Cory Doctorow - Mali brat https://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother

nedjelja, 02.05.2010.

ŠESTO POGLAVLJE

Ovo poglavlje posvećujem knjižari Powell's Books, legendarnom „Gradu knjiga“ u Portlandu u Oregonu. Powell's je najveća knjižara na svijetu, beskonačni svemir na više katova ispunjen mirisom papira i divovski policama. Kod njih najviše volim to što na istim policama drže i nove i rabljene knjige. A uz to drže i brdo mojih knjiga i svaki puta kada dođem strašno pristojno me zamole da ih potpišem. Prodavači su jako ljubazni, ponuda fantastična, a Powell's knjižara postoji čak i u Portlandskoj zračnoj luci, što ih čini najboljom knjižarom u zračnoj luci na cijelom svijetu u kojoj mogu ostaviti svoj novac.

Powell's Books: http://www.powells.com/cgibin/biblio?isbn=9780765319852
1005 W Burnside, Portland, OR 97209
USA +1 800 878 7323



Roditelji su me, vjerovali ili ne, sutradan otjerali u školu. Utonuo sam u grozničavi san tek oko tri ujutro, a već u sedam ujutro tata je bio u sobi prijeteći da će me, ako ne ustanem sam, on izvući iz kreveta. Uspio sam ustati se – nešto mi je krepalo u ustima nakon što mi je zalijepilo kapke – i pravo pod tuš.

Dopustio sam mami da mi uvali krišku prepečenca i bananu, gorko žaleći što mi roditelji ne dopuštaju da kod kuće pijem kavu. Mogao sam ju potajno srknuti na putu do škole, ali gledati ih kako srču svoje crno zlato dok se vučem po kući, oblačim i spremam knjige – to je bilo grozno.

Tisuću puta do sada sam išao u školu, ali toga dana je bilo drugačije. Penjao sam se i spuštao brežuljcima kako bih stigao do Missiona, a sve je bilo puno kamiona. Kod mnogih znakova „Stop“ bili su novi senzori i prometne kamere. Netko je imao puno opreme za nadzor na lageru i samo čekao prvu priliku da ju postavi. Napad na most im je došao kao naručen.

Grad je djelovao pokoreno, kao kad ste u dizalu i neugodno vam je jer vas susjedi i kamere promatraju iz neposredne blizine.

Turski kafić u 24. ulici opskrbio me šalicom turske kave za van. Turska kava je ustvari blato koje se pretvara da je kava. Toliko je gusta da žlica u njoj stoji uspravno, a ima više kofeina nego energetski napitci poput Red Bulla. Vjerujte čovjeku koji je pročitao članak na Wikipediji: tako su stvorili Otomansko carstvo. Izluđeni konjanici natenkirani ugljen-crnim blatom od kave.

Htio sam platiti debitnom karticom, ali prodavač je složio grimasu: „Više ne primam debitne.“

„Ha? Zašto?“ Godinama sam kod Turčina plaćao svoju ovisnost o kofeinu karticom. Cijelo vrijeme me zezao da sam premlad da bih pio kavu, a za vrijeme nastave mi ju uopće nije htio prodati, jer je bio uvjeren da markiram. Tijekom godina se među nama razvila neka vrsta dubokog razumijevanja.

Tužno je zatresao glavom: „Ne možeš razumjeti. Idi u školu, mali.“

Najbolji način da me natjerate da poželim nešto razumjeti je reći mi da to ne bih razumio. Dosađivao sam mu, zahtijevao da mi kaže. Djelovao je kao da će me izbaciti, no kada sam ga pitao misli li da nisam dovoljno dobar da kupujem kavu kod njega, otvorio se.

„Osiguranje.“, rekao je, razgledavajući svoj mali lokal, posude suhog zrnja i sjemenki, police s turskim namirnicama. „Vlada. Sve gledaju. Bilo je u novinama. Drugi patriotski zakon, Kongres ga je jučer donio. Sada smiju pratiti kad koristiš karticu. Ja kažem ne. Moja trgovina neće pomoći da špijuniraju moje kupce.“

Zinuo sam.

