Cory Doctorow - Mali brat http://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother

srijeda, 04.08.2010.

DESETO POGLAVLJE

Ovo poglavlje posvećeno je knjižari Anderson's, legendarnoj knjižari dječjih knjiga u Chicagu. Anderson's je stari, stari obiteljski posao, koji je započeo kao starinska drogerija, prodajući knjige samo usput. Danas je to uspješno, rastuće carstvo dječjih knjiga s više trgovina i nekim nevjerojatnim inovacijama u prodaji knjiga, kojima spajaju djecu i knjige na uzbudljiv način. Najbolja od njih su njihovi pokretni sajmovi knjiga: ogromne, kotrljajuće police već popunjene izvrsnim dječjim knjigama šalju kamionima direktno u škole – i, eto, instant sajam knjiga.

Anderson's Bookshops
http://www.andersonsbookshop.com/search.php?qkey2=doctorow+little+brother&sid=5156&imageField.x=0&imageField.y=0 123
West Jefferson, Naperville, IL 60540 USA +1630 355 2665


Što biste učinili da otkrijete kako imate špijuna u svojim redovima? Mogli biste ga razotkriti, postaviti pred zid i riješiti ga se. Ali onda biste mogli završiti s novim špijunom u svojim redovima, a taj novi bi bio oprezniji i ne biste ga tako lako uhvatili.

Bolja ideja: započnite presretati komunikaciju tog špijuna i šaljite i njemu i njegovim gazdama pogrešne informacije. Recimo da su mu naredili da prati vaše kretanje. Dopustite mu da vas slijedi i bilježi do mile volje, ali sve omotnice koje šalje u svoj stožer otvarajte parom i zamijenite izvještaj o vašem kretanju drugim, lažnim. Ako želite, možete to učiniti tako da špijun djeluje zbunjeno i nepouzdano, pa ga se riješe. Možete izmišljati krize zbog kojih će jedna ili druga strana otkriti identitete svojih špijuna. Ukratko, vaši su.

To se zove „man in the middle“ napad i ustvari je, kada bolje razmislite, zastrašujuć. Netko tko vam tako upadne u komunikaciju može vas prevariti na tisuće različitih načina.

Naravno, i takav napad se može zaobići. Koristite kriptografiju. Tako nema veze vidi li neprijatelj vaše poruke, jer ih ne može dešifrirati, izmijeniti i ponovno poslati. To je jedan od glavnih razloga za korištenje kriptografije.

Ali, ne zaboravite, da bi kriptografija funkcionirala, morate imati ključeve za ljude s kojima želite komunicirati. Partner i vi morate međusobno podijeliti tajnu ili dvije, ključeve koje ćete koristiti za kriptiranje i dekriptiranje poruka, kako ih neprijatelj ne bi mogao mijenjati.

Tu dolazimo do javnih ključeva. Ovo je malo čupavo, ali istovremeno nevjerojatno elegantno.

U javnoj kriptografiji, svaki korisnik ima dva ključa. To su dugi nizovi matematičkih baljezgarija s gotovo čarobnim svojstvima. Štogod šifrirate jednim ključem, otključava se drugim, i obrnuto. I, još bolje, jedino ti ključevi to mogu – ako dešifrirate poruku jednim ključem, znate da je šifrirana drugim (i obrnuto).

Onda uzmete jedan od ta dva ključa (nema veze koji) i objavite ga. Više uopće nije tajna. Želite da svi na svijetu znaju što je. I zato ga, očito, zovu „javni ključ“.

Drugi ključ sakrijete u najtamniji kutak svoga uma. Branite ga do smrti. Nitko nikada ne smije doznati za njega. Njega zovemo „privatni ključ“. (Naravno.)

Sada, recimo da ste špijun koji želi komunicirati sa svojim šefovima. Svi znaju njihov javni ključ. Svi znaju vaš javni ključ. Nitko osim vas ne zna vaš privatni ključ. Nitko osim njih ne zna njihov privatni ključ.

Želite im poslati poruku. Prvo ju šifrirate svojim privatnim ključem. Mogli biste samo poslati poruku i funkcioniralo bi, jer bi sigurno znali da je to vaša poruka. Kako? Jer ako ju mogu dešifrirati vašim javnim ključem, onda je mogla biti šifrirana samo vašim privatnim ključem. To je poput stavljanja vlastitog pečata na kraj pisma. Govori vam: „Ovo sam napisao ja, i nitko drugi. Nitko nije petljao po njemu niti ga mijenjao.“

Nažalost, vaša poruka ipak neće biti tajna, jer je vaš javni ključ poznat svima (a mora biti, jer ćete inače biti ograničeni na slanje poruka samo nekolicini ljudi koji imaju vaš javni ključ). Ukoliko netko presretne tu poruku, moći će ju pročitati. Neće ju moći izmijeniti pa poslati dalje, ali ako ne želite da svatko zna što pišete, trebate neko bolje rješenje.

Dakle, umjesto da samo šifrirate poruku svojim privatnim ključem, uz to ju šifrirate i javnim ključem svoga šefa. Sada je dva puta zaključana. Prvu bravu – javni ključ vašeg šefa – može otvoriti samo privatni ključ vašeg šefa. Drugu bravu – vaš privatni ključ – može otvoriti samo vaš javni ključ. Kada vaši šefovi prime poruku, otključaju ju s oba ključa i znaju: a) da ste ju vi napisali i b) da ju samo oni mogu pročitati.

To je stvarno fora. Isti dan kada sam to otkrio, Darryl i ja smo razmijenili ključeve i mjesecima se smijuljili i trljali ruke dok smo razmjenjivali šifrirane poruke s vojnim tajnama, na primjer, gdje ćemo se naći nakon škole, ili hoće li ga Van ikada primijetiti.

Ali, ako želite razumjeti sigurnost, morate uzeti u obzir i najparanoičnije mogućnosti. Poput: što ako te prevarim i uvjerim da je moj javni ključ javni ključ tvog šefa? Šifrirao bi poruku svojim privatnim i mojim javnim ključem. Ja ju onda pročitam, izmijenim, šifriram pravim javnim ključem tvoga šefa i pošaljem dalje. Tvoj šef je i dalje uvjeren da si jedino ti mogao napisati tu poruku, a jedino on ju pročitati.

Za to vrijeme ja sjedim u sredini, kao debeli pauk u svojoj mreži, i znam sve vaše tajne.

Najjednostavnije je dati svoj javni ključ na sva zvona. Ako pronalaženje vašeg javnog ključa postane stvarno lako, onaj u sredini ima sve više problema. Ali, evo trika: postići da nešto bude poznato svima je jednako teško kao i tajiti stvari. Razmislite malo – koliko se milijardi dolara troši na reklamiranje šampona i drugih sranja, samo kako bi se postiglo da što više ljudi zna za nešto što neki oglašivač želi da znaju?

Postoji i jeftiniji način za blokiranje „man in the middle“ napada: mreža povjerenja. Prije nego što izađete iz stožera, sjednete na kavu sa šefom i kažete jedan drugom svoje ključeve. Nema više „man in the middle“. Sto posto ste sigurni čije ključeve imate, jer su vam ih sami dali, licem u lice.

Sve u redu do ove faze. No, ovdje dolazi prirodno ograničenje: s koliko ljudi se možete fizički susresti radi razmjene ključeva? Koliko sati dnevno želite posvetiti ekvivalentu sastavljanja telefonskog imenika? Koliko tih ljudi želi posvetiti to vrijeme vama?

Ako to počnemo promatrati kao telefonski imenik, na dobrom smo putu. Svijet je jednom davno bio mjesto s puno telefonskih imenika. Ako vam je trebao broj, pogledali ste u imenik. Ali mnoge brojeve koji su vam trebali znali ste napamet, ili mogli pitati nekoga za njih. Čak i danas, kada sam negdje vani s mobitelom, pitat ću Darryla ili Jolua imaju li broj koji mi treba. Brže je i jednostavnije od traženja na Internetu, a i pouzdanije. Ako Jolu ima broj, vjerujem mu, pa vjerujem i tom broju. To se zove „tranzitivno povjerenje“ – povjerenje koje putuje mrežom naših međusobnih odnosa.

Mreža povjerenja je isto to, samo veće. Recimo, nađem se s Joluom i dobijem njegov ključ. Mogu ga staviti na svoj „privjesak za ključeve“ – popis ljudi kojima sam potpisao svoj privatni ključ. To znači da ga se može otključati mojim javnim ključem i zasigurno znati da ja – ili netko tko koristi moj ključ – kažem: ovaj ključ pripada ovom tipu.

Dam vam svoj privjesak za ključeve i, ako mi vjerujete da sam zbilja susreo sve ljude čije ključeve imam i potvrdio da su to stvarno njihovi ključevi, možete ga samo dodati na svoj privjesak. Nakon toga se sretnete s nekim drugim i date mu svoj privjesak. On raste i raste, a, ukoliko vjerujete idućem u nizu, a on vjeruje idućoj osobi u nizu, možete biti prilično sigurni.

A ovo nas dovodi do tuluma s potpisivanjem ključeva. To je točno onako kako zvuči: tulum na kojem se svi skupe i potpišu ključeve jedni drugima. Kada smo Darryl i ja razmijenili ključeve, bio je to mini-tulum s potpisivanjem ključeva, sa samo dva tužna štreberasta sudionika. S više ljudi, započinjete bazu svoje mreže povjerenja, koja se onda može širiti. Kada ljudi s vašeg privjeska pođu u svijet i sretnu druge ljude, mogu dodati još imena na privjesak. Ne morate upoznati te nove ljude, nego samo vjerovati da je potpisani ključ koji dobijete od ljudi iz vaše mreže ispravan.

Zbog toga se mreže povjerenja i tulumi slažu kao palačinke i čokolada.

#

„Samo im reci da je to super-privatni tulum, samo za pozvane.“, rekao sam. „Reci da ih nećemo primiti ako dovedu nekoga.“

Jolu me pogledao preko svoje šalice kave. „Šališ se, ne? Reci im to, i povest će još više prijatelja.“

„Uf“, rekao sam. Kod Jolua sam provodio jednu noć tjedno, radeći na nadogradnjama koda za indienet. Pigspleen mi je zbilja plaćao iznos veći od nula za to, što je bilo uvrnuto, jer mi nikada nije palo na pamet da bi mi netko platio za pisanje kodova.

„Što ćemo onda? Želimo tamo samo ljude od povjerenja, a ne želimo im reći zbog čega dok ne dobijemo njihove ključeve, da im možemo tajno poslati poruke.“

Jolu se bavio otklanjanjem bugova, a ja sam mu gledao preko ramena. To smo prije, sramota za reći, zvali „ekstremno programiranje“. Sada to zovemo samo „programiranje“. Dvoje ljudi će lakše uočiti bugove nego samo jedna osoba. Kako kaže stara izreka: „Dva para očiju vide bolje“.

Prolazili smo kroz izvješća o bugovima i spremali se za puštanje nove verzije. Program se nadograđivao sam, u pozadini, korisnici nisu morali učiniti ništa, samo bi se svaki tjedan probudili i dočekao bi ih poboljšani program. Bilo mi je baš neobično što će stotine tisuća ljudi sutra koristiti kod koji sam ja pisao.

„I što ćemo? Stvarno ne znam. Morat ćemo se jednostavno pomiriti s tim.“

Prisjećao sam se igranja Harajuku Fun Madness. Igra je sadržavala puno društvenih izazova, koji su uključivali velike grupe ljudi.

„OK, u pravu si. Ali trebamo bar pokušati zadržati tajnost. Recimo ljudima da mogu povesti samo jednu osobu, i to nekoga koga poznaju najmanje pet godina.“

Jolu je skrenuo pogled sa zaslona: „Hej“, rekao mi je, „hej, to će stvarno upaliti! Već vidim. Da mi netko kaže kako ne smijem povesti nikoga bio bih skroz: 'Kog vraga si sad ovaj umišlja?' Ali ovako zvuči kao nešto genijalno jamesbondovski.“

Našao sam bug. Pili smo još kave. Otišao sam doma i igrao Gusare na navijanje, trudio se ne razmišljati o igračima koji ispituju osobne stvari i spavao k'o top.

#

Sutro terme su autentične lažne rimske ruševine u San Franciscu. 1886., kada su se otvorile, bile su najveća zatvorena javna kupaonica na svijetu, ogroman viktorijanski stakleni solarij pun bazena i kada, imale su čak i preteču vodenog tobogana. Do pedesetih su propale, a vlasnik ih je spalio 1966., da bi dobio novac od osiguranja. Ostao je samo labirint staroga kamena urezan u liticu na Ocean Beachu. Stvarno djeluje kao rimska ruševina, oronulo i zagonetno, a odmah iza njih je splet pećina koje vode do mora. Pri jakoj plimi valovi prolaze kroz pećine i potapaju ruševine – znalo se dogoditi čak i da ponesu i utope pokojeg turista.

Ocean Beach se nalazi daleko iza Golden Gate parka, litica na kojoj su poredane skupe kuće, koja se strmo spušta na plažu punu meduza i hrabrih (ludih) surfera. Velika bijela stijena izranja iz plićaka. Zove se Tuljanska stijena jer su se prije na njoj skupljali morski lavovi, prije nego što su ih preselili na bolju lokaciju za turiste.

Poslije mraka na plaži više nema nikoga. Zahladi, a prskanje morske vode vas može promočiti do kosti. Stijene su oštre, ima i slomljenog stakla i pokoja narkomanska igla.

Savršeno mjesto za tulum.

Sjetio sam se da ponesemo cerade i kemijske grijače za ruke, a Jolu je smislio kako nabaviti pivo – njegov stariji brat, Javier, imao je prijatelja koji je vodio cijeli posao opskrbljivanja maloljetnika alkoholom: samo mu treba dovoljno platiti i donijeti će kutije s ledom i koliko god vrsta piva želite na vašu osamljenu lokaciju za tulum. Spiskao sam dosta novca od programiranja indieneta, a tip se pojavio točno na vrijeme: u 8 navečer, sat vremena nakon zalaska sunca, parkirao je svoj kamionet i iz njega odnio do ruševina šest stiroporskih kutija s ledom. Čak je donio i dodatnu kutiju za prazne boce.

„Pazite što radite, djeco.“, rekao je i nakrivio kaubojski šešir na glavi. Tip je bio debeli Samoanac s ogromnim osmijehom i jezivom majicom bez rukava, ispod koje su mu provirivale dlake ispod pazuha, na trbuhu i ramenima. Izbrojao sam mu dvadesetice iz svog smotuljka novca – naplaćivao je 150 posto. Dobar reket.

Pogledao je moj smotuljak: „Znaš, mogao bih ti oteti taj novac.“, rekao je s osmijehom. „Ipak sam kriminalac.“

Vratio sam novac u džep i pogledao ga u oči. Bilo je glupo pokazati mu sav novac, ali sada sam samo trebao biti čvrst.

„Samo te zezam.“ rekao je napokon. „Ali pazi s tim novcem, ne pokazuj ga okolo.“

„Hvala,“ rekao sam mu, „Domovinska sigurnost pazi na mene.“

Osmijeh mu se raširio: „Ha, oni nisu čak ni pravi policajci. Ti klaunovi nemaju pojma.“

Bacio sam pogled na njegov kamionet. Na vjetrobranskom staklu se jasno vidio ENC. Pitao sam se koliko će im trebati da ga uhvate.

„Dolaze vam cure? Zato trebate toliko piva?“

Nasmiješio sam se i mahnuo mu kao da je krenuo prema kamionetu, što je i trebao napraviti. Shvatio je signal i odvezao se, ne skidajući osmijeh s lica.

Jolu mi je pomogao zakopati hladnjake u šljunak. Radili smo s malim LED-žaruljama pričvršćenima na trake oko glave. Kada smo smjestili hladnjake, ubacili smo u njih male privjeske za ključeve s bijelim LED-icama, koje će sjajiti kada se digne poklopac, da ljudi vide što rade.

Noć je bila mračna, bez mjesečine, a svjetlo udaljenih uličnih svjetiljki je jedva dopiralo do nas. U infracrvenom spektru bismo svijetlili kao baklje, ali nije bilo načina za skupljanje hrpe ljudi bez da vas nekako primijete. Nadao sam se da ćemo proći kao pijanka na plaži.

Baš i ne pijem. Pivo i trava i bonboni su se pojavljivali na svakom tulumu na koji sam otišao od moje četrnaeste, ali mrzim pušenje (iako neću odbiti kolače od hašiša tu i tamo), s bonbonima je predugo trajalo – tko još može potrošiti cijeli vikend samo na to da ga uhvati i opet pusti? – a pivo je bilo OK, ali nije mi bilo jasno čemu tolika pompa. Najviše sam volio velike šarene koktele, one koje dobijete u keramičkom vulkanu, sa šest slojeva, zapaljene, s plastičnim majmunom zakačenim za rub, a i njih najviše zbog izgleda.

Ustvari mi se sviđa biti pijan. Jedino ne volim mamurluk, a kako samo budem mamuran! Ali to možda ima veze s vrstom pića koje dobijete u keramičkom vulkanu.

No, ne možete praviti tulum bez par gajbi piva na ledu. Svi to očekuju. Opušta atmosferu. Ljudi znaju raditi gluposti nakon previše piva, ali nije da se družim s ljudima koji voze. A ljudi rade gluposti i bez toga – pivo, trava i bonboni su ustvari sporedni faktor.

Jolu i ja smo otvorili po pivo, kucnuli se bocama i sjeli na kamen.

„Rekao si im u devet?“

„Da.“, odgovorio je.

„I ja.“

Pili smo u tišini. Pio sam Budweiser Lite, pivo s najmanje alkohola koje smo imali. Morao sam zadržati bistru glavu za kasnije.

„Uplašiš li se ikada?“, upitao sam.

Okrenuo se prema meni. „Ne, nikada se ne uplašim. Stalno se bojim. Bojim se od onog trena kada je sve eksplodiralo. Nekada me toliko strah da ne želim izaći iz kreveta.“

„Zašto onda radiš to sve?“

Nasmiješio se. „Što se toga tiče,“ rekao je, „mislim da neću još dugo. Bilo je super pomagati ti. Super. Stvarno odlično. Ne znam jesam li ikada radio nešto tako važno. Ali, Marcuse, buraz, moram ti reći…“ utihnuo je.

„Što?“, rekao sam, iako sam već znao što slijedi.

„Ne mogu još dugo.“, napokon je rekao. „Možda čak ni idućih mjesec dana, mislim da sam završio. Previše riskiramo. Ne možeš zaratiti s Domovinskom sigurnosti. To je ludost. Prava, živa ludost.“

„Zvučiš kao Van.“, rekao sam mu, s više gorčine u glasu nego li sam htio.

„Ne kritiziram te. Mislim da je super što imaš petlje cijelo vrijeme to raditi, ali ja nemam. Ne mogu cijeli život biti u strahu.“

„Što hoćeš reći?“

„Da odustajem. Bit ću još jedan od onih koji se ponašaju kao da je sve u redu, kao da će jednoga dana sve opet postati normalno. Koristit ću Internet kao i prije, a na Xnetu samo igrati igrice. Odustajem. Više neću sudjelovati u tvojim akcijama.“

Nisam mu odgovorio.

„Znam da te ostavljam samoga. Vjeruj mi, ne želim to. Više bih volio da i ti odustaneš. Ne možeš objaviti rat Vladi. Ne možeš pobijediti. Kao da gledam pticu koja se stalno zaleće u zatvoreni prozor.“

Očekivao je odgovor. Htio sam mu reći: Isuse, Jolu, hvala ti puno što me napuštaš. Sjećaš li se kako je bilo kada su nas odveli? Jesi li već zaboravio kako je zemlja izgledala prije nego što su ju preuzeli?, ali to nije bio odgovor koji je očekivao od mene. Očekivao je da mu kažem:

„U redu, Jolu. Poštujem tvoj izbor.“

Ispio je pivo do kraja, izvadio još jedno i otvorio ga.

„Ima još nešto.“, rekao je.

„Što?“

„Nisam to htio spomenuti, ali želim ti objasniti zašto moram odustati.“

„Isuse, Jolu, što?“

„Grozno mi je reći, ali ti si bijel. Ja nisam. Bijelce uhvate s kokainom i dobiju rehabilitaciju. Smeđe uhvate s crackom i odleže dvadeset godina. Bijelci vide policiju na ulicama i osjećaju se sigurnije. Smeđi vide policiju i pitaju se hoće li ih pretražiti. Zakon u ovoj zemlji se prema nama oduvijek ponaša onako kako se Domovinska sigurnost sada ponaša prema vama.“

Nije bilo fer. Nisam tražio da budem bijel. Nisam mislio da sam hrabriji jer sam bijel. Ali razumio sam o čemu Jolu priča. Ako policija zaustavi i legitimira nekoga u Missionu, ta osoba vjerojatno nije bijela. Štogod sam riskirao, Jolu je riskirao više. Koliko god ću platiti, Jolu će platiti više.

„Ne znam što bih rekao.“, rekao sam mu.

„Ne moraš reći ništa.“, odgovorio je. „Samo sam ti htio objasniti, da me možeš shvatiti.“

Vidio sam ljude kako nam se približavaju stazom. Joluovi prijatelji, dva Meksikanca i jedna djevojka koju sam već viđao, niska i štreberkasta, sa slatkim crnim plastičnim naočalama u stilu Buddyja Hollyja, zbog kojih je izgledala kao autsajderska umjetnica u teenagerskom filmu koja se kasnije vraća slavna i bogata.

Jolu nas je upoznao i ponudio im pivo. Cura je odbila, iz torbice izvadila malu srebrnu pljosku s votkom i ponudila me. Povukao sam gutljaj – topla votka valjda s vremenom priraste srcu – i pohvalio pljosku, graviranu likovima iz Rappera Parappe.

„Iz Japana je.“, rekla je dok sam LED-icama osvjetljavao pljosku. „Imaju hrpu opreme za cugu s likovima iz dječjih igrica. Baš uvrnuto.“

Predstavio sam joj se. „Ange“, odgovorila mi je, i rukovali smo se – ruka joj je bila suha, topla, i imala je kratke nokte. Jolu me upoznao sa svojim prijateljima, koje je znao od računalnog kampa u četvrtom osnovne. Još ljudi se pojavilo – pet, pa deset, pa dvadeset. Već smo bili prilično velika grupa.

Rekli smo ljudima da moraju doći najkasnije do 9:30, pričekali do 9:45, da vidimo tko će još doći. Tri četvrtine bili su Joluovi prijatelji. Pozvao sam sve ljude kojima sam stvarno vjerovao. Ili sam bio jako izbirljiviji, ili manje popularan od Jolua. Nakon što mi je rekao da odustaje, zaključio sam da nije bio dovoljno izbirljiv. Bio sam stvarno bijesan, ali trudio sam se sakriti to od njega tako da sam se koncentrirao na druženje s drugim ljudima. Ali nije bio glup. Vidio je što se događa, i bilo je očito da mu je krivo. Neka!

Popeo sam se na ruševinu i rekao: „OK, hej, halo!“ Neki u blizini su obratili pažnju, ali oni iza su nastavili brbljati. Dignuo sam ruke u zrak, ali bilo je previše mračno. Naposljetku sam se sjetio, upalio LED-ice na privjesku i bacio svjetlo na ljude koji su pričali, pa na sebe. Rulja se postupno utišala.

Poželio sam im dobrodošlicu, zahvalio na dolasku, a onda ih zamolio da se približe kako bih im objasnio zašto smo tu. Bilo je očito da im se sviđa tajnovitost, bili su zaintrigirani i zagrijani pivom.

„Evo ga. Svi koristite Xnet. On se nije slučajno pojavio odmah nakon što je Domovinska sigurnost preuzela grad. Ljudi koji su ga pokrenuli su skupina koja brani osobne slobode. Stvorili su mrežu kako bi nas zaštitili od špijuna i agenata Domovinske sigurnosti.“ Ovo sam unaprijed razradio s Joluom. Nećemo priznati da mi stojimo iza toga, nikome. Preriskantno. Umjesto toga, reći ćemo da smo časnici „M1k3yeve vojske“ koji organiziraju lokalni pokret otpora.

„Xnet nije čist.“, nastavio sam. „I druga strana ga može koristiti kao i mi. Znamo da ga i sada koriste špijuni Domovinske sigurnosti. Kroz društvene igre nas pokušavaju prevariti da otkrijemo tko smo, pa da nas pohvataju. Da bi Xnet uspio, moramo spriječiti špijuniranje. Treba nam mreža unutar mreže.“

Zastao sam i pričekao da im sjedne – Jolu je smatrao da bi to moglo biti malo teže, shvatiti da vas žele regrutirati u gerilsku ćeliju.

„Ne tražim od vas nikakvu aktivnost – ne morate ometati, ni ništa drugo. Ovdje ste jer znamo da ste u redu, da vam možemo vjerovati. Želim da večeras doprinesete baš tom povjerenju. Neki od vas već znaju što je mreža povjerenja, i što je tulum s potpisivanjem ključeva. Ostalima ću ukratko objasniti.“ – što sam i napravio.

„Večeras želim da upoznate prisutne ljude i procijenite koliko im možete vjerovati. Pomoći ćemo vam da si napravite po dva ključa i međusobno ih podijelite.“

Ovo je bio nezgodan dio. Nismo mogli tražiti od ljudi da ponesu laptope, a trebali smo izvesti nešto vraški komplicirano, što je zahtijevalo više od papira i olovke.

Podigao sam laptop koji smo Jolu i ja sinoć složili od nule. „Vjerujem ovom stroju. Svaki dio u njemu smo sami ugradili. Radi na svježem, tek instaliranom ParanoidLinuxu, podignutom s DVD-a. Ako na svijetu još ima čistih računala, ovo je jedno od njih.

Na njemu je generator ključeva. Dođete ovamo, unesete nešto nasumično – promiješate ključeve, cimate mišem – i on će to iskoristiti da vam nasumično izbaci javni i privatni ključ, koje će pokazati na zaslonu. Možete mobitelom slikati privatni ključ i pritisnuti bilo koju tipku da ga zauvijek izbrišete – ne spremamo ih na disk. Onda će vam pokazati javni ključ. Onda pozovete sve ljude kojima vjerujete, i oni slikaju zaslon i vas pored njega, kako bi kasnije znali čiji je to ključ.

Trebate pretvoriti slike u ključeve kada dođete doma. Nažalost, to će biti puno posla, ali trebate to napraviti samo jednom. Morate biti strašno pažljivi pritom, jedna greška i gotovo je. Nasreću, postoji način da provjerite jeste li ih dobro unijeli: ispod ključa je puno kraći broj, „otisak prsta“. Kada unesete ključ, iz njega možete generirati otisak prsta i usporediti ga s onim na slici. Ako su isti, uspjeli ste.“

Svi su iskolačili oči. OK, tražio sam od njih da naprave nešto stvarno čudno, istina, ali ipak…

04.08.2010. u 12:01 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 16.07.2010.

DEVETO POGLAVLJE


Ovo poglavlje posvećeno je Compas Books/Books inc., najstarijoj nezavisnoj knjižari na zapadu SAD-a. Njihove knjižare nalaze se duž Kalifornije, u San Franciscu, Burlingameu, Mountan Viewu i Palo Altou, ali najbolje od svega je što imaju strašnu knjižaru usred Disneylanda u Anaheimu. Inače sam lud za Disneylandom (ako mi ne vjerujete, pročitajte moj prvi roman, „Down and Out in the Magic Kingdom“), i svaki put kada sam živio u Kaliforniji kupio bih si godišnju kartu za Disneyland, a pri svakoj posjeti navratio bih i do knjižare Compas Books. Imaju genijalan izbor neautoriziranih (ponekad i kritički nastrojenih) knjiga o Disneyu, kao i široku lepezu dječjih knjiga i znanstvene fantastike, a u susjednom kafiću možete popiti opaki cappuccino.

Compass Books/Books Inc:
http://www.booksinc.net/NASApp/store/Product;jsessionid=abcFch09pbU6m7ZRrLr?s=showproduct&isbn=0765319853



Bio je tako ljut da sam mislio da će puknuti. Sjećate se kako sam rekao da je jako rijetko gubio živce? Te večeri izgubio ih je kao nikada u životu.

„Nevjerojatno! Taj murijak, imao je jedva osamnaest godina, i cijelo vrijeme je ponavljao: 'Ali, gospodine, zašto ste jučer bili u Berkeleyu ako se vaš klijent nalazi u Mountan Viewu?' Pokušavao sam mu objasniti da radim u Berkeleyu kao profesor, a on bi rekao: 'Mislio sam da ste konzultant.', i hajdemo sve ispočetka. Kao da sam upao u neku TV-seriju u kojoj su svi policajci zaraženi virusom gluposti.

Što je još gore, uporno je tvrdio kako sam i danas bio u Berkeleyu, ja sam mu govorio da nisam, a on je ponavljao da jesam. Onda mi je pokazao ispis mog ENC-a, na kojem je pisalo da sam danas tri puta bio na mostu San Mateo!

I to nije sve!“, rekao je i duboko udahnuo, po čemu sam znao da se stvarno pjeni. „Imali su podatke o tome gdje sam bio, na mjestima na kojima nema naplatnih kućica. Prate mi ENC na ulici, nasumično. I imaju krive podatke! Jebem'u, mislim, špijuniraju nas sve, a uz to su i nesposobni!“

Slijedio sam ga u kuhinju i gledao ga s dovratka. Pogledao sam mamu i oboje smo podigli obrve, kao da pitamo jedno drugo: Tko će mu reći: lijepo smo ti rekli? Klimnuo sam joj. Ona je mogla iskoristiti svoje supružničke moći u borbi protiv njegovog bijesa, što je meni kao običnoj jedinici potomstva bilo nemoguće.

„Drew“, rekla je, i zgrabila ga za ruku kako bi prestao koračati kuhinjom mašući rukama kao ulični propovjednik.

„Što?!“, obrecnuo se.

„Mislim da se trebaš ispričati Marcusu.“ Glas joj je bio miran i tih. Tata i ja smo živčici u kući. Mama je hladna k'o špricer.

Pogledao me i zaškiljio dok je nakratko razmišljao. „U redu.“, rekao je konačno. „Pričao sam o profesionalnom nadziranju. Ovi tipovi su potpuni amateri. Oprosti, sine.“, rekao je. „Bio si u pravu. Pružio mi je ruku, rukovali smo se, a onda me, čvrsto i neočekivano, zagrlio.

„Bože, Marcuse, što radimo od ove zemlje? Tvoja generacija zaslužuje naslijediti nešto bolje od ovoga.“ Kada me pustio, vidio sam mu duboke bore na licu, koje nikada prije nisam primijetio.

Pošao sam u svoju sobu i igrao neke igre na Xnetu. Postojala je dobra multiplayer igrica s gusarima na navijanje, gdje ste morali izvršavati misije svakih par dana da biste navili mehanizme svoje ekipe kako biste ponovno mogli pljačkati i pustošiti. Radilo se o jednoj od onih igrica koje sam mrzio, a nisam mogao prestati igrati: s puno misija koje se stalno ponavljaju, i nije baš neko zadovoljstvo ispuniti ih, nešto malo bitaka jedan-na-jedan (tučnjave koje određuju tko će zapovijedati brodom) i ne previše fora zagonetki koje trebate riješiti. Najčešće su mi takve igrice budile nostalgiju za Harajuku Fun Madness, u kojem je omjer trčanja u stvarnom svijetu, rješavanja zagonetki na Internetu i smišljanja taktike s ekipom bio uravnotežen.

Danas mi je baš to trebalo. Besmislena zabava.

Siroti tata.

Ja sam mu to učinio. Prije je bio sretan, uvjeren da se novac od njegovih poreza troši na njegovu sigurnost. Uništio sam to uvjerenje. Naravno da je to uvjerenje bilo pogrešno, ali ono mu je davalo snagu. Kada sam ga vidio tako jadnog i slomljenog, zapitao sam se je li bolje gledati bez ružičastih naočala i biti bez nade, ili živjeti u raju za naivce. Onaj sram – sram koji sam osjećao otkako sam odao svoje lozinke, otkako su me slomili – se vratio, postao sam bezvoljan i samo htio pobjeći sam od sebe.

Moj lik je bio mornar na brodu Zombi-jurišnik, i prestao se kretati dok nisam bio na Internetu. Slao sam poruke svim igračima na brodu dok nisam pronašao jednoga koji me htio naviti. To me zabavilo neko vrijeme. Ustvari, sviđalo mi se. Bilo je nešto čarobno u tome da vam potpuni stranac učini uslugu. A kako se radilo o Xnetu, znao sam da su mi svi stranci na neki način prijatelji.

>Odakle si?

Lik koji me navio zvao se Lizinator, i bio je žensko, iako to nije značilo da je stvarno djevojka. Igranje ženskih likova je privlačilo dečke na neki čudan način.

>San Francisco

odgovorio sam.

>Ne bleso, gdje si u San Franu?

>Zašto? Jesi pervertit?

To je obično zaustavljalo tu temu. Svaka igra je, naravno, bila puna pedofila i pervertita, kao i policajaca koju su glumili mamce za pervertite i pedofile (iako sam se iskreno nadao da ih nema na Xnetu). Ovakva optužba je u devet od deset slučajeva bila dosta da se tema promijeni.

>Mission? Portero Hill? Noe? East Bay?

>Samo me navij ok hvala?

Prestala me navijati.

>Strah te?

>Ne. Što te briga?

>Samo pitam.

Nije mi se to sviđalo. Nije bila samo znatiželjna. Recimo da sam bio paranoičan. Sišao sam s mreže i ugasio Xbox.

#

Idućeg jutra me tata pogledao preko stola i rekao: „Čini se da će se stanje popraviti.“ Pružio mi je novine otvorene na trećoj strani.

„Glasnogovornik Ureda za domovinsku sigurnost potvrdio je da će njihov ured u San Franciscu zatražiti povećanje proračuna i osoblja od 300 posto.“

Što?!

„General Graeme Sutherland, zapovjednik područja Sjeverne Kalifornije, potvrdio je zahtjev na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji, napomenuvši kako ih je na to potaknuo porast sumnjivih aktivnosti u Zaljevskom području. 'Pratimo porast komunikacija i aktivnosti u podzemlju i uvjereni smo da saboteri namjerno proizvode lažne sigurnosne uzbune kako bi potkopali naš rad.'“

Ukrižio sam očima. Nemoguće.

„'Te lažne uzbune mogle bi služiti za 'zbunjivanje radara', s ciljem maskiranja pravih napada. Jedini učinkoviti način borbe je povećanje broja osoblja i analitičara, kako bismo mogli detaljno istražiti svaki trag.'
Sutherland se osvrnuo i na gužve koje su nastale po cijelom gradu, nazvavši ih 'nesretnima', i obećao da će se problem riješiti.“

Zamislio sam četiri-pet puta više agenata Domovinske sigurnosti u gradu, dovedenih da bi kompenzirali moje glupe ideje. Van je bila u pravu. Što im se više opirem, to gori postaju.

Tata je upro prstom u novine: „Možda su budale, ali su bar metodični. Povećavat će proračun i osoblje dok ne riješe problem. Ima smisla, znaš. Kopati kroz sve podatke u gradu, pratiti baš svaki trag. Uhvatit će teroriste.“

Puknuo sam. „Tata, čuješ li što govoriš? Oni namjeravaju istraživati baš svaku osobu u San Franciscu!“

„Da.“, rekao je. „baš tako. Uhvatit će svakoga tko duguje alimentaciju, svakog dilera, svaki ološ i sve teroriste. Samo čekaj. To bi moglo postati najbolje što se ikada dogodilo u ovoj zemlji.“

„Reci da se šališ.“, rekao sam mu. „Molim te. Misliš da im je to bila namjera kada su pisali Ustav? A što s Poveljom prava?“

„Povelja prava je napisana prije pretraživanja podataka.“ rekao je. Bio je strašno ozbiljan, uvjeren da je u pravu. „Pravo na slobodno udruživanje je u redu, ali zašto policija ne bi smjela pretraživati tvoju društvenu mrežu da otkrije družiš li se s pripadnicima bandi ili teroristima?“

„Jer je to napad na moju privatnost!“, rekao sam.

