suradnje s nama te ne bi ubilo. Znaš, možda bismo te trebali uhititi. Možeš provesti dan-dva u zatvoru dok te odvjetnik traži. Za to vrijeme se može dogoditi svašta. Svašta. Što misliš o tome?“

Nisam odgovorio. Prvo sam bio živčan i ljut. Sada sam bio nasmrt prestrašen.

„Oprostite.“, rekao sam, i mrzio sam sebe zbog toga.

Šmrkalj je sjeo na prednje sjedalo, Prišt ubacio u brzinu i vozili smo se 24. ulicom, pa po Portero Hillu. Znali su moju adresu, s osobne.

Pozvonili su, mama je otvorila vrata, ali nije skinula lanac. Provirila je, ugledala me, i upitala: „Marcuse? Tko su ti ljudi?“

„Policija.“, rekao je Šmrkalj. Pokazao joj je značku, pustio ju da ju dobro pogleda – a ne samo na tren, kao kad ju je pokazao meni. „Možemo li ući?“

Mama je zatvorila vrata, skinula lanac i pustila ih unutra. Uveli su me unutra, a mama nas je svu trojicu samo pogledala.

„O čemu se radi?“

Šmrkalj je pokazao na mene: „Htjeli smo vašeg sina rutinski ispitati u vezi njegovog kretanja, no odbio je odgovoriti na pitanja. Mislili smo da bi bilo najbolje dovesti ga ovamo.“

„Je li uhićen?“ upitala je s teškim britanskim naglaskom. Dobra stara mama.

„Jeste li državljanka Sjedinjenih Država?“, pitao je Prišt.

Pogledala ga je ubojito. „Kol'ko sam duga i široka.“, rekla je, otežući po južnjački. „Jesam li ja uhićena?“

Murijaci su se pogledali.

Prišt je poveo igru: „Čini se da smo krivo započeli. Identificirali smo vašeg sina kao nekog tko ima nestandardne uzorke vožnje u sredstvima javnog prijevoza, u sklopu novog, proaktivnog programa zaštite. Kada uočimo ljude koji putuju neobično, ili u sumnjivim obrascima, istražimo to.“

„Čekajte“, zaustavila ga je. „Kako vi znate kamo moj sin putuje javnim prijevozom?“

„Beskontaktna kartica.“, odgovorio je. „Bilježi uporabu.“

„A, tako.“, rekla je i prekrižila ruke. Kada mama prekriži ruke, to je loš znak. I bez toga, dosta je bilo to što im nije ponudila čaj – u Mamalandu to je bilo kao da ih je natjerala da se dovikuju s njom kroz prozor – ali sada, kad je prekrižila ruke, to nije moglo dobro završiti za tu dvojicu. Poželio sam otići kupiti joj veliki buket cvijeća.

„Marcus nam je odbio reći zašto se kretao onako kako se kretao.“

„Pokušavate mi reći da je moj sin terorist zbog načina na koji se vozi autobusom?“

„Ne hvatamo tako samo teroriste.“, odgovorio joj je Prišt. „Dilere, pripadnike bandi, čak i lopove koji su dovoljno pametni da kradu po različitim četvrtima.“

„Mislite da je moj sin diler?“

„Ne govorimo da je – “, započeo je Prišt. Mama mu je rukom pokazala da ušuti.

„Marcuse, dodaj mi svoj ruksak, molim te.“

Dodao sam ga.

Mama nam je okrenula leđa, otvorila ga i prekopala po njemu.

„Policajci, mogu vas obavijestiti da u torbi moga sina nema narkotika, eksplozivnih naprava ni ukradene robe. Mislim da smo završili s ovim. Molit ću samo brojeve vaših značaka prije nego odete.“

Šmrkalj joj se nacerio: „Gospođo, Udruga za građanska prava već tuži tristo policajaca iz San Francisca. Morat ćete stati u red.“

#

Mama mi je skuhala čaj, a onda me naribala što sam već večerao iako sam znao da pravi fašire. Tata nas je zatekao za stolom po povratku s posla, pa smo mu naizmjenično ispričali sve. Odmahnuo je glavom.