„Misliš da je to ništa? Što je to loše, Vlada znati kada kupuješ kavu? Tako znati gdje si i gdje si sve bio. Što misliš, zašto sam otišao iz Turske? Loše je kada vlada stalno špijunira ljude. Dođem 'vamo prije dvadeset godina, u slobodu. Ja ne pomognem da oduzmu slobodu.“

„Izgubit ćete puno prometa.“, izletjelo mi je. Htio sam mu reći da je junak i pružiti mu ruku, a izletjelo mi je nešto sasvim drugo. „Svi koriste debitne kartice.“

„Možda više ne tako puno. Možda moje mušterije dolaze jer znaju da i ja volim slobodu. Stavim znak na prozor. Možda druge trgovine isto. Kažu da će ih Američka unija za građanska prava tužit'“

„Ja vam sigurno ostajem redovit.“, rekao sam mu, i mislio ozbiljno. Posegnuo sam u džep. „Erm, čini se da nemam novca.“

Napućio je usta i dodao: „Mnogi čovjek kaže isto. Sve u redu. Daš današnji novac Uniji za građanska prava.“

U dvije minute Turčin i ja smo razmijenili više riječi nego sveukupno do tada. Nisam znao da je toliko strastven. Predstavljao je samo mog ljubaznog lokalnog dilera kofeina. Rukovali smo se, a, izlazeći iz radnje, činilo mi se da smo se priključili istoj ekipi. Tajnoj ekipi.

#

Dva dana nisam bio u školi, ali nisam propustio puno nastave. Prvi dan je škola bila zatvorena dok se grad mukotrpno oporavljao od napada. Drugi dan je, čini se, bio posvećen oplakivanju mrtvih i nestalih. Novine su bile pune biografija izgubljenih, svojevrsnih osobnih spomenika. Internet je vrvio tisućama takvih osmrtnica.

Na vlastitu sramotu, bio sam jedan od njih. Ne znajući to, ušao sam u školsko dvorište, a onda je nastala vika i za tren se oko mene skupilo stotinu ljudi koji su me tapšali po leđima i rukovali se sa mnom. Nekoliko djevojaka koje nisam poznavao su me poljubile, i to ne samo prijateljski. Osjećao sam se kao rock-zvijezda.

Profesori su bili samo mrvicu suzdržaniji. Galvezica je plakala bar koliko i mama i zagrlila me tri puta prije nego što me pustila da sjednem na svoje mjesto. U prednjem dijelu učionice je bilo nešto novo: kamera. Profesorica Galvez je uočila kako gledam kameru, i dala mi obrazac za dopuštenje, mutnu fotokopiju sa službenim školskim zaglavljem.

Ured za obrazovanje grada San Francisca je preko vikenda održao hitni sastanak i jednoglasno su odlučili da se od roditelja svih učenika traži dopuštenje za postavljanje nadzornih kamera u sve učionice i na sve školske hodnike. Zakon je rekao da nas ne mogu prisiliti da idemo u školu prepunu kamera, ali zakon nije rekao da se ne smijemo dobrovoljno odreći svojih ustavnih prava. Na obrascu je pisalo i da je Ured siguran da će svi roditelji u gradu pristati na suradnju, a za one učenike čiji roditelji se protive tome nastava će se organizirati u posebnim, „nezaštićenim“ učionicama.

Zašto smo sada imali kamere u učionicama? Teroristi. Naravno. Dizanjem mosta u zrak teroristi su nagovijestili da su im iduće mete škole. To je zaključak do kojeg je Ured nekako došao.

Tri puta sam pročitao pismo, a onda podignuo ruku.

„Da, Marcuse?“

„Profesorice Galvez, u vezi ovog pisma?“

„Da, Marcuse?“

„Nije li cijela ideja terorizma da se bojimo? Zato ga i zovu terorizam, zar ne?“

„Valjda.“ Cijeli razred je buljio u mene. Nisam bio najbolji učenik u školi, ali sam bio dobar u razrednim debatama. Svi su iščekivali nastavak.

„Ne radimo li upravo ono što teroristi žele? Nisu li pobijedili ako se počnemo ponašati skroz uplašeno i postavimo kamere u sve učionice i svugdje?“

Čulo se živčano smijuljenje. Još netko je podignuo ruku. Charles. Profesorica Galvez ga je prozvala.

„Zbog kamera smo sigurni i zato se manje bojimo.“

„Sigurni od čega?“, upitao sam, ne čekajući da me profesorica prozove.

„Od terorizma.“, odgovorio mi je Charles. Ostali su potvrdno klimali glavama.