„U čemu je problem? Što bi radije, privatnost ili teroriste?“

Argh. Mrzio sam ovako se prepirati s tatom. Trebala mi je kava. „Ma, daj, tata. Ne hvataju teroriste oduzimajući nam privatnost: samo stvaraju probleme normalnim ljudima.“

„Kako znaš da ne hvataju teroriste?“

„A gdje su svi ti teroristi koje su pohvatali?“

„Sigurno ćemo uskoro vidjeti i uhićenja. Samo se strpi.“

„Što se k vragu dogodilo s tobom od sinoć, tata? Bio si ljut k'o ris što te policija zaustavila – “

„Ne razgovaraj tako sa mnom, Marcuse. Imao sam vremena od sinoć, razmisliti o svemu i pročitati ovo.“ Zatresao je novine. „Uhvatili su mene samo zato što ih negativci aktivno ometaju. Trebaju prilagoditi svoje tehnike kako bi prevladali taj problem. I uspjet će. Istovremeno, mala je cijena da me tu i tamo zaustave na putu. Nije pravi trenutak za izigravanje odvjetnika Povelje prava. Sada se trebamo žrtvovati za sigurnost svoga grada.“

Nisam mogao pojesti prepečenac do kraja. Stavio sam tanjur u perilicu i otišao u školu. Morao sam se maknuti iz kuće.

#

Xneteri nisu bili oduševljeni pojačanim policijskim nadzorom, ali nisu planirali niti okrenuti drugi obraz. Netko se javio u kontakt emisiju na radiju i rekao kako policija samo gubi vrijeme, kako možemo smrdati sustav brže nego što ga oni mogu popraviti. Snimka te emisije je sinoć bila najskidanija stvar na Xnetu.

„Ovo je Kalifornija uživo i imamo anonimni poziv iz govornice u San Franciscu, koji ima vlastite informacije o gužvama u gradu prošloga tjedna. Izvolite, u eteru ste.“

„'Ej, da, to je samo početak, ku'iš. Mislim, ono, tek smo krenuli. Nek' zaposle milijardu drotova i postave kontrolne točke na svaki ćošak. Sve ćemo ih ometati. I, ono, sve to sranje o teroristima? Nismo mi teroristi! Ma daj, stvarno, o'ladite. Ometamo sustav jer mrzimo Domovinsku sigurnost i volimo svoj grad. Teroristi? Ne znam ni točno napisat' jihad. Skulirajte se!“

Zvučao je retardirano. Ne samo nerazumljive rečenice, nego i likovanje koje mu se čulo u glasu. Zvučao je kao neki klinac koji je pun sebe. I bio je klinac pun sebe.

Xnet je bio pun svađa zbog njega. Jedni su mislili da je budala zbog tog poziva, drugi su ga smatrali junakom. Mene su brinule nadzorne kamere – neka je mogla snimati tu govornicu. I čitači erfida, koji su mogli očitati njegovu kartu za podzemnu. Nadao sam se da je bio dovoljno pametan da obriše otiske prstiju s kovanice, navuče kapuljaču na glavu, a sve erfide ostavi doma. Ali sumnjao sam u to. Pitao sam se hoće li mu netko uskoro pokucati na vrata.

Znao sam da se na Xnetu dogodilo nešto važno po tome što bih odmah počeo dobivati milijune e-mailova od ljudi koji su htjeli obavijestiti M1k3ya o najnovijim zbivanjima. Baš sam čitao o gospodinu Ne-znam-napisati-jihad, kada mi je inbox podivljao. Svi su imali poruku za mene – link na jedan od mnoštva anonimnih blogova na Xnetu, baziranih na Freenet sustavu objavljivanja, koji također koriste zagovornici demokracije u Kini.

> Za dlaku.

> Večeras smo ometali na Embarcaderu i zezali se i svima davali novi ključ za auto, kuću, novi pokaz za podzemnu i ENC, bacali malo lažnog baruta okolo. Murija je bila posvuda ali mi smo bili pametniji; tamo smo skoro svako veče i nikad nas ne uhvate.

> Večeras su nas uhvatili. Glupa pogreška bili smo šlampavi uhvatili su nas. Lik u civilu je uhvatio jednog frenda a onda i nas ostale. Gledali su rulju dosta dugo i imali su jedan od onih kamiona u blizini i strpali su nas četvoricu unutra ali ne i ostale.

> Kamion je bio PUN ko šipak koštica, nema koga nije bilo, mlado staro crno bijelo siromašno bogato svi sumnjivi. Dva murijaka su nas pokušavala ispitati, a civilci su samo dovlačili nove. Većina rulje je pokušavala doći na početak reda da prije završe s ispitivanjem a mi smo se povlačili nazad i bili smo tamo ono satima i bilo je stvarno vruće a gužva sve veća a ne manja.

> Negdje oko osam su ono imali smjenu i dva nova murijaka su došla i šizila na onu dvojicu što su bili tamo kao koji vrag? vi ne radite ništa ovdje. Gadno su se posvađali i dva stara murijaka su otišla a nova dvojica su sjela za stol i šaputali neko vrijeme.

> Onda je jedan ustao i počeo se derati SVI IDITE DOMA ISUSE KRISTE IMAMO PAMETNIJEG POSLA NEGO DA VAS GNJAVIMO PITANJIMA AKO STE NEŠTO SKRIVILI NEMOJTE TO PONOVITI SHVATITE OVO KAO UPOZORENJE.

> Hrpa ljudi u odijelima su pošizili što je bilo urnebesno jer su ono prije deset minuta gnjavili što ih drže tamo a sad su opasno šizili što ih puštaju, ono odlučite se.

> Zbrisali smo na brzinu i došli doma da napišemo ovo. Civilci su posvuda, vjerujte nam. Ako ometate, otvorite četvoro očiju i brišite ako bude problema. Ako vas uhvate, probajte čekati, možda bude prevelika gužva pa vas puste.

> Mi smo napravili tu gužvu! Svi ljudi u tom kamionu su bili tamo jer smo mi ometali. Ometajte i dalje!

Bilo mi je mučno. To četvoro ljudi – klinaca koje ni ne poznajem – skoro su zauvijek nestali zbog nečega što sam ja započeo.

Zbog nečega što sam im ja rekao da rade. Nisam bio ništa bolji od terorista.

#

Domovinskoj sigurnosti su odobrili povećanje proračuna. Predsjednik i guverner su na TV-u obznanili da cijena sigurnosti nikada nije previsoka. Idući dan smo to svi zajedno morali gledati u školi. Tata je slavio. Mrzio je predsjednika od dana kada je izabran, govorio da je jednako loš kao i prošli, a prošli je bio katastrofa, a sad je pričao samo o tome kako je ovaj novi dinamičan i odlučan.

„Ne budi tako oštar prema ocu.“, rekla mi je mama jedne večeri, kada sam stigao iz škole. Trudila se što više raditi od kuće. Mama je specijalist za selidbe – pomaže Britancima da se snađu u San Franciscu – i radi kao slobodnjak. Tvrtka u Britaniji joj plaća da odgovara na e-mailove Britanaca diljem zemlje koje zbunjuju čudni Amerikanci. Zarađuje za život objašnjavajući ljudima Amerikance, a rekla je da je ovih dana bolje raditi od kuće, gdje ne mora susretati žive Amerikance niti pričati s njima.

Nemam iluzija o Britaniji. Amerika je možda spremna pogaziti svoj Ustav kad god nas neki mudžahedin pogleda poprijeko, ali u projektu iz sociologije u prvom srednje naučio sam da Britanci uopće nemaju Ustav. Imaju neke zakone od kojih bi vam se naježile dlake na nožnim prstima: mogu vas strpati u zatvor na godinu dana ako su sigurni da ste terorist ali nemaju dovoljno dokaza. Kako mogu biti sigurni, ako nemaju dovoljno dokaza? Zašto su tako sigurni? Jesu li vas u nekom stvarno realističnom snu vidjeli kako se bavite terorističkim aktivnostima?

A pored nadzora u Velikoj Britaniji, Amerikanci djeluju kao amateri. Prosječnog stanovnika Londona snime 500 puta dnevno samo dok hoda ulicom. Svaku registarsku pločicu snimaju u svakom kutku zemlje. Svi, od banaka do javnog prijevoza, pristupaju vrlo entuzijastično nadziranju i cinkanju svakoga tko djeluje i najmanje sumnjivo.

Mami to nije izgledalo tako. Bila je još srednjoškolka kada je napustila Veliku Britaniju, i nikada se ovdje nije sasvim udomaćila, iako se udala za lokalnog dečka i ovdje odgojila sina. Njoj će ovo uvijek ostati zemlja barbara, dok će Velika Britanija biti dom.

„Mama, griješi. Bar ti bi to trebala vidjeti. Sve što ovu zemlju čini sjajnim mjestom se baca u smeće, a on surađuje. Je li ti upalo u oko da nisu uhvatili nijednog terorista? Tata je sav u 'trebamo biti sigurni' filmu, a ne primjećuje da se mnogi od nas ne osjećaju sigurno. Osjećamo se ugroženo cijelo vrijeme.“

„Sve to mi je jasno, Marcuse. Vjeruj mi, ni meni se ne sviđa što se događa u ovoj zemlji. Ali tvoj otac je –“ Zastala je. „Kada se nisi vratio nakon napada, mislili smo – “

Ustala je i skuhala si čaj. To je radila kada se osjećala neugodno ili uznemireno.

„Marcuse“, rekla je. „Marcuse, mislili smo da si mrtav. Shvaćaš li? Danima smo te oplakivali. Mislili smo da si na dnu oceana, u komadićima. Mrtav jer je neki gad odlučio ubiti stotine nepoznatih ljudi kako bi nešto dokazao.“

Njene riječi su mi polako sjele. Mislim, bilo mi je jasno da su bili zabrinuti. Puno ljudi je poginulo u eksplozijama – oko četiri tisuće prema trenutnim procjenama – i gotovo svatko je poznavao nekoga tko se toga dana nije vratio kući. Dvoje ljudi iz moje škole je nestalo.

„Tvoj otac je bio spreman ubiti nekoga. Bilo koga. Bio je izvan sebe. Takvog ga nisi vidio. Takvog ga ni ja još nisam vidjela. Bio je izvan sebe. Samo je sjedio za stolom i psovao i psovao i psovao. Ružne riječi, kakve do tada nisam čula da koristi. Jedan dan – treći dan – netko je nazvao, a on je bio uvjeren da si to ti, ali bio je krivi broj, i bacio je telefon i razbio ga u tisuće komadića.“ A pitao sam se odakle novi telefon u kuhinji.

„Tvoj otac se slomio. Voli te. Oboje te volimo. Najvažnija si stvar u našim životima. Ne razumiješ to, zar ne? Sjećaš li se, kada si imao deset godina, kada sam otišla u London na dulje vrijeme?“

Klimnuo sam bez riječi.

„Htjeli smo se razvesti. Sada nema veze zašto. Bila je to kriza, dogodi se kada ljudi koji se vole ne obraćaju pažnju jedno na drugo nekoliko godina. Došao je, našao me i uvjerio me da se vratim zbog tebe. Pomisao da ti to učinimo bila je nepodnošljiva. Zbog tebe smo se ponovno zaljubili. Danas smo zajedno zbog tebe.“

Osjetio sam knedlu u grlu. Nisam imao pojma. Nitko mi nije rekao.

„Tvom ocu je sada jako teško. Nije sav svoj. Morat ćemo još čekati da nam se vrati, da ponovno postane čovjek kojeg volim. Do tada mu treba razumijevanje.“

Čvrsto me zagrlila, i primijetio sam koliko su joj se ruke stanjile, kako joj je koža na vratu obješena. Uvijek sam mamu vidio u glavi kao mladu, svijetlog tena, ružičastih obraza, veselu, kako lukavo gleda kroz svoje naočale metalnih okvira. Sada je djelovala kao starica. Ja sam joj to uradio. Teroristi su joj to uradili. Domovinska sigurnost joj je to uradila. Na neki uvrnut način, svi smo bili na istoj strani, a mama, tata i svi oni ljudi koje smo sredili bili su na drugoj strani.

#

Te noći nisam mogao spavati. Mamine riječi su mi prolazile glavom. Za večerom je tata bio napet i tih i jedva da smo riječ prozborili, bojao sam se da ću reći nešto krivo, a on je bio sav nabrijan zbog najnovijih vijesti, da je Al Qaeda odgovorna za napad. Šest različitih terorističkih skupina su preuzele odgovornost, ali samo Al Qaedina snimka na Internetu sadržavala je podatke za koje je Domovinska sigurnost tvrdila da ih nikome nije odala.

Ležao sam u krevetu i slušao noćnu kontakt emisiju na radiju. Tema su bili seksualni problemi, a voditelj jedan gay kojega sam inače rado slušao, davao je ljudima prilično grube savjete, ali dobre, i bio je duhovit i zabavan.

Noćas se nisam mogao smijati. Većina pozivatelja je pitala što da rade jer im je, od napada, postalo teško upustiti se u akciju s partnerima. Čak i na emisiji o seksu, ta tema me je pratila.

Ugasio sam radio i čuo kako na ulici tiho radi motor.

Moja soba je na zadnjem katu naše kuće, jedne od obojanih dama. Ima kosi tavanski strop i prozore s obje strane – s jednoga se vidi cijeli Mission, a s drugog ulica ispred kuće. Auti su često vozili ulicom u svako doba noći, ali ovaj je zvuk motora bio nekako drugačiji.

Otišao sam do uličnog prozora i podigao rolete. Na ulici, ispod mene, bio je neoznačeni bijeli kombi s čijeg krova su se kočile antene, toliko antena nikada nisam vidio na vozilu. Vrlo polako je vozio ulicom, a mali satelitski tanjur na krovu se vrtio i vrtio.

Dok sam gledao, kombi je stao a zadnja vrata su se otvorila. Lik u odori Domovinske sigurnosti – mogao sam ih prepoznati sa sto metara udaljenosti – izašao je na ulicu. U ruci je imao nekakav džepni uređaj čije plavo osvjetljenje mu je obasjalo lice. Hodao je gore-dolje, prvo provjeravajući moje susjede, radeći zabilješke u uređaju, a onda krenuo prema meni. Nešto mi je bilo poznato u načinu na koji je hodao, gledao dolje –

Koristio je detektor bežičnog signala! Domovinska sigurnost je tražila čvorišta Xneta. Ostavio sam ga uključenog jer sam skidao neke fora animacije koje je jedan Xneter napravio od predsjednikovog „nema cijene“ govora. Iščupao sam utikač iz struje, a onda otrčao do prozora i odmaknuo zastor samo centimetar.

Lik je opet gledao svoj detektor, koračao gore-dolje ispred naše kuće. Tren kasnije, vratio se u kombi i odvezao se.

Izvadio sam foto-aparat i snimio što sam više slika tog kombija s antenama mogao. Otvorio sam ih u besplatnom editoru slika po imenu GIMP i izbrisao sa slika sve osim kombija – ulicu i bilo što po čemu bi me se moglo identificirati.

Stavio sam slike na Xnet i napisao sve čega sam se mogao sjetiti o kombiju. Tipovi su definitivno tražili Xnet, bio sam siguran.

E, sada stvarno nisam mogao spavati.

Nije mi preostalo ništa drugo osim igranja gusara na navijanje. Čak i u ovo vrijeme trebalo je biti dosta igrača. Pravi naziv igrice bio je Mehanička pljačka, a iz hobija ga je napravila skupina teenagerskih death-metalaca iz Finske. Igralo se besplatno, a bilo je jednako zabavno kao i one igrice koje koštaju 15 dolara mjesečno, poput Ender's Universe, Middle Earth Quest ili Discworld Dungeons.

Ponovno sam se spojio i bio sam tamo, na palubi Zombi-jurišnika, čekajući da me netko navije. Mrzio sam taj dio igre.

> Hej ti!

Napisao sam gusaru u prolazu.

> Naviješ me?

Zastao je i pogledao me.

> a zašto?

> U istoj smo ekipi, a dobit ćeš i bodove.

Koji kreten.

> Odakle si?

> San Francisco

Ovo je djelovalo vrlo poznato.

> Odakle u San Franciscu?

Izašao sam iz igrice. Nešto čudno se događalo tamo. Otišao sam do blogova, i počeo ih pretraživati, jedan po jedan. Prošao sam ih pet-šest kada sam našao nešto od čega mi se sledila krv u žilama.

Blogeri vole kvizove. Koji si hobit? Jesi li odličan ljubavnik? Kojem planetu najviše sličiš? Koji si lik iz nekog filma? Koji si emocionalni tip? Rješavaju ih, i njihovi prijatelji ih rješavaju, pa onda uspoređuju rezultate. Bezopasna zabava.

Ali kviz koji je tu večer vladao blogovima na Xnetu me uplašio, jer je bio sve samo ne bezopasan.

• Kojeg si spola?
• Koji si razred?
• U koju školu ideš?
• Gdje u gradu živiš?

Kvizovi su rezultate prikazivali šarenim pribadačama na karti, i davali bezvezne preporuke gdje kupiti pizzu i tako to.

Ali pogledajte samo ta pitanja. Recimo, moji odgovori:

• Muško
• 4.
• Srednja škola Chavez
• Portero Hill

Samo dvoje ljudi u mojoj školi odgovara ovom profilu. Tako je i u većini drugih škola. Ako želite otkriti tko su Xneteri, možete koristiti ove kvizove da ih nađete.

To je bilo loše samo po sebi, ali ono što je to impliciralo bilo je još lošije: netko iz Domovinske sigurnosti je koristio Xnet da nas pronađe. Xnet je bio kompromitiran.

Imali smo špijune u svojim redovima.

#

Dao sam CD-e s Xnetom stotinama ljudi, koji su uradili isto to. Ljude kojima sam dao CD-e znao sam prilično dobro. Neke sam znao jako dobro. Cijeli život živim u istoj kući, a tokom godina sam se sprijateljio sa stotinama ljudi, od ljudi s kojima sam išao u vrtić, s kojima sam igrao nogomet, LARP, koje sam upoznao na izlascima, koje sam znao iz škole. Najbliži prijatelji su mi bili moja ekipa za ARG, ali bilo je i dovoljno ljudi koje sam dovoljno dobro poznavao i dovoljno im vjerovao da im dam Xnet CD-e.

Sada sam ih trebao.

Probudio sam Jolua tako da sam ga nazvao na mobitel i poklopio nakon što je jednom zazvonio, tri puta zaredom. Za koji tren bio je na Xnetu.

> Sigurno traže nas?

Umjesto odgovora poslao sam mu kviz.

> O moj Bože gotovi smo.

> Nije tako strašno ali moramo otkriti kome možemo vjerovati.

> Kako?

> To sam te htio pitati za koliko ljudi možeš jamčiti ono vjerovati im do neba i nazad?

> 20-30 otprilike.

> Želim skupiti hrpu stvarno pouzdanih ljudi i napraviti razmjenu ključeva tipa mreže povjerenja.

Mreža povjerenja je jedna od cool kriptografskih stvari o kojima sam čitao ali ih nikada nisam probao. S njom ste se gotovo stopostotno mogli osigurati da možete razgovarati s ljudima kojima vjerujete bez prisluškivanja. Problem je u tome što se fizički morate sresti s ljudima bar jednom, da sve započnete.

> Kužim OK. Nije loše. Ali kako skupiti sve na potpisivanje ključeva?

> To sam te htio pitati – kako to napraviti bez da nas ulove?

Jolu je tipkao, pa brisao, pa tipkao i opet brisao.

> Darryl bi znao.

napisao sam.

> Bože, bio je izvrstan za takve stvari.

Jolu mi nije odgovorio. Zatim:

> Što kažeš na tulum?

napisao je.

> Svi se skupimo negdje, kao da smo obični teenageri koji prave tulum, tako ćemo imati dobar izgovor ako nas netko pita što radimo tamo.

> To bi skroz upalilo! Genijalan si, Jolu!

> Znam. A još sam i bolji: znam i gdje ćemo to napraviti.

> Gdje?

> Sutro terme!

16.07.2010. u 13:57 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 27.06.2010.

OSMO POGLAVLJE



Ovo poglavlje posvećujem knjižari Borders, globalnom knjižarskom divu kojeg možete naći u gradovima diljem svijeta – nikada neću zaboraviti svoj posjet ogromnom Bordersu na Orchard Roadu u Singapuru, gdje sam otkrio policu prepunu svojih romana! Godinama su se u londonskom Bordersu u Oxfordskoj ulici svakog mjeseca održavale književne večeri znanstvene fantastike koje je vodio Pat Cadigan, a na kojima su se pojavljivali lokalni autori i gosti, koji bi čitali svoje radove, govorili o znanstvenoj fantastici i upoznavali sa svojim obožavateljima. Kada se nađem u nepoznatom gradu (što mi se često događa) i trebam odličnu knjigu za idući let, uvijek se tamo nađe Borders krcat odličnim knjigama – osobito mi je drag onaj na trgu Union u San Franciscu.

Borders worldwide
http://www.bordersstores.com/locator/locator.jsp


Nisam bio jedini kojeg su histogrami zaribali. Puno ljudi je imalo abnormalne uzorke prometa i korištenja. Abnormalno je toliko učestalo da je ustvari normalno.

Xnet je vrvio takvim pričama, kao i novine i televizija. Hvatali su muževe kako varaju svoje žene, žene kako varaju svoje muževe, djecu kako se potajno nalaze s djevojkama ili dečkima. Dečka koji roditeljima nije rekao da ima AIDS uhvatili su dok je išao u kliniku po lijekove.

Sve to su bili ljudi koji su nešto skrivali – nisu bili krivi, ali imali su tajne. Bilo je još više ljudi koji ništa nisu skrivali, ali im je svejedno smetalo što ih policija zaustavlja i ispituje. Zamislite da vas zaključaju u policijskom autu i zahtijevaju od vas da dokažete da niste terorist.

Nije se radilo samo o javnom prijevozu. Većina vozača u Zaljevskom području imaju ENC pričvršćen na vjetrobransko staklo. To je mali „novčanik“ koji funkcionira na principu radio-valova, a plaća vam pristojbu dok prelazite most, kako ne biste morali čekati u redu na naplatnim kućicama. Cijena prelaska mosta se utrostručila ako ste plaćali gotovinom (iako su oni to poricali, govoreći da je ENC jeftiniji, a ne da je anonimni keš skuplji). Oni koji ga još nisu imali odustali su nakon što se broj naplatnih kućica koje primaju gotovinu smanjio na jednu po mostu, što je uzrokovalo još dulje redove.

Ako ste živjeli u gradu, ili vozili unajmljeni auto iz lokalne agencije, imali ste ENC. No, ispada da naplatne kućice nisu jedina mjesta gdje vam očitavaju ENC. Domovinska sigurnost je postavila ENC-čitače po cijelom gradu – kad god biste prošli pored jednoga od njih, on bi zabilježio vrijeme i broj vaše osobne, slažući još precizniju sliku o tome tko ide kamo i kada, u bazi podataka koju su dodatno potpomagale kamere za hvatanje raznih prometnih prekršaja, koje su nikle kao gljive poslije kiše.

Nitko o tome nije pretjerano razmišljao. Ali sada, kad su ljudi počeli obraćati pažnju, svi smo počeli zamjećivati te sitnice, poput činjenice da se ENC ne može isključiti.

Ako ste vozili auto, postojala je velika vjerojatnost da će vas zaustaviti policijski presretač i tražiti da objasnite zašto u zadnje vrijeme toliko često idete u „Uradi sam“ trgovinu, i zbog čega ste se prošloga tjedna u ponoć vozili u Sonomu.

Mali prosvjedi vikendom diljem grada su rasli. Nakon tjedan dana ovakvog praćenja, pedeset tisuća ljudi je prosvjedovalo duž ulice Market. Nisam se zamarao. Ljude koji su zaposjeli ovaj grad nije bilo briga što lokalno stanovništvo misli. Oni su bili osvajačka vojska. Dobro su znali što mislimo o tome.

Jednog jutra sam sišao na doručak i čuo kako tata objašnjava mami kako će dva najveća taksi-prijevoznika u gradu davati „popust“ ljudima koji budu koristili posebne kartice za plaćanje, navodno zbog sigurnosti vozača koji bi tako imali manje novca u autu. Zapitao sam se što će se dogoditi s podacima o tome tko se vozio kojim taksijem kamo.

Izvukli smo se za dlaku. Novi indienet klijent je prošao kao automatska nadogradnja baš kada su se stvari počele pogoršavati, a Jolu mi je rekao da je sada osamdeset posto prometa koji je mogao vidjeti na Pigspleenu kriptirano. Možda smo spasili Xnet.

Ali tata me izluđivao.

„Marcuse, paranoičan si.“, rekao mi je za doručkom, kada sam mu ispričao o tome kako sam vidio da policija pretražuje neke dečke na stanici podzemne.

„Tata, to nema smisla. Ne hvataju teroriste, zar ne? Samo plaše ljude.“

„Možda nisu još uhvatili teroriste, ali su maknuli puno ološa s ulica. Pogledaj samo dilere – piše da su pohvatali desetke otkako je ovo sve krenulo. Sjećaš se kada su te oni narkići opljačkali? Ako ne pohvatamo njihove dilere, stvari se mogu samo pogoršavati.“ Opljačkali su me prije godinu dana. Pritom su bili prilično civilizirani. Jedan mršavi, smrdljivi tip mi je rekao da ima pištolj, a drugi je tražio novčanik. Čak su mi ostavili osobnu, iako su mi pokupili debitnu karticu i karticu za podzemnu. Svejedno sam se nasmrt isprepadao i tjednima se paranoično osvrtao.

„Ali većina ljudi koje zaustavljaju ne rade ništa loše, tata.“, rekao sam. Ovo me ubijalo. Moj vlastiti otac! „To je ludost! Za svakog kriminalca kojeg uhvate kažnjavaju tisuće nevinih osoba. To jednostavno nije ispravno.“

„Nevinih? Tipova koji varaju žene? Dilera? Braniš ih, a što sa svima koji su poginuli? Ako nemaš što skrivati –“

„Dakle, ne bi ti smetalo da zaustave tebe?“ Tatini histogrami su do sada bili bolesno normalni.

„Smatrao bih to svojom dužnošću.“, rekao je. „Bio bih ponosan. Osjećao bih se sigurnije.“

Lako njemu pričati.

#

Vanessa nije voljela pričati o svemu tome, ali znala je previše o svemu i nisam mogao izbjegavati temu. Stalno smo se nalazili, pričali smo o vremenu, školi i tako tome, a onda bih, nekako, načeo temu. Vanessa je bila cool kada bi se to dogodilo – ne bi podivljala – ali vidio sam da ju to uznemirava.

Ipak.

„I onda moj tata kaže: 'Smatrao bih to svojom dužnošću.' Možeš li povjerovati? Mislim, zaboga! Skoro sam mu ispričao o zatvoru i pitao ga je li i to bila naša 'dužnost'!“

Sjedili smo na travi u parku Dolores poslije škole i gledali kako psi love frizbije.

Van je svratila doma i presvukla se u staru majicu kratkih rukava sa slikom jednog od njenih najdražih brazilskih tecno-brega bendova, Carioca Proibidăo – zabranjeni tip iz Ria. Nabavila je majicu prije dvije godine, na koncertu na koji smo potajno otišli – na veliku avanturu u Cow Palace areni. Narasla je par centimetara od onda i majica joj je postala uska i poprilično skočila, otkrivajući ravan trbuh.

Ležala je na blagom suncu, zatvorenih očiju iza sunčanih naočala, vrteći palčevima u japankama. Van znam oduvijek, i kada sam razmišljao o njoj, obično bih ju vidio kao klinku koju sam poznavao, sa stotinu zveckavih narukvica od izrezanih limenki, koja je svirala klavir i nije znala plesati. Sjedeći u parku Dolores, odjednom sam ju vidio onakvu kakva je zapravo.

Bila je totalni komad. Kao kada gledate sliku vaze, i odjednom shvatite da prikazuje i dva lica. Vidio sam da je Van samo Van, ali vidio sam i da je strašno zgodna, što nikad do tada nisam primijetio.

Darryl je to, naravno, znao cijelo vrijeme, i stvarno sam se izbedirao kad sam to shvatio.

„Ne možeš reći tati.“, kazala je. „Ugrozio bi sve nas.“ Žmirila je, a prsa su joj se podizala i spuštala dok je disala, što mi je toliko odvlačilo pažnju da mi je bilo neugodno.

„Da.“, složio sam se tmurno. „Ali problem je to što znam da sere. Da zaustaviš mog tatu i natjeraš ga da ti dokazuje da nije pedofilski dilerski terorist, podivljao bi. Puk'o k'o kokica. Mrzi kad ga stave na čekanje kada zove radi računa za kreditne kartice. Da ga zaključaju u policijski auto i ispituju sat vremena, dobio bi moždani udar.“

„To im prolazi samo zato što se normalni osjećaju boljima od abnormalnih. Da zaustavljaju sve, to bi se pretvorilo u katastrofu. Nitko ne bi stizao nikamo, svi bi čekali u redu da ih policija ispita. Totalna blokada.“

Vau!

„Van, ti si genije!“

„Reci mi nešto što ne znam.“, rekla je. Na licu joj je bio lijeni osmijeh, a gledala me kroz poluotvorene kapke, gotovo romantično.

„Najozbiljnije, možemo to! Možemo bez problema srediti profile. Lako je srediti da zaustavljaju ljude.“

Sjela je, sklonila kosu s lica i pogledala me. Nešto je poskočilo u meni od pomisli da sam ju stvarno zadivio.

„Klonerima erfida.“, nastavio sam. „Skroz ih je jednostavno napraviti. Samo staviš svoj sustav na čitač/pisač od deset dolara, i imaš ga. Samo idemo i nasumično mijenjamo ljudima oznake, prebacujemo im tuđe kodove na ENC i karte za podzemnu. Onda će svi djelovati čudno i uvrnuto, i svi će djelovati krivo. Onda: totalna blokada.“

Van je napućila usne, spustila sunčane naočale, i tada sam shvatio da je toliko ljuta da je bez teksta.

„Zbogom, Marcuse.“, rekla je i ustala se. Prije nego sam shvatio što se događa, odlazila je tom brzinom da je gotovo trčala.

„Van!“, povikao sam, ustao i potrčao za njom. „Van! Čekaj!“

Ubrzala je, i morao sam potrčati da ju sustignem.

„Van, što ti je, k vragu?“, upitao sam i uhvatio ju za ruku. Istrgla je ruku toliko snažno da sam sam sebe opalio po nosu.

„Marcuse, ti si psihopat. Ugrozit ćeš živote svih svojih malih prijatelja s Xneta, a povrh toga će policija sve u gradu sumnjičiti za terorizam. Stani prije nego što naškodiš svim tim ljudima.“

Nekoliko puta sam otvorio i zatvorio usta. „Van, nisam ja problem, oni su. Nisam ja taj koji uhićuje ljude, trpa ih u zatvor, ne nestaju zbog mene. Domovinska sigurnost to radi. Ja se borim da ih zaustavim.“

„Kako, pogoršavanjem svega?“

„Možda se mora prvo pogoršati da bi se moglo poboljšati, Van. Nisi li to sama rekla? Da zaustavljaju sve –“

„Nisam tako mislila. Nisam mislila da trebaju uhititi sve. Ako želiš prosvjedovati, pridruži se prosvjednicima. Napravi nešto pozitivno. Zar nisi ništa naučio od Darryla? Baš ništa?“

„Budi sigurna da jesam.“, počeo sam gubiti živce. „Naučio sam da im se ne može vjerovati. Ako nisi protiv njih, s njima si. Da će pretvoriti cijelu zemlju u zatvor ako im dopustimo. A što si ti naučila? Bojati se cijelo vrijeme, mirno sjediti spuštene glave i nadati se da te neće primijetiti? Misliš da će se stvari popraviti? Ako ne budemo radili ništa, bolje od ovoga neće biti. Samo će se sve više pogoršavati. Želiš pomoći Darrylu? Pomozi mi da ih srušim!“

Evo ga opet. Moj zavjet. Ne osloboditi Darryla, nego srušiti cijelu Domovinsku sigurnost. Ludost, znao sam to i sam. Ali to mi je bila namjera. Neupitno.

Van me snažno odgurnula objema rukama. Bila je snažna, na tjelesnom su se bavili raznim sportovima – mačevanjem, lacrosseom, hokejom na travi i svim drugi sportovima za djevojke – i završio sam na dupetu na odvratnom pločniku San Francisca. Otišla je, a ja ju nisam slijedio.

#

>Ono što treba znati o sigurnosnim sustavima je da nije važno kako funkcioniraju, nego kako ne funkcioniraju.

To je bila prva rečenica prvog posta mog bloga na OpenRevoltu, mojoj Xnet stranici. Pisao sam kao M1k3y i spremao se povesti rat.

> Možda svrha svog tog automatskog nadzora jest hvatanje terorista. Možda će, prije ili kasnije, i uhvatiti neke teroriste. Problem je to što njime hvataju i nas, čak i kada ne radimo ništa nedopušteno.

> Što više ljudi hvata, to krhkiji postaje. Ako bude hvatao previše ljudi, umrijet će.

> Kužite me?

Dodao sam i moj naputak za izradu klonera erfida i par savjeta kako se dovoljno približiti ljudima da se očitaju njihove oznake. Stavio sam kloner u džep svoje retro motociklističke crne kožne jakne s impregniranim džepovima, i krenuo u školu. Na putu do škole sam klonirao šest oznaka.

To su tražili. To će i dobiti.

#

Ako ikada odlučite napraviti nešto tako glupo poput automatskog detektora terorista, prvo morate savladati malu lekciju iz matematike. Zove se „paradoks lažno pozitivnog rezultata“ i bizarna je.

Recimo da imate novu bolest, nazovimo ju Super-AIDS. Samo jedan od milijun ljudi će se zaraziti. Razvijete test za Super-AIDS, koji je točan u 99% slučajeva. Mislim, 99% vremena daje točne rezultate – istinite ako je ispitanik zaražen, pogrešne ako je zdrav. Testirate milijun ljudi.

Jedan od milijun ljudi ima Super-AIDS. Kod jednog čovjeka na svakih stotinu, test će biti lažno pozitivan – pokazat će da ima Super-AIDS iako je zdrav. Eto što „99 posto točno“ znači: jedan posto pogrešno.

Koliko je jedan posto od milijuna?

1 000 000/100=10 000

Jedna osoba od svakih milijun ima Super-AIDS. Ako testirate milijun nasumično odabranih ljudi, vjerojatno ćete naći samo jednog zaraženog. Ali vaš test neće pokazati da jedna osoba ima Super-AIDS. Pokazat će da ga 10 000 ljudi ima.

Vaš 99% točan test će ispasti 99,99% netočan.

To je paradoks lažno pozitivnog rezultata. Kada tražite nešto stvarno rijetko, postotak točnosti vašeg testa mora odgovarati rijetkosti onoga što tražite. Ako pokušavate pokazati jedan piksel na vašem monitoru, našiljena olovka je dobar alat: vrh olovke je puno manji (dakle, precizniji) od piksela. No, taj isti vrh olovke nije dobar alat za pokazivanje jednog atoma na vašem monitoru. Za to trebate pokazivač – test – čiji vrh je veličine jednog atoma, ili manji.

To je paradoks lažno pozitivnog rezultata, a ovako ga se primjenjuje na terorizam:

Teroristi su stvarno rijetka pojava. U gradu s dvadeset milijuna stanovnika, poput New Yorka, moglo bi se naći jednog ili dva terorista. Možda desetak na širem gradskom području. 10/20,000,000 = 0.00005%. Jedna dvadeset-tisućinka postotka.

To je stvarno rijetko. Sada zamislimo da imate program koji pročešljavanjem podataka iz banaka, naplate cestarine, sustava javnog prijevoza ili ispisa telefonskih razgovora za cijeli grad može hvatati teroriste s 99% točnosti.

U bazi od dvadeset milijuna ljudi, 99% točan test će identificirati dvjesto tisuća ljudi kao teroriste. Ali samo desetoro od njih su zbilja teroristi. Da biste uhvatili deset terorista, morate pohapsiti i istražiti dvadeset tisuća nevinih ljudi.

A pogodite što? Testovi za terorizam nisu ni blizu tih 99% točnosti. Prije nekih 60% točni. Možda, ponekad, samo 40%.

Ovo sve znači da se Domovinska sigurnost sama sebi kopala jamu. Pokušavali su pronaći nevjerojatno rijetke pojave – teroriste – nepreciznim sustavima.

Zar se čudite što smo uspjeli napraviti takvu pomutnju?