„Lilian, samo su radili svoj posao.“ Još uvijek je bio u plavom prsluku i bež hlačama koje je nosio onim danima kada je radio u Silicijskoj dolini. „Svijet više nije onakav kakav je bio prošloga tjedna.“

Mama je odložila svoju šalicu. „Drew, to je apsurdno. Tvoj sin nije terorist. Njegov način korištenja javnog prijevoza nije razlog za policijsku istragu.“

Tata je skinuo prsluk. „Na poslu to cijelo vrijeme radimo. Na tom principu računala pronalaze svakakve greške, anomalije i njihove posljedice. Računalu damo da napravi profil prosječnog zapisa u bazi podataka, a onda traži koji zapisi najviše odstupaju od njega. To sve je dio Bayesove analize, koja se koristi već stoljećima. Bez nje, ne bismo mogli filtrirati neželjene e-mailove – “

„Znači, misliš da bi policija trebala raditi jednako šugavo kao moj spam-filter?“

Tata se nikada nije ljutio kada bih se prepirao s njim, ali večeras sam vidio da je vrlo napet. Svejedno, nisam mogao izdržati. Moj vlastiti otac staje na stranu policije!

„Mislim da je sasvim razumno da policija svoje istrage započinje analizom podataka, a onda nastavi pješice, šaljući ljudsko biće koje će provjeriti zašto je anomalija nastala. Ne mislim da bi računala trebala govoriti policiji koga trebaju uhititi, nego im samo pomoći u kopanju po plastu sijena u potrazi za iglom.“

„Ali, skupljanjem svih tih podataka iz javnog prijevoza, sami stvaraju plast sijena!“, rekao sam mu. „To je ogromno brdo potpuno beskorisnih podataka, bar za policiju. Nepotrebno rasipanje.“

„Jasno mi je da ti se ne sviđa što ti je ovaj sustav izazvao malenu neugodnost, Marcuse. Ali bar ti bi trebao razumjeti koliko je situacija teška. Nije se dogodilo ništa loše, zar ne? Čak su te i povezli doma.“

Prijetili su da će me poslati u zatvor, pomislio sam, ali bilo mi je jasno da nema smisla izreći to naglas.

„Osim toga, još nam nisi objasnio gdje si to do vraga išao da bi stvorio toliko neobičan obrazac vožnje.“

To me zaustavilo.

„Mislio sam da vjerujete mojoj prosudbi, da me ne želite uhoditi.“ Često mi je to ponavljao. „Stvarno želiš da ti se opravdavam za svaku vožnju u životu?“

#

Spojio sam Xbox čim sam ušao u sobu. Pričvrstio sam projektor na strop, kako bi bacao sliku na zid preko puta kreveta (morao sam zbog toga skinuti svoj fenomenalan mural punk-rock letaka koje sam skupio s bandera i zalijepio na hamer-papire).

Uključio sam Xbox i gledao kako se pali. Planirao sam mailati Joluu i Van i ispričati im o gnjavaži koju mi je murija priredila, ali kada sam se primio tipkovnice, zastao sam.

Preplavio me osjećaj nalik onome kada sam shvatio da su jadnog starog Salmagundija pretvorili u izdajicu. Ovaj put je to bio osjećaj da bi moj Xnet mogao slati lokacije svih svojih korisnika Domovinskoj sigurnosti.

Sjetio sam se tatinih riječi: Računalu damo da napravi profil prosječnog zapisa u bazi podataka, a onda traži koji zapisi najviše odstupaju od njega.

Xnet je bio siguran jer korisnici nisu bili direktno spojeni na Internet. Skakutali su od Xboxa do Xboxa dok ne bi pronašli neki s internetskom vezom, a onda ubacivali svoj materijal kao kriptirane podatke koji se ne mogu dešifrirati. Nemoguće je razlikovati koji podaci dolaze iz Xneta a koji su obično bankarstvo, internetska trgovina i druga kriptirana komunikacija. Nije se moglo otkriti preko koga Xnet izlazi na Internet, a kamo li tko ga koristi.

Ali što s tatinom „Bayesovom statistikom“? Igrao sam se s tom vrstom matematike i prije. Darryl i ja smo jednom pokušali napisati svoj vlastiti, poboljšani spam-filter, a za filtriranje neželjene pošte treba vam Bayesova metoda. Thomas Bayes je bio britanski matematičar iz osamnaestog stoljeća, a slavu je stekao nekoliko stotina godina nakon smrti, kada su informatičari shvatili kako bi njegova tehnika za statističku analizu planina podataka mogla biti superkorisna za podatkovne Himalaje modernoga doba.

Evo kako to sve funkcionira. Recimo da imate hrpu neželjene pošte. Uzmete svaku riječ iz nje i pobrojite koliko puta se ponavlja. To se zove histogram učestalosti riječi, a govori vam kolika je vjerojatnost da je bilo koja hrpa riječi spam. Onda uzmite hrpetinu mailova koji nisu spam, i napravite isto to.