„A kako će to izvesti? Da se bombaš-samoubojica zaleti ovamo i sve nas digne u zrak – “

„Profesorice, Marcus krši školski pravilnik. Ne smijemo se šaliti na račun terorističkih napada – “

„A tko se šali?“

„Hvala obojici.“, rekla je profesorica Galvez. Djelovala je zbilja nesretno. Bilo mi je krivo što sam joj tako oteo sat. „Mislim da je ovo stvarno zanimljiva tema za raspravu, ali ipak bih ju odgodila za neki drugi sat. Ove teme još uvijek bude previše emocija da bismo danas raspravljali o njima. Vratimo se radije sufražetkinjama.“

Ostatak sata proveli smo u razgovoru o sufražetkinjama i novim metodama lobiranja koje su izumile kako bi postavile po četiri žene u ured svakog stvorenja iz Kongresa, koje su ga pritiskale i davale mu do znanja što će njegovo uskraćivanje prava glasa ženama značiti za njegovu političku budućnost. Inače sam stvarno volio takve teme – mali ljudi koji tjeraju velike i moćne da budu pošteni, no danas se nisam mogao koncentrirati. Vjerojatno jer nije bilo Darryla. Obojica smo voljeli sociologiju i sada bismo već imali ŠkolskeKnjige na stolu, a u pozadini bi između nas letjele poruke o lekciji koju obrađujemo.

Sinoć sam spržio dvadeset diskova s ParanoidXboxom i svi su mi bili u torbi. Dijelio sam ih ljudima za koje sam znao da su ludi za igricama. Svi su oni dobili Xbox ili dva prošle godine, ali ih više nisu koristili. Igrice su bile skupe, a nisu bile baš zabavne. Pod odmorima sam ih lovio, odvlačio na stranu i pjevao hvalospjeve o igricama na ParanoidXboxu. Besplatne i zabavne – društvene igre koje izazivaju ovisnost, i mnogo fora ljudi iz cijelog svijeta koji ih igraju.

Odustati od jedne stvari da biste prodali drugu – to se zove „žilet-posao“ – tvrtke poput Gilettea vam besplatno dijele držače za britvice, a onda britvice plaćate suhim zlatom. Boja za pisače je najbolji primjer – najskuplji šampanjac je jeftin u usporedbi s tom tintom, a proizvodnja litre košta cent.

„Žilet-posao“ se bazira na tome da ne možete kupiti „britvice“ od nekog drugog. Ako Gilette može zaraditi devet dolara na britvicama koje prodaje za deset dolara, zašto ne osnovati konkurentsku tvrtku koja će iste takve britvice prodavati za samo četiri dolara? Osamdeset posto čiste zarade je nešto od čega će jedan prosječni poslovnjak početi sliniti kao pas na odrezak.

Zato se „žilet-tvrtke“ poput Microsofta jako trude pretvoriti natjecanje u proizvodnji „britvica“ jako teškim ili čak protuzakonitim. U slučaju Microsofta, svaki Xbox ima zaštite koje sprečavaju pokretanje programa koje su napravili ljudi koji nisu Microsoftu platili krvarinu za prava da prodaju programe za Xbox.

Ljude s kojima sam razgovarao nije bilo briga za te stvari. Oduševili su se kada sam im rekao da nitko ne nadzire igre. Ovih dana je svaka igrica koju igrate na Internetu prepuna svakakvih neukusnih stvari. Prvo su tu pervertiti koji vas pokušavaju namamiti na neko udaljeno mjesto da bi tamo izvodili nastranosti s vama. Onda dolaze murijaci koji se pretvaraju da su lakovjerni klinci da bi uhvatili pervertite. Ali najgori od svih su nadzornici, koji cijelo vrijeme špijuniraju razgovore i cinkaju nas zbog kršenja Uvjeta poslovanja, u kojima piše da je zabranjeno flertovati, psovati i „direktno ili indirektno uvredljivo govoriti o bilo kojem aspektu seksualnog opredjeljenja ili spolnosti“.

Nisam uspaljen non-stop, ali imam sedamnaest godina. Seks se svako toliko pojavi u razgovoru, ali Bog ti pomogao ako se pojavi za vrijeme igranja. To je definitivno ubijalo raspoloženje. Nitko nije nadzirao igre na ParanoidXboxu, jer nisu bile vlasništvo tvrtki: hakeri su ih radili iz čiste zabave.