#

Jednog utorka sam izišao iz kuće zviždućući, spreman za Operaciju lažno pozitivno. Slušao sam neku novu glazbu koju sam sinoć skinuo s Xneta – puno ljudi je slalo M1k3yu male darove kao znak zahvalnosti što im daje nadu.

Skrenuo sam u 23. ulicu i pažljivo se spustio uskim kamenim stubama urezanim u padinu. Dok sam silazio, sreo sam gospodina s jazavčarima. Ne znam mu ime, ali susrećem ga svaki dan dok šeta svoja tri uspuhana jazavčara stubištem do parkića. Mimoići se s cijelim društvom na tom stubištu bilo je nemoguće, i uvijek bih završio zapleten u uzice, srušen u nečiji vrt ili nasađen na branik nekog od parkiranih auta.

Gospodin s jazavčarima je očito Velika Faca, jer ima skupi sat i uvijek je u lijepom odijelu. Nekako sam pretpostavio da radi u bankarskom sektoru.

Kada sam ga očešao, uključio sam već spreman kloner u džepu. Kloner je snimio brojeve njegovih kreditnih kartica, ključeva auta, putovnice i serijske brojeve novčanica u novčaniku.

Kloner je istovremeno neke od tih brojeva mijenjao drugim brojevima, koje je snimio od drugih ljudi s kojima sam se očešao. Nešto kao zamjena registarskih pločica na dva auta, ali puno brže i potpuno nevidljivo. Nasmiješio sam se gospodinu s jazavčarima u znak isprike i nastavio stubama. Zastao sam pored tri auta dovoljno dugo da zamijenim brojeve njihovih ENCova brojevima koje sam jučer skinuo sa svih auta koje sam susreo.

Možda vam se čini da sam bio malo agresivan, ali ja sam još bio oprezan i konzervativan u usporedbi s puno Xnetera. Neke studentice kemije s Berkeleya su otkrile kako od sastojaka iz kuhinje napraviti bezopasni spoj koji će izazvati reakciju detektora eksploziva. Dobro su se zabavile špricajući ga po sakoima i aktovkama svojih profesora, a potom se sakrile i gledale ih dok pokušavaju ući u fakultetske amfiteatre i knjižnice, gdje su se na njih obrušavali novi odredi zaštitara kojih je sada bilo posvuda.

Neki ljudi su planirali smisliti kako zaprašiti omotnice nekom tvari koja će biti pozitivna na testovima na antraks, ali svi ostali su mislili da nisu normalni. Srećom, činilo se da neće otkriti kako to izvesti.

Prošao sam pored gradske bolnice i zadovoljno primijetio duge redove na ulazu. Naravno, i oni su imali policijske kontrolne točke, a u bolnici je bio znatan broj Xnetera, stažista, zaposlenika u kantini i ostalih, koji su im svima izmiješali propusnice. Čitao sam kako su sigurnosne provjere svima dodale sat više radnog vremena, a sindikati su prijetili štrajkom ako se to ne riješi.

Par ulica dalje sam vidio još duži red na ulazu u podzemnu. Murija je šetala gore-dolje, pokazivala na ljude i odvlačila ih u stranu na ispitivanje i pretresanje njih i njihovih torbi. Stalno su ih tužili zbog toga, no to ih nije usporavalo.

Stigao sam pred školu malo ranije i odlučio prošetati do 22. ulice po kavu – i prošao policijsku kontrolnu točku, gdje su zaustavljali aute.

Ni u školi nije bilo mirnije – zaštitari kraj detektora metala su pregledavali naše osobne i izvlačili učenike sa čudnim kretanjem na ispitivanje. Ne moram ni reći da su svi imali prilično čudno kretanje. Ne moram ni reći da je nastava kasnila bar sat vremena, ako ne i više.

I na nastavi je bilo ludo. Mislim da se nitko nije mogao koncentrirati. Načuo sam kako dvoje profesora razgovara o tome koliko dugo im je trajao put do kuće jučer, i kako danas planiraju zbrisati ranije.

Jedva sam se suzdržao od smijeha. Paradoks lažno pozitivnog rezultata uzvraća udarac!

Naravno, pustili su nas ranije iz škole, pa sam krenuo doma duljim putem, kružeći Missionom i gledajući kaos. Duge kolone automobila. Redovi pred podzemnom protezali su se duž cijelih ulica. Ljudi su psovali bankomate koji im nisu htjeli izbaciti novac, jer su im računi zamrznuti zbog sumnjivih aktivnosti (rizik kojem se izlažete kada povezujete ENC i pokaz za gradski prijevod direktno sa svojim tekućim računom!).

Došao sam doma, napravio si sendvič i spojio se na Xnet. Dan je bio dobar. Ljudi iz cijelog grada su se hvalili svojim uspjesima. Blokirali smo cijeli San Francisco. Novinari su to samo potvrđivali – govorili su kako je Domovinska sigurnost izvan kontrole, krivili za sve to lažno „osiguranje“ koje bi nas trebalo štititi od terorista. Poslovne stranice San Francisco Chroniclea su cijelu prvu stranicu posvetile procjeni ekonomskih troškova ovakvog osiguranja Domovinske sigurnosti – propuštenih radnih sati, sastanaka i tome sličnog. Prema procjenama njihovog stručnjaka, grad će tjedan dana ovog sranja izaći skuplje nego eksplozija Zaljevskog mosta.

Bua-ha-ha-ha!

A najbolje od svega: tata se kasno vratio s posla. Jako kasno. Tri sata kasnije. Zašto? Jer su ga zaustavili, pretražili, ispitivali. A onda ponovno. Dvaput.

Dvaput!

27.06.2010. u 16:46 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 03.05.2010.

SEDMO POGLAVLJE



Ovo poglavlje je posvećeno Books of Wonder u New Yorku, najvećoj i najstarijoj knjižari za dječje knjige na Manhattanu. Nalaze se samo nekoliko ulica dalje od zgrade Flatitron, u kojoj se nalaze uredi izdavača Tor Books, i svaki put kada imam sastanak s ljudima iz Tora, skoknem do Books of Wonder zlouporabiti njihovu ponudu novih, rabljenih i rijetkih dječjih knjiga. Zagriženi sam sakupljač rijetkih izdanja Alise u zemlji čudesa, a Books of Wonder me svaki puta iznova zadivljuju ponekim prekrasnim posebnim izdanjem Alise. Organiziraju hrpu različitih zbivanja za klince, a atmosfera u knjižari spada među najugodnije koje sam iskusio.

Books of Wonder http://www.booksofwonder.com/ 18 West 18th St, New York, NY 10011 USA +1 212 989 3270



Odveli su me van, pa iza ugla, do parkiranog policijskog auta bez oznaka. Nije da bi ikome u ovom kvartu bio problem prepoznati da je to murija – samo policajci voze velike Fordove Crown Victorie sada kada je benzin poskupio na dva dolara za litru. Osim toga, samo murija može ostaviti auto na sred ceste u Van Nessovoj ulici, a da ih ne odvuče neki od jata grabežljivih paukova koji neprestano kruže, provodeći neshvatljiva pravila za parkiranje grada San Francisca, spremni da vam naplate otkupninu za otmicu vašeg auta.

Šmrkalj je ispuhao nos. Sjedio je pozadi, kao i ja. Njegov partner je bio naprijed, nabadajući jednim prstom po prastarom blindiranom laptopu koji je izgledao kao da mu je prvi vlasnik bio Fred Kremenko.

Šmrkalj je pažljivo proučio moju osobnu. „Samo bismo te pitali par rutinskih pitanja.“

„Mogu li vidjeti vaše značke?“, upitao sam. Tipovi su očito bili murijaci, ali nije škodilo dati im do znanja da znam svoja prava.

Šmrkalj ju je pokazao toliko brzo da nisam uspio vidjeti ništa, ali Prišt s prednjeg sjedala me pustio da dobro pogledam njegovu. Vidio sam broj njihovog odreda i upamtio četveroznamenkasti broj značke. Nije bilo teško: hakeri koriste 1337 da napišu „leet“, što znači „elita“.

Obojica su bili vrlo pristojni i nisu me pokušavali zastrašiti kao Domovinska sigurnost dok sam bio kod njih.

„Jesam li uhićen?“

„Privremeno si zadržan u svrhu vlastite sigurnosti, kao i opće sigurnosti.“, odgovorio mi je Šmrkalj.

Dodao je Prištu moju vozačku, a ovaj ju je jednim prstom napikavao u računalo. Uočio sam da je pogriješio i skoro ga ispravio, ali onda sam zaključio da je bolje držati jezik na toplom.

„Želiš li mi išta reći, Marcuse? Zovu li te Marc?“

„Marcus je sasvim u redu.“, rekao sam mu. Šmrkalj je izgledao kao tip na mjestu. Osim što me oteo i odvukao u svoj auto, naravno.

„Marcuse. Želiš li mi nešto reći?“

„Kao na primjer? Jesam li uhićen?“

„Trenutno nisi uhićen.“, odgovorio je Šmrkalj. „Bi li htio biti?“

„Ne.“, rekao sam mu.

„Dobro. Pratimo te otkako si napustio podzemnu. Tvoja kartica nam kaže da si se vozio na čudna mjesta u čudno vrijeme.“

Nešto mi je popustilo u prsima. Ipak se nije radilo o Xnetu. Motrili su moje vožnje podzemnom i zanimalo ih je zašto su u zadnje vrijeme tako uvrnute. Kako totalno glupo.

„Znači, vi slijedite svakoga tko izađe iz podzemne, a vozio se u čudnim smjerovima? Sigurno imate puno posla.“

„Ne svakoga, Marcuse. Dojave nam kada netko sa čudnim uzorkom vožnje izađe, a to nam pomaže procijeniti trebamo li ga istražiti. U tvom slučaju, želimo znati zašto netko tko izgleda tako pametno ima tako neobičan uzorak vožnje.“

Sada, kad sam znao da ne idem u zatvor, počinjao sam se ljutiti. Nisu imali pravo špijunirati me – Isuse, podzemna nije imala pravo pomagati im da me špijuniraju. Kada me moja kartica za podzemnu počela cinkati zbog „nestandardnog uzorka vožnje“?

„Mislim da bih sada htio da me uhitite.“

Šmrkalj se naslonio i podigao obrve u čudu.

„Stvarno? A optužbe?“

„O, kažete da nestandardna vožnja javnim prijevozom nije zločin?“

Prišt je zatvorio oči i protrljao ih palčevima.

Šmrkalj je isforsirano uzdahnuo. „Vidi, Marcuse, na istoj smo strani. Koristimo ovaj sustav za hvatanje zločinaca. Hvatamo teroriste i dilere. Možda si i ti diler? Dobar način za kretanje gradom – beskontaktna kartica za podzemnu. Anonimno.“

„A što fali anonimnosti? Thomasu Jeffersonu je bila sasvim dobra. Usput, jesam li uhićen?“

„Vodimo ga doma.“, zaključio je Prišt. „Razgovarat ćemo s njegovim roditeljima.“

„Odlična ideja!“, rekao sam. „Sigurno umiru od želje da čuju kako se troši novac od njihovih poreza – “

Pretjerao sam. Šmrkalj je taman posegnuo za kvakom, ali tada se okrenuo, sav bijesan, s pulsirajućim venama. „Zašto ne začepiš sada, dok još možeš? Nakon svega što se dogodilo u zadnja dva tjedna, malo suradnje s nama te ne bi ubilo. Znaš, možda bismo te trebali uhititi. Možeš provesti dan-dva u zatvoru dok te odvjetnik traži. Za to vrijeme se može dogoditi svašta. Svašta. Što misliš o tome?“

Nisam odgovorio. Prvo sam bio živčan i ljut. Sada sam bio nasmrt prestrašen.

„Oprostite.“, rekao sam, i mrzio sam sebe zbog toga.

Šmrkalj je sjeo na prednje sjedalo, Prišt ubacio u brzinu i vozili smo se 24. ulicom, pa po Portero Hillu. Znali su moju adresu, s osobne.

Pozvonili su, mama je otvorila vrata, ali nije skinula lanac. Provirila je, ugledala me, i upitala: „Marcuse? Tko su ti ljudi?“

„Policija.“, rekao je Šmrkalj. Pokazao joj je značku, pustio ju da ju dobro pogleda – a ne samo na tren, kao kad ju je pokazao meni. „Možemo li ući?“

Mama je zatvorila vrata, skinula lanac i pustila ih unutra. Uveli su me unutra, a mama nas je svu trojicu samo pogledala.

„O čemu se radi?“

Šmrkalj je pokazao na mene: „Htjeli smo vašeg sina rutinski ispitati u vezi njegovog kretanja, no odbio je odgovoriti na pitanja. Mislili smo da bi bilo najbolje dovesti ga ovamo.“

„Je li uhićen?“ upitala je s teškim britanskim naglaskom. Dobra stara mama.

„Jeste li državljanka Sjedinjenih Država?“, pitao je Prišt.

Pogledala ga je ubojito. „Kol'ko sam duga i široka.“, rekla je, otežući po južnjački. „Jesam li ja uhićena?“

Murijaci su se pogledali.

Prišt je poveo igru: „Čini se da smo krivo započeli. Identificirali smo vašeg sina kao nekog tko ima nestandardne uzorke vožnje u sredstvima javnog prijevoza, u sklopu novog, proaktivnog programa zaštite. Kada uočimo ljude koji putuju neobično, ili u sumnjivim obrascima, istražimo to.“

„Čekajte“, zaustavila ga je. „Kako vi znate kamo moj sin putuje javnim prijevozom?“

„Beskontaktna kartica.“, odgovorio je. „Bilježi uporabu.“

„A, tako.“, rekla je i prekrižila ruke. Kada mama prekriži ruke, to je loš znak. I bez toga, dosta je bilo to što im nije ponudila čaj – u Mamalandu to je bilo kao da ih je natjerala da se dovikuju s njom kroz prozor – ali sada, kad je prekrižila ruke, to nije moglo dobro završiti za tu dvojicu. Poželio sam otići kupiti joj veliki buket cvijeća.

„Marcus nam je odbio reći zašto se kretao onako kako se kretao.“

„Pokušavate mi reći da je moj sin terorist zbog načina na koji se vozi autobusom?“

„Ne hvatamo tako samo teroriste.“, odgovorio joj je Prišt. „Dilere, pripadnike bandi, čak i lopove koji su dovoljno pametni da kradu po različitim četvrtima.“

„Mislite da je moj sin diler?“

„Ne govorimo da je – “, započeo je Prišt. Mama mu je rukom pokazala da ušuti.

„Marcuse, dodaj mi svoj ruksak, molim te.“

Dodao sam ga.

Mama nam je okrenula leđa, otvorila ga i prekopala po njemu.

„Policajci, mogu vas obavijestiti da u torbi moga sina nema narkotika, eksplozivnih naprava ni ukradene robe. Mislim da smo završili s ovim. Molit ću samo brojeve vaših značaka prije nego odete.“

Šmrkalj joj se nacerio: „Gospođo, Udruga za građanska prava već tuži tristo policajaca iz San Francisca. Morat ćete stati u red.“

#

Mama mi je skuhala čaj, a onda me naribala što sam već večerao iako sam znao da pravi fašire. Tata nas je zatekao za stolom po povratku s posla, pa smo mu naizmjenično ispričali sve. Odmahnuo je glavom.

„Lilian, samo su radili svoj posao.“ Još uvijek je bio u plavom prsluku i bež hlačama koje je nosio onim danima kada je radio u Silicijskoj dolini. „Svijet više nije onakav kakav je bio prošloga tjedna.“

Mama je odložila svoju šalicu. „Drew, to je apsurdno. Tvoj sin nije terorist. Njegov način korištenja javnog prijevoza nije razlog za policijsku istragu.“

Tata je skinuo prsluk. „Na poslu to cijelo vrijeme radimo. Na tom principu računala pronalaze svakakve greške, anomalije i njihove posljedice. Računalu damo da napravi profil prosječnog zapisa u bazi podataka, a onda traži koji zapisi najviše odstupaju od njega. To sve je dio Bayesove analize, koja se koristi već stoljećima. Bez nje, ne bismo mogli filtrirati neželjene e-mailove – “

„Znači, misliš da bi policija trebala raditi jednako šugavo kao moj spam-filter?“

Tata se nikada nije ljutio kada bih se prepirao s njim, ali večeras sam vidio da je vrlo napet. Svejedno, nisam mogao izdržati. Moj vlastiti otac staje na stranu policije!

„Mislim da je sasvim razumno da policija svoje istrage započinje analizom podataka, a onda nastavi pješice, šaljući ljudsko biće koje će provjeriti zašto je anomalija nastala. Ne mislim da bi računala trebala govoriti policiji koga trebaju uhititi, nego im samo pomoći u kopanju po plastu sijena u potrazi za iglom.“

„Ali, skupljanjem svih tih podataka iz javnog prijevoza, sami stvaraju plast sijena!“, rekao sam mu. „To je ogromno brdo potpuno beskorisnih podataka, bar za policiju. Nepotrebno rasipanje.“

„Jasno mi je da ti se ne sviđa što ti je ovaj sustav izazvao malenu neugodnost, Marcuse. Ali bar ti bi trebao razumjeti koliko je situacija teška. Nije se dogodilo ništa loše, zar ne? Čak su te i povezli doma.“

Prijetili su da će me poslati u zatvor, pomislio sam, ali bilo mi je jasno da nema smisla izreći to naglas.

„Osim toga, još nam nisi objasnio gdje si to do vraga išao da bi stvorio toliko neobičan obrazac vožnje.“

To me zaustavilo.

„Mislio sam da vjerujete mojoj prosudbi, da me ne želite uhoditi.“ Često mi je to ponavljao. „Stvarno želiš da ti se opravdavam za svaku vožnju u životu?“

#

Spojio sam Xbox čim sam ušao u sobu. Pričvrstio sam projektor na strop, kako bi bacao sliku na zid preko puta kreveta (morao sam zbog toga skinuti svoj fenomenalan mural punk-rock letaka koje sam skupio s bandera i zalijepio na hamer-papire).

Uključio sam Xbox i gledao kako se pali. Planirao sam mailati Joluu i Van i ispričati im o gnjavaži koju mi je murija priredila, ali kada sam se primio tipkovnice, zastao sam.

Preplavio me osjećaj nalik onome kada sam shvatio da su jadnog starog Salmagundija pretvorili u izdajicu. Ovaj put je to bio osjećaj da bi moj Xnet mogao slati lokacije svih svojih korisnika Domovinskoj sigurnosti.

Sjetio sam se tatinih riječi: Računalu damo da napravi profil prosječnog zapisa u bazi podataka, a onda traži koji zapisi najviše odstupaju od njega.

Xnet je bio siguran jer korisnici nisu bili direktno spojeni na Internet. Skakutali su od Xboxa do Xboxa dok ne bi pronašli neki s internetskom vezom, a onda ubacivali svoj materijal kao kriptirane podatke koji se ne mogu dešifrirati. Nemoguće je razlikovati koji podaci dolaze iz Xneta a koji su obično bankarstvo, internetska trgovina i druga kriptirana komunikacija. Nije se moglo otkriti preko koga Xnet izlazi na Internet, a kamo li tko ga koristi.

Ali što s tatinom „Bayesovom statistikom“? Igrao sam se s tom vrstom matematike i prije. Darryl i ja smo jednom pokušali napisati svoj vlastiti, poboljšani spam-filter, a za filtriranje neželjene pošte treba vam Bayesova metoda. Thomas Bayes je bio britanski matematičar iz osamnaestog stoljeća, a slavu je stekao nekoliko stotina godina nakon smrti, kada su informatičari shvatili kako bi njegova tehnika za statističku analizu planina podataka mogla biti superkorisna za podatkovne Himalaje modernoga doba.

Evo kako to sve funkcionira. Recimo da imate hrpu neželjene pošte. Uzmete svaku riječ iz nje i pobrojite koliko puta se ponavlja. To se zove histogram učestalosti riječi, a govori vam kolika je vjerojatnost da je bilo koja hrpa riječi spam. Onda uzmite hrpetinu mailova koji nisu spam, i napravite isto to.

Čekajte da vam dođe novi e-mail i pobrojite riječi u njemu. Onda koristite onaj histogram kako biste izračunali kolika je vjerojatnost da e-mail spada u spam, ili ne. Ako ispadne da je to spam, prilagodite „spam“ histogram prema tome. Postoji mnogo načina za rafiniranje ove tehnike – traženje parova riječi, odbacivanje starih podataka – no u osnovi, funkcionira na ovom principu. To je jedna od onih genijalnih, jednostavnih ideja, koje, nakon što čujete za njih, djeluju tako očito.

Može se primijeniti na različite stvari: možete zadati računalu da broji crte u slici i vidjeti da li linija histograma više podsjeća na psa ili mačku. Možete pronaći pornografiju, financijske prijevare, svađe na forumima…Vrlo korisno.

I vrlo loše za Xnet. Zamislite da nadzirete cijeli Internet – što Domovinska sigurnost, naravno, radi. Ne možete odrediti preko čije veze Xnetovi paketi podataka izlaze na Internet, zahvaljujući kriptografiji.

Ono što možete je saznati tko šalje puno, puno više kriptiranih podataka nego ostali. Kod normalnog korisnika Interneta, vjerojatno je oko 95% prometa otvoreni tekst, a 5% šifrat. Ako je 95% nečijeg prometa šifrat, vjerojatno možete poslati informatičke ekvivalente Šmrklja i Prišta da ih priupitaju jesu li teroristički dileri koji koriste Xnet.

To se cijelo vrijeme događa u Kini. Nekom pametnom disidentu će pasti na pamet zaobići veliki Kineski vatrozid, koji se koristi za cenzuriranje kompletnog internetskog pristupa cijele zemlje, tako da koristi kriptiranu vezu prema računalu u nekoj drugoj zemlji. Partija ne može znati kamo disident surfa: možda je u pitanju pornografija, upute za izradu bombe, ljubavna pisma njegove djevojke s Filipina, politički materijali ili novosti o Scijentologiji. Ne moraju znati. Dovoljno je što vide da tip prima puno više kriptiranog prometa nego njegovi susjedi. U tom trenutku ga pošalju u kamp za prisilni rad, za primjer, da svi vide što se događa takvim pametnjakovićima.

Za sada sam bio siguran da je Xnet ispod radara Domovinske sigurnosti, ali neće i ostati zauvijek. A, nakon događaja te večeri nisam bio siguran da sam u boljoj formi od nekog kineskog disidenta. Ugrožavao sam sve ljude koji su se spojili na Xnet. U očima zakona nije bilo bitno radite li nešto loše: stavljali su vas pod povećalo samo zato što niste unutar statističke normale. A više ga nisam mogao zaustaviti – sad kad je Xnet pokrenut, vodio je vlastiti život.

Morao sam to nekako popraviti.

Trebao sam razgovarati s Joluom. On je radio za pružatelja internetskih usluga, ISP Pigspleen Net, kod kojeg se zaposlio sa samo dvanaest godina, i o Internetu je znao puno više nego ja. Ako je itko znao kako da ne završimo u ćuzi, on je bio taj.

Srećom, planirao sam se sutradan poslije škole naći s Van i Joluom na kavi u našem najdražem kafiću u Missionu. Službeno je to bio tjedni sastanak naše Harajuku Fun Madness ekipe, ali kako je igra otkazana, a Darryl nestao, ustvari se radilo o tjednom festivalu suza, dopunjenom s bar šest poruka i poziva dnevno ostatak tjedna: „Jesi li dobro? Zar se to sve stvarno dogodilo?“ Ne bi bilo loše imati neku drugu temu za razgovor.

#

„Ti si puk'o!“, rekla mi je Vanessa. „Jesi ti zbilja, totalno, stvarno, najozbiljnije lud ili što?“

Pojavila se u svojoj školskoj uniformi, jer je morala ići doma duljim putem, skroz do mosta San Mateo, pa opet nazad do grada, školskim autobusom. Mrzila je kada se u javnosti morala pojavljivati u toj uniformi, koja je bila skroz u stilu Mjesečeve ratnice – karirana suknja, tunika i dokoljenice. Bila je loše volje od trenutka kada se pojavila u kafiću punom starijih, cool, ubediranih emo studenata umjetnosti, koji su se lagano podsmjehivali iza svojih kava s mlijekom kada je ušla.

„A što bih trebao učiniti, Van?“, upitao sam. I sam sam postajao očajan. Škola je bila nepodnošljiva bez Darryla otkako je igra zaustavljena. Cijeli dan, pod nastavom, tješio sam se time što ću kasnije vidjeti svoju ekipu, ili bar ono što je od nje ostalo. A sada smo se svađali.

„Prestati toliko riskirati, M1k3y.“ Naježio sam se. Da, uvijek smo koristili nadimke iz igre na ovakvim sastancima, ali sada, nakon što sam taj nadimak povezao s Xnetom, uplašilo me kada ga je izgovorila na glas u javnosti.

„Nemoj više koristiti to ime u javnosti.“, obrecnuo sam se.

Van je odmahnula glavom. „Baš o tome govorim. Zbog ovoga možeš završiti u zatvoru, Marcuse. Ne samo ti, nego još puno ljudi. Nakon onoga što se dogodilo Darrylu – “

„Zbog Darryla to i radim!“ Studenti umjetnosti su se okrenuli prema nama. Spustio sam glas. „Radim to jer je jedina druga mogućnost pustiti ih da prođu nekažnjeno.“

„Ti misliš da ih možeš zaustaviti? Nisi normalan, pričamo o Vladi.“

„Ovo je još uvijek naša zemlja. Još uvijek imamo pravo raditi to.“

Izgledala je kao da će se rasplakati. Nekoliko puta je duboko udahnula i ustala. „Oprosti, ne mogu. Ne mogu gledati kako to radiš. Kao da gledam usporeni snimak prometne nesreće. Uništit ćeš se, a previše te volim da bih to gledala.“

Sagnula se, čvrsto me zagrlila i snažno me poljubila u obraz, a njene usne su dotaknule kut mojih usta. „Pazi na sebe, Marcuse.“, rekla je. Usta su mi gorjela na mjestu gdje su ih dotakle njene usne. Jolu je isto dobio zagrljaj i poljubac, ali posred obraza. A onda je otišla.

Jolu i ja smo se samo gledali nakon što je izašla.

Pokrio sam lice rukama. „Dovraga!“, rekao sam napokon.

Jolu me potapšao po leđima i naručio mi još jednu kavu s mlijekom. „Sve će biti dobro.“, rekao je.

„Čovjek bi pomislio da će bar Van razumjeti.“ Polovina njezine obitelji živjela je u Sjevernoj Koreji. Njeni roditelji nikada nisu zaboravili sve te ljude koji žive pod vladavinom ludog diktatora, koji nisu mogli pobjeći u Ameriku poput njih.

Jolu je slegnuo ramenima. „Možda je zato tako puknula. Jer zna koliko je to opasno.“

Bilo mi je jasno o čemu govori. Dva Vanessina ujaka su završila u zatvoru i nitko ih više nije vidio.

„Da.“, rekao sam.

„Zašto sinoć nisi bio na Xnetu?“

Prihvatio sam promjenu teme. Objasnio sam mu sve, o Bayesu i kako se bojim da nećemo moći nastaviti koristiti Xnet na isti način, a da nas ne uhvate. Slušao me zamišljeno.

„Razumijem o čemu pričaš. Problem je u tome da ako ima previše kriptografije u nečijem prometu, taj će odskakati. Ali ako ne kriptiraš, onda te mogu prisluškivati.“

„Da.“, složio sam se. „Pokušavam to provaliti cijeli dan. Možda, ako malo usporimo vezu, raširimo ju na više različitih priključaka –“

„Neće upaliti.“, rekao je. „Usporiti ju dovoljno da se utopi u pozadinskoj buci značilo bi ugasiti mrežu. To ne dolazi u obzir.“

„U pravu si, ali što drugo?“

„A što ako promijenimo definiciju normalnog?“

I zato je Pigspleen uposlio Jolua kada mu je bilo samo dvanaest. Daj mu problem s dva loša rješenja i on će pronaći treće, potpuno drugačije, odbacujući sve tvoje pretpostavke. Žustro sam zaklimao glavom: „Hajde, objasni.“

„Što ako prosječni korisnik u San Franciscu počne koristiti puno više enkripcije u svom svakodnevnom internetskom prometu? Ako bismo mogli promijeniti omjer, tako da postane pola šifrat a pola otvoreni tekst, onda bi korisnici preko kojih Xnet izlazi izgledali sasvim normalno.“

„Da, ali kako to izvesti? Ljudi se ne zamaraju s privatnosti dovoljno da bi surfali preko kriptiranih linkova. Nije im jasno zašto oni koji prisluškuju ne bi trebali vidjeti što guglaju.“

„Da, ali stranice su samo mali dio prometa. Ako bi ljudi svakodnevno počeli skidati par ogromnih kriptiranih dokumenata, to bi odgovaralo nekoliko tisuća kriptiranih stranica.“

„Govoriš o indienetu?“, rekao sam.

indienet – uvijek malim početnim slovom – je pretvorio Pigspleen u jednog od najuspješnijih nezavisnih ISP-a na svijetu. Kada su izdavačke kuće počele tužiti ljude zbog skidanja glazbe s Interneta, mnoge nezavisne izdavačke kuće i njihovi glazbenici bili su u šoku. Kako možeš zarađivati tužeći svoje kupce?

Osnivačica Pigspleena je pronašla rješenje: ponudila je dogovor svima koji su htjeli raditi sa svojim obožavateljima, umjesto protiv njih. Oni daju Pigspleenu pravo da distribuiraju njihovu glazbu, a za uzvrat dobivaju postotak pretplate, ovisno o tome koliko je njihova glazba popularna. Za nezavisne glazbenike najveći problem nije piratstvo, nego anonimnost: ako nikoga nije briga za njihovu glazbu, neće ju ni krasti.

Upalilo je. Stotine nezavisnih glazbenika i izdavača su potpisali za njih, a što se više glazbe nudilo, to je više ljudi prelazilo na Pigspleen i glazbenici su dobivali više novca. Za samo godinu dana imali su tisuću novih korisnika, a danas ih imaju milijun – više od polovine širokopojasnih veza u gradu.

„Remont indienet koda me čeka već mjesecima.“, rekao je Jolu. „Prvi programi su napisani na brzinu, prljavo, a uz malo rada bili bi puno učinkovitiji. Jednostavno nisam imao vremena. Jedan od prioriteta je enkripcija veza, jer Trudy tako hoće.“ Trudy Doo je bila osnivačica Pigspleena, i legenda punk-scene San Francisca, pjevačica i vođa anarho-feminističkog benda Speedwhores, i bila je luda za privatnosti. Zvučalo je savršeno uvjerljivo da bi htjela kriptirati svoj glazbeni servis iz principa.

„Hoće li to biti teško? Mislim, koliko bi to trajalo?“

„Pa, postoji hrpa besplatnih kripto kodova na Netu, naravno.“, rekao je Jolu. Radio je isto što i uvijek kada bi zaronio u sočni problem s kodovima – gledao bi u prazno, lupkao prstima po stolu i tako prolijevao kavu u tanjuriće. Došlo mi je da se nasmijem – sve je moglo biti uništeno, usrano i strašno, ali Jolu će napisati taj kod.

„Mogu li ti pomoći?“

Pogledao me: „Što, misliš da ne mogu sam?“

„Što?“

„Mislim, pokrenuo si taj cijeli Xnet, a nisi mi rekao. Nisi ni pričao sa mnom o tome. Mislio sam da ti ne treba moja pomoć.“

Ovo me iznenadilo. „Što?“, ponovio sam. Jolu se pjenio. Shvatio sam da ga to izjeda već neko vrijeme. „Jolu – “

Pogledao me, i vidio sam koliko je bijesan. Kako mi je to promaklo? Bože, nekad sam takav moron. „Čuj, nije to toliki problem – “ što je očito značilo da je stvarno veliki problem „ – samo što, znaš, nisi niti pitao. I ja mrzim Domovinsku sigurnost. Darryl je bio i moj prijatelj. Mogao sam ti pomoći s tim.“

Poželio sam se sakriti ispod stola. „Vidi, Jolu, bio sam stvarno glup. Sve sam napravio u dva ujutro. Bio sam sav lud za to vrijeme.“ Nisam mogao objasniti. Da, bio je u pravu i to je bio najveći problem. Bilo je dva ujutro, ali mogao sam pričati s Joluom sutradan ili prekosutra. Nisam, jer sam znao što će reći – da je to gadno hakanje, da trebam sve još jednom promisliti. Jolu je uvijek pokušavao moje noćne ideje pretvoriti u prave kodove, ali rezultat je uvijek bio malo drugačiji od moje zamisli. Htio sam da to ostane moj projekt, skroz sam se ufurao u ulogu M1k3ya.

„Žao mi je.“, napokon sam rekao. „Stvarno mi je jako žao. U pravu si. Puknuo sam i napravio nešto glupo. Stvarno trebam tvoju pomoć. Ne mogu ovo bez tebe.“

„Ozbiljno?“

„Smrtno ozbiljno.“, odgovorio sam. „Ti si najbolji programer kojeg znam. Ti si jebeni genij, Jolu. Bila bi mi čast da mi pomogneš.“

Još malo je lupkao prstima. „Radi se o tome – znaš – ti si vođa. Van je mozak. Darryl je bio… Tvoj zamjenik, on je sve organizirao i pazio na detalje. Ja programiram, u tome sam dobar. Činilo mi se da mi govoriš kako me više ne trebaš.“

„Čovječe, koji sam ja idiot! Jolu, ti si najkvalificiranija osoba za to. Stvarno mi je jako, jako, jako – “

„Dobro, dosta više. Stop. U redu. Vjerujem ti. Trenutno svi imamo problem. I, da, naravno da možeš pomoći. Vjerojatno ćemo ti i platiti – imam kasicu za honorarce.“

„Stvarno?“ Nitko mi nikada nije platio za programiranje.

„Najozbiljnije. Dobar si, mislim da ćeš plaću i zaslužiti.“ Nacerio se i opalio me po ramenu. Jolu je inače jako opušten, zato me malo prije toliko isprepadao.

Platio sam kave i izašli smo. Nazvao sam roditelje i javio im što ću raditi. Joluova mama nam je napravila sendviče. Zaključali smo se u njegovu sobu s računalom i indienet kodom i započeli jedan od onih velikih, svevremenskih programerskih maratona. Kada su Joluovi otišli na spavanje, oko 11:30, uspjeli smo oteti aparat za kavu i prenijeti ga u sobu, i prikopčali se intravenozno na zalihu čarobnih zrnaca.

Ako nikada niste programirali računalo, trebate. Ništa na svijetu se ne može mjeriti s tim. Kada programirate računalo, ono čini točno ono što ste mu rekli. Podsjeća na dizajniranje naprave – bilo kakve naprave, poput auta, slavine, šarke za vrata – koristeći matematiku i upute. Fantastično je u punom smislu riječi: vaša mašta postaje stvarnost.

Računalo je najkompliciraniji stroj koji možete koristiti. Sastoji se od milijardi mikro-tranzistora, koje se može konfigurirati da pokrenu bilo koji program. A kada sjednete za tipkovnicu i napišete red koda, tranzistori rade ono što ste im vi rekli.

Većina nas nikada neće napraviti auto. Vjerojatno nitko od nas neće konstruirati zrakoplovni sustav. Projektirati zgradu ili cijeli grad.

To su komplicirani sklopovi, i nedostupni su ljudima poput vas i mene. Ali računalo je bar deset puta kompliciranije, a plesat će kako vi svirate. Jednostavne kodove možete naučiti pisati u jednom popodnevu. Započnete s jezikom poput Pythona, koji je napisan za neprogramere, da računalo može plesati kako oni sviraju. Čak i ako se pisanjem kodova budete bavili samo jedan dan, jedno popodne, morate to probati. Računala vas mogu kontrolirati, ili vam mogu olakšati rad – ako želite biti gazda svojim strojevima, morate naučiti pisati kodove.

Tu noć smo napisali mnogo kodova.

03.05.2010. u 19:26 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.05.2010.

