...i moja kaplja pomaže ga tkati!

Jedan maleni dječak svakog je dana slušao kako se svađaju mama i tata.
Gledao je kako im oči sijevaju, kako ruke govore...
Tko bi sve psovke na pamet znao...
Tko bi im na kraj stao?
I, jednoga dana, maleni dječak je postao zao.

Božidar Prosenjak (iz knjige "Sijač sreće")

Neki mladi bračni par uđe u trgovinu igračkama.
Bilo je tu lutki koje se smiju i plaču, malih kuhinja i kuhinjske opreme, vozila na baterije…nikako da se odluče.
Pristupi im prodavačica, a žena rece:
- Imamo malu djevojcicu, a mi smo često odsutni od kuće; puno putujemo pa nas ponekad nema niti noću. Ubaci se i muž:
- Naša se mala rijetko smije. Rado bismo joj kupili nešto što bi je usrećilo, nešto što bi je razvedrilo kad je sama.
Razumjevši njihovu želju, prodavačica odgovori:
- Žao mi je. Mi ovdje ne prodajemo roditelje.

Hvala Tanji za priču

Buha je odlučila da se sa svojom obitelji preseli u slonovo uho. Zato je viknula: '' Gospodine slone, moja obitelj i ja namjeravamo se preseliti u tvoje uho. Mislim da je pošteno da ti dadnem tjedan dana vremena da o tome razmisliš i da me obavijestiš ako imaš što protiv toga.''
Slon, koji nije bio svjestan da buha postoji, mirno je dalje živio, a buha je, nakon što je savjesno čekala tjedan dana, predmnijevala da se slon slaže, i nastanila se u njegovu uhu.
Nakon mjesec dana gospođa buha odluči da slonovo uho nije zdravo prebivalište, i silila je muža da se isele. Gospodin buha ju je molio da ostanu još mjesec dana, kako ne bi povrijedili slona.
Naposljetku, izveo je to taktički, koliko je samo mogao:
'' Gospodine slone, namjeravamo se preseliti drugamo. Naravno, ovo nema nikakve veze s tobom, jer je tvoje uho prostrano i toplo. Moja žena želi živjeti blizu svojih prijateljica na bivoljoj nozi. Ako imaš što protiv toga da se mi odselimo, obavijesti me u roku tjedan dana.''
Slon nije ništa odgovorio, i tako je buha čiste savjesti promijenila mjesto boravka.
Svemir nije svjestan da ti postojiš. Opusti se.

Anthony de Mello

Jedna lijepa pjesma mom dragom mužu-pužu za našu prvu godišnjicu braka, danas, uz fotku s vjenčanja-detalj :-)

Kad noć bljesne svjetlošću Postanka
Kad naša mala staza postane Mliječni put
Kad Veliki Medvjed legne na krošnju masline
Kad Mjesec sjedne prijateljski za naš stol
Kad čempres odlebdi među zvijezde
Kad mi ponudiš da pijem tvoju svjetlost
Kad utoneš rukama u ponor mojih slutnji
Kad se rode zvijezde u očima krijesnica
Kad moru zastane dah,
tad čujemo disanje vremena
i bude se u nama zaboravljene riječi...

Tin Kolumbić

Na mom dvostrukom poslu odgojitelja i zdravstvenog radnika radila sam s mnogo djece zaražene virusom koji uzrokuje AIDS. Odnos koji sam uspostavila s tom osobitom djecom, meni je predstavljao pravi dar u životu. Naučila su me tako mnogo toga, ali naročito sam naučila kako se velika hrabrost može naći u najmanjim paketićima. Dopustite mi da vam ispričam priču o Tyleru.

Tyler je rođen zaražen virusom HIV-a; i majka mu je bila zaražena. Od samog početka njegova života ovisio je o lijekovima kako bi mogao preživjeti. S pet godina operativnim putem ugrađena mu je cjevčica u žilu na prsima. Ta je cjevčica bila povezana sa sisaljkom koju je nosio na leđima u maloj kutiji. Na sisaljku su bili obješeni lijekovi koji su mu kroz cjevčicu neprestano stizali u krvotok. Povremeno je također trebao dodatne količine kisika kako bi lakše disao.

Tyler se nije htio odreći ni jednog trenutka djetinjstva zbog te smrtonosne bolesti. Nije bilo neobično vidjeti ga kako se igra i trči po dvorištu noseći na leđima svoje lijekove i vukući za sobom mala kolica s bocom kisika. Svi mi koji smo poznavali Tylera, divili smo se njegovoj životnoj radosti i snazi koju mu je ona davala. Tylerova mama često ga je zadirkivala da tako brzo juri da bi ga morala obući u crveno. Tako bi ga mogla brzo uočiti, kad pogleda kroz prozor da vidi kako se igra u dvorištu.

Ta strašna bolest konačno je istrošila i mali stroj kakav je bio Tyler. Ozbiljno je obolio, a nažalost, i njegova HIV-om zaražena majka također. Kada je postalo očito da neće preživjeti, majka mu je počela govoriti o smrti. Tješila je Tylera time da će i ona umrijeti i da će se uskoro opet naći na nebu.