Dakle, ti igrači su se oduševili idejom. Pohlepno su uzeli diskove i obećali da će napraviti kopije za sve svoje prijatelje – igre su ipak najzabavnije kada igrate sa svojim društvom.

Kod kuće sam pročitao kako su neki roditelji tužili školske odbore zbog nadzornih kamera u učionicama, ali njihov pokušaj dobivanja preliminarne zabrane postavljanja kamera je propao.

#

Ne znam tko je smislio naziv Xnet, ali jednostavno se primio. Ljudi su pričali o njemu u autobusu i tramvaju. Van me nazvala da me pita jesam li čuo za njega i skoro sam se ugušio kada sam konačno shvatio o čemu govori: diskovi koje sam počeo dijeliti prošloga tjedna su kopirani i dijeljeni i proširili se sve do Oaklanda u samo dva tjedna. Osjetio sam poriv da pogledam iza sebe – činilo mi se da sam prekršio neko pravilo i Ured za domovinsku sigurnost će doći i zauvijek me odvesti.

Bili su to teški tjedni. Podzemna više nije primala gotovinu, morali ste imati „beskontaktnu“ karticu s erfidom kojom ste mahnuli na ulazu kako biste prošli. Bile su fora i praktične, ali svaki put kada bih ih upotrijebio, sjetio sam se da me njima prate. Netko je na Xnetu postavio link na članak Electronic Frontier Foundation, organizacije koja se zalaže za slobodu izražavanja, u kojem se pretpostavljalo kako se pomoću tih kartica ljudi mogu pratiti, a u članku su bile i male pričice o ljudima koji su prosvjedovali protiv toga na stanicama podzemne.

Tih dana sam koristio Xnet za sve. Napravio sam lažnu adresu preko Piratske stranke, švedske političke stranke koja je mrzila internetski nadzor i obećavala da nikome, čak ni policiji, neće odati podatke o e-mailovima korisnika. Pristupao sam mu isključivo preko Xneta, skačući od internetske veze jednog susjeda do drugog i ostajući anoniman – bar sam se nadao – sve do Švedske. Više se nisam nazivao w1n5t0n. Ako je Benson mogao provaliti taj nadimak, mogao je bilo tko. Novi nadimak nastao je u trenutku inspiracije – M1k3y, a dobivao sam puno mailova od ljudi koji su na raznim forumima i chatovima čuli da im mogu pomoći u otklanjanju problema s konfiguriranjem i spajanjem Xneta.

Nedostajao mi je Harajuku Fun Madness. Tvrtka je zaustavila igru do daljnjega. Rekli su kako „iz sigurnosnih razloga“ misle da sakrivanje stvari i slanje ljudi da ih traže nije dobra ideja. Što ako netko pomisli da je to bomba? Što ako netko postavi bombu na isto mjesto?

Što ako me pogodi grom dok hodam pod kišobranom? Zabranite kišobrane! Borite se protiv velike prijetnje gromova!

I dalje sam koristio laptop, iako mi se koža ježila dok sam ga koristio. Tkogod ga je nadzirao, zapitao bi se zašto sam ga prestao koristiti. Odlučio sam da ću svaki dan malo surfati bez veze, sve manje i manje, kako bi oni koji me promatraju mogli vidjeti da polagano mijenjam navike. Najviše sam čitao jezive osmrtnice za sve te tisuće mojih prijatelja i susjeda koji su završili mrtvi na dnu Zaljeva.

Istini za volju, sve manje i manje sam pisao zadaće. Imao sam pametnijeg posla. Svakodnevno sam pržio nove zalihe ParanoidXboxa, pedeset-šezdeset komada na dan, i nosio ih gradom ljudima za koje sam čuo da su voljni i sami spržiti šezdeset komada i podijeliti ih svojim prijateljima.

Nisam se brinuo da bi me mogli uhvatiti, jer je dobra kriptografija bila na mojoj strani. Kriptografija ustvari znači „tajno pismo“, i postoji još od vremena starih Rimljana (doslovno: rimski car August je bio veliki fan kriptografije i rado izmišljao vlastite šifre, a neke od njih se koriste i danas za šifriranje poante vica u mailovima).