ŠESTO POGLAVLJE



Ovo poglavlje posvećujem knjižari Powell's Books, legendarnom „Gradu knjiga“ u Portlandu u Oregonu. Powell's je najveća knjižara na svijetu, beskonačni svemir na više katova ispunjen mirisom papira i divovski policama. Kod njih najviše volim to što na istim policama drže i nove i rabljene knjige. A uz to drže i brdo mojih knjiga i svaki puta kada dođem strašno pristojno me zamole da ih potpišem. Prodavači su jako ljubazni, ponuda fantastična, a Powell's knjižara postoji čak i u Portlandskoj zračnoj luci, što ih čini najboljom knjižarom u zračnoj luci na cijelom svijetu u kojoj mogu ostaviti svoj novac.

Powell's Books: http://www.powells.com/cgibin/biblio?isbn=9780765319852
1005 W Burnside, Portland, OR 97209
USA +1 800 878 7323



Roditelji su me, vjerovali ili ne, sutradan otjerali u školu. Utonuo sam u grozničavi san tek oko tri ujutro, a već u sedam ujutro tata je bio u sobi prijeteći da će me, ako ne ustanem sam, on izvući iz kreveta. Uspio sam ustati se – nešto mi je krepalo u ustima nakon što mi je zalijepilo kapke – i pravo pod tuš.

Dopustio sam mami da mi uvali krišku prepečenca i bananu, gorko žaleći što mi roditelji ne dopuštaju da kod kuće pijem kavu. Mogao sam ju potajno srknuti na putu do škole, ali gledati ih kako srču svoje crno zlato dok se vučem po kući, oblačim i spremam knjige – to je bilo grozno.

Tisuću puta do sada sam išao u školu, ali toga dana je bilo drugačije. Penjao sam se i spuštao brežuljcima kako bih stigao do Missiona, a sve je bilo puno kamiona. Kod mnogih znakova „Stop“ bili su novi senzori i prometne kamere. Netko je imao puno opreme za nadzor na lageru i samo čekao prvu priliku da ju postavi. Napad na most im je došao kao naručen.

Grad je djelovao pokoreno, kao kad ste u dizalu i neugodno vam je jer vas susjedi i kamere promatraju iz neposredne blizine.

Turski kafić u 24. ulici opskrbio me šalicom turske kave za van. Turska kava je ustvari blato koje se pretvara da je kava. Toliko je gusta da žlica u njoj stoji uspravno, a ima više kofeina nego energetski napitci poput Red Bulla. Vjerujte čovjeku koji je pročitao članak na Wikipediji: tako su stvorili Otomansko carstvo. Izluđeni konjanici natenkirani ugljen-crnim blatom od kave.

Htio sam platiti debitnom karticom, ali prodavač je složio grimasu: „Više ne primam debitne.“

„Ha? Zašto?“ Godinama sam kod Turčina plaćao svoju ovisnost o kofeinu karticom. Cijelo vrijeme me zezao da sam premlad da bih pio kavu, a za vrijeme nastave mi ju uopće nije htio prodati, jer je bio uvjeren da markiram. Tijekom godina se među nama razvila neka vrsta dubokog razumijevanja.

Tužno je zatresao glavom: „Ne možeš razumjeti. Idi u školu, mali.“

Najbolji način da me natjerate da poželim nešto razumjeti je reći mi da to ne bih razumio. Dosađivao sam mu, zahtijevao da mi kaže. Djelovao je kao da će me izbaciti, no kada sam ga pitao misli li da nisam dovoljno dobar da kupujem kavu kod njega, otvorio se.

„Osiguranje.“, rekao je, razgledavajući svoj mali lokal, posude suhog zrnja i sjemenki, police s turskim namirnicama. „Vlada. Sve gledaju. Bilo je u novinama. Drugi patriotski zakon, Kongres ga je jučer donio. Sada smiju pratiti kad koristiš karticu. Ja kažem ne. Moja trgovina neće pomoći da špijuniraju moje kupce.“

Zinuo sam.

„Misliš da je to ništa? Što je to loše, Vlada znati kada kupuješ kavu? Tako znati gdje si i gdje si sve bio. Što misliš, zašto sam otišao iz Turske? Loše je kada vlada stalno špijunira ljude. Dođem 'vamo prije dvadeset godina, u slobodu. Ja ne pomognem da oduzmu slobodu.“

„Izgubit ćete puno prometa.“, izletjelo mi je. Htio sam mu reći da je junak i pružiti mu ruku, a izletjelo mi je nešto sasvim drugo. „Svi koriste debitne kartice.“

„Možda više ne tako puno. Možda moje mušterije dolaze jer znaju da i ja volim slobodu. Stavim znak na prozor. Možda druge trgovine isto. Kažu da će ih Američka unija za građanska prava tužit'“

„Ja vam sigurno ostajem redovit.“, rekao sam mu, i mislio ozbiljno. Posegnuo sam u džep. „Erm, čini se da nemam novca.“

Napućio je usta i dodao: „Mnogi čovjek kaže isto. Sve u redu. Daš današnji novac Uniji za građanska prava.“

U dvije minute Turčin i ja smo razmijenili više riječi nego sveukupno do tada. Nisam znao da je toliko strastven. Predstavljao je samo mog ljubaznog lokalnog dilera kofeina. Rukovali smo se, a, izlazeći iz radnje, činilo mi se da smo se priključili istoj ekipi. Tajnoj ekipi.

#

Dva dana nisam bio u školi, ali nisam propustio puno nastave. Prvi dan je škola bila zatvorena dok se grad mukotrpno oporavljao od napada. Drugi dan je, čini se, bio posvećen oplakivanju mrtvih i nestalih. Novine su bile pune biografija izgubljenih, svojevrsnih osobnih spomenika. Internet je vrvio tisućama takvih osmrtnica.

Na vlastitu sramotu, bio sam jedan od njih. Ne znajući to, ušao sam u školsko dvorište, a onda je nastala vika i za tren se oko mene skupilo stotinu ljudi koji su me tapšali po leđima i rukovali se sa mnom. Nekoliko djevojaka koje nisam poznavao su me poljubile, i to ne samo prijateljski. Osjećao sam se kao rock-zvijezda.

Profesori su bili samo mrvicu suzdržaniji. Galvezica je plakala bar koliko i mama i zagrlila me tri puta prije nego što me pustila da sjednem na svoje mjesto. U prednjem dijelu učionice je bilo nešto novo: kamera. Profesorica Galvez je uočila kako gledam kameru, i dala mi obrazac za dopuštenje, mutnu fotokopiju sa službenim školskim zaglavljem.

Ured za obrazovanje grada San Francisca je preko vikenda održao hitni sastanak i jednoglasno su odlučili da se od roditelja svih učenika traži dopuštenje za postavljanje nadzornih kamera u sve učionice i na sve školske hodnike. Zakon je rekao da nas ne mogu prisiliti da idemo u školu prepunu kamera, ali zakon nije rekao da se ne smijemo dobrovoljno odreći svojih ustavnih prava. Na obrascu je pisalo i da je Ured siguran da će svi roditelji u gradu pristati na suradnju, a za one učenike čiji roditelji se protive tome nastava će se organizirati u posebnim, „nezaštićenim“ učionicama.

Zašto smo sada imali kamere u učionicama? Teroristi. Naravno. Dizanjem mosta u zrak teroristi su nagovijestili da su im iduće mete škole. To je zaključak do kojeg je Ured nekako došao.

Tri puta sam pročitao pismo, a onda podignuo ruku.

„Da, Marcuse?“

„Profesorice Galvez, u vezi ovog pisma?“

„Da, Marcuse?“

„Nije li cijela ideja terorizma da se bojimo? Zato ga i zovu terorizam, zar ne?“

„Valjda.“ Cijeli razred je buljio u mene. Nisam bio najbolji učenik u školi, ali sam bio dobar u razrednim debatama. Svi su iščekivali nastavak.

„Ne radimo li upravo ono što teroristi žele? Nisu li pobijedili ako se počnemo ponašati skroz uplašeno i postavimo kamere u sve učionice i svugdje?“

Čulo se živčano smijuljenje. Još netko je podignuo ruku. Charles. Profesorica Galvez ga je prozvala.

„Zbog kamera smo sigurni i zato se manje bojimo.“

„Sigurni od čega?“, upitao sam, ne čekajući da me profesorica prozove.

„Od terorizma.“, odgovorio mi je Charles. Ostali su potvrdno klimali glavama.

„A kako će to izvesti? Da se bombaš-samoubojica zaleti ovamo i sve nas digne u zrak – “

„Profesorice, Marcus krši školski pravilnik. Ne smijemo se šaliti na račun terorističkih napada – “

„A tko se šali?“

„Hvala obojici.“, rekla je profesorica Galvez. Djelovala je zbilja nesretno. Bilo mi je krivo što sam joj tako oteo sat. „Mislim da je ovo stvarno zanimljiva tema za raspravu, ali ipak bih ju odgodila za neki drugi sat. Ove teme još uvijek bude previše emocija da bismo danas raspravljali o njima. Vratimo se radije sufražetkinjama.“

Ostatak sata proveli smo u razgovoru o sufražetkinjama i novim metodama lobiranja koje su izumile kako bi postavile po četiri žene u ured svakog stvorenja iz Kongresa, koje su ga pritiskale i davale mu do znanja što će njegovo uskraćivanje prava glasa ženama značiti za njegovu političku budućnost. Inače sam stvarno volio takve teme – mali ljudi koji tjeraju velike i moćne da budu pošteni, no danas se nisam mogao koncentrirati. Vjerojatno jer nije bilo Darryla. Obojica smo voljeli sociologiju i sada bismo već imali ŠkolskeKnjige na stolu, a u pozadini bi između nas letjele poruke o lekciji koju obrađujemo.

Sinoć sam spržio dvadeset diskova s ParanoidXboxom i svi su mi bili u torbi. Dijelio sam ih ljudima za koje sam znao da su ludi za igricama. Svi su oni dobili Xbox ili dva prošle godine, ali ih više nisu koristili. Igrice su bile skupe, a nisu bile baš zabavne. Pod odmorima sam ih lovio, odvlačio na stranu i pjevao hvalospjeve o igricama na ParanoidXboxu. Besplatne i zabavne – društvene igre koje izazivaju ovisnost, i mnogo fora ljudi iz cijelog svijeta koji ih igraju.

Odustati od jedne stvari da biste prodali drugu – to se zove „žilet-posao“ – tvrtke poput Gilettea vam besplatno dijele držače za britvice, a onda britvice plaćate suhim zlatom. Boja za pisače je najbolji primjer – najskuplji šampanjac je jeftin u usporedbi s tom tintom, a proizvodnja litre košta cent.

„Žilet-posao“ se bazira na tome da ne možete kupiti „britvice“ od nekog drugog. Ako Gilette može zaraditi devet dolara na britvicama koje prodaje za deset dolara, zašto ne osnovati konkurentsku tvrtku koja će iste takve britvice prodavati za samo četiri dolara? Osamdeset posto čiste zarade je nešto od čega će jedan prosječni poslovnjak početi sliniti kao pas na odrezak.

Zato se „žilet-tvrtke“ poput Microsofta jako trude pretvoriti natjecanje u proizvodnji „britvica“ jako teškim ili čak protuzakonitim. U slučaju Microsofta, svaki Xbox ima zaštite koje sprečavaju pokretanje programa koje su napravili ljudi koji nisu Microsoftu platili krvarinu za prava da prodaju programe za Xbox.

Ljude s kojima sam razgovarao nije bilo briga za te stvari. Oduševili su se kada sam im rekao da nitko ne nadzire igre. Ovih dana je svaka igrica koju igrate na Internetu prepuna svakakvih neukusnih stvari. Prvo su tu pervertiti koji vas pokušavaju namamiti na neko udaljeno mjesto da bi tamo izvodili nastranosti s vama. Onda dolaze murijaci koji se pretvaraju da su lakovjerni klinci da bi uhvatili pervertite. Ali najgori od svih su nadzornici, koji cijelo vrijeme špijuniraju razgovore i cinkaju nas zbog kršenja Uvjeta poslovanja, u kojima piše da je zabranjeno flertovati, psovati i „direktno ili indirektno uvredljivo govoriti o bilo kojem aspektu seksualnog opredjeljenja ili spolnosti“.

Nisam uspaljen non-stop, ali imam sedamnaest godina. Seks se svako toliko pojavi u razgovoru, ali Bog ti pomogao ako se pojavi za vrijeme igranja. To je definitivno ubijalo raspoloženje. Nitko nije nadzirao igre na ParanoidXboxu, jer nisu bile vlasništvo tvrtki: hakeri su ih radili iz čiste zabave.

Dakle, ti igrači su se oduševili idejom. Pohlepno su uzeli diskove i obećali da će napraviti kopije za sve svoje prijatelje – igre su ipak najzabavnije kada igrate sa svojim društvom.

Kod kuće sam pročitao kako su neki roditelji tužili školske odbore zbog nadzornih kamera u učionicama, ali njihov pokušaj dobivanja preliminarne zabrane postavljanja kamera je propao.

#

Ne znam tko je smislio naziv Xnet, ali jednostavno se primio. Ljudi su pričali o njemu u autobusu i tramvaju. Van me nazvala da me pita jesam li čuo za njega i skoro sam se ugušio kada sam konačno shvatio o čemu govori: diskovi koje sam počeo dijeliti prošloga tjedna su kopirani i dijeljeni i proširili se sve do Oaklanda u samo dva tjedna. Osjetio sam poriv da pogledam iza sebe – činilo mi se da sam prekršio neko pravilo i Ured za domovinsku sigurnost će doći i zauvijek me odvesti.

Bili su to teški tjedni. Podzemna više nije primala gotovinu, morali ste imati „beskontaktnu“ karticu s erfidom kojom ste mahnuli na ulazu kako biste prošli. Bile su fora i praktične, ali svaki put kada bih ih upotrijebio, sjetio sam se da me njima prate. Netko je na Xnetu postavio link na članak Electronic Frontier Foundation, organizacije koja se zalaže za slobodu izražavanja, u kojem se pretpostavljalo kako se pomoću tih kartica ljudi mogu pratiti, a u članku su bile i male pričice o ljudima koji su prosvjedovali protiv toga na stanicama podzemne.

Tih dana sam koristio Xnet za sve. Napravio sam lažnu adresu preko Piratske stranke, švedske političke stranke koja je mrzila internetski nadzor i obećavala da nikome, čak ni policiji, neće odati podatke o e-mailovima korisnika. Pristupao sam mu isključivo preko Xneta, skačući od internetske veze jednog susjeda do drugog i ostajući anoniman – bar sam se nadao – sve do Švedske. Više se nisam nazivao w1n5t0n. Ako je Benson mogao provaliti taj nadimak, mogao je bilo tko. Novi nadimak nastao je u trenutku inspiracije – M1k3y, a dobivao sam puno mailova od ljudi koji su na raznim forumima i chatovima čuli da im mogu pomoći u otklanjanju problema s konfiguriranjem i spajanjem Xneta.

Nedostajao mi je Harajuku Fun Madness. Tvrtka je zaustavila igru do daljnjega. Rekli su kako „iz sigurnosnih razloga“ misle da sakrivanje stvari i slanje ljudi da ih traže nije dobra ideja. Što ako netko pomisli da je to bomba? Što ako netko postavi bombu na isto mjesto?

Što ako me pogodi grom dok hodam pod kišobranom? Zabranite kišobrane! Borite se protiv velike prijetnje gromova!

I dalje sam koristio laptop, iako mi se koža ježila dok sam ga koristio. Tkogod ga je nadzirao, zapitao bi se zašto sam ga prestao koristiti. Odlučio sam da ću svaki dan malo surfati bez veze, sve manje i manje, kako bi oni koji me promatraju mogli vidjeti da polagano mijenjam navike. Najviše sam čitao jezive osmrtnice za sve te tisuće mojih prijatelja i susjeda koji su završili mrtvi na dnu Zaljeva.

Istini za volju, sve manje i manje sam pisao zadaće. Imao sam pametnijeg posla. Svakodnevno sam pržio nove zalihe ParanoidXboxa, pedeset-šezdeset komada na dan, i nosio ih gradom ljudima za koje sam čuo da su voljni i sami spržiti šezdeset komada i podijeliti ih svojim prijateljima.

Nisam se brinuo da bi me mogli uhvatiti, jer je dobra kriptografija bila na mojoj strani. Kriptografija ustvari znači „tajno pismo“, i postoji još od vremena starih Rimljana (doslovno: rimski car August je bio veliki fan kriptografije i rado izmišljao vlastite šifre, a neke od njih se koriste i danas za šifriranje poante vica u mailovima).

Kriptografija je matematika. Teška matematika. Neću vam sada sve detaljno objašnjavati jer ni matematika kojom ja vladam nije dovoljna da bih to do kraja shvatio – ako baš hoćete, možete pogledati što Wikipedija kaže.

No, evo skraćene verzije: neke matematičke funkcije idu vrlo lagano u jednom smjeru, ali u obrnutom smjeru postaju jako teške. Lako je pomnožiti dva velika prosta broja i dobiti jedan ogroman broj kao rezultat. Stvarno je jako, jako teško uzeti neki ogroman broj i otkriti koja dva prosta broja ga daju kao umnožak.

To vam znači da ako možete smisliti šifru koja se temelji na množenju velikih prostih brojeva, dešifrirati ju bez da znate te proste brojeve će biti jako teško. Opako teško. Da sva računala ikada napravljena non-stop rade na tome, bilijun godina im ne bi bilo dovoljno za to.

Svaka kriptirana poruka ima četiri dijela: originalnu poruku, koja se zove „otvoreni tekst“. Šifrirana poruka, „šifrat“. Sustav za enkripciju koji se zove „šifra“. I, konačno, ključ – ono što morate dodati šifri da iz otvorenog teksta dobijete šifrat.

Ljudi koji su se prije bavili kriptografijom htjeli su da to sve bude tajna. Svaka agencija i vlada imala je svoje vlastite šifre i ključeve. Nacisti i Saveznici nisu htjeli da druga strana dozna kako šifriraju svoje poruke, a kamo li ključeve koje su koristili za dešifriranje. Zvuči kao dobra ideja, zar ne?

Pogrešno.

Prvi put kada sam čuo za to rastavljanje na prim-faktore, istog trena sam rekao: „Nema šanse, to su gluposti. Mislim, sigurno je teško prim-faktorizirati i sve to što kažeš. Ali jednom je bilo nemoguće i letjeti na mjesec i imati čvrsti disk s više od par kilobajta memorije. Netko je morao smisliti način dešifriranja poruka.“ Imao sam viziju velike šuplje planine pune vladinih matematičara koji čitaju svaki e-mail na svijetu i cerekaju se.

Ustvari, otprilike to se i dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zbog toga život ne liči na Dvorac Wolfenstein, gdje sam proveo mnoge dane loveći Naciste.

Čitava fora je u tome da šifra teško može ostati tajna. Za svaku je potrebno puno matematike, a ako ju koristi puno ljudi, svi koju ju koriste ju moraju tajiti. Ako netko odluči promijeniti stranu, mora se izmišljati nova šifra.

Nacistička šifra se zvala Enigma, a za šifriranje i dešifriranje poruka su koristili malo mehaničko računalo. Svaka podmornica, brod i baza su ga imali. Bilo je neizbježno da ga se i Saveznici dokopaju prije ili kasnije.

Kada su ga dobili, probili su šifru. Taj projekt je vodio moj idol, tip po imenu Alan Turing, koji je otprilike izumio računala kakva imamo danas. Na njegovu veliku nesreću, bio je gay, pa ga je nakon rata glupa britanska vlada prisilila da se nafiluje hormonima kako bi se „izliječio“ od homoseksualnosti, i ubio se. Darryl mi je za četrnaesti rođendan poklonio Turingovu biografiju – zamotanu u dvadeset slojeva papira i recikliranu igračku Batmobile, uvijek je to radio s darovima – i od tada sam lud za Turingom.

E, sad, Saveznici su imali stroj, i mogli su presretati sve nacističke radio-poruke, ali to nije trebao biti problem, jer je svaki zapovjednik imao svoj vlastiti tajni ključ. Kako Saveznici nisu imali ključeve, stroj im nije trebao biti od velike koristi.

Evo kako sigurnost šteti kriptografiji: šifra je imala manu. Kada ju je Turing dobro proučio, shvatio je da su nacistički kriptografi napravili matematičku pogrešku. Kada se dokopao stroja, mogao je dešifrirati svaku nacističku poruku, bez obzira na ključ.

Zbog toga su Nacisti izgubili rat. Mislim, nemojte me krivo shvatiti – to je dobro. Vjerujte veteranu Dvorca Wolfenstein. Ne biste htjeli da vam Nacisti vladaju.

Nakon rata, kriptografi su puno razmišljali o tome. Problem je bio u tome što je Turing bio pametniji od tipa koji je izmislio Enigmu. Svaka šifra koju smislite je ranjiva: netko pametniji od vas ju može probiti.

I tako, razmišljajući o tome, shvatili su da baš svatko može smisliti šifru koju on sam ne može probiti, ali nemoguće je predvidjeti što bi netko stvarno pametan mogao napraviti.

Da biste saznali radi li šifra, morate ju objaviti. Morate što više ljudi objasniti kako funkcionira, kako bi ju mogli napasti svime što imaju i testirati ju. Što dulje nitko ne može pronaći manu, to ste sigurniji.

Tako je i danas. Ako želite sigurnost, ne koristite kriptografiju koju je neki genijalac smislio jučer. Koristite onu koja se koristi najduže bez da je itko otkrio kako ju probiti. Bili vi banka, terorist, vlada ili teenager, koristite istu šifru.

Ako pokušate koristiti vlastitu šifru, uvijek postoji mogućnost da će netko pronaći manu koja vam je promakla i izvesti vam Turinga, dešifrirati sve vaše „tajne“ poruke i ceriti se vašim glupim tračevima, financijskim transakcijama i vojnim tajnama.

Tako sam znao da će me kriptografija zaštititi od njuškala, ali nisam bio spreman baviti se histogramima.

#

Izašao sam iz podzemne na stanici na 24. ulici – mahnuo sam svojom karticom pored stupa kod izlaza, te se zaputio gore. Po običaju, na stanici je bila hrpa čudaka: pijanci, likovi opsjednuti Isusom, napeti Meksikanci koji gledaju u pod i pokoji maloljetni pripadnik bande. Prošao sam pored njih ne gledajući ih, pa se trkom popeo stubama. Ruksak mi je bio prazan, više nije pucao po šavovima od diskova s ParanoidXboxom koje sam dijelio, što mi je davalo neki osjećaj lakoće i poleta kada sam izašao na ulicu. Propovjednici su još uvijek vrijedno radili, mljeli na španjolskom i engleskom o Isusu i tako tome.

Više nije bilo prodavača lažnih markiranih sunčanih naočala, no zamijenili su ih tipovi koji su prodavali robotske pse koji su lajali američku himnu i dizali nogu ako im pokažete sliku Osame bin Ladena. U njihovim malenim mozgovima su se sigurno odvijale zanimljive stvari, i napravio sam mentalnu zabilješku da si kupim nekoliko komada i kasnije ih rastavim. Prepoznavanje lica je bila novotarija za igračke, tek je nedavno od vojske stiglo u kasina, gdje su njime tražili varalice, i do policije.

Krenuo sam 24. ulicom prema Portero Hillu i kući, njušeći mirise meksičke hrane i razmišljajući o večeri.

Ne znam zašto sam se osvrnuo, ali jesam. Možda je to imalo veze s nekakvim podsvjesnim šestim čulom. Znao sam da me prate.

Pratila su me dva krupna bijelca s malim brčićima koji su me podsjećali na policajce ili gay motoriste koji su se vozikali Castrovom ulicom, ali gayevi su obično imali bolje frizure. Nosili su plave traperice i vjetrovke boje starog betona koje su im padale preko pojasa. Pomislio sam na sve što jedan policajac može nositi za pojasom, na višenamjenski pojas onog lika iz Domovinske sigurnosti. Obojica su na uhu imali blutooth slušalice.

Nastavio sam hodati, a srce mi je htjelo iskočiti iz grudi. Od početka sam to očekivao. Očekivao sam da će Domovinska sigurnost otkriti što radim. Bio sam stvarno oprezan, ali Stroga Frizura mi je rekla da će me promatrati. Rekla mi je da sam obilježen. Shvatio sam da sam očekivao da će me skupiti i vratiti u zatvor. Zašto ne? Zašto bi Darryl bio u zatvoru, a ja ne? Što sam mogao reći u svoju korist? Nisam čak imao petlje reći svojim roditeljima – a ni njegovima – što nam se ustvari dogodilo.

Ubrzao sam hod i u glavi napravio inventuru: u torbi nisam nosio ništa inkriminirajuće. Bar ne previše inkriminirajuće. Na ŠkolskojKnjizi sam imao crack kako bih mogao instalirati različite programe, ali pola škole ga je koristilo. Promijenio sam način enkripcije na mobitelu – sada sam imao lažni dio memorije koji se otključavao jednom lozinkom, ali sve bitno je bilo skriveno, a otvaralo se drugom lozinkom. Taj skriveni dio izgledao je kao nasumična hrpa smeća – kada kriptirate podatke, ne može ih se razlikovati od pozadinske buke – i nitko ne bi znao da uopće postoji.

U torbi nisam nosio diskove. Na laptopu nisam imao ništa inkriminirajuće. Naravno, ako bi pažljivo proučili moj Xbox, to bi bio kraj igre.

Zaustavio sam se. Zameo sam sve tragove, sada sam se samo trebao suočiti sa sudbinom. Ušao sam u najbliži meksički restoran i naručio hranu. Kad je već kraj, mogu ga dočekati sit. Naručio sam i veliku čašu horchate, hladnog pića od riže, koje podsjeća na rijetki, slatkasti puding od riže (i ukusnije je nego što zvuči).

Počeo sam jesti i obuzeo me potpuni mir. Ili ću završiti u zatvoru zbog svojih „zločina“, ili ne. Sloboda je od trenutka kada su me prvi puta uhvatili postala samo privremeni praznik. Moja zemlja mi više nije bila prijatelj: bili smo protivnici i znao sam da ne mogu pobijediti.

Ona dvojica su ušla u restoran baš kada sam završio s jelom i krenuo naručiti desert – churros, tijesto prženo na ulju posipano šećerom i cimetom. Valjda su me čekali vani, pa im je dosadilo.

Stali su iza mene, i zagradili me između sebe i šanka. Uzeo sam svoje churrose, platio ih i zahvalio simpatičnoj bakici, pa par puta zagrizao u tijesto prije nego li sam se okrenuo. Htio sam pojesti bar malo deserta. Možda mi je to zadnji desert u jako, jako puno vremena.

Onda sam se okrenuo. Stajali su mi toliko blizu da sam mogao vidjeti prišt na obrazu desnoga, i šmrkalj u nosu lijevoga.

„Oprostite.“, rekao sam, pokušavajući proći pored njih. Onaj sa šmrkljem se pomjerio da mi zagradi put.

„Gospodine, možete li poći s nama?“, pokazao je prema izlazu.

„Oprostite, ali jedem.“, rekao sam i ponovno pokušao otići. Ovaj put mi je stavio ruku na prsa. Ubrzano je disao kroz nos, a šmrkalj se pritom micao. Mislim da je i moje disanje bilo glasno, ali nisam ga mogao dobro čuti od lupanja srca.

Drugi tip je podigao mali prijeklop na jakni i otkrio službene policijske oznake. „Policija.“, izjavio je. „Molim vas, pođite s nama.“

„Čekajte da pokupim stvari.“, odgovorio sam.

„Mi ćemo se pobrinuti za to.“, rekao je. Šmrkalj mi se skroz približio i zakoračio tako da je njegova noga dodirivala unutarnju stranu moje noge. To se radi u nekim borilačkim vještinama, tako se može otkriti da protivnik pomiče težinu i sprema se na pokret.

Nisam imao namjeru bježati. Znao sam da ne mogu pobjeći sudbini.

02.05.2010. u 17:21 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 22.04.2010.

PETO POGLAVLJE



Ovo poglavlje je posvećeno knjižari Secret Hedquarters u Los Angelesu, prodavaonici stripova koju obožavam više od bilo koje druge na svijetu. Malena je i stvarno izbirljiva po pitanju stripova koje nude, a svaki put kada uđem unutra, izađem noseći tri-četiri kompleta za koja do tada nisam niti čuo. Kao da vlasnici, Dave i David, imaju tajanstvenu sposobnost predviđanja onoga što tražim, a onda to izlože netom prije no što uđem u knjižaru. Bar tri četvrtine svojih najdražih stripova otkrio sam tako da sam ušao u SHQ, pokupio nešto zanimljivo, smjestio se u jednu od njihovih udobnih stolica i odlutao u neki novi svijet. Kada sam izdao svoju drugu zbirku pripovijetki, OVERCLOCKED, u suradnji s lokalnim ilustratorom Martinom Cenredom su napravili kratak strip prema prvoj pripovijetci u knjizi, po imenu Printcrime. Odselio sam iz Los Angelesa prije godinu dana, a Secret Hedquarters je na vrhu stvari koje mi nedostaju zbog toga.

Secret Headquarters: http://www.thesecretheadquarters.com/
3817 W. Sunset Boulevard, Los Angeles, CA 90026 +1 323 666 2228



Bila je to Van i plakala je, grleći me tako čvrsto da sam ostao bez zraka. I nije me bilo briga. I ja sam grlio nju, zaronivši lice u njenu kosu.

„Dobro si!“, rekla je.

„Dobro sam!“, odgovorio sam.

Konačno me pustila, da bi me uhvatile druge dvije ruke. Jolu! Oboje su bili tu! Prošaptao mi je: „Buraz, spašen si.“, i zagrlio me još čvršće nego Vanessa.

Pogledao sam oko sebe kada me pustio. „A gdje je Darryl?“, upitao sam.

Pogledali su se. „Možda je još uvijek u kamionu?“, predložio je Jolu.

Okrenuli smo se i pogledali kamion u uličici. Bijeli šleper, ni po čemu osobit. Netko je već unio sklopive stube u kamion. Zadnja svjetla su se zacrvenjela i zakotrljao se unazad, prema nama.

„Čekajte!“, povikao sam dok je kamion ubrzavao prema nama. „Čekajte! A Darryl?“ Kamion se približavao, a ja sam nastavio vikati: „A Darryl?“

Jolu i Vanessa su me zgrabili i odvlačili. Opirao sam im se i vikao. Kamion je izašao iz uličice, okrenuo se i odvezao nizbrdo. Htio sam potrčati za njim, no Van i Jolu mi nisu dopustili.

Sjeo sam na pločnik, zagrlio koljena i plakao. Plakao sam, plakao i plakao, glasno jecao kao malo dijete. Nisam mogao stati. Tresao sam se.

Vanessa i Jolu su me podigli na noge, i malo-pomalo me vodili ulicom. Posjeli su me na klupu na autobusnoj stanici. I oni su plakali, oboje. Grlili smo se neko vrijeme i znao sam da plačemo zbog Darryla, jer nismo vjerovali da ćemo ga ikada više vidjeti.

#

Bili smo sjeverno od Kineske četvrti, u dijelu gdje se polako pretapa u North Beach, četvrt s neonski osvijetljenim striptiz-klubovima i supkulturnom knjižarom City Lights, gdje je u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća započeo pokret Bitnika.

Dobro sam poznavao taj dio grada. Tu je bio najdraži talijanski restoran mojih roditelja, gdje smo često jeli velike porcije tjestenine i ogromne talijanske planine sladoleda s ušećerenim smokvama i pili malene smrtonosne šalice espresa nakon toga.

To mjesto se promijenilo – sada je to postalo mjesto gdje sam prvi puta nakon cijele vječnosti okusio slobodu.

Pretražili smo džepove i skupili dovoljno novaca da sjednemo u jedan od talijanskih restorana, na pločnik, pod tendom. Zgodna konobarica je upaljačem za roštilj upalila plinsku grijalicu, zapisala našu narudžbu i ušla unutra. Taj osjećaj naručivanja, upravljanja svojom sudbinom, bio je nešto najbolje što sam ikada osjetio.

„Koliko dugo smo bili tamo?“, upitao sam.

„Šest dana.“, odgovorila je Vanessa.

„Ja sam izračunao pet.“, rekao je Jolu.

„Nisam brojao.“

„Što su ti radili?“, upitala me Vanessa. Nisam htio govoriti o tome, ali oboje su me gledali. A kada sam započeo, nisam se mogao zaustaviti. Ispričao sam im sve, čak i da su me prisilili da se upišam, a oni su samo šutke slušali. Zastao sam kada nam je konobarica donijela sokove, pričekao da ponovno ode, a potom nastavio. Dok sam im pričao o tim događajima, sve kao da se odmicalo u daljinu, iza mene. Na kraju više nisam bio siguran jesam li pretjerivao s lošim stvarima, ili uljepšavao stvari. Sjećanja su mi bila kao ribice koje sam pokušavao uhvatiti u vodi i neke bi mi se izmigoljile iz ruku.

Jolu je odmahnuo glavom: „Bili su gadni prema tebi, stari.“ Ispričao nam je o svom boravku. Ispitivali su ga, većinom o meni, a on im je cijelo vrijeme govorio istinu, držao se činjenica o tom danu i našem prijateljstvu. Morao je sve ponavljati stotinu puta, ali nisu se poigravali s njim kao sa mnom. Jeo je u blagovaonici, čak je mogao i gledati TV u zajedničkoj prostoriji, gdje su prikazivali prošlogodišnje kino-hitove.

Vanessina priča je bila slična. Kada ih je razljutila pričajući sa mnom, oduzeli su joj odjeću i natjerali ju da nosi narančasti zatvorski kombinezon. Dva dana su ju ostavili u ćeliji bez ikakvog kontakta, ali su ju redovito hranili. Većinom je bilo isto kao i kod Jolua: stalno ista pitanja, u krug.

„Stvarno su te mrzili.“, rekao je Jolu. „Imali su nešto protiv tebe. Zašto?“

Nisam imao pojma. A onda sam se sjetio.

Možeš surađivati, ili ćeš jako, jako požaliti.

„Jer im nisam htio otključati mobitel prve večeri. Zato su me izdvojili.“ Zvučalo je nevjerojatno, ali nije bilo drugog objašnjenja. Iz čiste osvetoljubivosti. Nisam to mogao pojmiti. Sve su to učinili samo da me kazne jer im se nisam pokorio.

Prije sam se bojao. Sada sam bio ljut. „Gadovi!“, rekao sam tiho. „Učinili su to da mi se osvete što sam bio drzak.“

Jolu je opsovao, a Vanessa rekla nešto na korejskom. To je činila samo kad je bila jako, jako ljuta.

„Vratit ću im.“, prošaptao sam, gledajući u svoj sok. „Vratit ću im.“

Jolu je odmahnuo glavom: „Ne možeš, znaš to. Ne možeš se boriti protiv tako čega.“

#

U tom trenutku nismo bili raspoloženi za razgovor o osveti. Umjesto toga, pričali smo što ćemo sada uraditi. Morali smo se vratiti kući. Baterije na mobitelima su se ispraznile, a ova četvrt već godinama nije imala telefonske govornice. Morali smo nekako stići kući. Razmišljao sam i o taksiju, ali nismo imali dovoljno novaca.

Otišli smo pješice. Na uglu smo kupili novine i zastali pročitati par stranica. Eksplozije su bile prije pet dana, no još uvijek su bile glavna vijest.

Stroga Frizura je pričala o mostu koji je dignut u zrak i pretpostavio sam da se radi o Golden Gateu, no pogriješio sam. Teroristi su raznijeli Zaljevski most.

„Zašto bi, do vraga, raznijeli Zaljevski most?“, pitao sam se. „Na svim razglednicama je Golden Gate.“ Čak i ako nikada niste bili u San Franciscu, vjerojatno znate kako Golden Gate izgleda: onaj veliki narančasti viseći most koji se dramatično spušta iz stare vojne baze po imenu Presidio do Sasualita u kojem se nalaze oni slatki gradići okruženi vinogradima, s trgovinama mirisnim svijećama i umjetničkim galerijama. Vrlo je slikovit, gotovo da je simbol cijele Kalifornije. Ako posjetite kalifornijski Disneyland, odmah na ulazu ćete vidjeti njegovu repliku preko koje vozi vlak.

Normalno da sam pretpostavio da ćete, ako želite dići u zrak most u San Franciscu, raznijeti baš njega.

„Vjerojatno su ih uplašile kamere i sve to“, zaključio je Jolu. „Nacionalna garda pregledava aute na oba kraja, a na mostu su zaštitne ograde protiv skakača i slično.“ Ljudi su skakali s Golden Gatea otkako je otvoren, 1937. – prestali su brojati nakon tisućitog samoubojstva 1995.