Čekajte da vam dođe novi e-mail i pobrojite riječi u njemu. Onda koristite onaj histogram kako biste izračunali kolika je vjerojatnost da e-mail spada u spam, ili ne. Ako ispadne da je to spam, prilagodite „spam“ histogram prema tome. Postoji mnogo načina za rafiniranje ove tehnike – traženje parova riječi, odbacivanje starih podataka – no u osnovi, funkcionira na ovom principu. To je jedna od onih genijalnih, jednostavnih ideja, koje, nakon što čujete za njih, djeluju tako očito.

Može se primijeniti na različite stvari: možete zadati računalu da broji crte u slici i vidjeti da li linija histograma više podsjeća na psa ili mačku. Možete pronaći pornografiju, financijske prijevare, svađe na forumima…Vrlo korisno.

I vrlo loše za Xnet. Zamislite da nadzirete cijeli Internet – što Domovinska sigurnost, naravno, radi. Ne možete odrediti preko čije veze Xnetovi paketi podataka izlaze na Internet, zahvaljujući kriptografiji.

Ono što možete je saznati tko šalje puno, puno više kriptiranih podataka nego ostali. Kod normalnog korisnika Interneta, vjerojatno je oko 95% prometa otvoreni tekst, a 5% šifrat. Ako je 95% nečijeg prometa šifrat, vjerojatno možete poslati informatičke ekvivalente Šmrklja i Prišta da ih priupitaju jesu li teroristički dileri koji koriste Xnet.

To se cijelo vrijeme događa u Kini. Nekom pametnom disidentu će pasti na pamet zaobići veliki Kineski vatrozid, koji se koristi za cenzuriranje kompletnog internetskog pristupa cijele zemlje, tako da koristi kriptiranu vezu prema računalu u nekoj drugoj zemlji. Partija ne može znati kamo disident surfa: možda je u pitanju pornografija, upute za izradu bombe, ljubavna pisma njegove djevojke s Filipina, politički materijali ili novosti o Scijentologiji. Ne moraju znati. Dovoljno je što vide da tip prima puno više kriptiranog prometa nego njegovi susjedi. U tom trenutku ga pošalju u kamp za prisilni rad, za primjer, da svi vide što se događa takvim pametnjakovićima.

Za sada sam bio siguran da je Xnet ispod radara Domovinske sigurnosti, ali neće i ostati zauvijek. A, nakon događaja te večeri nisam bio siguran da sam u boljoj formi od nekog kineskog disidenta. Ugrožavao sam sve ljude koji su se spojili na Xnet. U očima zakona nije bilo bitno radite li nešto loše: stavljali su vas pod povećalo samo zato što niste unutar statističke normale. A više ga nisam mogao zaustaviti – sad kad je Xnet pokrenut, vodio je vlastiti život.

Morao sam to nekako popraviti.

Trebao sam razgovarati s Joluom. On je radio za pružatelja internetskih usluga, ISP Pigspleen Net, kod kojeg se zaposlio sa samo dvanaest godina, i o Internetu je znao puno više nego ja. Ako je itko znao kako da ne završimo u ćuzi, on je bio taj.

Srećom, planirao sam se sutradan poslije škole naći s Van i Joluom na kavi u našem najdražem kafiću u Missionu. Službeno je to bio tjedni sastanak naše Harajuku Fun Madness ekipe, ali kako je igra otkazana, a Darryl nestao, ustvari se radilo o tjednom festivalu suza, dopunjenom s bar šest poruka i poziva dnevno ostatak tjedna: „Jesi li dobro? Zar se to sve stvarno dogodilo?“ Ne bi bilo loše imati neku drugu temu za razgovor.

#

„Ti si puk'o!“, rekla mi je Vanessa. „Jesi ti zbilja, totalno, stvarno, najozbiljnije lud ili što?“

Pojavila se u svojoj školskoj uniformi, jer je morala ići doma duljim putem, skroz do mosta San Mateo, pa opet nazad do grada, školskim autobusom. Mrzila je kada se u javnosti morala pojavljivati u toj uniformi, koja je bila skroz u stilu Mjesečeve ratnice – karirana suknja, tunika i dokoljenice. Bila je loše volje od trenutka kada se pojavila u kafiću punom starijih, cool, ubediranih emo studenata umjetnosti, koji su se lagano podsmjehivali iza svojih kava s mlijekom kada je ušla.

