srijeda, 06.09.2006.

Nakon dosta dana...

Da, nije me bilo dugo, evo za koji dan mjesec dana. Događalo se svašta.
Puno je osoba kročilo stazama mog života, i ja sam kročila mnogim stazama života drugih ljudi.
Bilo je lijepih susreta, putovanja, učenja,... Bilo je toliko događaja i "crtica".
Evo samo jedna.

Jedno jutro na moru ustanovila sam da nemam novčanik.
Probio me znoj. Moji dokumenti, dokumenti muža-puža (jer ja to dobro čuvam nono ), nešto novca,... Pretražila sam savki kutak sobe, auta,...
Pogotovo mi nije bilo jasno kako ga nema jer sam ga prethodene večeri imala.
A ništa...već lagano odustala, tužna, tjeskobna, zabrinuta zbog svih procedura oko odjava kartica, dokumenata,...
Krenuli na doručak kad mi ususret dolazi čovjek kojega sam na plaži upoznala, djedica koji se raspričao o plinskim instalacijama, a ja ga na plaži dan prije strpljivo duuugo slušala i govorila u sebi kako ću i sama jednom biti stara i vjerojatno željna da me netko sluša o stvarima o kojima želim duuugo pričati.
Pita me djedica kako sam. Ja onako automatski velim da sam dobro, misleći kako ne moram njega opteretiti svojom jutrošnjom brigom.
On kaže: Zar ste stvarno dobro?
- Ma, zapravo i nisam...Izgubila sam...
_ ...Novčanik? -izvuče ga iz džepa.
Došlo mi je da zagrlim djedicu!!! Kako me tražio, našao, čekao...
Našao je novčanik u barici vode, na parkiralištu. Ispao mi je s krila kad sam izlazila iz auta.
Eto, kako ima poštenih ljudi.
Ima i nepoštenih, ali o njima pišu novine.

| 20:06 | Komentari (26) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.