„Da.“, složila se Vanessa. „Osim toga, Zaljevski most vodi nekamo.“ Zaljevski most vodi iz samog San Francisca prema Oaklandu, a iz njega prema Berkeleyu i gradićima East Baya, koji su dom mnogih ljudi koji žive i rade u gradu. To je jedan od rijetkih dijelova Zaljeva u kojima si normalni ljudi mogu priuštiti kuću veću od smočnice, a tamo je i sveučilište, kao i hrpa lake industrije. Podzemna željeznica vozi ispod Zaljeva i povezuje dva grada, ali Zaljevskim mostom prolazi najviše prometa. Golden Gate je bio lijep most za turiste i bogate umirovljenike koji žive u vinogorju, ali bio je više za ukras. A Zaljevski most je – bio je – konj koji kola vuče.

Razmislio sam nakratko, i zaključio: „U pravu ste, ljudi. Ali mislim da to nije sve. Svi se ponašamo kao da teroristi napadaju znamenitosti jer ih mrze. Ne mrze oni znamenitosti, mostove ni avione. Samo žele zaribati sve i uplašiti ljude. Terorizirati ih. Naravno da su napali Zaljevski most, nakon što su sve te silne kamere postavljene na Golden Gate, a avione napunili skenerima i detektorima metala. Još sam malo promišljao, gledajući u prazno, prema automobilima koji su se kotrljali ulicom, ljudima koji su hodali pločnikom, prema gradu koji me okruživao. „Teroristi ne mrze avione ni mostove, nego vole teror.“ To je bilo toliko očito da nisam mogao shvatiti kako mi prije nije palo na pamet. Valjda mi je trebalo samo da me par dana tretiraju kao terorista, da mi se um razbistri.

Ovo dvoje su me netremice gledali. „U pravu sam, zar ne? Sve to sranje, skeniranje i provjere identiteta, sve je to beskorisno, zar ne?“

Polako su klimnuli.

„I više nego beskorisno“, nastavio sam, dižući promukli glas, „jer smo na kraju mi završili u zatvoru, a Darryl – “ Nisam pomislio na Darryla otkako smo sjeli, no sada mi se sve vratilo: moj najbolji prijatelj je nestao, nema ga. Ušutio sam i zaškrgutao zubima.

„Moramo reći roditeljima“, rekao je Jolu.

„Trebali bismo uzeti odvjetnika“, dodala je Vanessa.

Zamislio sam kako pričam svoju priču, govorim svijetu što su mi uradili. O video-snimkama koje bi, bez sumnje, izašle na vidjelo, kako plačem, sveden na bijesnu životinju.

„Ne smijemo im reći.“, odgovorio sam bez razmišljanja.

„Kako misliš?“, upitala je Vanessa.

„Ne smijemo im reći.“, ponovio sam. „Čuli ste ju. Ako progovorimo, vratit će se. Učinit će nam isto što i Darrylu.“

„Šališ se!“, rekao je Jolu. „Hoćeš da – “

„Hoću da uzvratimo!“, rekao sam im. „Želim ostati slobodan, kako bih to mogao. Ako izađemo s tom pričom, reći će da smo samo klinci koji izmišljaju. Ne znamo čak ni gdje su nas držali! Nitko nam neće vjerovati. A onda će jednoga dana doći po nas.

Reći ću svojim roditeljima da sam bio u jednom od onih kampova s druge strane Zaljeva. Tamo smo se trebali susresti i zaglavili smo, tek danas smo se mogli vratiti. U novinama piše da se ljudi još uvijek vraćaju kućama iz kampova.“

„Ne mogu.“, rekla je Vanessa. „Nakon svega što su ti učinili, kako možeš i pomisliti na tako što?“

„Učinili su to meni, o tome se radi. A sada sam im neprijatelj. I pobijedit ću ih, i vratiti Darryla. Neću im okrenuti drugi obraz. Ali ako umiješamo roditelje, gotovi smo. Nitko nam neće vjerovati, nikoga neće biti briga. Ako pokušamo na moj način, sve će biti briga.“

„Koji je to tvoj način?“, upitao je Jolu. „Što namjeravaš?“

„Još ne znam.“, priznao sam. „Daj mi vremena, bar do sutra ujutro.“ Ako to budu tajili cijeli dan, znao sam da će ostati tajna zauvijek. Naši roditelji će biti još sumnjičaviji ako se iznenada budemo „sjetili“ kako su nas držali u tajnom zatvoru, a ne zbrinuli u kampu za izbjeglice.

Van i Jolu su se pogledali.

„Samo mi dajte priliku, dotjerat ćemo priču na povratku, usuglasiti ju. Dajte mi jedan dan, samo jedan dan.“

Smrknuto su zaklimali glavama i nastavili smo ići nizbrdo, prema domu. Živio sam u Potrero Hillu, Vanessa u North Missionu, a Jolu u Noe Valleyu. Tri potpuno različite četvrti samo par minuta hoda jedna od druge.

Došli smo do ulice Market i stali kao ukopani. Na svakom uglu ulice bile su barikade, sve sporedne ulice pretvorene u jedan trak, a cijelom duljinom ulice su stajali veliki, bijeli, bezlični šleperi poput onoga u kojem su nas, pod kapuljačama, odvezli s pristaništa do Kineske četvrti.

Na zadnjem dijelu svakog šlepera su bile metalne stube. Sve je vrvjelo kao u mravinjaku, dok su vojnici, ljudi u odijelima i policajci ulazili i izlazili iz njih. Oni u odijelima su imali malene značke na reverima, a vojnici su ih skenirali kada su ulazili i izlazili – bežične značke za autorizaciju. Dok smo prolazili pored jednog od njih, bacio sam pogled i vidio poznati logo: Ured za domovinsku sigurnost. Vojnik je uočio kako gledam i pogledao me oštro, neprijateljski.

Shvatio sam poruku i nastavio hodati. Na Van Nessovoj sam se odvojio od ekipe. Grlili smo se, plakali i obećali kako ćemo se čuti telefonom.

Do Potrero Hilla vodila su dva puta: laki i teški. Ovaj drugi vodio je nekim od najstrmijih padina u gradu, kakve vidite u automobilskim jurnjavama u akcijskim filmovima, kada auti lete po zraku preko obzora. Uvijek idem teškim putem. Ulice se sastoje od starih viktorijanskih obiteljskih kuća, koje zovu još i „obojane dame“ zbog raskošno, detaljno obojanih fasada, a okružuju ih vrtovi s mirisnim cvijećem i visokom travom. Kućne mačke vas gledaju s ograda, gotovo da nema lutalica.

Ulice su bile tako tihe da sam požalio što nisam pošao drugim putem, kroz Mission, koji je… bučan bi bila najbolja riječ. Bučan i živ. Pun je glasnih pijanaca, ljutih napušenih tipova i besvjesnih narkića, kao i obitelji s dječjim kolicima, starica koje ogovaraju na pragovima, nabrijanih auta s velikim zvučnicima iz kojih se niz ulicu čuje tumpa-tumpa-tumpa. Tamo se mogli naći i hipije, emo-umjetnike, čak i nekoliko punkera staroga kova, starkelje s pivskim škembama koje im napinju majice sa slikama bendova koji su se davno raspali. Također i transvestite, ljutite klince iz bandi, crtače grafita, kao i unezvijerene ljude koji su pokušavali popraviti četvrt, a pri tom ne poginuti dok njihova ulaganja u nekretnine ne sazriju.

Popeo sam se Goat Hillom, i prošao pored pizzerije Goat Hill, koja me podsjetila na zatvor u kojem su me držali. Morao sam sjesti ispred restorana i pričekati da se prestanem tresti. Na uzbrdici sam ugledao kamion. Bezlični šleper iz kojeg su se spuštale tri metalne stube. Ustao sam i nastavio hodati. Osjećao sam kako me sa svih strana prate pogledi.

Ostatak puta prema kući sam prošao u žurbi. Nisam zagledao obojane dame, ni vrtove, niti mačke. Gledao sam dolje.

Oba auta mojih roditelja bila su pred kućom usred radnog dana. Naravno. Tata radi u East Bayu, tako da je zaglavio doma dok ne poprave most. A mama – tko zna zašto je ona bila doma.

Bili su doma zbog mene.

Prije nego li sam do kraja otključao ulazna vrata, izletjela su mi iz ruke i širom se otvorila. Roditelji su oboje izgledali blijedo i izmučeno, netremice su me gledali otečenim očima. Stajali smo tako smrznuti, a onda su poletjeli naprijed i uvukli me u kuću gotovo me prevrnuvši. Oboje su pričali toliko glasno i brzo da je do mene dopirala samo zbunjujuća buka, plakali su i grlili me, plakao sam i ja i samo smo stajali u hodniku, plačući i mucajući dok se nismo ispuhali i pošli u kuhinju.

Učinio sam isto što i uvijek po dolasku doma: natočio sam si čašu vode iz bokala u hladnjaku i izvadio nekoliko keksa iz zdjele za kekse koju nam je mamina sestra poslala iz Engleske. Normalnost tog rituala mi je usporila lupanje srca, koje je počelo raditi istim tempom kao i mozak, te smo uskoro svi sjedili za stolom.

„Gdje si bio?“, upitali su me u isti glas.

Razmišljao sam o ovome na putu kući. „Bio sam u Oaklandu, s prijateljima, radili smo na projektu, i ostali zarobljeni tamo, pa završili u karanteni.“

„Pet dana?“

„Da.“, rekao sam. „Da, bilo je baš gadno.“ Čitao sam o karanteni u novinama i besramno sam posuđivao dijelove priča koje su objavili. „Da, sve koje je uhvatio oblak poslali su u karantenu. Mislili su da su nas napali nekim super-virusom, pa su nas natrpali u brodske kontejnere u luci, kao sardine. Bilo je ljepljivo i vruće. A nije bilo ni puno hrane.“

„Isuse!“, tata je stegnuo šake na stolu. Inače poučava na Berkeleyu tri dana u tjednu, radi s nekolicinom studenata informatologije. Ostatak vremena radi kao konzultant u gradu i dolje, na Poluotoku, s trećim valom internetskih tvrtki koje se bave arhivama. Po zanimanju je knjižničar, i stvarno je blag, ali u šezdesetima je bio strašno radikalan, a u srednjoj školi se bavio hrvanjem. Tu i tamo sam ga vidio kada se naljuti i poludi – tu i tamo se znao naljutiti i poludjeti zbog mene – a znao je ozbiljno puknuti kada mu padne mrak na oči. Jednom je bacio montažnu ljuljačku iz Ikee preko cijelog djedovog travnjaka kada se pedeseti put raspala dok ju je pokušavao sastaviti.

„Barbari.“, zaključila je mama. U Ameriku se doselila kao teenagerica i od tada živi ovdje, ali još uvijek je Britanka od glave do pete kada se susretne s američkom murijom, zdravstvenim osiguranjem, osiguranjem u zračnim lukama ili beskućnicima. Prvo što kaže je: „barbari“, s teškim britanskim naglaskom. Dva puta smo posjetili njezinu obitelj u Londonu i nije mi se činio ništa civiliziranijim od San Francisca, samo su gužve bile veće.

„Ali pustili su nas i danas nas dovezli trajektom.“, improvizirao sam.

„Jesi li ozlijeđen? Gladan?“, pitala me mama.

„Pospan?“

„Da, sve pomalo. I Kihavko, Mudrica, Glupko, Stidljivko, Mrgud i Srećko.“ U mojoj obitelji je postojala duga tradicija šala o sedam patuljaka. Oboje su se nasmiješili, no oči su im još uvijek bile suzne. Bilo mi je krivo zbog njih. Mora da su bili izvan sebe od brige. Rado sam promijenio temu: „Stvarno bih volio pojesti nešto.“

„Naručit ću pizzu iz Goat Hilla.“, predložio je tata.

„Ne, ne to!“, rekao sam, a oni su me pogledali kao da su mi je na nosu niknuo krumpir. Inače sam lud za pizzom iz Goat Hilla – jedem ju kao zlatna ribica svoju hranu, gutam ju dok god je ima, ili dok ne puknem. Pokušao sam se osmjehnuti. „Ne jede mi se pizza.“, rekao sam neuvjerljivo. „A da naručimo indijsku hranu?“ Hvala Bogu što se u San Franciscu dostavljaju baš sve vrste hrane.

Mama je iz ladice izvadila jelovnike (još malo normalnosti, poput vode na suho, bolno grlo) i listala ih. Nekoliko minuta smo proučavali jelovnik pakistanskog restorana na Valenciji. Na kraju sam odabrao miješano meso s roštilja, špinat sa svježim sirom, slani mango-lassi (što je ustvari napitak s jogurtom, i puno boljeg okusa nego što zvuči) i malene pržene poslastice od tjestenine u šećernom sirupu.

Nakon što smo naručili hranu, ponovno su započeli ispitivati me. Čuli su se s Vanessinim, Joluovim i Darrylovim roditeljima (naravno) i pokušali prijaviti da smo nestali. Policija je zapisivala imena, ali bilo je toliko „izgubljenih“ ljudi da nisu otvarali istragu ako je osoba bila odsutna manje od tjedan dana.

Za to vrijeme su se na Internetu pojavile tisuće „jeste li ih vidjeli“ stranica. Neke od tih stranica su započele kao klonovi starog MySpacea i bankrotirale, a ovo su vidjele kao novu priliku za oživljavanje. Ipak su i neki veći ulagači imali nestale članove obitelji u San Franciscu. Možda će, ako ih se pronađe, na stranice privući nova ulaganja. Dohvatio sam tatin laptop i pregledao ih. Naravno, bile su krcate reklamama, kao i slikama nestalih, većinom fotografijama od mature, vjenčanja i sličnih prigoda. Sve je djelovalo prilično jezivo.

Pronašao sam svoju sliku i vidio da je povezana s Vaninom, Joluovom i Darrylovom. Postojao je i maleni obrazac na kojem se označavalo pronađene osobe, kao i drugi za dodavanje zabilježaka o drugim nestalima. Ispunio sam polja za sebe, Van i Jolua, a Darrylovo ostavio prazno.

„Zaboravio si Darryla.“, opazio je tata. Nije baš volio Darryla. Jednom je primijetio kako nedostaje manja količina u jednoj od boca u vitrini s pićima – i danas se sramim što sam za to okrivio Darryla. Ustvari smo, naravno, zajedno to popili, zezali smo se i isprobavali votka-Colu u pauzama za vrijeme cjelonoćnog igranja igrica.

„Nije bio s nama.“ Laž mi je ostavila gorak okus u ustima.

„O moj Bože“, rekla je mama. Sklopila je ruke. „Kada si došao, pretpostavili smo da ste svi bili zajedno.“

„Ne,“ rekao sam, dok je laž rasla. „Ne, trebali smo se naći s njim, ali nismo. Vjerojatno je zaglavio preko u Berkeleyu. Trebao je doći podzemnom.“

Mama je zacviljela, a tata odmahnuo glavom i zatvorio oči. „Nisi čuo za podzemnu?“

Odmahnuo sam glavom. Bilo mi je jasno kamo to vodi. Zavrtjelo mi se u glavi.

„Raznijeli su ju.“, rekao je tata. „Gadovi su ju raznijeli kada i most.“

To nije bilo na naslovnici novina, ali podvodna eksplozija podzemne željeznice nije bila ni upola slikovita kao fotografije mosta koji u komadima visi preko Zaljeva. Tunel podzemne između Embarcadera u San Franciscu i Zapadnog Oaklanda vodio je ispod mora.

#

Vratio sam se do tatinog računala i prosurfao naslovima. Nitko nije znao točan broj, ali mrtvi su se brojali u tisućama. Od ljudi koji su se u automobilima strovalili sa šezdeset metara visine u more, do onih koji su se ugušili u podzemnoj, broj mrtvih je samo rastao. Jedan novinar tvrdio je da je razgovarao s „krivotvoriteljem identiteta“, koji je pomogao „desecima“ ljudi da pobjegnu od svojih starih života tako što su jednostavno nestali nakon napada i dobili nove, izmišljene identitete, pa zbrisali od loših brakova, loših dugova i loših života.

Tati su se oči napunile suzama, a mama je otvoreno plakala. Opet su me grlili, dodirivali me kao da se žele uvjeriti da sam stvarno tamo. Cijelo vrijeme su mi govorili koliko me vole. A ja sam im odgovarao da i ja volim njih.

Nakon cendrave večere i mama i tata su popili svatko po nekoliko čaša vina, što je za njih bilo puno. Rekao sam im da sam pospan – potpuno istinito – i odvukao se u svoju sobu. Ali nisam krenuo u krevet. Morao sam se spojiti na Internet i saznati što se događa. Morao sam pričati s Joluom i Vanessom. Morao sam početi tražiti Darryla.

Tiho sam pošao u svoju sobu i otvorio vrata. Svoj krevet nisam vidio cijelu vječnost. Legao sam na njega i s noćnog ormarića dohvatio laptop. Valjda ga nisam dobro priključio na struju – punjač je morao biti uguran do kraja – pa se polako ispraznio dok me nije bilo. Ponovno sam ga priključio na punjač i pustio ga da se puni par minuta prije nego što sam ga opet pokušao upaliti. Za to vrijeme sam se svukao, bacio odjeću u smeće – nisam ju više nikada htio vidjeti – i obukao čiste bokserice i majicu kratkih rukava. Svježe oprana odjeća, pravo iz ormara, bila je jednako poznata i ugodna kao i zagrljaji mojih roditelja.

Uključio sam laptop i smjestio iza sebe nekoliko jastuka na uzglavlje kreveta. Zavalio sam se, otvorio laptop i smjestio si ga na krilo. Sustav se još uvijek dizao i, čovječe, kako su dobro izgledale te ikone koje su se vukle po zaslonu! Sustav se podignuo, a onda počeo upozoravati kako je baterija slaba. Još jednom sam provjerio kabel punjača, malo ga zavrtio i upozorenja su prestala. Ta utičnica je stvarno zezala.

Ustvari, bila je u tako lošem stanju da ništa nisam mogao s laptopom: kako bih pomjerio ruku s priključka, on bi izgubio kontakt i počeo me upozoravati da je baterija slaba. Bolje sam ju pogledao.

Cijelo kućište mog laptopa bilo je malo pomjereno. Spoj se razdvajao u tanku prazninu koja je počinjala oštro i širila se prema zadnjoj strani.

Nekada pogledate uređaj i otkrijete nešto ovakvo, pa se zapitate: „Je li uvijek ovako izgledalo?“ Možda samo niste primijetili.

To je bilo nemoguće s mojim laptopom. Znate, sam sam ga napravio. Kada nam je Ministarstvo obrazovanja podijelilo ŠkolskeKnjige, više nije bilo šanse da mi roditelji kupe vlastito računalo, premda ŠkolskaKnjiga ustvari nije pripadala meni, i ne bih smio instalirati programe na nju ni modificirati ju.

Imao sam nešto ušteđevine – sitni poslići, rođendani, Božići, malo pametnog trgovanja na ebayu. Sve skupa, imao sam taman novaca za neki jadan polovni stroj.

Umjesto toga, Darryl i ja smo ga sami složili. Možete kupiti kućišta za laptope baš kao i za stolna PC računala, iako su ona za laptope ipak malo specijaliziranija. Darryl i ja smo tokom godina sami složili nekoliko PC-a, skupljajući dijelove iz oglasnika, na buvljacima i naručujući dijelove od smiješno jeftinih tajvanskih trgovaca s Interneta. Zaključio sam da ću snagu koju želim po cijeni koju si mogu priuštiti najlakše dobiti ako ga sam složim.

Slaganje vlastitog laptopa započinjete tako da naručite „barebook“ – stroj sa sasvim malo hardwarea i svim pravim utorima. Dobra vijest je bila da sam po završetku projekta imao stroj koji je bio lakši od Della na koji sam bacio oko, brži, a koštao trećinu Dellove cijene. Loša vijest je da slaganje laptopa liči na gradnju onih brodova u boci, puno petljanja s pincetama i povećalima dok pokušavate sve natrpati u to malo kućište. Za razliku od velikog PC-a, koji većim dijelom sadrži samo zrak, svaki prostorni centimetar u laptopu je iskorišten. Kad god bih pomislio da sam konačno uspio, i pokušao zatvoriti kućište, otkrio bih da se zbog neke sitnice neće do kraja zatvoriti, i morao se vratiti nacrtima.

Zbog toga sam znao točno kako moj laptop treba izgledati kada je zatvoren, a nije trebao izgledati ovako.

Vrtio sam punjač, ali nije pomagalo. Ako sam htio dignuti sustav, morao sam prvo rastaviti stroj. Zastenjao sam i odložio ga pored kreveta. Pozabavit ću se s tim ujutro.

#

Tako je bilo u teoriji. Nakon dva sata, još uvijek sam buljio u strop, vrtio film unazad, razmišljao o onome što su mi učinili, što sam trebao uraditi, utopljen u onaj esprit d'escalier.

Ustao sam iz kreveta poslije ponoći. Čuo sam roditelje kako odlaze na spavanje oko jedanaest. Zgrabio sam laptop, raščistio radni stol, zakačio male LED svjetiljke na povećala i izvadio komplet sićušnih odvijača. Samo minutu kasnije, kućište je bilo otvoreno, tipkovnica uklonjena, i buljio sam u utrobu svog laptopa. Bocom komprimiranog zraka sam ispuhao prašinu koju je ventilator uvukao i pregledao sve.

Nešto nije bilo u redu. Nisam mogao odrediti što – prošli su mjeseci otkako sam prošli puta otvorio laptop. Na sreću, opametio sam se treći put kad sam ga morao otvoriti i mučiti se da ga ponovno zatvorim: fotografirao sam kako izgleda kada je sve na svom mjestu. Nisam se opametio do kraja: sliku sam ostavio na čvrstom disku i, naravno, nisam mogao do nje nakon što sam rastavio laptop. Nakon toga sam ju isprintao i gurnuo u ladicu s papirima, groblje mrtvog drveća na kojem sam držao garancije i uputstva za uporabu. Prekopao sam po ladici – izgledala je još neurednije nego što sam mislio – i našao sliku. Stavio sam ju pored laptopa i samo ju promatrao, pokušavajući otkriti što nije na svom mjestu.

Onda sam ga ugledao. Vrpca koja je spajala tipkovnicu i matičnu ploču nije bila dobro spojena. Čudno. Tamo nije bilo nikakvog vijka koji bi se mogao olabaviti, ničega što bi moglo ispasti iz ležišta u normalnim uvjetima. Pokušao sam ju vratiti na mjesto i otkrio nešto: utičnica nije bila dobro spojena jer je između nje i ploče bilo još nešto. Izvukao sam to pincetom i osvijetlio.

Tipkovnica je imala novi dio. Maleni komad hardwarea, debljine samo dva milimetra, bez ikakvih oznaka. Tipkovnica je bila spojena na njega, a on je bio spojen na matičnu ploču. Drugim riječima, bio je savršeno smješten za praćenje svakog pritiska na tipku.

Buba za prisluškivanje.

Krv mi je bubnjala u ušima. Kuća je bila mračna i tiha, no tama više nije bila ugodna. Bila je puna očiju i ušiju, promatrali su me. Nadzirali su me. Nadzor s kojim sam se svakodnevno susretao u školi sada me pratio i kod kuće, ali ovaj puta mi preko ramena nije virilo Ministarstvo obrazovanja: Ured za domovinsku sigurnost im se pridružio.

Skoro sam izvadio bubu, ali onda sam zaključio da će oni koji su ju postavili znati da sam ju uklonio. Ostavio sam ju tamo, i bilo mi je zlo zbog toga.

U laptopu sam potražio i druge znakove petljanja. Nisam ih pronašao, no to nije značilo da ih ni nema. Netko mi je provalio u kuću i podmetnuo mi tu napravu – rastavio i ponovno sastavio moj laptop. Postojalo je još mnogo načina za nadziranje laptopa. Ne bih mogao pronaći sve.

Utrnulim prstima sam sastavio stroj. Kućište se nije htjelo zatvoriti do kraja, ali punjač nije ispadao. Uključio sam ga i namjestio prste na tipkovnicu s namjerom da pokrenem dijagnostički program i vidim što je gdje.

Nisam mogao.

K vragu, možda su mi ozvučili sobu! Možda me upravo snimali kamerom!

Bio sam paranoičan kada sam došao doma, a sada sam mogao iskočiti iz kože. Činilo mi se da sam ponovno u zatvoru, u prostoriji za ispitivanje i uhode me bića u čijoj vlasti se nalazim. Plakalo mi se od toga.

Postojalo je samo jedno rješenje.

Pošao sam u kupaonicu. Uzeo sam novi kolut toaletnog papira, postavio ga i odnio stari sa sobom. Srećom, na njemu nije bilo puno papira. Odmotao sam ostatak papira. Prekapao sam po kutiji s dijelovima dok nisam pronašao malenu, plastičnu vrećicu s iznimno svijetlim bijelim LED žaruljama koje sam povadio iz krepanog svjetla za bicikl. Pribadačama sam napravio rupe u kartonskom kolutu, pa kroz njih pažljivo provukao kontakte žarulja. Sve žarulje sam serijski povezao žicom, na koju sam ih pričvrstio metalnim spojnicama. Krajeve žice sam pričvrstio na kontakte baterije od devet volta i spojio bateriju. Dobio sam cijev čija unutrašnjost je bila ispunjena iznimno svijetlim žaruljicama, kroz koju sam mogao gledati.

Prošle godine sam izradio nešto slično kao projekt za Dan znanosti u školi. Izbacili su me s Dana znanosti nakon što sam demonstrirao kako se u bar polovini učionica Srednje škole Hugo Chavez nalaze skrivene kamere. Ovih dana su špijunske kamere jeftinije od pristojne večere u restoranu pa ih se može naći svugdje. Perverzni trgovci ih postavljaju u kabine za presvlačenje i solarije, pa se onda naslađuju nad snimkama svojih mušterija – a nekada ih i postave na mrežu. Znati izraditi detektor kamera od koluta toaletnog papira i dijelova u vrijednosti tri dolara je dobra mjera predostrožnosti.

To je najjednostavniji način za otkriti kameru. Imaju sićušne leće, ali reflektiraju svjetlost kao sam vrag. Stvar najbolje funkcionira u zamračenoj prostoriji: gledate kroz cjevčicu po zidovima, kutovima i drugim mjestima na kojima se može sakriti kamera dok ne ugledate odsjaj. Ako odsjaj ostane na istom mjestu dok se vi mičete okolo, našli ste kameru.

U mojoj sobi ih nije bilo – bar ne onih koje sam mogao pronaći. Ali, možda su mi stavili prislušne uređaje. Ili bolje kamere. Ili baš ništa. Zamjerate li mi što sam bio paranoičan?

Obožavao sam taj laptop. Zvao sam ga Salmagundi, što znači bilo što napravljeno od rezervnih dijelova.

Kada svom laptopu date ime, znate da ste razvili duboku povezanost s njim. No, u tom trenutku ga više nisam htio dotaknuti do kraja života. Htio sam ga baciti kroz prozor. Tko zna što su još stavili u njega?

Poklopio sam ga, stavio u ladicu i buljio u strop. Bilo je kasno, trebao sam biti u krevetu. Ali nije bilo šanse da ću zaspati. Špijunirali su me. Mogu špijunirati bilo koga. Svijet se zauvijek promijenio.

„Otkrit ću kako ih srediti.“, rekao sam. Zakleo sam se, shvatio sam kada sam čuo vlastite riječi iako mi je to bila prva zakletva u životu.

Nakon toga više nisam mogao zaspati. Osim toga, nešto mi je palo na pamet.

Negdje na dnu mog ormara bila je kutija u najlonu s još zapečaćenom, tvornički zapakiranom Xbox Universal konzolom. Svi modeli Xboxa su prodavani debelo ispod cijene. Microsoft većinu novca ubire naplaćujući proizvođačima igrica pravo da ih rade za njihovu konzolu – ali Universal je bila prva konzola koju su dijelili potpuno besplatno.

Prošle godine, oko Božića, jadnici obučeni u ratnike iz serijala igara „Halo“ stajali su na svakom uglu i dijelili vreće konzola. Valjda je upalilo – priča se da su prodali hrpu igrica. Naravno da su poduzeli sve moguće sigurnosne mjere da bi vas prisilili da igrate samo igre proizvođača koji imaju Microsoftovu licencu.

Hakeri razvaljuju te njihove sigurnosne mjere. Originalni Xbox je probio neki dečko sa sveučilišta MIT, o tome je i napisao knjigu koja je postala bestseler. Pao je i Xbox 360, pa Xbox Portable (koji smo zvali „portljaga“ – bio je težak kilu i po!). Universal je navodno bio neprobojan. Provalili su ga brazilski srednjoškolci, Linux hakeri iz favele – njihove sirotinjske četvrti.

Ne valja podcjenjivati odlučnost dječaka s viškom vremena i manjkom novca.

Nakon što su Brazilci objavili svoj crack, svi su poludjeli za njim. Ubrzo su nastali deseci alternativnih operativnih sustava za Xbox Universal. Meni je najdraži bio ParanoidXbox, s malo Paranoid Linuxa. Paranoid Linux je operativni sustav koji pretpostavlja da korisnika napada vlada (napravljen je za kineske i sirijske disidente) i čini sve moguće kako bi komunikacija i dokumenti na njemu ostali tajni. Čak stvara i lažne komunikacije kako bi prikrio da radite nešto potajno. Dok vi, znak po znak, primate političke poruke, ParanoidLinux se pretvara da surfa Internetom, ispunjava ankete i flertuje na chatovima. Za to vrijeme je tek svaki petstoti znak koji primite dio prave poruke, igla u plastu sijena.

Spržio sam si ParanoidXbox DVD čim je izašao, ali jednostavno mi se nije dalo otvarati Xbox koji sam imao u ormaru, tražiti TV na koji bih ga spojio i sve ostalo. Soba mi je bila pretrpana i bez Microsoftovog smeća koje bi mi zakrčivalo radni prostor.

Te večeri sam se odlučio žrtvovati. Pokretanje je trajalo dvadesetak minuta. Najveći problem je bio što nisam imao TV, ali sam se sjetio malog LCD projektora sa standardnim TV-izlazima. Spojio sam ga na Xbox, sliku projicirao na vrata sobe i instalirao ParanoidLinux.

Sve je radilo, a ParanoidLinux je tražio druge Xbox konzole koje bi kontaktirao. Svaki Xbox Universal je opremljen bežičnim prijemnikom za igranje multiplayer igrica. Možete se bežično povezati sa svojim susjedima i spojiti na Internet ako imate bežičnu vezu. Pronašao sam troje susjeda u dometu signala. Xbox je kod dvoje bilo spojen na Internet. Paranoid je obožavao tu konfiguraciju: mogao se ubaciti u vezu mojih susjeda i iskoristiti ju za izlaz na Internet. Susjedima neće biti ništa zbog tih paketića informacija, ionako su imali flat-rate Internet, a nisu baš puno surfali u dva ujutro.

Najbolji od svega bio je osjećaj kontrole. Tehnologija je radila za mene, služila mi i štitila me. Nije me uhodila. Zato sam uvijek volio tehnologiju: ako ju pravilno koristite, pruža vam moć i privatnost.

Mozak mi je radio punom parom. Razloga za instalaciju Paranoida bilo je puno – najjači to što je baš svatko mogao raditi igrice za njega. Imao je u sebi adapter, tako da se na njemu mogla igrati bilo koja igrica ikada napravljena, skroz do prastarog Ponga: igrice za Apple, Colecovision, NES, Dreamcast…

Još bolje od toga bile su cool multiplayer igrice napravljene posebno za ParanoidXbox – ljudi su iz hobija radili potpuno besplatne igrice koje je je svatko mogao pokrenuti. Spojite sve to i dobivate besplatnu konzolu s besplatnim igricama i besplatnim pristupom Internetu.

A najbolje od svega – bar što se mene tiče – bilo je to što je Paranoid bio stvarno paranoičan. Svaki bit koji je izašao na Internet bio je šifriran do besvjesti. Mogli ste prisluškivati koliko hoćete, ali nikada ne biste otkrili tko priča, o čemu priča i s kim priča. Anonimni pristup Internetu, e-mailu i instant-porukama. Baš ono što sam tražio.

Sada sam samo trebao nagovoriti sve koje poznajem da ga i oni počnu koristiti.

22.04.2010. u 22:29 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 21.04.2010.

ČETVRTO POGLAVLJE


Ovo poglavlje posvećujem američkom nacionalnom lancu knjižara, Barns and Noble. Dok su malene obiteljske knjižare izumirale, Barns and Noble su počeli graditi ogromne hramove posvećene čitanju diljem zemlje. Desecima tisuća knjiga u ponudi (knjižare u trgovačkim centrima i police s knjigama u samoposluzi imale su samo maleni dio toga), i dugim radnim vremenom pogodnim za zaposlene ljude, obitelji i druge potencijalne čitatelje, knjižare B&N su spasile karijere mnogih pisaca, nudeći naslove za koje nije bilo mjesta na ograničenom prostoru polica manjih trgovina. B&N su uvijek bili snažno orijentirani prema zajednici: neka od najbolje organiziranih i najposjećenijih potpisivanja knjiga sam imao baš kod njih, uključujući i izvrsna zbivanja u njihovoj (nažalost, pokojnoj) knjižari na Union Sqareu u New Yorku, gdje se održalo ogromno potpisivanje knjiga nakon što sam dobio nagradu Nebula, i, nekoliko godina kasnije, u njihovoj knjižari u Chicagu, kada su bili domaćini primanju nakon dodjele Nebula. Najbolje je to što su „geekasti“ kupci B&N-a stvarno dolaze na svoje kada je riječ o znanstvenoj fantastici, stripovima, mangama, igricama i sličnim naslovima. Tom polju pristupaju s puno strasti i znanja, što se i vidi iz izvrsne ponude u njihovim trgovinama.

Barnes and Noble:
http://search.barnesandnoble.com/LittleBrother/CoryDoctorow/e/9780765319852/?itm=6


Ponovno su me zavezali i stavili mi kapuljaču na glavu. Kamion se, nakon mnogo vremena, opet počeo kretati, kotrljajući se nizbrdo, a zatim su me povukli na noge. Prevrnuo sam se istog trena. Noge su mi toliko utrnule da su mi se činile poput dva komada leda, osim koljena, koja su bila otečena i bolna od toliko sati klečanja.

Ruke su me zgrabile za ramena i noge, i podigle me kao vreću krumpira. Okruživali su me neprepoznatljivi glasovi. Netko je plakao. Netko je psovao.

Kratko su me nosili, zatim spustili, pa ponovno zavezali. Koljena su me izdala i prevrnuo sam se na tlo, smotan kao pereca, buljeći u lance oko svojih zapešća.

Onda smo se ponovno kretali, samo, ovaj put to nije bilo poput vožnje u kamionu. Pod se nježno njihao poda mnom, prenosio vibracije velikih dizelskih motora, i tada sam shvatio da smo na brodu! Želudac mi se sledio. Voze me iz Amerike negdje drugdje, a tko je mogao znati gdje sam? Do sad sam bio uplašen, no ova pomisao me je užasnula, bio sam bez riječi, paraliziran od straha. Shvatio sam da možda više nikada neću vidjeti svoje roditelje i osjetio kako mi mala količina želučane kiseline prži grlo. Vreća na glavi me gušila, jedva sam disao, a čudan položaj u kojem sam ležao je pojačavao taj osjećaj.

Na svu sreću, nismo puno vremena proveli ploveći. Činilo se kao cijeli sat, iako sada znam da je plovidba trajala samo petnaest minuta. Osjetio sam kako pristajemo, osjetio korake na palubi oko sebe i kako druge zatvorenike odvezuju i odvode ili odnose. Pokušao sam ustati kada su došli po mene, ali nisam mogao, pa su me ponovno odnijeli, grubo i bez osjećaja.

Kada su mi ponovno skinuli kapuljaču, bio sam u ćeliji.

Ćelija je bila stara, oronula, i mirisala je po morskom zraku. Imala je jedan prozor, visoko na zidu, zaštićen zahrđalim rešetkama. Vani je još bio mrak. Na podu je bila deka, a u zid je bio ugrađen mali metalni WC bez daske. Stražar koji mi je skinuo kapuljaču nacerio se i zatvorio teška metalna vrata za sobom.