„A što bih trebao učiniti, Van?“, upitao sam. I sam sam postajao očajan. Škola je bila nepodnošljiva bez Darryla otkako je igra zaustavljena. Cijeli dan, pod nastavom, tješio sam se time što ću kasnije vidjeti svoju ekipu, ili bar ono što je od nje ostalo. A sada smo se svađali.

„Prestati toliko riskirati, M1k3y.“ Naježio sam se. Da, uvijek smo koristili nadimke iz igre na ovakvim sastancima, ali sada, nakon što sam taj nadimak povezao s Xnetom, uplašilo me kada ga je izgovorila na glas u javnosti.

„Nemoj više koristiti to ime u javnosti.“, obrecnuo sam se.

Van je odmahnula glavom. „Baš o tome govorim. Zbog ovoga možeš završiti u zatvoru, Marcuse. Ne samo ti, nego još puno ljudi. Nakon onoga što se dogodilo Darrylu – “

„Zbog Darryla to i radim!“ Studenti umjetnosti su se okrenuli prema nama. Spustio sam glas. „Radim to jer je jedina druga mogućnost pustiti ih da prođu nekažnjeno.“

„Ti misliš da ih možeš zaustaviti? Nisi normalan, pričamo o Vladi.“

„Ovo je još uvijek naša zemlja. Još uvijek imamo pravo raditi to.“

Izgledala je kao da će se rasplakati. Nekoliko puta je duboko udahnula i ustala. „Oprosti, ne mogu. Ne mogu gledati kako to radiš. Kao da gledam usporeni snimak prometne nesreće. Uništit ćeš se, a previše te volim da bih to gledala.“

Sagnula se, čvrsto me zagrlila i snažno me poljubila u obraz, a njene usne su dotaknule kut mojih usta. „Pazi na sebe, Marcuse.“, rekla je. Usta su mi gorjela na mjestu gdje su ih dotakle njene usne. Jolu je isto dobio zagrljaj i poljubac, ali posred obraza. A onda je otišla.

Jolu i ja smo se samo gledali nakon što je izašla.

Pokrio sam lice rukama. „Dovraga!“, rekao sam napokon.

Jolu me potapšao po leđima i naručio mi još jednu kavu s mlijekom. „Sve će biti dobro.“, rekao je.

„Čovjek bi pomislio da će bar Van razumjeti.“ Polovina njezine obitelji živjela je u Sjevernoj Koreji. Njeni roditelji nikada nisu zaboravili sve te ljude koji žive pod vladavinom ludog diktatora, koji nisu mogli pobjeći u Ameriku poput njih.

Jolu je slegnuo ramenima. „Možda je zato tako puknula. Jer zna koliko je to opasno.“

Bilo mi je jasno o čemu govori. Dva Vanessina ujaka su završila u zatvoru i nitko ih više nije vidio.

„Da.“, rekao sam.

„Zašto sinoć nisi bio na Xnetu?“

Prihvatio sam promjenu teme. Objasnio sam mu sve, o Bayesu i kako se bojim da nećemo moći nastaviti koristiti Xnet na isti način, a da nas ne uhvate. Slušao me zamišljeno.

„Razumijem o čemu pričaš. Problem je u tome da ako ima previše kriptografije u nečijem prometu, taj će odskakati. Ali ako ne kriptiraš, onda te mogu prisluškivati.“

„Da.“, složio sam se. „Pokušavam to provaliti cijeli dan. Možda, ako malo usporimo vezu, raširimo ju na više različitih priključaka –“

„Neće upaliti.“, rekao je. „Usporiti ju dovoljno da se utopi u pozadinskoj buci značilo bi ugasiti mrežu. To ne dolazi u obzir.“

„U pravu si, ali što drugo?“

„A što ako promijenimo definiciju normalnog?“

I zato je Pigspleen uposlio Jolua kada mu je bilo samo dvanaest. Daj mu problem s dva loša rješenja i on će pronaći treće, potpuno drugačije, odbacujući sve tvoje pretpostavke. Žustro sam zaklimao glavom: „Hajde, objasni.“

„Što ako prosječni korisnik u San Franciscu počne koristiti puno više enkripcije u svom svakodnevnom internetskom prometu? Ako bismo mogli promijeniti omjer, tako da postane pola šifrat a pola otvoreni tekst, onda bi korisnici preko kojih Xnet izlazi izgledali sasvim normalno.“