Kriptografija je matematika. Teška matematika. Neću vam sada sve detaljno objašnjavati jer ni matematika kojom ja vladam nije dovoljna da bih to do kraja shvatio – ako baš hoćete, možete pogledati što Wikipedija kaže.

No, evo skraćene verzije: neke matematičke funkcije idu vrlo lagano u jednom smjeru, ali u obrnutom smjeru postaju jako teške. Lako je pomnožiti dva velika prosta broja i dobiti jedan ogroman broj kao rezultat. Stvarno je jako, jako teško uzeti neki ogroman broj i otkriti koja dva prosta broja ga daju kao umnožak.

To vam znači da ako možete smisliti šifru koja se temelji na množenju velikih prostih brojeva, dešifrirati ju bez da znate te proste brojeve će biti jako teško. Opako teško. Da sva računala ikada napravljena non-stop rade na tome, bilijun godina im ne bi bilo dovoljno za to.

Svaka kriptirana poruka ima četiri dijela: originalnu poruku, koja se zove „otvoreni tekst“. Šifrirana poruka, „šifrat“. Sustav za enkripciju koji se zove „šifra“. I, konačno, ključ – ono što morate dodati šifri da iz otvorenog teksta dobijete šifrat.

Ljudi koji su se prije bavili kriptografijom htjeli su da to sve bude tajna. Svaka agencija i vlada imala je svoje vlastite šifre i ključeve. Nacisti i Saveznici nisu htjeli da druga strana dozna kako šifriraju svoje poruke, a kamo li ključeve koje su koristili za dešifriranje. Zvuči kao dobra ideja, zar ne?

Pogrešno.

Prvi put kada sam čuo za to rastavljanje na prim-faktore, istog trena sam rekao: „Nema šanse, to su gluposti. Mislim, sigurno je teško prim-faktorizirati i sve to što kažeš. Ali jednom je bilo nemoguće i letjeti na mjesec i imati čvrsti disk s više od par kilobajta memorije. Netko je morao smisliti način dešifriranja poruka.“ Imao sam viziju velike šuplje planine pune vladinih matematičara koji čitaju svaki e-mail na svijetu i cerekaju se.

Ustvari, otprilike to se i dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zbog toga život ne liči na Dvorac Wolfenstein, gdje sam proveo mnoge dane loveći Naciste.

Čitava fora je u tome da šifra teško može ostati tajna. Za svaku je potrebno puno matematike, a ako ju koristi puno ljudi, svi koju ju koriste ju moraju tajiti. Ako netko odluči promijeniti stranu, mora se izmišljati nova šifra.

Nacistička šifra se zvala Enigma, a za šifriranje i dešifriranje poruka su koristili malo mehaničko računalo. Svaka podmornica, brod i baza su ga imali. Bilo je neizbježno da ga se i Saveznici dokopaju prije ili kasnije.

Kada su ga dobili, probili su šifru. Taj projekt je vodio moj idol, tip po imenu Alan Turing, koji je otprilike izumio računala kakva imamo danas. Na njegovu veliku nesreću, bio je gay, pa ga je nakon rata glupa britanska vlada prisilila da se nafiluje hormonima kako bi se „izliječio“ od homoseksualnosti, i ubio se. Darryl mi je za četrnaesti rođendan poklonio Turingovu biografiju – zamotanu u dvadeset slojeva papira i recikliranu igračku Batmobile, uvijek je to radio s darovima – i od tada sam lud za Turingom.

E, sad, Saveznici su imali stroj, i mogli su presretati sve nacističke radio-poruke, ali to nije trebao biti problem, jer je svaki zapovjednik imao svoj vlastiti tajni ključ. Kako Saveznici nisu imali ključeve, stroj im nije trebao biti od velike koristi.

Evo kako sigurnost šteti kriptografiji: šifra je imala manu. Kada ju je Turing dobro proučio, shvatio je da su nacistički kriptografi napravili matematičku pogrešku. Kada se dokopao stroja, mogao je dešifrirati svaku nacističku poruku, bez obzira na ključ.

Zbog toga su Nacisti izgubili rat. Mislim, nemojte me krivo shvatiti – to je dobro. Vjerujte veteranu Dvorca Wolfenstein. Ne biste htjeli da vam Nacisti vladaju.