Nježno sam si masirao noge, sikćući kada mi je krv ponovno počela kolati u njima i u rukama. Nakon nekog vremena bio sam u stanju ustati, a potom i hodati. Čuo sam ljude kako pričaju, plaču, viču. I sam sam pomalo vikao: „Darryl! Vanessa! Jolu!“ Drugi glasovi u zatvorskom bloku preuzeli su povik, izvikujući imena dalje, vičući prostote. Najbliži glasovi zvučali su poput pijanaca na uglu ulice, koji su izgubili razum. Možda sam i sam tako zvučao.

Stražari su vikali da se utišamo, što je uzrokovalo samo još glasnije povike. Nakon nekog vremena svi smo zavijali, vrištali koliko nas grlo nosi, do promuklosti. Zašto ne? Što smo mogli izgubiti?

#

Kada su me idući put odveli na ispitivanje, bio sam prljav i umoran, gladan i žedan. U novoj ekipi ispitivača bila je i Stroga Frizura, kao i tri krupna tipa koja su me nosila okolo kao komad mesa. Jedan je bio crn, druga dvojica bijeli, iako je jedan od njih mogao biti i Latino. Svi su nosili pištolje. Sve mi je to ličilo na križanac Benettonove reklame i kompjutorske pucačine.

Odveli su me iz ćelije i lancima mi povezali ruke i noge. Promatrao sam sve oko sebe dok su me vodili. Izvana sam čuo vodu i pomislio da bismo mogli biti u Alcatrazu – ipak je to jednom bio zatvor, iako je već desetljećima turistička atrakcija, u koju se išlo pogledati gdje su Al Capone i ostali gangsteri njegovog vremena služili kazne. No bio sam na školskom izletu u Alcatrazu. Bio je star i hrđav, srednjovjekovan. Ovo mjesto je djelovalo kao da potiče iz vremena Drugog svjetskog rata, ne Građanskog.

Svaka ćelija je bila označena brojem i naljepnicom na kojoj je bio laserski ispisan bar-kod, i to je, čini se, bio jedini način da se zna tko je u ćeliji.

Soba za ispitivanje bila je moderna: fluorescentna svjetla, ergonomske stolice – ne za mene, naravno, ja sam dobio plastičnu vrtnu stolicu na rasklapanje – i veliki drveni konferencijski stol. Zrcalo je prekrivalo jedan zid, baš kao u policijskim serijama, i zaključio sam da nas netko sigurno promatra s druge strane. Stroga Frizura i njezini prijatelji natočili su si kavu iz ogromne posude na manjem stolu (u tom trenu sam joj bio u stanju zubima iskinuti grkljan i oteti joj kavu), a zatim pored mene stavili plastičnu čašu s vodom – ali ruke su mi još uvijek bile vezane na leđima, pa ju nisam mogao dohvatiti. Ha-ha-ha.

„Bok, Marcuse“, pozdravila me Stroga Frizura. „Jesi li malo razmislio?“

Nisam joj odgovorio.

„Znaš, sve ovo može postati i puno gore.“, rekla mi je. „Ovo sada je jako dobro. Čak i kada nam kažeš ono što želimo znati, čak i ako nas uvjeriš da si samo bio na krivom mjestu u krivo vrijeme, obilježen si. Promatrat ćemo sve što radiš, gdje god pođeš. Ponašao si se kao da nešto skrivaš, a to nam se ne sviđa.“

Jadno, ali sve o čemu sam mogao razmišljati bila je rečenica: „da si samo bio na krivom mjestu u krivo vrijeme“. To mi je bilo najgore iskustvo u životu. Baš nikada do tada nisam bio tako uplašen. Te riječi, tih šest riječi, „na krivom mjestu u krivo vrijeme“, djelovale su kao pojas za spašavanje dok sam očajnički mlatio rukama i nogama pokušavajući ostati na površini vode.

„Halo, Marcuse?“, pucnula je prstima. „Ovdje sam, Marcuse!“ Osmjehivala se, a ja sam mrzio samog sebe jer sam joj pokazao da se bojim. „Marcuse, stvari se mogu pogoršati. Ovo nije najgore mjesto na koje te možemo spremiti, ni približno. Posegnula je rukom ispod stola i izvadila aktovku koju je otvorila. Izvadila je iz nje moj mobitel, snimač/kloner erfida, detektor bežične mreže i USB memorije. Poredala ih je jedan pored drugog na stolu.

„Evo što tražimo od tebe. Danas nam otključaj mobitel. Ako to učiniš, dobiti ćeš određene povlastice: šetnju po dvorištu i tuširanje. Sutra ćemo te ponovno dovesti ovamo, i tražiti da dekriptiraš podatke s USB memorije. Ako to učiniš, smjet ćeš jesti u blagovaonici. Prekosutra ćemo tražiti tvoje lozinke za e-mail. Njima ćeš zaraditi posjete knjižnici.“

Riječ „ne“ mi je bila u grlu, kako kada pokušavate podrignuti, ali ne možete. Umjesto toga, upitao sam: „Zašto?“

„Želimo se uvjeriti da si stvarno ono što tvrdiš da jesi. Radi se o tvojoj sigurnosti, Marcuse. Recimo da si nevin. Mogao bi biti, iako stvarno ne razumijem zašto bi se nevin čovjek ponašao kao da skriva toliko toga. Ali, recimo da jesi: mogao si biti na onom mostu kada su ga digli u zrak. Mogli su tamo biti i tvoji roditelji. Tvoji prijatelji. Ne želiš li da uhvatimo ljude koji su napali tvoj dom?“

Zvuči smiješno, ali kada je počela pričati o „povlasticama“, toliko me uplašila da sam se počeo pokoravati. Činilo mi se da sam učinio nešto zbog čega sam ovdje. Možda i jesam bio djelomično odgovoran, možda sam to nekako mogao spriječiti.

Ali kada je krenula kakati o „sigurnosti“ i „zaštiti“, ponovno sam postao onaj stari. „Gospođo, govorite o napadu na moj dom, ali, koliko ja znam, u zadnje vrijeme ste me napali samo vi. Mislio sam da u ovoj zemlji vrijedi Ustav. Mislio sam da u ovoj zemlji imam prava. A vi želite braniti moju slobodu kidanjem Povelje prava.“

Na tren joj se na licu ocrtavala živčanost, ali odmah je nestala. „Kakva melodrama. Nitko te nije napao. Zadržala te vlada u sklopu istrage najgoreg terorističkog napada koji se ikada dogodio na tlu naše zemlje. A ti nam možeš pomoći u ratu protiv neprijatelja naše zemlje. Želiš očuvati Povelju prava? Pomozi nam da spriječimo zle ljude koji žele raznijeti grad. A sada imaš trideset sekundi da otključaš mobitel, ili te vraćamo u ćeliju. Moramo razgovarati s još puno ljudi danas.“

Gledala je na sat. Micao sam zapešća, zveckao lancima od kojih nisam mogao pružiti ruku i otključati mobitel. Da, bio sam spreman učiniti to. Pokazala mi izlaz u slobodu – povratak svijetu, roditeljima – i to mi je dalo nadu. Sada je prijetila da će me vratiti nazad, oduzeti mi taj izlaz, sve lađe su mi potonule i razmišljao sam samo kako se vratiti na put prema izlazu.

Zveckao sam lancima, pokušavajući dohvatiti mobitel i otključati ga, a ona me samo hladno gledala, pogledavajući na sat.

„Lozinka“, izgovorio sam, konačno shvaćajući što želi. Htjela je da ju kažem naglas, ovdje, da ju može snimiti, da ju čuju njeni prijatelji. Nije htjela da samo otključam mobitel. Htjela me pokoriti. Podrediti me sebi. Razotkriti sve moje tajne, moju privatnost. „Lozinka“, ponovio sam, a onda joj ju izdiktirao. Bože, pomozi, pokorio sam joj se.

Licem joj je proletio usiljeni osmijeh, ukočeni ekvivalent pobjedničkog plesa, i stražari su me odveli. Dok su se vrata zatvarala, mogao sam ju vidjeti kako, nagnuta nad mobitel, ukucava lozinku.

Da bar mogu reći da sam predvidio ovako što, i napravio lažnu lozinku koja otključava potpuno bezazleni dio memorije mobitela, ali nisam bio ni približno dovoljno paranoičan/domišljat.

Sada se vjerojatno pitate kakve sam to mračne tajne krio zaključane na svom mobitelu, USB memoriji i e-mailu. Ipak imam samo sedamnaest godina.

Istina je da sam krio i sve i ništa. Spojite moj mobitel i USB memoriju, i bit će vam sasvim jasno tko su mi prijatelji, što mislim o njima, sve šašave stvari koje smo radili. Možete čitati transkripte naših virtualnih svađa i virtualnih pomirenja.

Ne brišem ništa, znate. Zašto bih? Memorija nije skupa, a ne možete znati kada ćete poželjeti odvrtjeti film unazad. Pogotovo kada su u pitanju gluposti. Znate onaj osjećaj, kada sjedite u podzemnoj i nemate s kim razgovarati, pa se odjednom sjetite neke oštre svađe, neke gluposti koju ste rekli? To često nije tako loše kao u vašem sjećanju. Vratiti se unazad i ponovno to vidjeti je odličan način da se uvjerite da niste ustvari tako loša osoba kao što vam se čini. Darryl i ja smo na taj način riješili more svađa.

Ali ni to nije cijela priča. Moj mobitel je nešto osobno. I USB memorija. Znam to, zbog kriptografije – šifriranja poruka. Matematika iza kriptografije je dobra, čvrsta, a vi i ja koristimo istu kriptografiju koju koriste banke i vladine organizacije. Svi koriste samo jednu vrstu kriptografije: javnu, otvorenu kriptografiju koju svatko može koristiti. Tako znate da funkcionira.

Imati maleni kutak života koji je samo vaš, koji nitko osim vas ne može vidjeti, stvara osjećaj slobode. Nešto poput golotinje ili vršenja nužde. Svi su tu i tamo goli. Svi sjede na WC-u. U tome nema ništa sramnog, uvrnutog ni devijantnog. No, što da danas donesem zakon da svaki puta kada trebate olakšati crijeva to morate učiniti u staklenoj sobi nasred najvećeg gradskog trga, i još uz to morate biti goli-golcati?

Čak i ako vam je tijelo potpuno bez mane – a koliko se ljudi time može pohvaliti? – samo najuvrnutijima bi se ova ideja svidjela. Većina ljudi bi pobjegla vrišteći. Većina ljudi bi trpjela dok se ne raspuknu.

Ne radi se o nečemu čega se trebate sramiti. Radi se o nečemu osobnom. Radi se o tome da vaš život pripada vama.

Oduzimali su mi to, dio po dio. Na putu do ćelije me ponovno preplavio osjećaj da zaslužujem to što mi se događa. Prekršio sam mnogo pravila u životu, i svaki put se izvukao. Možda je to bila pravda? Možda sam plaćao za svoju prošlost? Konačno, bio sam tamo gdje su me uhvatili jer sam pobjegao iz škole.

Istuširao sam se. Odveli su me u šetnju po dvorištu. Iznad mene je bio mali komad neba, mirisalo je kao Zaljev, ali nisam imao pojma gdje sam. Nije bilo drugih zatvorenika vani kada su me izveli i šetanje u krug mi je ubrzo dosadilo. Napinjao sam uši tražeći zvukove koji bi mi mogli otkriti gdje se nalazim, no čuo sam samo pokoje vozilo, razgovore u daljini, zrakoplov koji slijeće u blizini.

Vratili su me u ćeliju i nahranili me polovinom pizze iz Goat Hill pizzerije s Pottero Hilla. Kartonska kutija s dobro poznatim crtežom i telefonskim brojem samo me podsjetila da još samo jučer bio slobodan čovjek u slobodnoj zemlji, a danas sam zatvorenik. Cijelo sam vrijeme bio zabrinut zbog Darryla, a brinuo sam se i za ostatak ekipe. Možda su prihvatili suradnju, pa su ih pustili. Možda su sve ispričali mojim roditeljima, koji su sada zvali sve i svakoga.

A možda ne.

Ćelija je bila nevjerojatno oskudno namještena, prazna poput moje duše. Zamišljao sam kako je zid preko puta kreveta zaslon i sada hakiram, otvaram vrata ćelije. Razmišljao sam o svojim projektima doma – starim limenkama koje sam pretvarao u audio-sustav, fotoaparat za snimanje iz zraka koji sam sastavljao, laptopu iz kućne radinosti.

Htio sam izaći. Htio sam otići doma, vratiti se svojim prijateljima, školi, roditeljima, svom životu. Htio sam ići gdje želim, a ne koračati i koračati i koračati u krug.

#

Sljedeće što sam im morao dati bile su lozinke za USB memoriju. Na njima su bili spremljeni razgovori s raznih internetskih foruma, transkripti chatova, gdje su mi ljudi pomagali dijeleći znanje koje mi je trebalo da radim stvari koje sam radio. Sve što se nalazilo na njima moglo se pronaći na Googleu, no nisam siguran da mi je to imalo pomagalo.

Popodne sam imao pravo na šetnju. U dvorištu je, kada su me doveli, bilo i drugih ljudi, četiri muškarca i dvije žene svih dobnih i rasnih skupina. Vjerojatno su se mnogi trudili zaslužiti „povlastice“.

Dobio sam pola sata šetnje, i pokušao sam započeti razgovor sa zatvorenikom koji mi je djelovao najnormalnije od svih, visokim crnim tipom tamne kovrčave kose, mojih godina. Kada sam mu se predstavio i pružio mu ruku, skrenuo je pogled prema kamerama koje su nas zloslutno promatrale iz kutova dvorišta i nastavio šetati nepromijenjenog izraza lica.

No, baš kada su me prozvali, kada sam se trebao vratiti u zgradu, vrata su se otvorila i kroz njih je prošla – Vanessa. Nikada nisam bio sretniji što vidim poznato lice. Izgledala je umorno i mrzovoljno, ali nije djelovala ozlijeđeno. Povikala je moje ime kada me spazila i potrčala je prema meni. Zagrlili smo se, i shvatio sam da se tresem. Zatim sam shvatio da se i ona trese.

„Jesi li dobro?“, upitala me nakon zagrljaja.

„Dobro sam.“, odgovorio sam. „Rekli su da će me pustiti ako im dam lozinke.“

„Mene stalno ispituju o tebi i Darrylu.“

Iz zvučnika se čuo glas koji nam je naređivao da prestanemo razgovarati, no nismo obraćali pažnju na njega.

„Odgovori im.“, rekao sam joj istog trena. „Što god te pitaju, odgovori. Samo se izvuci.“

„Kako su Darryl i Jolu?“

„Nisam ih vidio.“

Vrata su se otvorila s treskom i četiri krupna tipa su istrčala. Dvojica su uhvatila mene, a dvojica Vanessu. Bacili su me na tlo i okrenuli mi glavu u drugom pravcu, da ju ne vidim, iako sam čuo da jednako postupaju i s njom. Plastične lisice su mi se stegnule oko zapešća, povukli su me na noge i završio sam u svojoj ćeliji.

Večera nije došla te večeri. Ni doručak sutra ujutro. Nitko nije došao odvesti me u sobu za ispitivanje, gdje bi iz mene izvlačili tajne. Nisu mi skinuli plastične lisice, ramena su me pekla, onda boljela, na kraju utrnula, pa opet pekla. Izgubio sam osjet u rukama.

Morao sam na WC. Nisam mogao otkopčati hlače. Stvarno sam jako morao na WC.

Upišao sam se.

Došli su poslije toga, kada se vruća mokraća ohladila i skorila, a hlače, i bez toga prljave, mi se zalijepile za noge. Došli su po mene i odveli me dugim hodnikom. S obje strane hodnika bila su vrata, označena bar-kodovima – svaki bar-kod zatvorenik poput mene. Vodili su me hodnikom i odveli me do sobe za ispitivanje, koja se činila poput drugog planeta, svijeta u kojem su stvari bile normalne, koji nije sav vonjao po mokraći. Osjećao sam se prljavo, sramio sam se, i onaj osjećaj kako zaslužujem sve što mi se događa se vratio.

Stroga Frizura je već sjedila. Bila je besprijekorna – s frizurom i samo malo šminke. Mogao sam nanjušiti miris laka za kosu. Napravila je gadljivu grimasu kada sam prišao. Preplavio me osjećaj srama.

„O čemu si pričao s prijateljicom u dvorištu?“

Nasmijao sam se. „Rekao sam joj da odgovara na vaša pitanja, da surađuje.“

„Znači, ti si glavni?“

Osjetio sam kako mi krv huči u ušima. „Ma, dajte! Zajedno igramo igru, Harajuku Fun Madness, a ja sam kapiten naše ekipe. Nismo teroristi, nego srednjoškolci. Nisam glavni, nikome ne naređujem. Rekao sam joj da trebamo biti iskreni, kako bismo prestali biti sumnjivi i otišli odavde.“

Na tren je zašutjela.

„Kako je Darryl?“, upitao sam ju.

„Tko?“

„Darryl. Pokupili ste ga sa mnom. Moj prijatelj. Netko ga je izbo kod podzemne u Powellovoj. Zato smo i bili na ulici, tražili smo pomoć.“

„Onda je sigurno dobro.“, odgovorila je.

Želudac mi se vezao u čvor i skoro sam povratio. „Ne znate? Nije ovdje?“

„Nećemo raspravljati s tobom tko je ovdje, a tko ne. To ne trebaš znati. Marcuse, vidio si što se događa ako ne surađuješ s nama. Vidio si što se događa ako ne slušaš naše naredbe. Počeo si malo surađivati i gotovo dosegao točku na kojoj te možemo pustiti. Ako želiš da se ta mogućnost ostvari, odgovarat ćeš na moja pitanja.“

Šutio sam.

„Popravljaš se, dobro. A sada, lozinke e-maila, molim.“

Bio sam spreman na ovo. Dao sam im sve: adresu servera, korisničko ime, lozinku. Nije bilo važno, nisam držao poštu na serveru. Skidao sam ju i čuvao na laptopu kod kuće, koji je svakih šezdeset sekundi skidao a potom brisao poštu sa servera. Neće doći do moje pošte – brisala se sa servera i spremala na laptop.

Vratili su me u ćeliju, ali su mi ovaj put oslobodili ruke. Dopustili su mi tuširanje i dali mi narančaste zatvorske hlače. Bile su mi prevelike i visjele na bokovima. Izgledao sam kao pripadnik meksičke bande iz Missiona. Jeste li znali da taj stil vrećastih hlača koje vise do koljena potječe iz zatvora? Mogu vam reći kako nije zabavno kada prestane biti samo modni izričaj.

Odnijeli su prljave traperice i proveo sam dan u ćeliji. Zidovi su bili od cementa prevučenog preko željezne armature. Bilo je očito, jer je armatura zahrđala od slanog zraka i mreža se narančasto-crveno ocrtavala ispod sloja zelene boje. Negdje iza tih zidova su bili moji roditelji.

Sutradan su ponovno došli po mene.

„Čitamo tvoju poštu već cijeli dan. Promijenili smo lozinku kako ju tvoje računalo kod kuće ne bi moglo skidati.“

Naravno da jesu. Kada bolje razmislim, i ja bih na njihovom mjestu učinio isto.

„Skupili smo dovoljno toga o tebi da te zatvorimo na dugo vremena. Ovi predmeti,“ – pokazala je moje spravice – „podaci s tvog mobitela i USB memorije, kao i sav subverzivni materijal koji bismo sigurno pronašli kada bismo ti pretresli kuću i zaplijenili računalo – sa svime time, iz zatvora bi izašao sijede kose. Shvaćaš li to?“

Nisam im povjerovao, ni na trenutak. Nema šanse da bi ikoji sudac odlučio da je sve to ikakav stvarni zločin. To se zove sloboda govora i petljanje s tehnologijom, a ne zločin.

Ali, tko kaže da će me ovi ljudi izvesti pred suca?

„Znamo gdje živiš i tko su ti prijatelji. Znamo kako djeluješ i kako razmišljaš.“

Tada mi je sinulo: pustit će me. Prostorija je odmah djelovala svjetlije. Čuo sam kako dišem – kratko, isprekidano.

„Zanima nas samo još jedno: kako su bombe postavljene na most?“

Prestao sam disati. Prostorija je opet postala vrlo tamna.

„Što?“

„Na mostu je bilo deset naboja, duž cijelog mosta. Nisu bile u automobilima. Postavljene su tamo. Tko ih je postavio, i kako su došli na most?“

„Što?“, ponovio sam pitanje.

„Ovo ti je posljednja prilika, Marcuse.“, rekla mi je. Djelovala je tužno. „Do sada ti je išlo stvarno dobro. Odgovori nam i možeš ići. Možeš uzeti odvjetnika i braniti se na sudu. Sigurno postoje olakotne okolnosti kojima možeš objasniti svoje postupke. Ogovori nam još ovo, i puštamo te.“

„Ne znam o čemu govorite!“ Plakao sam i nije me bilo briga. Jecao sam i šmrcao. „Nemam pojma o čemu govorite!“

Odmahnula je glavom. „Marcuse, molim te, dopusti da ti pomognemo. Sigurno si do sada shvatio da uvijek dođemo do onoga što tražimo.“

Negdje u glavi mi se javio glasić: oni su ludi. Sabrao sam se, potrudio se da zaustavim suze. „Slušajte, gospođo, ovo je sumanuto. Pretražili ste moje stvari, sve ste vidjeli. Imam sedamnaest godina, idem u srednju školu. Nisam terorist. Ne mislite valjda – “

„Marcuse, još nisi shvatio da smo ozbiljni?“ Opet je odmahnula glavom. „Imaš dobre ocjene. Mislila sam da si pametniji.“ Odmahnula je rukom i stražari su me zgrabili ispod pazuha.

Stotine malih govora su mi padali na pamet u ćeliji. Francuzi to zovu „esprit d'escalier“ – duh stubišta, britki odgovori kojih se dosjetite kada ste već napustili prostoriju i spuštate se stubama. U mašti sam stajao pred njima i govorio joj kako sam građanin koji voli svoju slobodu, što mene čini domoljubom, a nju izdajicom. U mojoj mašti bila je posramljena što je pretvorila moju domovinu u vojni kamp. U mojoj mašti bio sam rječit i briljantan, a ona je plakala.

Znate što? Ništa od svih tih divnih riječi mi nije palo na pamet kada su me sutradan dovukli pred nju. Razmišljao sam samo o slobodi. O svojim roditeljima.

„Bok, Marcuse,“ obratila mi se. „Kako si?“

Skrenuo sam pogled na stol. Pred njom je bila lijepa hrpa dokumenata i ona njena sveprisutna kartonska čaša s kavom iz Starbucksa. Djelovala je utješno, podsjećala me da negdje izvan ovih zidova još uvijek postoji stvarni svijet.

„Više nisi pod istragom, za sad.“ Riječi su visjele u zraku. Možda su značile da me puštaju. Možda su značile da će me progutati mrak.

„I?“, konačno sam upitao.

„I želim ti ponovno naglasiti da smo jako ozbiljni. Naša zemlja je doživjela najgori napad ikada. Koliko puta se jedanaesti rujna mora ponoviti prije nego li pristaneš na suradnju? Pojedinosti istrage su tajna. Nećemo prezati ni pred čim kako bismo priveli pravdi krivce za ovaj gnusni zločin. Razumiješ li?“

„Da.“, promrmljao sam.

„Danas ćemo te poslati kući, ali obilježen si. Još uvijek si sumnjiv, puštamo te samo zato što smo za sad završili s ispitivanjem. Ali, od danas si naš. Promatrat ćemo te. Čekat ćemo da napraviš krivi korak. Shvaćaš li da te možemo promatrati izbliza, cijelo vrijeme?“

„Da.“, promrmljao sam.

„Dobro. Nikome nećeš spominjati što se ovdje zbilo. Nikad. Radi se o sigurnosti države. Znaš li da se u ratno vrijeme izdaja još uvijek kažnjava smrtnom kaznom?“

„Da.“, promrmljao sam.

„Dobar dečko.“, zaprela je. „Trebaš još potpisati neke dokumente.“ Gurnula je hrpu papira prema meni. Male naljepnice na kojima je pisalo POTPISATI OVDJE bile su polijepljene po njima. Stražar mi je oslobodio ruke.

Ovlaš sam prolistao papire. Oči su mi zasuzile i zavrtjelo mi se u glavi. Nisu mi imali smisla. Pokušao sam dešifrirati pravni jezik. Činilo mi se da potpisujem izjavu kako sam zadržan svojom voljom i dobrovoljno se podvrgnuo ispitivanju.

„A što ako ne potpišem?“, upitao sam.

Pokupila je papire i ponovno mahnula stražarima, koji su me povukli na noge.

„Čekajte!“, povikao sam. „Molim vas! Potpisat ću!“ Vukli su me k vratima. Vidio sam samo vrata, razmišljao samo o tome kako se zatvaraju za mnom.

Pukao sam. Zaplakao sam. Preklinjao sam da mi dopuste da potpišem papire. Bio sam tako blizu slobodi, a onda su mi ju opet htjeli oteti – bio sam spreman učiniti sve. Ne znam ni sam koliko sam puta čuo ljude kako govore: „O, radije bih umro nego učinio ovo ili ono“ – i sam sam to znao reći tu i tamo. Tek sada sam shvaćao značenje tih riječi. Radije bih umro nego se vratio u svoju ćeliju.

Preklinjao sam dok su me odvodili u hodnik. Rekao sam im da ću potpisati bilo što.

Pozvala je stražare i stali su. Vratili su me. Posjeli su me. Jedan mi je stavio kemijsku u ruku.

Jasno, potpisivao sam, potpisivao i potpisivao.

#

Moja majica kratkih rukava i traperice su me čekale u ćeliji. Oprane i složene. Mirisale su po prašku za rublje. Odjenuo sam ih, umio se, sjeo na svoj ležaj i buljio u zid. Oduzeli su mi sve. Prvo pravo na privatnost, onda i dostojanstvo – potpisao bih im bilo što. Potpisao bih im priznanje da sam izvršio atentat na Abrahama Lincolna.

Htio sam plakati, ali oči su mi presušile, nisam više imao suza.

Ponovno su me pokupili. Prišao mi je stražar. U rukama je imao kapuljaču, istu onakvu kakvu sam imao na glavi kada su me doveli, kad god je to bilo – prije nekoliko dana ili tjedana.

Stavili su mi kapuljaču na glavu i pričvrstili mi ju oko vrata. Bio sam u tami, bilo je zagušljivo, zrak je bio ustajao. Povukli su me na noge i vodili hodnicima, uz stubište, pa po šljunku. Na brodsku palubu. Zavezali su mi ruke iza leđa, za ogradu. Klečao sam na palubi i slušao huk dizelskih motora.

Brod je krenuo. Dašak morskog zraka zavukao se pod kapuljaču. Kiša je sipila, odjeća mi je bila natopljena vodom. Bio sam vani, iako sam imao vreću na glavi. Bio sam vani, u svijetu, a samo su me trenuci dijelili od slobode.

Odveli su me s broda po neravnom tlu. Preko tri metalne stube. Oslobodili su mi ruke i skinuli mi kapuljaču.

Ponovno sam bio u kamionu. I Stroga Frizura je bila tamo, za istim onim stolom za kojim je sjedila i prošli put. U rukama je držala prozirnu vrećicu koja je sadržavala moj mobitel, naprave, novčanik i nešto kovanica koje sam imao u džepovima. Dala mi ju je bez riječi.

Napunio sam džepove. Bio je to čudan osjećaj, imati sve na svom poznatom mjestu, nositi svoju poznatu odjeću. Čuo sam poznate zvuke svog poznatoga grada kroz vrata kamiona.

Stražar mi je dodao moju naprtnjaču. Žena mi je pružila ruku. Samo sam ju pogledao. Spustila je ruku i uputila mi nakrivljeni osmijeh. Potom je napravila pokret rukom, kao da zaključava usta, pokazala prstom prema meni i otvorila usta.

Vani je bio dan, siv i kišan. Gledao sam niz uličicu, aute, kamione i bicikle kako promiču cestom. Očarano sam stajao na vratima kamiona i promatrao slobodu.

Koljena su mi zaklecala. U tom trenu sam znao da se opet poigravaju sa mnom. Za koji tren će me stražari zgrabiti i odvući unutra, prebaciti mi vreću preko glave, odvest će me na brod, pa nazad u zatvor, gdje će mi u beskonačnost postavljati pitanja na koja nema odgovora. Jedva sam se othrvao porivu da si nabijem šaku u usta.

Prisilio sam se da zakoračim na prvu stubu. Pa drugu, pa zadnju. Tenisice su mi zaškripale po smeću na tlu: polomljeno staklo, igla, šljunak. Napravio sam korak, pa još jedan. Došao sam do kraja uličice i stao na pločnik.

Nitko me nije zgrabio.

Bio sam slobodan.

Tada su me uhvatile snažne ruke. Skoro sam zaplakao.

21.04.2010. u 14:33 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 14.04.2010.

TREĆE POGLAVLJE



Ovo poglavlje posvećujem Borderland Books, veličanstvenoj nezavisnoj knjižari za znanstvenu fantastiku u San Franciscu. Borderlands se ustvari nalazi preko puta izmišljene srednje škole Cesar Chavez koju sam opisao u Malom bratu, i nije ozloglašen samo zbog briljantnih događanja koja upriličuje, potpisivanja knjiga, književnih klubova i sličnog, nego i zbog svoje egipatske golokože mačke, Ripleya, koji najradije poput kamenog kipa sjedi na računalu u prednjem dijelu trgovine. Borderlands je otprilike najugodnija knjižara koju možete zamisliti, prepuna udobnih mjesta za sjesti i čitati, a osoblje zna sve što se može znati o znanstvenoj fantastici. Što je još bolje, uvijek primaju narudžbe (telefonske ili putem Interneta) za moje knjige, a onda ih pričuvaju dok ne navratim u trgovinu da ih potpišem, pa ih tada šalju diljem SAD-a bez poštarine.

Borderlands Books: http://www.borderlandsbooks.com/ 866 Valencia Ave, San Francisco CA USA 94110 +1 888 893 4008


Susreli smo mnogo ljudi na putu do podzemne u Powellovoj ulici, hodali su ili trčali, neki blijedi i tihi, drugi uspaničeno vrišteći. Beskućnici su se skrivali u dovratcima, promatrajući sve to, a visoka crna transvestitska prostitutka je vikala na dva mlada, brkata čovjeka zbog nečega.

Gužva se povećavala što smo bili bliže podzemnoj. Kada smo došli do stubišta koje vodi k postaji, sve se pretvorilo u rulju iz filmova, more ljudi koje se pokušava natiskati kroz uski prolaz. Prignječio sam lice na nečija leđa, a moja leđa je pritiskalo tuđe lice.

Darryl je još uvijek bio pored mene – bio je prevelik da bi ga rulja odgurnula. Jolu je bio iza njega, obješen o njegov struk. Spazio sam Vanessu par metara iza nas, zarobljenu u gužvi.

„Odjebi!“, začuo sam kako viče. „Ne diraj me, pervertitu jedan!“

Istegnuo sam se iznad gomile, i uočio kako Van s gađenjem gleda starijeg tipa u finom odijelu koji joj se čudno osmjehivao. Kopala je po torbici, i odmah sam znao što traži.

„Ne suzavac!“, povikao sam joj. „Pošpricat ćeš i nas!“

Tip se uplašio na sam spomen suzavca i stopio se s masom, koja ga je nastavila gurati naprijed. Vidio sam kako netko ispred nas – sredovječna gospođa u dugoj haljini – posrće i pada. Pala je vrišteći, i vidio sam kako se rita i pokušava ustati, ali nije mogla, od mase ljudi koja se kretala. Dok sam joj prilazio, sagnuo sam se i pokušao joj pomoći, no skoro su me srušili na nju. Na kraju sam joj nagazio na trbuh dok me masa nosila naprijed, ali mislim da to više nije osjetila.

Tako uplašen nikada nisam bio. Vrištanje se čulo odasvud, sve više tijela je bilo na tlu, a pritisak gomile iza mene je bio neumoljiv poput buldožera. Pokušati ostati na nogama bilo je jedino što sam mogao učiniti.

Bili smo unutar građevine, na ulazu u podzemnu. Nije bilo ništa bolje – glasovi oko nas su u zatvorenom prostoru odjekivali, grmeći tako da mi je glava zvonila. Nikada nisam bio klaustrofobičan,ali mirisi i dodiri svih tih tijela oko mene su mi izazvali napad klaustrofobije.

Sve više ljudi se protiskivalo između stupčića, pa u dizala, k peronima, ali postajalo je sve jasnije da to ne može završiti dobro.

„Hoćemo okušati sreću gore?“ pitao sam Darryla.

„Da, k vragu!“ odgovorio je. „Ovo je opako.“

Bacio sam pogled na Vanessu – nije me mogla čuti. Uspio sam izvaditi mobitel i poslati joj poruku.

> Odlazimo odavde.

Vidio sam da je osjetila vibriranje mobitela, pogledala dolje, potom prema meni, a zatim kimnula glavom. Darryl je za to vrijeme obavijestio Jolua o promjeni plana.

„I što sada?“ povikao mi je Darryl u uho.

„Moramo nazad!“ viknuo sam mu, pokazujući nesmiljenu masu tjelesa.

„Nemoguće!“, rekao mi je

„Što dulje čekamo, bit će sve teže!“

Slegnuo je ramenima. Van se probila do mene i zgrabila me za ruku. Primio sam Darryla, a on je slobodnom rukom uhvatio Jolua i počeli smo se probijati.

Nije bilo lako. U početku smo se kretali desetak centimetara u minuti, a potom, kada smo stigli do stubišta, još sporije. Ljudi pored kojih smo prolazili nisu bili oduševljeni što ih guramo. Nekoliko njih nam je opsovalo, a jedan tip je izgledao kao da bi me najradije tresnuo, da je mogao podići ruke. Prošli smo pored još troje pregaženih ljudi, ali nisam im mogao pomoći. U tom trenu, to mi nije bilo ni na kraj pameti. Razmišljao sam samo o pronalaženju prostora ispred nas, o tome kako mi Darryl snažno povlači ruku, o čeličnom stisku kojim sam držao Van.

Nakon cijele vječnosti izletjeli smo kao šampanjski čepovi, trepćući, na dnevnu svjetlost sivu od dima. Sirene za zračnu uzbunu su još uvijek tulile, a zvuk sirena vozila hitne pomoći koja su letjela ulicom bio je još glasniji. Ulice su bile gotovo prazne – osim nekolicine ljudi koji su se beznadno pokušavali spustiti do podzemne. Mnogi su plakali. Uočio sam nekoliko praznih klupa – obično su na njima sjedili pijanci – i upro prstom prema njima.

Krenuli smo tamo, pognuti zbog sirena i dima. Stigli smo do klupa kada se Darryl srušio.

Svi smo povikali, a Vanessa ga je zgrabila i okrenula na leđa. Imao je crvenu mrlju koja se širila na jednoj strani majice. Podigla mu je majicu i otkrila dugu, duboku posjekotinu.

„Netko ga je probo u gužvi, k vragu!“ rekao je Jolu, stišćući šake. „Isuse, to je opako.“

Darryl je zastenjao, pogledao nas, pogledao posjekotinu, ponovno zastenjao i vratio glavu u prvobitni položaj.

Vanessa je skinula traper jaknu, a za njom i pamučnu majicu s kapuljačom koju je nosila ispod nje. Smotala je majicu i pritisnula ju na ranu. „Primi mu glavu“, rekla mi je, „i drži ju uzdignutom.“ Joluu je rekla: „Podigni mu noge – podmetni jaknu ili nešto drugo pod njih.“ Jolu je bio brz. Vanessina majka je medicinska sestra, i svakog ljeta ju je slala u kamp gdje bi ju obučavali za pružanje prve pomoći. Van je obožavala gledati filmove u kojima bi likovi pružali prvu pomoć i činili to pogrešno, a onda ih ismijavati. Bilo mi je drago što tu.

Dugo smo sjedili tamo i majicom pritiskali Darrylovu ranu. On je uporno tvrdio da je dobro i htio ustati, a Van mu je odgovarala da začepi i nastavi ležati, ili će ga razbiti.

„A da nazovemo hitnu pomoć?“ predložio je Jolu.