„Da, ali kako to izvesti? Ljudi se ne zamaraju s privatnosti dovoljno da bi surfali preko kriptiranih linkova. Nije im jasno zašto oni koji prisluškuju ne bi trebali vidjeti što guglaju.“

„Da, ali stranice su samo mali dio prometa. Ako bi ljudi svakodnevno počeli skidati par ogromnih kriptiranih dokumenata, to bi odgovaralo nekoliko tisuća kriptiranih stranica.“

„Govoriš o indienetu?“, rekao sam.

indienet – uvijek malim početnim slovom – je pretvorio Pigspleen u jednog od najuspješnijih nezavisnih ISP-a na svijetu. Kada su izdavačke kuće počele tužiti ljude zbog skidanja glazbe s Interneta, mnoge nezavisne izdavačke kuće i njihovi glazbenici bili su u šoku. Kako možeš zarađivati tužeći svoje kupce?

Osnivačica Pigspleena je pronašla rješenje: ponudila je dogovor svima koji su htjeli raditi sa svojim obožavateljima, umjesto protiv njih. Oni daju Pigspleenu pravo da distribuiraju njihovu glazbu, a za uzvrat dobivaju postotak pretplate, ovisno o tome koliko je njihova glazba popularna. Za nezavisne glazbenike najveći problem nije piratstvo, nego anonimnost: ako nikoga nije briga za njihovu glazbu, neće ju ni krasti.

Upalilo je. Stotine nezavisnih glazbenika i izdavača su potpisali za njih, a što se više glazbe nudilo, to je više ljudi prelazilo na Pigspleen i glazbenici su dobivali više novca. Za samo godinu dana imali su tisuću novih korisnika, a danas ih imaju milijun – više od polovine širokopojasnih veza u gradu.

„Remont indienet koda me čeka već mjesecima.“, rekao je Jolu. „Prvi programi su napisani na brzinu, prljavo, a uz malo rada bili bi puno učinkovitiji. Jednostavno nisam imao vremena. Jedan od prioriteta je enkripcija veza, jer Trudy tako hoće.“ Trudy Doo je bila osnivačica Pigspleena, i legenda punk-scene San Francisca, pjevačica i vođa anarho-feminističkog benda Speedwhores, i bila je luda za privatnosti. Zvučalo je savršeno uvjerljivo da bi htjela kriptirati svoj glazbeni servis iz principa.

„Hoće li to biti teško? Mislim, koliko bi to trajalo?“

„Pa, postoji hrpa besplatnih kripto kodova na Netu, naravno.“, rekao je Jolu. Radio je isto što i uvijek kada bi zaronio u sočni problem s kodovima – gledao bi u prazno, lupkao prstima po stolu i tako prolijevao kavu u tanjuriće. Došlo mi je da se nasmijem – sve je moglo biti uništeno, usrano i strašno, ali Jolu će napisati taj kod.

„Mogu li ti pomoći?“

Pogledao me: „Što, misliš da ne mogu sam?“

„Što?“

„Mislim, pokrenuo si taj cijeli Xnet, a nisi mi rekao. Nisi ni pričao sa mnom o tome. Mislio sam da ti ne treba moja pomoć.“

Ovo me iznenadilo. „Što?“, ponovio sam. Jolu se pjenio. Shvatio sam da ga to izjeda već neko vrijeme. „Jolu – “

Pogledao me, i vidio sam koliko je bijesan. Kako mi je to promaklo? Bože, nekad sam takav moron. „Čuj, nije to toliki problem – “ što je očito značilo da je stvarno veliki problem „ – samo što, znaš, nisi niti pitao. I ja mrzim Domovinsku sigurnost. Darryl je bio i moj prijatelj. Mogao sam ti pomoći s tim.“

Poželio sam se sakriti ispod stola. „Vidi, Jolu, bio sam stvarno glup. Sve sam napravio u dva ujutro. Bio sam sav lud za to vrijeme.“ Nisam mogao objasniti. Da, bio je u pravu i to je bio najveći problem. Bilo je dva ujutro, ali mogao sam pričati s Joluom sutradan ili prekosutra. Nisam, jer sam znao što će reći – da je to gadno hakanje, da trebam sve još jednom promisliti. Jolu je uvijek pokušavao moje noćne ideje pretvoriti u prave kodove, ali rezultat je uvijek bio malo drugačiji od moje zamisli. Htio sam da to ostane moj projekt, skroz sam se ufurao u ulogu M1k3ya.