Nakon rata, kriptografi su puno razmišljali o tome. Problem je bio u tome što je Turing bio pametniji od tipa koji je izmislio Enigmu. Svaka šifra koju smislite je ranjiva: netko pametniji od vas ju može probiti.

I tako, razmišljajući o tome, shvatili su da baš svatko može smisliti šifru koju on sam ne može probiti, ali nemoguće je predvidjeti što bi netko stvarno pametan mogao napraviti.

Da biste saznali radi li šifra, morate ju objaviti. Morate što više ljudi objasniti kako funkcionira, kako bi ju mogli napasti svime što imaju i testirati ju. Što dulje nitko ne može pronaći manu, to ste sigurniji.

Tako je i danas. Ako želite sigurnost, ne koristite kriptografiju koju je neki genijalac smislio jučer. Koristite onu koja se koristi najduže bez da je itko otkrio kako ju probiti. Bili vi banka, terorist, vlada ili teenager, koristite istu šifru.

Ako pokušate koristiti vlastitu šifru, uvijek postoji mogućnost da će netko pronaći manu koja vam je promakla i izvesti vam Turinga, dešifrirati sve vaše „tajne“ poruke i ceriti se vašim glupim tračevima, financijskim transakcijama i vojnim tajnama.

Tako sam znao da će me kriptografija zaštititi od njuškala, ali nisam bio spreman baviti se histogramima.

#

Izašao sam iz podzemne na stanici na 24. ulici – mahnuo sam svojom karticom pored stupa kod izlaza, te se zaputio gore. Po običaju, na stanici je bila hrpa čudaka: pijanci, likovi opsjednuti Isusom, napeti Meksikanci koji gledaju u pod i pokoji maloljetni pripadnik bande. Prošao sam pored njih ne gledajući ih, pa se trkom popeo stubama. Ruksak mi je bio prazan, više nije pucao po šavovima od diskova s ParanoidXboxom koje sam dijelio, što mi je davalo neki osjećaj lakoće i poleta kada sam izašao na ulicu. Propovjednici su još uvijek vrijedno radili, mljeli na španjolskom i engleskom o Isusu i tako tome.

Više nije bilo prodavača lažnih markiranih sunčanih naočala, no zamijenili su ih tipovi koji su prodavali robotske pse koji su lajali američku himnu i dizali nogu ako im pokažete sliku Osame bin Ladena. U njihovim malenim mozgovima su se sigurno odvijale zanimljive stvari, i napravio sam mentalnu zabilješku da si kupim nekoliko komada i kasnije ih rastavim. Prepoznavanje lica je bila novotarija za igračke, tek je nedavno od vojske stiglo u kasina, gdje su njime tražili varalice, i do policije.

Krenuo sam 24. ulicom prema Portero Hillu i kući, njušeći mirise meksičke hrane i razmišljajući o večeri.

Ne znam zašto sam se osvrnuo, ali jesam. Možda je to imalo veze s nekakvim podsvjesnim šestim čulom. Znao sam da me prate.

Pratila su me dva krupna bijelca s malim brčićima koji su me podsjećali na policajce ili gay motoriste koji su se vozikali Castrovom ulicom, ali gayevi su obično imali bolje frizure. Nosili su plave traperice i vjetrovke boje starog betona koje su im padale preko pojasa. Pomislio sam na sve što jedan policajac može nositi za pojasom, na višenamjenski pojas onog lika iz Domovinske sigurnosti. Obojica su na uhu imali blutooth slušalice.

Nastavio sam hodati, a srce mi je htjelo iskočiti iz grudi. Od početka sam to očekivao. Očekivao sam da će Domovinska sigurnost otkriti što radim. Bio sam stvarno oprezan, ali Stroga Frizura mi je rekla da će me promatrati. Rekla mi je da sam obilježen. Shvatio sam da sam očekivao da će me skupiti i vratiti u zatvor. Zašto ne? Zašto bi Darryl bio u zatvoru, a ja ne? Što sam mogao reći u svoju korist? Nisam čak imao petlje reći svojim roditeljima – a ni njegovima – što nam se ustvari dogodilo.