Osjećao sam se kretenski. Izvukao sam mobitel i utipkao broj. Nisam dobio čak ni znak zauzeća, nego nešto nalik bolnom cviljenju telefonskog sustava. Takav zvuk možete čuti samo ako tri milijuna ljudi istovremeno pokušava nazvati isti broj. Kome trebaju botnet mreže, kada imamo teroriste?

„A Wikipedija?“ pitao je Jolu.

„Nema mreže, nema signala.“ odgovorio sam.

„A oni?“ upitao je Darryl, i pokazao na cestu. Pogledao sam u tom pravcu, očekujući murijaka ili bolničara, ali nije bilo nikoga.

„Sve je u redu, kompa, samo se odmaraj“, rekao sam mu.

„Ne, kretenu jedan, policijski auti? Eno ih!“

Bio je u pravu. Svakih pet sekundi bi proletio neki policijski auto, vatrogasno vozilo ili vozilo hitne pomoći. Oni bi nam mogli pomoći. Baš sam idiot!

„Hajdemo onda“, rekao sam, „na vidljivo mjesto, pokušati zaustaviti nekog od njih.“

Vanessi se ideja nije sviđala, ali sam zaključio da policija toga dana neće stati nekom klincu koji maše. Ali mogli bi stati ako vide Darryla kako krvari. Kratko smo se prepirali, dok Darryl nije riješio stvar ustavši se i krenuvši polako prema cesti.

Prvo vozilo koje je projurilo – hitna pomoć – nije čak ni usporilo. Niti iduće – policija, ni vatrogasci, niti iduća tri policijska auta koja su naišla. Darrylu je bilo sve lošije – problijedio je i teško je disao. Vanessina majica je bila natopljena krvlju.

Bilo mi je dosta auta koji prolaze pored nas. Iskočio sam pred idući auto koji se pojavio na cesti, mašući rukama i vičući: „STOJ!“ Auto je usporio, stao, i tek tada sam shvatio da nije policija, ni hitna, niti vatrogasci.

Bio je to džip nalik vojnome, kao oklopni terenac, samo što nije imao nikakve vojne oznake. Auto se zaustavio tik ispred mene. Odskočio sam, izgubio ravnotežu i pao na cestu. Osjetio sam kako se blizu mene otvaraju vrata, a potom ugledao zbrku vojnih čizama koja se približava. Podigao sam pogled i ugledao hrpu tipova u kombinezonima, koji su ličili na vojnike. Nosili su velike puške i gas-maske s kapuljačama, čiji prednji dio je bio zatamnjen.

Tek što sam posložio sve to, puške su se uperile u mene. Nikad do tada nisam gledao u cijev puške. Sve što kažu o tome je istina. Smrzneš se na mjestu, vrijeme se zaustavi, a srce ti gromoglasno lupa u ušima. Otvorio sam usta, zatvorio ih, a onda, jako, jako polako, podigao ruke u zrak.

Čovjek bez lica iznad mene držao je pušku vrlo mirno. Prestao sam disati. Van je nešto vrištala, Jolu je vikao, skrenuo sam pogled prema njima na tren i tada mi je netko na glavu navukao grubu vreću, stegnuo mi ju čvrsto oko dušnika, tako brzo i snažno da sam jedva stigao udahnuti prije nego što je pričvršćena. Grubo, bez ikakvih osjećaja, su me gurnuli na trbuh, nešto mi se dva puta omotalo oko zapešća i čvrsto se stegnulo. Djelovalo je kao metalna žica i opako me rezalo. Jauknuo sam, a kapuljača mi je prigušila glas.

Bio sam u potpunom mraku i naprezao uši kako bih otkrio što se zbiva s mojim prijateljima. Kroz platno vreće sam prigušeno čuo kako viču, a onda su me povukli za ruke, zavrnuli mi ih iznad glave, na što su mi ramena zavrištala od boli, i tako me osovili na noge.
Zateturao sam, a nepoznata ruka mi je gurnula glavu, i bio sam u terencu. Grubo su trpali druga tijela pored mene.

„Društvo?“ povikao sam, i dobio snažan udarac po glavi kao nagradu za trud. Jolu mi je odgovorio, i također dobio udarac. Glava mi je zvonila kao crkveno zvono.

„Hej“, obratio sam se vojnicima. „Hej, slušajte! Mi smo samo srednjoškolci. Htio sam vas zaustaviti jer mi je prijatelj ozlijeđen. Netko ga je probo.“ Nisam imao pojma čuje li se išta od toga kroz vreću. Nastavio sam govoriti: „Čujte, ovo je nekakav nesporazum. Moramo odvesti mog prijatelja u bolnicu –“

Netko me opet opalio po glavi. Mislim da su upotrijebili palicu ili nešto slično – jače od toga me nikad nitko nije udario po glavi. Oči su mi zasuzile i doslovno nisam mogao disati od boli. Malo kasnije sam došao do daha, no nisam ništa rekao. Naučio sam lekciju.

Tko su bili ti klaunovi? Nisu imali nikakve oznake. Možda su bili teroristi! Nikada nisam vjerovao u teroriste – mislim, znao sam da postoje negdje u svijetu, kao apstraktan pojam, ali meni nikada nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Postojali su milijuni različitih načina na koje me svijet mogao ubiti – recimo, mogao me pregaziti pijanac dok prži Valenciom – i svi su bili puno vjerojatniji i neposredniji od terorističkog napada. Više ljudi pogine od rušenja stropa u kupaonici ili strujnog udara nego od terorističkog napada. Uvijek mi se činilo da zabrinutost zbog terorista ima jednako smisla kao i brinuti se jer bi te mogla udariti munja.

I tako sam sjedio u tom terencu, s kapuljačom na glavi, rukama zavezanim na leđima, ljuljajući se naprijed-nazad dok su mi se po glavi stvarale modrice, a terorizam počinjao djelovati kao puno ozbiljnija opasnost.

Auto se zaljuljao, a onda krenuo uzbrdo. Zaključio sam da smo negdje iznad Nob Hilla, a, sudeći prema kutu, činilo se da se krećemo jednim od strmijih putova – Powellovom ulicom, pretpostavio sam.

A onda smo se spuštali jednako strmo. Ako je karta u mojoj glavi bila točna, išli smo prema Fisherman's Wharfu. Tamo se moglo sjesti na brod, pobjeći. To se uklapalo u teoriju o teroristima. Zašto bi, k vragu, teroristi oteli hrpu srednjoškolaca?

Zaustavili smo se na nizbrdici. Motor se ugasio, a vrata su se otvorila. Netko me zgrabio za ruke i izvukao na cestu, potom me počeo gurati, dok sam posrtao popločanom cestom. Za nekoliko trenutaka spotaknuo sam se na čelično stubište i razbio potkoljenice. Ruke su me ponovno gurnule. Oprezno sam se penjao jer nisam mogao koristiti ruke. Došao sam do treće stepenice i zakoračio na četvrtu, koje nije bilo. Umalo sam opet pao, ali neke druge ruke su me zgrabile sprijeda i odvukle me po čeličnom podu, onda me gurnule na koljena i pričvrstile mi ruke za nešto iza mene.

Još kretanja, i osjetio sam kako se još tijela vezuje oko mene. Stenjanje i prigušeni zvukovi. Smijeh. A potom duga, bezvremenska vječnost pod kapuljačom, udišući svoj vlastiti dah koji mi je odzvanjao u ušima.

#

Uspio sam čak i odspavati tamo, klečeći, bez cirkulacije u nogama, s glavom u platnenom sumraku. Tijelo mi je u krvotok uštrcalo godišnju zalihu adrenalina u samo pola sata. To čudo vam daje snagu da dignete automobile s voljenih osoba ili preskačete visoke zgrade, ali skupo se plaća.

Probudilo me skidanje kapuljače. Nisu bili ni grubi niti nježni – potpuno bez osjećaja. Kao zaposlenici McDonaldsa kada slažu hamburgere.

Svjetlo u prostoriji bilo je toliko jarko da sam zažmirio. Polako sam počeo škiljiti, onda otvorio oči malo više, pa onda skroz i pogledao oko sebe.

Svi smo bili u kamionskoj prikolici nekog velikog šlepera. Jasno sam vidio obrise kotača u pravilnim razmacima. Ova prikolica je bila preobražena u neki stožer/zatvor. Duž zidova su bili raspoređeni čelični stolovi iznad kojih su se nalazile skupine tankih LCD-monitora na pokretnim držačima koji su omogućavali njihovo premještanje u krug, oko operatera. Uz svaki stol je stajala i prekrasna uredska stolica, opremljena polugama za prilagođavanje svakog milimetra površine za sjedenje, kao i visinu, dubinu i kut.

I zatvorski dio. U dnu kamiona, maksimalno odmaknute od vrata, bile su čelične šipke, vijcima pričvršćene za zidove prikolice, a na njih su bili pričvršćeni zatvorenici.

Odmah sam spazio Van i Jolua. Darryl je možda bio među preostalih desetak zavezanih sa mnom, ali nisam mogao znati – mnogi su se srušili i zaklanjali su mi pogled. Sve je smrdjelo po znoju i strahu.

Vanessa me pogledala u ugrizla se za usnu. Bojala se. Kao i ja. Kao i Jolu, čije su se oči okretale kao lude, i vidjele su mu se bjeloočnice. Bojao sam se. I, što je još gore, morao sam pišati kao konj.

Pogledom sam potražio naše uzničare. Izbjegavao sam pogledati ih skroz do sada, onako kako izbjegavate pogled u mračni kut ormara u kojem je vaš um zamislio čudovište. Ne želite provjeriti jeste li u pravu.

Ali morao sam bolje pogledati te idiote koji su nas oteli. Ako su teroristi, htio sam znati. Nisam znao kako teroristi izgledaju, iako su se na TV-u svojski trudili uvjeriti nas da su svi tamnoputi Arapi s dugim bradama koji nose pletene kapice i široke pamučne haljine do gležnjeva.

Ne i naši uzničari. Ti su mogli biti navijačice u poluvremenu finalne utakmice američkog nogometa. Djelovali su američki na neki neobjašnjiv način. Jake linije čeljusti, kratke i uredne– skoro vojne – frizure. Bilo ih je bijelih i smeđih, muških i ženskih, smješkali su se jedni drugima sjedajući na drugi kraj kamiona, šalili su se i pili kavu iz plastičnih čaša. Ne, to nisu bili Arapi iz Afganistana, više su ličili na turiste iz Nebraske.

Buljio sam u jednu od njih, mladu brinetu koja je jedva izgledala starije od mene. Bila je pomalo slatka, na onaj zastrašujući ured-moć-odijelo način. Ako dovoljno dugo buljite u nekog, u jednom će vas trenutku pogledati. Pogledala me, a lice joj se preobrazilo u sasvim drugačiju konfiguraciju – bez emocija, postalo je robotizirano, a osmijeh je nestao u trenu.

„Hej“, obratio sam joj se. „Čujte, nije mi jasno što se ovdje zbiva, ali stvarno moram pustiti vodu, znate.“

Gledala je kroz mene i pravila se da me ne čuje.

„Ozbiljno, ako ubrzo ne dođem do veselog centra dogodit će se gadna nezgoda. Tu iza neće ugodno mirisati, znate.“

Okrenula se svojim kolegama, njih troje su se skupili oko nje i tiho su vijećali. Nisam čuo o čemu su razgovarali od šuma računala.

Ponovno se okrenula prema meni: „Čekaj još deset minuta, a onda ćete svi moći na pišanje.“

„Ne vjerujem da mogu izdržati još deset minuta“, odgovorio sam joj, dodajući svom glasu malo više hitnosti nego li sam ustvari osjećao. „Ozbiljno, gospođo, sad ili nikad.“

Odmahnula je glavom i pogledala me kao da sam zadnji jadnik. Još malo je vijećala sa svojim prijateljima, a onda mi je jedan od njih prišao. Ovaj je bio stariji, u ranim tridesetima, i imao je stvarno široka ramena, kao da diže utege. Izgledao je kineski ili korejski – nekada ih čak ni Van ne može razlikovati – ali njegovo držanje je na neki neodređen način poručivalo Amerikanac.

Rastvorio je svoju sportsku jaknu i pokazao mi svu opremu koju je imao za pojasom: prepoznao sam pištolj, elektro-šoker i bočicu suzavca ili papar-spreja prije nego što je ponovno zakopčao jaknu.

„Neće biti problema.“, rekao je.

„ Nikakvih“, složio sam se.

Dotaknuo je nešto za pojasom i moji su me okovi pustili, a ruke mi pale na leđa. Kao da je imao Batmanov pojas – daljinski upravljač za lisičine! No, u neku ruku je imalo smisla: ne želite se naginjati nad zarobljenike sa svom tom smrtonosnom opremom u razini njihovih očiju – mogli bi vam zubima zgrabiti pištolj i povući okidač jezikom, ili nešto tako.

Ruke su mi još uvijek bile vezane na leđima plastičnim lisicama, a kako me okovi više nisu pridržavali, otkrio sam da su mi noge odrvenjele od svog tog vremena u istom položaju. Da skratimo priču, pao sam na nos i slabašno trzao nogama kroz koje su prolazili trnci, pokušavajući ih podvući pod sebe kako bih se ljuljanjem mogao osoviti na noge.

Tip me povukao na noge i, hodajući poput klauna, stigao sam do prijenosnog kemijskog WC-a u zadnjem kraju kamiona. Usput sam pokušao naći Darryla, ali mogao je biti bilo koji od pet-šest srušenih ljudi. Ili nijedan od njih.

„Tu smo.“, rekao je.

Trznuo sam rukama. „Možete li, molim vas, skinuti ovo?“ Prsti su mi bili ljubičaste kobasice od sati provedenih u plastičnim lisicama.

Tip se nije ni pomjerio.

„Čujte“, rekao sam mu, trudeći se ne zvučati ni sarkastično niti ljutito (što nije bilo lako). „Čujte, ili ćete mi osloboditi ruke, ili ćete mi vi morati ciljati. Toalet nije mjesto za vožnju bez ruku.“ Netko u kamionu je zahihotao. Stegnuti mišići njegove vilice su mi govorili da tipu nisam nimalo simpatičan. Čovječe, ovi ljudi su bili baš našpanovani.

S pojasa je skinuo švicarski nož. Izvukao je opaku oštricu, razrezao plastične lisice, i ponovno sam imao svoje ruke.

„Hvala“, rekao sam mu.

Gurnuo me u WC. Šake su mi bile beskorisne, bile su kao grude gline pričvršćene na zapešća. Migoljio sam mlohave prste i počeli su peckati. Peckanje se zatim pretvorilo u žarenje i gotovo sam povikao od bola. Spustio sam dasku, skinuo hlače i sjeo. Bojao sam se da ću se u protivnom srušiti.

Tekućina mi je istovremeno krenula iz mjehura i očiju. Plakao sam tiho, ljuljajući se naprijed-nazad, dok su mi se suze i slina slijevali niz lice. Trudio sam se ne jecati – pokrio sam usta i pokušavao prigušiti zvuk. Nisam im htio pružiti to zadovoljstvo.

Napokon sam se ispišao i isplakao, a tip je lupao na vrata. Obrisao sam lice toaletnim papirom što sam bolje mogao, bacio papir u školjku i povukao vodu. Zatim sam potražio lavabo, ali pronašao sam samo spremnik s pumpicom napunjen nekim jakim dezinfekcijskim sredstvom za ruke, na kojem su sitnim slovima, u beskonačnim kolonama, bili navedeni bio-agensi protiv kojih je djelovalo. Utrljao sam ga u ruke i izašao.

„Što si radio tamo?“, upitao me tip.

„Koristio toalet“, odgovorio sam mu. Okrenuo me, zgrabio mi zapešća i osjetio sam kako se nove plastične lisice stežu oko njih. Zapešća su mi otekla nakon skidanja prošlih lisica, a ove su mi se gadno urezale u osjetljivu kožu, no stisnuo sam zube, da se ne naslađuje nad mojim jaukanjem.

Zavezao me na moje mjesto i zgrabio iduću osobu. To je, tada sam shvatio, bio Jolu. Lice mu je bilo otečeno, a na obrazu je imao gadnu modricu.

„Jesi li dobro?“ upitao sam ga, a moj prijatelj s višenamjenskim pojasom stavio mi je ruku na čelo i snažno me odgurnuo, tako da mi je glava udarila o metalni zid kamiona uz glasan gong. „Nema razgovora“, rekao je, dok sam ja pokušavao ponovno fokusirati pogled.

Ovi ljudi mi se nisu sviđali. U tom trenutku sam odlučio da će platiti za ovo.

Svi zatvorenici su, jedan po jedan, išli do WC-a i vraćali se. Kada je to završilo moj se čuvar vratio svojim prijateljima i uzeo još jednu kavu – pili su ju iz ogromnih kartonskih čaša iz Starbucksa – i uključio se u razgovor koji nisam mogao čuti, a koji je uključivao popriličnu količinu smijeha.

Vrata kamiona su se tada otvorila i svjež zrak je prodro unutra, ne onako zadimljen kao prije, nego pun ozona. Uspio sam vidjeti malo toga prije no što su se ponovno zatvorila – da je mrak i da pada kiša – sitno sipi, kako to zna u San Franciscu, gotovo poput magle.

Čovjek koji je ušao u kamion nosio je vojnu uniformu. Američku vojnu uniformu. Salutirao je ljudima u kamionu, oni su salutirali njemu – i tada mi je postalo jasno da nisam bio zarobljenik tamo nekih terorista. Bio sam zarobljenik Sjedinjenih Američkih Država.

#

Postavili su mali paravan i jednog po jednog nas odvezivali i odvodili iza njega. Koliko sam mogao izračunati – brojeći sekunde u glavi, je-dan ---, dva-a ---… – razgovori su trajali oko sedam minuta. Glava mi je pulsirala od dehidracije i manjka kofeina.

Bio sam treći po redu. Iza paravana me odvela žena sa strogom frizurom, koja je izbliza djelovala stvarno umorno. Imala je podočnjake i duboke bore u kutovima usana.

„Hvala“, automatski sam rekao kada me daljinskim na svom pojasu otključala i povukla me na noge. Mrzio sam se zbog te automatizirane pristojnosti, koju su tako temeljito usadili u mene.

Nije se niti trznula. Išao sam ispred nje do paravana. Iza njega je bila jedna stolica na rasklapanje na koju sam sjeo. Njih dvoje – Stroga Frizura i tip s višenamjenskim pojasom – su me gledali iz svojih ergonomskih superstolica.

Na stoliću između njih dvoje bile su raširene moje stvari – sadržaj mojih džepova i ruksaka.

„Bok, Marcuse“, rekla je Stroga Frizura. „Imamo neka pitanja.“

„Jesam li uhićen?“, upitao sam. Nije to bilo bezvezno pitanje. Ako niste uhićeni, murija ima određena ograničenja, ima stvari koje vam ne mogu raditi. Za početak, ne mogu vas vječno držati a da vas ne uhite, a onda imate pravo na telefonski poziv i na odvjetnika. Čovječe, kako ću samo razgovarati s odvjetnikom!

„Čemu ovo služi?“, upitala me, podižući moj mobitel. Zaslon je pokazivao poruku koju dobijete ako pokušavate pristupiti podacima na njemu bez lozinke. Poruka je bila pomalo nepristojna – animacija ruke koja pokazuje izvjesnu univerzalno prepoznatljivu gestu – jer sam volio dodati malo osobnosti svojoj opremi.

„Jesam li uhićen?“, ponovio sam pitanje. Ne morate odgovarati na njihova pitanja ako niste uhićeni, a ako pitate jeste li uhićeni, moraju vam odgovoriti. To su pravila igre.

„Zadržao te Ured za domovinsku sigurnost“, odsjekla je žena.

„Jesam li uhićen?“

„Počet ćeš surađivati s nama istog trena, Marcuse.“ Nije rekla „ili…“, ali podrazumijevalo se.

„Htio bih razgovarati s odvjetnikom. Htio bih znati koje su optužbe protiv mene. Htio bih vidjeti vaše isprave.“

Agenti su se samo pogledali.

„Mislim da bi trebao dobro razmisliti o svom pristupu ovoj situaciji.“, rekla je Stroga Frizura. „Mislim da bi to trebao učiniti ovoga trena. Našli smo veći broj sumnjivih naprava među tvojim stvarima. Tebe i tvoje suradnike smo pronašli blizu poprišta najgoreg terorističkog napada koji je ova zemlja do sada vidjela. Zbroji dva i dva, i stvari ne idu u tvoju korist, Marcuse. Možeš surađivati s nama, ili možeš jako, jako, jako požaliti. Dakle, čemu ovo služi?“

„Mislite da sam terorist? Imam samo sedamnaest godina!“

„Pravi uzrast. Al-Qaeda rado novači djecu punu ideala, koju je lako pridobiti. Googlali smo te, znaš. Pisao si puno ružnih stvari na Internetu.“

„Htio bih razgovarati s odvjetnikom.“, rekao sam.

Stroga Frizura me pogledala kao da sam kukac. „Vjeruješ kako te uhvatila policija zbog nekog zločina. U zabludi si. Shvati, Vlada Sjedinjenih Država te zadržava ovdje kao potencijalnog pripadnika neprijateljskih oružanih snaga. Sada bi se trebao jako potruditi da smisliš kako nas uvjeriti da nisi pripadnik neprijateljskih oružanih snaga. Stvarno jako. Postoje crne rupe koje mogu progutati neprijateljske oružane snage, jako duboke crne rupe u kojima samo nestaneš. Zauvijek. Slušaš li me, mladiću? Sada želim da otključaš ovaj mobitel, a onda dekriptiraš dokumente u njegovoj memoriji. Želim objašnjenje: zašto si bio na ulici? Što znaš o napadu?“

„Neću vam otključati mobitel“, rekao sam ljutito. U njemu sam imao hrpu privatnih stvari: slike, e-mailove, male hakove i modove koje sam mu instalirao. „To je osobno.“

„Što skrivaš?“

„Imam pravo na privatnost“, odgovorio sam. „I želim razgovarati s odvjetnikom“

„Ovo ti je zadnja prilika, mali. Pošteni ljudi ništa ne skrivaju.“

„Želim razgovarati s odvjetnikom.“ Moji roditelji bi ga platili. To je bilo jasno u svim uputama u slučaju uhićenja. Samo tražite odvjetnika, bez obzira na ono što oni govore ili čine. Razgovor s policijom bez odvjetnika nikad ne završava dobro. Ovo dvoje su tvrdili da nisu policajci, ali što je to bilo, ako ne uhićenje?

Iz sadašnje perspektive, možda sam im trebao otključati mobitel.

14.04.2010. u 14:44 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 10.04.2010.

DRUGO POGLAVLJE


Ovo poglavlje je posvećeno Amazonu, najvećem internetskom distributeru knjiga na svijetu. Amazon je nevjerojatan – to je „trgovina“ u kojoj možete naći gotovo svaku knjigu ikada objavljenu (a uz to i gotovo sve ostalo, od laptopa do ribeža za sir), gdje su preporuke podigli na nivo visoke umjetnosti, gdje kupcima dopuštaju neposrednu međusobnu komunikaciju, gdje neprestano smišljaju nove i bolje načine povezivanja knjiga sa čitateljima. Amazon me uvijek držao kao malo vode na dlanu – njihov osnivač, Jeff Bezos, čak je objavio svoj čitateljski osvrt na moj prvi roman! – i kupujem tamo kao lud (pogled na izvješća kaže da kupim nešto na Amazonu u prosjeku svakih šest dana). Amazon u ovom trenutku redefinira značenje knjižare u 21. stoljeću i mislim da su najbolja grupa ljudi koja se mogla uhvatiti u koštac s tim trnovitim skupom problema.
Amazon: http://www.amazon.com/exec/obidos/ASIN/0765319853/downandoutint20



„Razmišljam o studiranju fizike na Berkeleyu“, rekao je Darryl. Njegov tata je predavao na Kalifornijskom sveučilištu, na Berkeleyu, što je značilo da Darryl tamo neće morati plaćati školarinu kada upiše fakultet. A hoće li upisati fakultet za njegove doma nikada nije bilo upitno.

„Dobro, ali nisi li mogao istraživati na Internetu?“

„Tata kaže da bih ju trebao pročitati. Osim toga, nisam planirao počiniti nikakav zločin danas.“

„Markiranje nije zločin. To je prekršaj. Skroz različito.“

„Što ćemo sad, Marcus?“

„Pa, ako ju ne mogu sakriti, onda ju moram spržiti.“ Ubijanje erfida je crna magija. Niti jedan trgovac ne želi da zlonamjerni kupci šetaju trgovinom i za sobom ostavljaju lobotomiziranu robu s koje su maknuli nevidljivi bar-kod, pa su proizvođači odbili ugraditi signal za gašenje, koji se može poslati erfidu i tako ga se natjerati da prestane raditi. Može ih se reprogramirati uz pomoć prave kutije, ali ne volim to raditi knjigama iz knjižnice. Nije kidanje stranica iz knjige, ali je jednako loše, jer se reprogramirani erfid ne može vratiti na policu, niti ga se može pronaći. Postaje igla u plastu sijena.

To mi je ostavilo samo jednu mogućnost: spržiti ga. Doslovno. Trideset sekundi u mikrovalnoj će riješiti svaki erfid. Kada D bude vratio knjigu u knjižnicu, erfid neće davati znakove života, pa će otisnut novi i snimiti na njega kataloške podatke o knjizi, i ona će se mirno vratiti na svoju policu.

Trebala nam je samo još mikrovalna.

„Zbornica će se isprazniti za dvije minute“, rekao sam.

Darryl je zgrabio knjigu i krenuo prema vratima. „Zaboravi, nema šanse. Idem na nastavu.“

Zgrabio sam ga za lakat i dovukao ga nazad. „Hajde, D, smiri se. Sve će biti u redu.“

„Zbornica? Možda nisi pazio, ali ako me uhvate samo još jednom, izbacit će me. Čuješ li me? Izbaciti!“

„Neće te uhvatiti“, rekao sam. Zbornica je jedino mjesto na kojem sada neće biti profesora. „Ući ćemo odostraga.“ Zbornica je s jedne strane imala kuhinjicu, koja je imala zaseban ulaz, za profesore koji su htjeli samo uzeti šalicu kave. Mikrovalna – koja je uvijek vonjala po kokicama i prolivenoj juhi – je stajala tamo, na malom hladnjaku.

Darryl je zastenjao. Na brzinu sam se dosjetio: „Vidi, već je zvonilo. Ako sada odeš u čitaonicu, upisat će da si kasnio. Sada ti je bolje ni ne otići. Mogu se uvući i izvući iz bilo koje prostorije u školi, D. Već si to vidio. Buraz, ništa ti se neće dogoditi.“

Opet je zastenjao. To je bio Darrylov znak: kada počne stenjati, to znači da će popustiti.

„Pokret“, rekao sam, i krenuli smo.

Bilo je savršeno. Zaobišli smo učionice, sporednim stubištem se spustili u podrum, i glavnim stubištem se popeli pravo pred vrata zbornice.

Iznutra se ništa nije čulo, pa sam tiho primio kvaku i uvukao Darryla unutra, a potom nečujno zatvorio vrata.

Knjiga je jedva stala u mikrovalnu, koja se činila još prljavijom nego zadnji put kada sam navratio upotrijebiti ju. Savjesno sam umotao knjigu u papirnate ubruse prije nego što sam ju stavio unutra. „Čovječe, ti profesori su baš svinje“, prosiktao sam. Darryl, sav blijed i napet, nije odgovorio.

Erfid je umro u vatrometu iskri, što je bio prekrasan prizor (iako ni blizu efektu koji postiže smrznuto grožđe kada ga spržite u mikrovalnoj – to morate vidjeti na svoje oči).

A sada anonimno izlaženje iz škole i bijeg.

Darryl je otvorio vrata i počeo izlaziti. Bio sam mu za petama. U idućem trenu stajao mi je na nožnim prstima, a laktove mi je zabio u prsa, pokušavajući se na rikverc vratiti u kuhinju veličine ormara, iz koje smo upravo izašli.

„Nazad“, prošaptao je. „Brzo – Charles je tamo!“

Ne slažem se s Charlesom Walkerom. Idemo u isti razred i znam ga otkad i Darryla, ali tu je kraj svake sličnosti. Charles je uvijek bio krupan za svoju dob, a sada, otkako igra američki nogomet i uzima steroide, još je veći. Ima problema s ispadima bijesa – u trećem razredu mi je izbio mliječni zub – a probleme u koje bi zbog toga trebao upadati izbjegava tako što se pretvorio u najaktivnijeg cinkera u školi.

Prilično loša kombinacija: nasilnik koji uz to i cinka, uživa trčeći profesorima zbog svakog prekršaja koji otkrije. Benson ga je obožavao. Charles je običavao natuknuti kako ima neki neodređeni problem s mjehurom, što mu je davalo savršenu izliku za lutanje školskim hodnicima i traženje ljudi koje bi cinkao.

Zadnji put kada je iskopao nešto o meni, sve je završilo tako što sam prestao LARPati. Nisam namjeravao dopustiti mu da me opet uhvati.

„Što radi?“

„Ide ovamo, to radi“, rekao je Darryl. Tresao se.

„OK“, rekao sam. „OK, vrijeme je za protumjere u slučaju nužde.“ Izvadio sam mobitel. Ovo sam isplanirao dobrano unaprijed. Charles me više nikada neće uhvatiti. Poslao sam e-mail serveru doma, i stvar se pokrenula.

Za nekoliko trenutaka je Charlesov mobitel doživio spektakularan napad. Poslao sam mu desetke tisuća nasumičnih poziva i SMS-ova istovremeno, što je potaknulo svako zvono i ton na njemu da se oglasi, i nastavi se oglašavati. Napad sam izveo botnet mrežom, zbog čega sam se osjećao loše, no cilj je bio plemenit.

Botnet mreže su mjesto na kojem zaražena računala provode svoj zagrobni život. Kada dobijete crva ili virus, vaše računalo šalje poruku chat kanalu na IRC-u – Internet Relay Chatu, sistemu za razgovor putem Interneta. Poruka javlja botmasteru – liku koji je poslao crva – da su računala spremna slušati njegove zapovjedi. Botnet mreže su vrlo snažne, bez premca, jer mogu sadržavati tisuće, čak i desetke tisuća računala, raštrkanih diljem Interneta, spojenih na sočne brze veze preko brzih kućnih računala. Ta računala obično rade za svoje vlasnike, ali kada ih botmaster pozove, ustaju poput zombija izvršiti njegovu zapovijed.

Broj zaraženih računala se toliko povećao da se cijena unajmljivanja par sati na botnet mreži strašno spustila. Većinom ih koriste spammeri kao jeftine botove za slanje reklamnih e-mailova, koji vam neprestano stižu u vidu ponuda za Viagru, ili novih virusa koji će vas zaraziti i regrutirati vaš stroj u botnet mrežu.

Unajmio sam deset sekundi na mreži od tri tisuće računala, a svako od njih je poslalo SMS ili uputilo VoIP poziv na Charlesov mobitel, čiji broj sam skupio s papirića na Bensonovom stolu za vrijeme jednog od naših redovitih druženja.

Ne moram spomenuti da Charlesov mobitel nije bio opremljen za ovako što. Prvo su mu SMS-ovi napunili memoriju i mobitel je počeo štekati na rutinskim operacijama, poput zvonjave i bilježenja lažnih brojeva svih tih poziva (jeste li znali koliko je jednostavno lažirati broj pozivatelja? Možete to na bar pedeset različitih načina – samo googlajte „lažiranje broja pozivatelja“ ili „spoof caller id“).

Charles je zabezeknuto buljio u mobitel i bijesno nabadao po tipkama. Debele obrve su mu se migoljile i savijale dok se borio s demonima koji su zaposjeli najprivatniju napravu koju je posjedovao. Plan je zasad funkcionirao, ali Charles nije radio ono što je trebao – trebao je sjesti negdje i pokušati smisliti kako vratiti svoj mobitel.

Darryl me primio za rame i protresao, pa sam se odmaknuo od odškrinutih vrata.

„Što radi?“, prošaptao je.

„Sredio sam mu mobitel, a on samo bulji u njega umjesto da se makne.“ Restartiranje tog čuda će biti teško. Kada mu se memorija napuni do kraja imat će poteškoća s učitavanjem koda koji mu treba za brisanje svih tih lažnih SMS-ova – a njegov mobitel nije imao funkciju „brisati sve“, pa će morati ručno obrisati svaku od tisuća poruka.

Darryl me odgurnuo i počeo viriti kroz vrata. Ubrzo su mu se ramena počela tresti. Uplašio sam se, mislio sam da se uspaničio, ali sam, kad se odmaknuo, shvatio da plače od smijeha.

„Galvezica ga je totalno uhvatila – na hodniku je za vrijeme nastave, i uz to se igra mobitelom – da si samo vidio kako ga je napala. Baš je uživala u tome.“

Ozbiljno smo se rukovali i odšuljali iz hodnika, niz stubište, okolo, kroz vrata, prošli ogradu i izašli na prekrasno popodnevno sunce Missiona. Ulica Valencia nikada nije izgledala tako dobro. Pogledao sam na sat i uzviknuo.

„Hajdemo! Ostatak ekipe nas čeka kod tramvaja za dvadeset minuta!“

#

Van je prva spazila nas. Stopila se s grupom korejskih turista. To joj je bio najdraži način prikrivanja kada je bježala iz škole. Otkako je mobilni blog protiv izostajanja s nastave zaživio, svijet je vrvio zabadalima od trgovaca i ostalih licemjera koji smatraju svojom dužnošću slikati nas i te slimbe stavljati na Net, kako bi ih školsko osoblje moglo zlouporabiti.

Izašla je iz gomile i krenula prema nama. Darryl oduvijek trza na Van, a ona je stvarno draga, pa se pravi da to ne zna. Zagrlila me, a onda se okrenula Darrylu. Njega je sestrinski poljubila u obraz, od čega je pocrvenio do vrhova ušiju.

Njih dvoje su čudan par: Darryl je malo krupniji, no kilograme nosi dobro, ima ružičasti ten, a obrazi mu se zajapure kada trči ili kada je uzbuđen. Brada mu raste od četrnaeste, ali se, srećom, počeo brijati nakon kratkog razdoblja koje je naša ekipa nazivala „Lincolnske godine“. I visok je. Jako, jako visok. Onako, košarkaški visok.

A Van je skoro za glavu niža od mene, mršava, i ima ravnu crnu kosu koju nosi u ludim, kompliciranim pletenicama koje pronalazi na Netu. Ima lijep bakreni ten i tamne oči, i voli veliko stakleno prstenje veličine rotkvica, koje klika i lupka jedno o drugo dok pleše.

„Gdje je Jolu?“, upitala je.

„Kako si, Van?“ pitao je Darryl prigušenim glasom. Uvijek je kasnio u razgovoru kada je Van bila u pitanju.

„Super sam, D. A kako sve tvoje sitnice?“ O, bila je zločesta, zločesta osoba. Darryl se skoro onesvijestio.

Jolu ga je spasio sramoćenja pojavivši se u tom trenutku, u prevelikoj kožnoj jakni, opakim tenisicama i šilterici s logom našeg najdražeg meksičkog kečera, El Santa Juniora. Jolu je Jose Luis Torrez, zadnji član naše četvorke. Pohađao je superstrogu katoličku školu u četvrti Outer Richmond, i nije mu bilo lako zbrisati. Ali uvijek bi uspio – nitko nije izlazio kao Jolu. Jaknu je volio jer je bila dugačka – što je bilo prilično pomodno u nekim dijelovima grada – i pokrivala sav drek iz katoličke škole na njegovoj odjeći, koji je bio kao meta na leđima za sve znatiželjne kretene koji su imali mobilni blog protiv izostanaka spremljen na mobitelima.

„Jesmo li spremni za pokret?“ pitao sam kada smo se pozdravili. Izvadio sam mobitel i pokazao im kartu koju sam skinuo na BART-u. „Koliko mogu shvatiti, trebamo ići prema hotelu Nikko, onda jednu ulicu dalje prema O'Farellovoj, pa lijevo prema Van Nessovoj. Tamo negdje bismo trebali pronaći bežični signal.“

Van je složila facu. „To je gadan dio Tenderloin kvarta.“ To nisam mogao poreći. Taj dio San Francisca je stvarno čudan – uđite kroz glavni ulaz, kod Hiltona, i sve je skroz turistički, poput tramvajskog okretišta i obiteljskih restorana. Uđite s druge strane, i nalazite se u 'Loinu, gdje su se skupile sve transvestitske prostitutke, opaki svodnici, siktavi dileri i nafiksani beskućnici ovoga grada. Nismo imali dovoljno godina za ono što su oni kupovali i prodavali – iako je bilo dosta prostitutki naših godina koje su u 'Loinu pekle zanat.