„Žao mi je.“, napokon sam rekao. „Stvarno mi je jako žao. U pravu si. Puknuo sam i napravio nešto glupo. Stvarno trebam tvoju pomoć. Ne mogu ovo bez tebe.“

„Ozbiljno?“

„Smrtno ozbiljno.“, odgovorio sam. „Ti si najbolji programer kojeg znam. Ti si jebeni genij, Jolu. Bila bi mi čast da mi pomogneš.“

Još malo je lupkao prstima. „Radi se o tome – znaš – ti si vođa. Van je mozak. Darryl je bio… Tvoj zamjenik, on je sve organizirao i pazio na detalje. Ja programiram, u tome sam dobar. Činilo mi se da mi govoriš kako me više ne trebaš.“

„Čovječe, koji sam ja idiot! Jolu, ti si najkvalificiranija osoba za to. Stvarno mi je jako, jako, jako – “

„Dobro, dosta više. Stop. U redu. Vjerujem ti. Trenutno svi imamo problem. I, da, naravno da možeš pomoći. Vjerojatno ćemo ti i platiti – imam kasicu za honorarce.“

„Stvarno?“ Nitko mi nikada nije platio za programiranje.

„Najozbiljnije. Dobar si, mislim da ćeš plaću i zaslužiti.“ Nacerio se i opalio me po ramenu. Jolu je inače jako opušten, zato me malo prije toliko isprepadao.

Platio sam kave i izašli smo. Nazvao sam roditelje i javio im što ću raditi. Joluova mama nam je napravila sendviče. Zaključali smo se u njegovu sobu s računalom i indienet kodom i započeli jedan od onih velikih, svevremenskih programerskih maratona. Kada su Joluovi otišli na spavanje, oko 11:30, uspjeli smo oteti aparat za kavu i prenijeti ga u sobu, i prikopčali se intravenozno na zalihu čarobnih zrnaca.

Ako nikada niste programirali računalo, trebate. Ništa na svijetu se ne može mjeriti s tim. Kada programirate računalo, ono čini točno ono što ste mu rekli. Podsjeća na dizajniranje naprave – bilo kakve naprave, poput auta, slavine, šarke za vrata – koristeći matematiku i upute. Fantastično je u punom smislu riječi: vaša mašta postaje stvarnost.

Računalo je najkompliciraniji stroj koji možete koristiti. Sastoji se od milijardi mikro-tranzistora, koje se može konfigurirati da pokrenu bilo koji program. A kada sjednete za tipkovnicu i napišete red koda, tranzistori rade ono što ste im vi rekli.

Većina nas nikada neće napraviti auto. Vjerojatno nitko od nas neće konstruirati zrakoplovni sustav. Projektirati zgradu ili cijeli grad.

To su komplicirani sklopovi, i nedostupni su ljudima poput vas i mene. Ali računalo je bar deset puta kompliciranije, a plesat će kako vi svirate. Jednostavne kodove možete naučiti pisati u jednom popodnevu. Započnete s jezikom poput Pythona, koji je napisan za neprogramere, da računalo može plesati kako oni sviraju. Čak i ako se pisanjem kodova budete bavili samo jedan dan, jedno popodne, morate to probati. Računala vas mogu kontrolirati, ili vam mogu olakšati rad – ako želite biti gazda svojim strojevima, morate naučiti pisati kodove.

Tu noć smo napisali mnogo kodova.

03.05.2010. u 19:26 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< svibanj, 2010 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Pokušaj prijevoda romana "Little Brother" Coryja Doctorowa na hrvatski. Napredovat će koliko vrijeme bude dopuštalo.

O romanu

"Mali brat" je roman kanadskog sf-pisca Coryja Doctorowa.
Doctorow dopušta besplatni download svih svojih romana sa svojih stranica, kao i nekomercijalne obrade istih, uključujući i prijevode.
Roman sam pročitala u jednom dahu, i odlučila potrošiti slobodno vrijeme (kojeg ionako nemam) na prevođenje istog na hrvatski - čisto eto tako, jer mislim da bi ga što više ljudi trebalo pročitati.

o prevoditeljici

Kvalificirana za ovaj posao.


Pljuvati me za pogreške u prijevodu možete u komentarima, ili na mail:
malibrat.prevoditelj(ad)gmail.com

Sadržaj

Prvo poglavlje

Drugo poglavlje
Treće poglavlje

Četvrto poglavlje

Peto poglavlje

Šesto poglavlje

Sedmo poglavlje

Osmo poglavlje

Deveto poglavlje

Deseto poglavlje





Creative Commons License
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se