Ubrzao sam hod i u glavi napravio inventuru: u torbi nisam nosio ništa inkriminirajuće. Bar ne previše inkriminirajuće. Na ŠkolskojKnjizi sam imao crack kako bih mogao instalirati različite programe, ali pola škole ga je koristilo. Promijenio sam način enkripcije na mobitelu – sada sam imao lažni dio memorije koji se otključavao jednom lozinkom, ali sve bitno je bilo skriveno, a otvaralo se drugom lozinkom. Taj skriveni dio izgledao je kao nasumična hrpa smeća – kada kriptirate podatke, ne može ih se razlikovati od pozadinske buke – i nitko ne bi znao da uopće postoji.

U torbi nisam nosio diskove. Na laptopu nisam imao ništa inkriminirajuće. Naravno, ako bi pažljivo proučili moj Xbox, to bi bio kraj igre.

Zaustavio sam se. Zameo sam sve tragove, sada sam se samo trebao suočiti sa sudbinom. Ušao sam u najbliži meksički restoran i naručio hranu. Kad je već kraj, mogu ga dočekati sit. Naručio sam i veliku čašu horchate, hladnog pića od riže, koje podsjeća na rijetki, slatkasti puding od riže (i ukusnije je nego što zvuči).

Počeo sam jesti i obuzeo me potpuni mir. Ili ću završiti u zatvoru zbog svojih „zločina“, ili ne. Sloboda je od trenutka kada su me prvi puta uhvatili postala samo privremeni praznik. Moja zemlja mi više nije bila prijatelj: bili smo protivnici i znao sam da ne mogu pobijediti.

Ona dvojica su ušla u restoran baš kada sam završio s jelom i krenuo naručiti desert – churros, tijesto prženo na ulju posipano šećerom i cimetom. Valjda su me čekali vani, pa im je dosadilo.

Stali su iza mene, i zagradili me između sebe i šanka. Uzeo sam svoje churrose, platio ih i zahvalio simpatičnoj bakici, pa par puta zagrizao u tijesto prije nego li sam se okrenuo. Htio sam pojesti bar malo deserta. Možda mi je to zadnji desert u jako, jako puno vremena.

Onda sam se okrenuo. Stajali su mi toliko blizu da sam mogao vidjeti prišt na obrazu desnoga, i šmrkalj u nosu lijevoga.

„Oprostite.“, rekao sam, pokušavajući proći pored njih. Onaj sa šmrkljem se pomjerio da mi zagradi put.

„Gospodine, možete li poći s nama?“, pokazao je prema izlazu.

„Oprostite, ali jedem.“, rekao sam i ponovno pokušao otići. Ovaj put mi je stavio ruku na prsa. Ubrzano je disao kroz nos, a šmrkalj se pritom micao. Mislim da je i moje disanje bilo glasno, ali nisam ga mogao dobro čuti od lupanja srca.

Drugi tip je podigao mali prijeklop na jakni i otkrio službene policijske oznake. „Policija.“, izjavio je. „Molim vas, pođite s nama.“

„Čekajte da pokupim stvari.“, odgovorio sam.

„Mi ćemo se pobrinuti za to.“, rekao je. Šmrkalj mi se skroz približio i zakoračio tako da je njegova noga dodirivala unutarnju stranu moje noge. To se radi u nekim borilačkim vještinama, tako se može otkriti da protivnik pomiče težinu i sprema se na pokret.

Nisam imao namjeru bježati. Znao sam da ne mogu pobjeći sudbini.

<	svibanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Pokušaj prijevoda romana "Little Brother" Coryja Doctorowa na hrvatski. Napredovat će koliko vrijeme bude dopuštalo.

O romanu

"Mali brat" je roman kanadskog sf-pisca Coryja Doctorowa.
Doctorow dopušta besplatni download svih svojih romana sa svojih stranica, kao i nekomercijalne obrade istih, uključujući i prijevode.
Roman sam pročitala u jednom dahu, i odlučila potrošiti slobodno vrijeme (kojeg ionako nemam) na prevođenje istog na hrvatski - čisto eto tako, jer mislim da bi ga što više ljudi trebalo pročitati.

o prevoditeljici

Kvalificirana za ovaj posao.


Pljuvati me za pogreške u prijevodu možete u komentarima, ili na mail:
malibrat.prevoditelj(ad)gmail.com

Sadržaj

Prvo poglavlje

Drugo poglavlje
Treće poglavlje

Četvrto poglavlje

Peto poglavlje

Šesto poglavlje

Sedmo poglavlje

Osmo poglavlje

Deveto poglavlje

Deseto poglavlje

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.