„Razmišljaj pozitivno“, rekao sam. „Tamo želiš ići samo usred bijela dana. Ostali igrači će se pojaviti tek sutra. To mi ARGeri zovemo zvjerska prednost.

Jolu mi se nacerio. „Govoriš kao da je to nešto dobro.“

„Bolje je nego jesti uni.“, odgovorio sam.

„Hoćemo pričati, ili pobijediti?“, rekla je Van. Nakon mene, bila je uvjerljivo najokorjeliji igrač u našoj ekipi. Pobjedu je shvaćala vrlo, vrlo ozbiljno.

Krenuli smo, četvoro dobrih prijatelja, dešifrirati trag, pobijediti u igri – i izgubiti sve što nam je bilo važno, zauvijek.

#

Fizička komponenta današnjeg traga bio je skup GPS koordinata – postojale su koordinate za svaki veći grad u kojem su igrali Harajuku Fun Madness – na kojima ćemo naći signal bežične mreže. Taj signal je ometala druga, skrivena, mreža u blizini, koju se nije moglo naći klasičnim detektorima bežičnog signala, poput privjesaka za ključeve koji vam govore kada ste blizu nečije otvorene mreže koju možete besplatno koristiti.

Morali smo tražiti skrivenu mežu mjereći jačinu signala vidljive, tražeći mjesto gdje neobjašnjivo slabi. Tamo bismo pronašli novi trag – zadnji put je bio u specijalitetu dana u Anzuu, elegantnom sushi-restoranu u hotelu Nikko u Tenderloinu. Vlasnik hotela je Japan Airlines, jedan od sponzora igre, i osoblje se stvarno ustrčalo oko nas kada smo konačno pronašli trag. Dali su nam zdjelice s miso juhom i natjerali nas da kušamo uni. To je sushi od morskog krastavca: ima teksturu stvarno rijetkog sira, a miriši kao stvarno rijetke pseće hrpice. Ali bio je stvarno ukusan. Tako mi bar Darryl kaže. Meni nije bilo ni na kraj pameti probati ga.

Uhvatio sam signal detektorom na svom mobitelu tri ulice dalje, u O'Farellovoj, netom prije Hydeove ulice, ispred sumnjivog „Azijskog salona za masažu“, na čijem prozoru je treptao crveni natpis „ZATVORENO“. Mreža se zvala HarajukuFM, pa smo bili sigurni da smo na pravom mjestu.

„Ako je unutra, ja ne idem.“ rekao je Darryl.

„Svi imate detektore signala?“ pitao sam.

Darryl i Vanessa su imali detektore na mobitelima, dok je Jolu bio previše cool da bi nosio mobitel veći od njegovog malog prsta. On je imao maleni privjesak s ugrađenim detektorom.

„OK, raširite se i vidite što možete naći. Tražimo iznenadan pad signala koji se pogoršava dok se krećete u tom pravcu.“

Zakoračio sam unazad i našao se na nečijim nožnim prstima. Ženski glas je rekao „uuuf“, a ja sam se okrenuo, zabrinut da će me neka nafiksana prostitutka probosti jer sam joj slomio potpeticu.

Umjesto toga, gledao sam u klinku mojih godina. Imala je grm jarko ružičaste kose, oštro lice koje me podsjećalo na glodavca i nosila ogromne sunčane naočale koje su mogle proći kao oprema za ronjenje. Na sebi je imala prugaste tajice, a preko njih starinsku haljinu na kojoj je sigurnosnim iglama bilo zakačeno mnoštvo japanskih džepnih figurica – likovi iz crtića, stari svjetski vođe, zaštitni znakovi stranih gaziranih pića.

Podigla je fotoaparat i uslikala nas.

„Ptičica“, rekla je. „Snima vas skrivena cinker-kamera.“

„Nema šanse“, rekao sam. „Nećeš valjda - “

„Hoću“, rekla je. „Poslat ću sliku nadzoru izostanaka za trideset sekundi ako ne prepustite ovaj trag meni i mojim prijateljicama. Možete se vratiti za sat vremena i vaš je. Mislim da sam i više nego fer.“

Pogledao sam iza nje i uočio tri slično odjevene djevojke – jedna je imala modru kosu, druga zelenu, a treća ljubičastu. „A što ste vi? Dugina banda?“

„Mi smo ekipa koja će vam isprašiti tur u Harajuku Fun Madness“, rekla je. „A ja sam ona koja će ovoga trena poslati vaše slike i uvaliti vas u takve probleme - “

Iza sebe sam osjetio kako Van kreće naprijed. Njena djevojačka škola bila je na lošem glasu zbog tučnjava, i bio sam siguran da je spremna otkinuti glavu ovoj maloj.

A onda se svijet zauvijek promijenio.

Prvo smo osjetili ono odvratno ljuljanje cementa pod nogama koje svatko iz Kalifornije instinktivno prepoznaje – zemljotres. Prvi nagon mi je, kao i uvijek, bio bijeg: „kada si u nevolji i nema ti spasa, trči u krug i vrišti iz sveg glasa“. Ali već smo bili na najsigurnijem mjestu na kojem smo mogli biti, nismo bili u zgradi koja se može srušiti na nas, niti na sred ceste, gdje bi nam komadi odlomljene štukature mogli razbiti glavu.

Zemljotresi su jezivo tihi – bar u početku – ali ovo nije bilo tiho. Ovo je bilo glasno, nevjerojatan ričući zvuk, glasniji od ičega što sam do tada čuo. Zvuk je bio tako strašan da sam pao na koljena, i nisam bio jedini. Darryl me povukao za ruku i pokazao iznad zgrada. Tada smo ga vidjeli: ogroman crni oblak se dizao na sjeveroistoku, iz smjera Zaljeva.

Opet se začula buka, a oblak se raširio, onaj crni oblik koji raste, koji smo svi gledali u filmovima. Netko je dignuo nešto u zrak, i to uredno.

Čuli smo još buke, i osjetili još podrhtavanja. Na prozorima duž ulice su se pojavile glave. Svi smo gledali oblak u obliku pečurke u tišini.

A tada su krenule sirene.

Čuo sam takve sirene i prije – utorkom u podne testiraju sirene za civilnu obranu. No sirene su se izvan tog rasporeda oglašavale samo u starim ratnim filmovima i video igrama, onima gdje netko iz zraka bombardira nekog drugog. Zračne sirene. Zbog tog vuuuuuu zvuka se sve činilo manje stvarnim.

„Odmah krenite prema skloništima.“ zvučalo je kao Božji glas, dolazeći sa svih strana istovremeno. Na nekim rasvjetnim stupovima su bili zvučnici, nešto što nikad do sad nisam opazio, i svi su se uključili istovremeno.

„Odmah krenite prema skloništima.“ Skloništima? Zbunjeno smo se pogledavali. Kakvim skloništima? Oblak se ravnomjerno dizao i širio. Je li to bio nuklearni oblak? Jesu li to bili naši zadnji udisaji?

Djevojka s ružičastom kosom je zgrabila svoje prijateljice i poletjele su nizbrdo prema stanici BARTA, prema podnožju planine.

„ODMAH KRENITE PREMA SKLONIŠTIMA“ Sada se čulo i vrištanje, ljudi su trčali na sve strane. Turisti – njih odmah možete prepoznati, to su oni koji misle KALIFORNIJA=TOPLO i provedu odmor u San Franciscu smrzavajući se u kratkim hlačama i majicama kratkih rukava – su se raštrkali u svim smjerovima.

„Trebali bismo poći!“ zavrištao mi je Darryl u uho, jedva čujno kroz zvuk sirena, kojima su se pridružile i policijske sirene. Desetak policijskih auta je projurilo pored nas.

„ODMAH KRENITE PREMA SKLONIŠTIMA.“

„Prema stanici BART-a“, zaurlao sam. Prijatelji su kimnuli glavama. Skupili smo se i hitro krenuli nizbrdo.

10.04.2010. u 11:16 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 08.04.2010.

PRVO POGLAVLJE


Ovo poglavlje je posvećeno BakkaPhoenix Books u Torontu, u Kanadi. Bakka je najstarija knjižara za znanstvenu fantastiku na svijetu, i oni su me pretvorili u mutanta kakav sam danas. Prvi puta sam došetao tamo s deset godina, i zatražio par preporuka. Tanya Huff (da, TA Tanya Huff, ali tada nije bila slavna spisateljica) me odvela na odjel s rabljenim knjigama, gurnula mi primjerak „Little Fuzzy“ H. Beam Pipera i time mi zauvijek promijenila život. S osamnaest sam radio u Bakki – preuzeo sam Tanyino mjesto kada je dala otkaz kako bi se posvetila pisanju na puno radno vrijeme – i naučio lekcije za cijeli život o tome kako i zašto ljudi kupuju knjige. Mislim da bi svaki pisac trebao raditi u Bakki (a mnogi pisci i jesu! U povodu 30. godišnjice knjižare složili su antologiju priča pisaca koji su tamo radili, u kojoj su bila djela Michelle Sagara (alias Michelle West), Tanye Huff, Nala Hopkinsona, Tare Tallan – i moje!)
BakkaPhoenix Books: http://www.bakkaphoenixbooks.com/ 697 Queen Street West, Toronto ON Canada M6J1E6, +1 416 963 9993


Maturant sam u srednjoj školi Cesar Chavez u sunčanom Mission districtu San Francisca, i samim time spadam među najnadziranije ljude na svijetu. Zovem se Marcus Yallow, ali kada je ova priča započela, nazivao sam se w1n5t0n. Čita se „Winston“.

Ne čita se „duplo-ve-jedan-en-pet-te-nula-en“ – osim ako niste disciplinator koji nema pojma, i kojeg je vrijeme toliko pregazilo da Internet još uvijek naziva „autocestom informacija“.

Znam jednog takvog, koji nema pojma. Zove se Fred Benson, i jedan je od tri zamjenika ravnatelja u Cesaru Chavezu, i jadna je isprika za ljudsko biće. Ali, ako već morate imati zatvorskog čuvara, bolje da nema pojma, nego da je u toku.

„Marcus Yallow“, rekao je preko razglasa jednog petka ujutro. Razglas sam po sebi nije dobar, a kada tome dodate Bensonovo uobičajeno mumljanje, dobijete nešto što više nalikuje pokušaju probavljanja loše hrane nego školskoj obavijesti. No, ljudi su dobri u prepoznavanju vlastitih imena iz auditorne zbrke – to je vještina potrebna za preživljavanje.

Zgrabio sam torbu i tri-četvrt poklopio laptop – nisam htio prekinuti skidanje s Interneta – i pripremio se na neizbježno.

„Smjesta se javi u moj ured!“

Profesorica sociologije, gđa. Galvez, me pogledala i okrenula očima. I ja sam okrenuo očima. Uvijek me maltretiraju, samo zato što prolazim kroz školske vatrozide kao nož kroz maslac, zezam programe za prepoznavanje hoda i pržim cinkaroške čipove kojima nas prate. Galvezica je u redu, ne zamjera mi to (osobito kada joj pomažem s e-mailom kako bi se mogla čuti s bratom koji je u Iraku).
Moj kompa Darryl me lupio po stražnjici dok sam prolazio pored njega. Darryla znam još dok smo nosili pelene i bježali iz vrtića, i cijelo to vrijeme sam ga uvaljivao u nevolje i izvlačio iz njih. Podigao sam ruke iznad glave poput boksača kada dobije meč, izašao iz učionice i zaputio se do ureda.
Na pola puta mi se oglasio mobitel. Još jedan prekršaj – mobiteli su strogo zabranjeni u Chavezu – no zašto bi mi to smetalo? Kliznuo sam u WC i zatvorio se u srednji odjeljak (onaj najdalji je uvijek najodvratniji jer hrpa ljudi ide pravo u njega, u nadi da će izbjeći smrad i lokve – dobitna kombinacija i dobra higijena su u sredini). Provjerio sam mobitel – računalo mi je poslalo e-mail s obavijesti da ima novosti na Harajuku Fun Madness, sasvim slučajno najboljoj igri ikada izmišljenoj.

Nacerio sam se. Provesti petak popodne u školi je ionako pušiona, i bilo mi je drago da sada imam izgovor za bijeg.

Odvukao sam se do Bensonovog ureda i mahnuo mu kada sam uklizao kroz vrata.
„Nije li to „duplo-ve-jedan-en-pet-te-nula-en“, rekao je. Fred Benson – OIB 545032343, datum rođenja 15. kolovoza1962., majčino djevojačko prezime Di Bona, rođen u Petalumi – je puno viši od mene. Visok sam jedva 172 cm, a on ima skoro dva metra, a košarkaški dani u sveučilišnoj ligi su dovoljno daleko iza njega da su mu se prsni mišići pretvorili u obješene muške sise koje su se očajno ocrtavale na njegovim besplatnim reklamnim polo-majicama. Uvijek izgleda kao da će vas zakucati, i ufuran je u dizanje glasa kako bi postigao dramatičnost. Obje stvari prestaju biti učinkovite nakon opetovane upotrebe.

„Žao mi je, nisam“, rekao sam. „Nikada nisam čuo za tog robotskog lika.“

„W1n5t0n“, rekao je, opet slovkajući, i mrko me pogledao, čekajući da pokleknem. Naravno da je to moj nadimak. Koristim ga već godinama. Taj identitet koristim kada pišem po forumima na kojima dajem svoj doprinos primijenjenoj znanosti o sigurnosnim sustavima. Znate, kao kako se iskrasti iz škole i onesposobiti uređaj za praćenje na svom mobitelu. No on nije znao da je to moj nadimak. Samo malobrojni su to znali, a njima sam beskonačno vjerovao.

„Hm, ne zvuči poznato“, odgovorio sam. Pod tim nadimkom sam izveo neke fora stvari po školi – jako sam se ponosio svojim radom na ubijanju cinkaroških oznaka – a ako bi on spojio ta dva identiteta, bio bih u velikoj nevolji. Nitko me u školi nije zvao w1n5t0n, niti Winston. Čak ni prijatelji. Ili Marcus ili nikako.

Benson se smjestio za stol i počeo živčano kuckati prstenom o držač za papir. To je činio kada bi stvari krenule nizbrdo. Pokeraši to zovu „znak“ – nešto što vam odaje o čemu protivnik razmišlja. Znao sam sve Bensonove znakove kao pjesmicu.

„Marcuse, nadam se da ti je jasno koliko je ovo ozbiljno.“

„Bit će, čim mi objasnite o čemu se radi, gospodine.“ Ljude koji su na višem položaju uvijek oslovljavam s „gospodine“ kada ih zafrkavam. To je moj znak.

Zavrtio je glavom i pogledao dolje. Još jedan znak. Svaki tren će početi vikati na mene. „Čuj, mali! Vrijeme je da shvatiš da znamo što radiš, i da nećemo biti popustljivi. Sretan si ako te ne izbacimo iz škole do kraja ovog sastanka. Želiš li maturirati?“

„Gospodine Benson, još uvijek mi niste objasnili u čemu je problem – “

Tresnuo je šakom po stolu, potom uperio prst u mene. „Yallow, problem je što si uključen u kriminalne aktivnosti s ciljem potkopavanja sigurnosnih mjera, i opskrbljivao si druge učenike napravama protiv sigurnosnih mjera. Znaš da je Graciella Uriarte prošli tjedan izbačena zbog korištenja tvoje naprave.“ Uriarte je već imala loš ugled. Od dilera u 16. ulici, blizu stanice BARTA, podzemne željeznice San Francisca, je kupila napravu za ometanje radijske frekvencije, a ova je aktivirala protumjere u školskom hodniku. Nisam bio kriv, ali suosjećao sam.

„I mislite da ja imam veze s tim?“

„Iz pouzdanih izvora znamo da si ti w1n5t0n“ – opet je odslovkao, i već sam se počeo pitati kako nije shvatio da 1 predstavlja „i“, a 5 znači „s“. „Znamo i da je taj w1n5t0n odgovoran za prošlogodišnju krađu nacionalnih ispita.“ E, to nisam bio ja, ali toliko je super odrađeno da mi je laskalo što mi i to pripisuju. „I zbog toga možeš odležati par godina u zatvoru ako ne budeš surađivao.“

„Znate iz pouzdanih izvora? Pokažite mi ih.“

Ljutito je piljio u mene. „Taj stav ti neće pomoći.“

„Gospodine, ako postoje dokazi, trebali biste pozvati policiju i predati ih njima. Sve to zvuči kao zbilja ozbiljna stvar i ne bih htio ometati pravu istragu vlasti pod čiju nadležnost to spada.“

„Želiš da pozovem policiju.“

„I moje roditelje, mislim. Tako bi bilo najbolje.“

Netremice smo se gledali preko stola. Očito je očekivao da se slomim čim me napadne. Ja se ne slamam. Imam mali trik za dvoboje očima s ljudima poput Bensona. Gledam malo ulijevo od njihove glave i mislim na stihove starih irskih narodnih pjesama, onih s tristo stihova. Djelujem savršeno sabrano i nimalo zabrinuto.

I krilo je bilo na ptici i ptica je bila na jajetu, i jaje je bilo u gnijezdu i gnijezdo je bilo na grančici i grančica je bila na grani i grana je bila na drvetu i drvo je bilo u močvari – močvari u dolini – o! Haj-ho živahnoj močvari, močvari u dolini-o!

„Možeš se vratiti na nastavu“ rekao je. „Pozvat ću te kad policija bude željela razgovarati s tobom.“

„Hoćete li ih odmah nazvati?“

„Procedura za pozivanje policije je složena. Nadao sam se da ćemo to riješiti glatko i brzo, ali ako baš insistiraš – “

„Mogu pričekati dok ih ne pozovete, sve OK“, rekao sam. „Nije mi problem.“

Opet je počeo kuckati prstenom, i pripremio sam se za nalet.

„Odlazi!“ zaurlao je. „Gubi se iz mog ureda, ti bijedni mali – “
Izašao sam bezizražajnog lica. Neće nazvati muriju. Da je imao dovoljno dokaza za prijavu policiji, odmah bi ih pozvao. Mrzio me iz dna duše. Zaključio sam da je čuo neke neprovjerene tračeve i nadao se da će me isprepadati i tako dobiti potvrdu.

Lako i živahno sam se kretao hodnikom, ujednačenim i ravnomjernim koracima, za kamere za prepoznavanje hoda. Ugradili su ih prije samo godinu dana, i obožavao sam ih jer su bile nevjerojatno idiotske. Prije toga su kamere za prepoznavanje lica pokrivale gotovo sve javne prostore u školi, ali sudovi su presudili da je to protuustavno. Onda su Benson i hrpa drugih paranoičnih članova školske uprave potrošili novac namijenjen za naše udžbenike na ove idiotske kamere koje bi trebale prepoznavati hod različitih osoba. Da, baš!

Vratio sam se na sat i sjeo na svoje mjesto. Gđa Galvez mi je poželjela toplu dobrodošlicu. Izvadio sam standardni školski stroj i vratio ga u nastavni način rada. ŠkolskeKnjige su bile najcinkaroškija tehnologija koja postoji, bilježile su svaki pritisak na tipku, promatrale sav promet po mreži, tražeći sumnjive ključne riječi, brojale svaki klik i pratile svaku odbjeglu misao koju ste stavili na Net. Dobili smo ih kada sam bio treći razred, a trebalo je samo par mjeseci da se sav sjaj izliže. Kada su ljudi shvatili da ti „besplatni“ laptopi rade za vlasti – i k tome još i prikazuju beskonačni mimohod odvratnih reklama – odjednom su se pretvorili u teško breme.

Provaljivanje ŠkolskeKnjige bilo je lako. Crack je bio dostupan na Internetu samo mjesec dana nakon što su se naprave pojavile, i bio je krajnje jednostavan – skine se slika DVD-a, sprži ju se, umetne u ŠkolskuKnjigu i restartira sustav istovremeno pritišćući hrpu različitih tipki. DVD je odradio ostatak, instalirao hrpu skrivenih programa na stroj, koji će ostati skriveni čak i kada Ministarstvo obrazovanja provodi svoje svakodnevne daljinske provjere ispravnosti sustava. Svako toliko je trebalo skinuti novu verziju programa koja prolazi najnovije provjere Ministarstva, ali to je bila mala cijena za dobivanje malo više kontrole nad kutijom. Pokrenuo sam IMParanoid, tajni program za instant poruke koji sam koristio kada sam ispod radara htio voditi razgovore usred sata.

> Igra je krenula. Sprema se nešto veliko na Harajuku Fun Madness, kompa. Si za?

> Nema. Šanse. Ako me uhvate kako bježim treći put, izbacit će me. Znaš to, čovječe. Idemo poslije škole.

> Imaš ručak a onda vrijeme za učenje, ne? To su dva puna sata. Dosta vremena da nađemo trag i vratimo se prije nego primijete da nas nema. Skupit ću cijelu ekipu.

Harajuku Fun Madness je najbolja igra ikada napravljena. Znam, već sam to rekao, ali ne škodi ponoviti. Igra je ARG, Igra alternativne stvarnosti. Priča ide ovako: grupa japanskih pomodnih teenagera pronašla je čudotvorni dragulj s moćima iscjeljivanja u hramu u Harajukuu, gdje su cool japanski teenageri izmislili sve važne supkulturne trendove u zadnjih deset godina. Proganjaju ih zli redovnici, Yakuza (tj. japanska mafija), vanzemaljci, taksi-inspektori, roditelji i odmetnuta umjetna inteligencija. Igračima šalju šifrirane poruke, koje mi moramo dešifrirati, pomoću njih dolazimo do tragova koji nas vode do novih šifriranih poruka i još tragova.

Zamislite najbolje poslijepodne u svom životu, koje ste proveli lutajući ulicama grada, promatrajući sve uvrnute ljude, neobične letke, ulične manijake i otkačene trgovine. Dodajte tome lov na blago, u sklopu kojeg morate proučavati lude stare filmove i pjesme i teenagerske kulture cijeloga svijeta, kroz prostor i vrijeme. A sve skupa je i natjecanje, sva četiri člana pobjedničke ekipe dobivaju glavnu nagradu: deset dana u Tokyju, gdje će visiti na mostu Harajuku, muvati se po Akihabari, i ponijeti doma svu robu s logom Astro boya, lika iz manga stripa, koju može ponijeti sa sobom. Samo, Astro boya u Japanu zovu „Atom boy“

To je Harajuku Fun Madness – nakon što riješite zagonetku-dvije, više se ne osvrćete.

> Ne, čovječe. Jednostavno ne. NE. Ne pitaj me više.

> Trebam te, D. Najbolji si u ekipi. Kunem se da ćemo izaći i ući da nitko ne sazna. Znaš da to mogu, ne?

> Znam da to možeš.

> Onda si za?

> Ne, k vragu!

> Hajde, Darryl! Na samrtnoj postelji se nećeš kajati što nisi proveo više sati učeći u školi.

> Na samrti se sigurno neću kajati što nisam više vremena proveo igrajući ARG igre.

> Da, ali ne bi li se, umirući, mogao pokajati što nisi više vremena proveo s Vanessom Pak?

Vanessa je isto bila dio moje ekipe. Pohađala je privatnu školu za djevojke u East Bayu, ali znao sam da će markirati da bi sa mnom otišla na zadatak. Darryl je bio zatreskan u nju već godinama – čak i prije no što ju je pubertet obasuo svojim raskošnim darovima. Darryl se zaljubio u njen um. Stvarno tužno.

> Odvratan si.

> Dolaziš?

Pogledao me i odmahnuo glavom. A onda kimnuo. Namignuo sam mu, a onda se bacio na posao – trebalo je obavijestiti ostatak ekipe.

#

Nisam oduvijek bio ufuran u ARGanje. Imam mračnu tajnu. Prije sam bio LARPer. LARPanje dolazi od Live Action Role Playing, akcijske igre s ulogama uživo, i točno je onako kako i zvuči: trčkaraš zamaskiran, govoriš čudnim naglaskom, pretvaraš se da si vampir, super-špijun ili srednjovjekovni vitez. Nešto kao „ulovi zastavicu“, samo maskiran u čudovište, uz malo dramske skupine, a najbolje igre smo igrali u izviđačkim kampovima izvan grada, u Sonomi, ili dolje na Poluotoku. Ta trodnevna epska zbivanja su znala biti svakakva, sa cjelodnevnim pješačenjima, epskim borbama mačevima od bambusa i stiropora, bacanjem uroka pomoću vrećice s grahom, vičući „Vatrena kugla!“ i tome slično. Nije toliko geekasto kao raspravljati o tome što je tvoj vilenjak namjeravao uraditi, dok za stolom krcatim limenkama dijetalne Cole i oslikanim figuricama, a fizički puno aktivnije od računalne kome za vrijeme ogromne multiplayer igre koju igrate od kuće.

Uvalile su me mini-igre u hotelima. Kad god je u gradu bila konvencija znanstvene fantastike, neki LARPer bi ih uvjerio da nam dopuste nekoliko šestosatnih mini-igara na Konu, šlepajući se na njihov najam prostora. Hrpa entuzijastične maskirane djece koja trče okolo davala je životnost zbivanju, a mi smo se ludo provodili, okruženi ljudima koji su bili na još višem stupnju socijalne devijacije nego mi.

Problem u vezi hotela je što ih posjećuju i ljudi koji ne igraju LARP – i to ne samo znan-fanovci. Normalni ljudi. Iz zemalja čija imena počinju i završavaju samoglasnicima. Koji su na praznicima.

A nekada ti ljudi krivo shvate prirodu igre.

Ostanimo na tome, može?

#

Sat je završavao za deset minuta, što je značilo da sve moram prirediti vrlo brzo. Prva točka dnevnog reda bile su iritantne kamere za prepoznavanje hoda. Kao što sam već spomenuo, prvo su započeli s kamerama za prepoznavanje lica, koje su zatim proglašene protuustavnima. Koliko znam, niti jedan sud još nije odlučio da su ove kamere imalo zakonitije, ali dok to ne riješe, zaglavili smo s njima.

„Hod“ ustvari označava način na koji se krećete. Ljudima prepoznavanje hoda ide dobro. Kada sljedeći puta budete kampirali, obratite pažnju na njihanje baterijske svjetiljke kada vam prijatelj bude prilazio izdaleka. Vjerojatno ćete ga moći prepoznati po kretanju svjetla, karakterističnom njihanju gore-dolje koje govori majmunskom dijelu vašeg mozga da vam ta osoba prilazi.

Program za prepoznavanje hoda snima vaše kretanje, pokušava na slikama izolirati vašu siluetu, koju potom pokušava pronaći u svojoj bazi podataka i vidjeti zna li tko ste. To je biometrička identifikacija, poput otisaka prstiju ili skeniranja rožnica, ali ima puno više „sudara“ nego ova dva. Biometrički „sudar“ je kada uzete mjere odgovaraju više osoba. Samo vi imate vaše otiske prsta, ali hod dijelite s puno drugih ljudi.

Ne zapravo, naravno. Vaš osobni hod, korak po korak, je unikatan. Problem je u tome što se vaš korak-po-korak hod mijenja, ovisno o tome koliko ste umorni, po kojoj podlozi hodate, jeste li iskrenuli gležanj na košarci i jeste li nedavno promijenili cipele. Onda sustav malo zamagli vaš profil, i traži ljude koji hodaju poput vas.

Postoji mnogo ljudi koji hodaju poput vas. I, što je još bolje, vi sami lako možete ne hodati poput vas – samo izujte jednu cipelu. U tom ćete slučaju, naravno, uvijek hodati kao vi bez jedne cipele, i kamere će s vremenom skužiti da ste to ipak vi. Zbog toga volim ubaciti malo nepredvidivosti u svoje napade na prepoznavanje hoda: stavim malo šljunka u svaku cipelu. Jeftino i učinkovito, a ne može se napraviti dva jednaka koraka. Uz to, time dobijete i izvrsnu refleksološku masažu tabana (Šalim se. Refleksologija je otprilike jednako znanstveno utemeljena kao i prepoznavanje hoda).

Kamere su prije dizale uzbunu kad god je u krug škole zakoračila osoba koju ne prepoznaju.

To nije funkcioniralo.

Alarm se oglašavao svakih deset minuta. Kada je naišao poštar. Kada je došao roditelj. Kada su radnici došli popraviti košarkaški teren. Kada je učenik došao u novim cipelama.

Sada samo pokušavaju pratiti tko je gdje i kada. Ako netko napusti školu za vrijeme sata, njegov hod se provjerava i pokušava se utvrdili sliči li pomalo hodu nekog od učenika. Ako je odgovor potvrdan – tuuuu-tuuuu-tuuu, alarm se oglasi!

Srednja škola Chavez je okružena pošljunčanim stazama. Imam naviku nošenja par šaka kamenčića u ruksaku, za svaki slučaj. Tiho sam pružio Darrylu deset do petnaest šiljatih malih gadova i obojica smo napunili cipele.

Sat je bio pri kraju – a ja sam shvatio da još nisam otišao na Harajuku Fun Madness stranicu, provjeriti gdje se idući trag nalazi! Bio sam toliko usredotočen na bijeg, da sam zaboravio provjeriti kamo bježimo.

Okrenuo sam se svojoj ŠkolskojKnjizi i pritisnuo tipkovnicu. Internetski preglednik koji smo koristili bio je pred-instaliran u stroj: zaključana špijunska inačica Internet Explorera, Microsoftovog nestabilnog stajskog gnoja koji nitko mlađi od 40 nije svojevoljno koristio.
Na USB-disku ugrađenom u ručni sat sam imao Firefox, ali to nije bilo dovoljno – ŠkolskaKnjiga je radila na školskoj inačici WindowsViste, prastarom operativnom sustavu koji je školskim administratorima davao privid da oni upravljaju programima koje njihovi učenici mogu pokrenuti.

Ali Školska Vista je bila sam svoj najgori neprijatelj. Postoji hrpa programa na Visti, za koje vam ne žele dati mogućnost zaustavljanja – cenzorski programi, programi koji pamte vaše lozinke – a svi oni funkcioniraju u posebnom načinu, kako bi bili nevidljivi sustavu. Ne možete ih zatvoriti jer ih ne možete niti vidjeti.

Svi programi čiji nazivi počinju s $SYS$ su nevidljivi operativnom sustavu. Ne pojavljuju se na popisima na čvrstom disku, niti u aktivnim procesima. Zato se moja verzija Firefoxa zvala $SYS$Firefox – i kada sam ju pokrenuo postala je nevidljiva Windowsima, a samim time i njuškajućim programima u mreži.

Kada sam pokrenuo nezavisni preglednik, trebala mi je i nezavisna mreža. Školska mreža je bilježila svaki klik u sustavu, što nije bilo dobro ako ste namjeravali odsurfati do stranice Harajuku Fun Madnessa na malo izvannastavne zabave.

Odgovor na ovo bilo je nešto genijalno po imenu TOR – The Onion Router. Onion router je internetska stranica koja prima zahtjeve za web-stranice i usmjerava ih dalje, drugim onion routerima, koji ih usmjeravaju drugim onion routerima, sve dok jedan od njih ne odluči pokupiti stranicu i vratiti ju kroz sve te slojeve oniona – kao kada gulite luk – sve do vas. Sav promet preko onion routera je enkriptiran, što znači da škola ne može vidjeti što ste tražili, a slojevi oniona ne znaju za koga rade. Postoje milijuni čvorova – pokretač programa je američko Ministarstvo obrane, kako bi njihovi ljudi mogli zaobići cenzorske programe u zemljama poput Sirije i Kine, što znači da je program savršeno osposobljen za rad unutar ograničenja koja postavlja prosječna američka srednja škola.

TOR funkcionira jer škola ima ograničeni popis zločestih adresa na koje ne smijemo ići, a adrese ovih čvorova se stalno mijenjaju – škola ih jednostavno ne može sve pratiti. Firefox i TOR su me pretvorili u nevidljivog čovjeka, imunog na njuškanje Ministarstva obrazovanja, i omogućili mi da provjerim HarajukuFM-ovu stranicu i vidim što je novo.

I bio je tamo, novi trag. Kao i svi tragovi na Harajuku Fun Madnessu, i ovaj je imao tri sastavnice: fizičku, internetsku i mentalnu. Internetska sastavnica je bila zagonetka koju je trebalo riješiti, a zahtijevala je istraživanje i pronalaženje odgovora na hrpu nejasnih pitanja. Ova tura je sadržavala hrpu pitanja o zapletima dojinshija – to su stripovi koje crtaju ljubitelji mange. Japanski stripovi. Mogu biti jednako opsežni kao stripovi koji su ih nadahnuli, ali su mnogo uvrnutiji, s preklapajućim zapletima, a često i vrlo blesavim pjesmicama i akcijskim zapletima. Puno ljubavnih zapleta, naravno. Svi vole kada se njihovi najdraži crtani likovi spetljaju.

Te zagonetke sam ostavio za kasnije, kada budem doma. Najlakše ih se rješavalo uz pomoć cijele ekipe, skidajući tone i tone dojinshija i pretražujući ih u potrazi za odgovorima na zagonetke.

Zazvonilo je taman kada sam završio spremanje svih tragova, i krenuli smo u bijeg. Potajno sam sasuo šljunak niz unutarnju stranu svojih niskih čizama – australskih Blundstone gležnjača, izvrsnih za trčanje i penjanje. Bez vezica su, lako se obuvaju i izuvaju, zbog čega su vrlo praktične pri susretima s neprekidnim nizom detektora metala koji su na svakom koraku ovih dana.

Naravno, morali smo izbjeći i fizički nadzor, ali to je postajalo sve lakše kako bi se dodavala nova razina fizičkog njuškanja – svi ti alarmi i uzbune daju školskom osoblju lažni osjećaj sigurnosti. Plovili smo hodnicima kroz masu, prema mom najdražem sporednom ulazu. Bili smo na pola puta kada je Darryl prošaptao: „Sranje! Zaboravio sam, u torbi imam knjigu iz knjižnice.“

„Zezaš me“, rekao sam i odvukao ga u prvi usputni toalet. Knjige iz knjižnice su loša vijest. Svaka od njih ima u svom uvezu erfid – radio frekvencijsku identifikacijsku oznaku. Ona omogućava knjižničarima vođenje evidencije o knjigama tako da ih samo prevuku preko čitača, a polica s knjigama vas može obavijestiti ako neka knjiga stoji na krivom mjestu.

No, i škola vas može pratiti. To je još jedna rupa u zakonu: sudovi ne daju školi da nas prati erfidima, ali knjige iz knjižnice smiju pratiti, i koristiti podatke iz knjižnice kako bi znali tko vjerojatno nosi koju knjigu.

U torbi sam imao malu Faradayevu vrećicu – to su male torbice podstavljene mrežom bakrenih žica koja učinkovito blokira radijsku energiju i time ušutkava erfide. Ali vrećice su namijenjene blokiranju osobnih iskaznica i ENC-kartica, a ne knjiga poput –

„Uvod u fiziku?“ zastenjao sam. Knjiga je bila velika kao rječnik.

08.04.2010. u 16:35 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2010  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Pokušaj prijevoda romana "Little Brother" Coryja Doctorowa na hrvatski. Napredovat će koliko vrijeme bude dopuštalo.

O romanu

"Mali brat" je roman kanadskog sf-pisca Coryja Doctorowa.
Doctorow dopušta besplatni download svih svojih romana sa svojih stranica, kao i nekomercijalne obrade istih, uključujući i prijevode.
Roman sam pročitala u jednom dahu, i odlučila potrošiti slobodno vrijeme (kojeg ionako nemam) na prevođenje istog na hrvatski - čisto eto tako, jer mislim da bi ga što više ljudi trebalo pročitati.

o prevoditeljici

Kvalificirana za ovaj posao.


Pljuvati me za pogreške u prijevodu možete u komentarima, ili na mail:
malibrat.prevoditelj(ad)gmail.com

Sadržaj

Prvo poglavlje

Drugo poglavlje
Treće poglavlje

Četvrto poglavlje

Peto poglavlje

Šesto poglavlje

Sedmo poglavlje

Osmo poglavlje

Deveto poglavlje

Deseto poglavlje





Creative Commons License
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se