Nekoliko dana pred smrt Tyler me pozvao do svog bolničkog kreveta i prošaptao:
'' Uskoro bih mogao umrijeti. Ne bojim se. Kad umrem, molim te, obuci me u crveno. Mama je obećala da će i ona doći u nebo.
Kada stigne, ja ću se igrati pa hoću biti siguran da će me naći.''


Cindy Dee Holms

U malom španjolskom gradiću čovjek po imenu Jorge žestoko se posvađao sa svojim mladim sinom Pacom. Slijedećeg je dana Jorge otkrio da je Pacov krevet prazan - momak je pobjegao od kuće.
Prepun grižnje savjesti Jorge je preispitao svoju savjest i shvatio da mu je sin važniji od svega ostaloga. Jorge je otišao do poznate trgovine u središtu grada i tamo postavio veliki natpis na kojem je pisalo:
''Paco, vrati se kući. Volim te. Čekaj me ovdje sutra ujutro.''Slijedećeg jutra Jorge je otišao do trgovine gdje je našao ni manje ni više nego sedam mladića s imenom Paco koji su također pobjegli od kuće. Svi su oni odgovorili pozivu ljubavi, nadajući se da ih njihov otac zove kući širom raširenih ruku.

Alan Cohen

...Da, neprocjenjivo blago mog života su prijatelji.

(zapravo, svačijeg života)

Nema ih puno.

Zapravo, vrlo malo pravih!

Nemam puno riječi.

Sretna sam što postoje.

Hvala Ti, Bože...

Hvala i njima.

Hvala im što osjetim našu povezanost iako smo daleko!

Hvala im na tisućama riječi!

Hvala im na tisućama trenutaka šutnje!

Hvala na osmjehu i suzama.

Volim vas.

Jamie Scott je pokušavao ući u školsku momčad. Njegova mi je majka kazala da on to želi od sveg srca, ali da se ona boji da ga neće izabrati. Onoga dana kad je objavljen izbor članova, otišla sam s njom u školu po Jamija. Jamie je dotrčao do nje, a oči su mu sjajile od ponosa i uzbuđenja.

''Mama, znaš što,'' zavikao je, i izrekao one riječi koje su meni bile prava pouka:
''Izabran sam da plješćem i navijam.''
Marie Curling

Iako je Henri Matisse bio gotovo 28 godina mlađi od Augustea Renoirea, dvojica su umjetnika bili veliki prijatelji i često su bili zajedno. Kako Renoire tijekom posljednjeg desetljeća svog života nije mogao izlaziti iz kuće, Matisse ga je svakodnevno posjećivao. Renoire, gotovo paraliziran zbog artritisa, nastavio je slikati usprkos bolesti. Jednoga dana kad je Matisse vidio kako se stari slikar, koji je radio u svom ateljeu, sa svakim potezom kista bori s nesnosnim bolovima, izlanuo je:
''Auguste, zašto i dalje slikaš kad ti to donosi toliku patnju?''
Renoire je kratko odgovorio:
''Ljepota je vječna; bol je prolazna.''
I tako je, skoro do smrti, Renoire nastavio nanositi boju na platno. Jednu od svojih najpoznatijih slika, Kupačice, završio je dvije godine prije smrti, a četrnaest godina nakon što je obolio od ove teške bolesti.font>

Najbolje iz Bits & Pieces

Jedan je čovjek izgubio sjekiru na koju je posebno bio naviknut. Odmah je posumnjao da mu je sjekiru ukrao susjedov sin.
Pod tim dojmom nekoliko je dana pratio mladića i sve više se uvjeravao – jedino mu je on mogao ukrasti voljenu sjekiru. Ovako je zaključivao:
Njegov način hodanja, izgled, govor, kretnje, upravo sve ga odaje da je lopov. O tome nema sumnje.
Čisteći slučajno jarak gdje je bio gnoj, pronađe nestalu sjekiru.
Odonda iznova počne promatrati susjedova sina, koji se vladao normalno kao i uvijek. Tada prizna samomu sebi:
Njegov način hodanja, izgled, govor, kretnje, upravo sve ga odaje da je pošten i plemenit čovjek.

Lao Tse

Nije li ovo jedna od sličnih situacija u kojoj se nalazimo svaki dan? Naša mišljenja o drugima...

Kad je došla na posao, koji je već neko vrijeme honorarno obavljala, gospodu Gladis je na stolu već čekala uobičajena šalica kave. Otpila je gutljaj. Bljak!
I izraz njezina lica bio je više nego slikovit. Uto zazvoni telefon. Muški glas s druge strane žice pitao je:
- Jeste li primijetili da smo zamijenili prijašnju kavu?
- Jesam, no voljela bih da ju vratite.
- Što fali ovoj novoj?
- Preslana je.
- Kako to mislite?
- Pravi otrov!
- Ali, mnogi ljudi kažu kako je izvrsna.
- Onda oni sigurno nisu prije toga probali pravu kavu.
- Mogu li doći do vas da porazgovaramo?
- Možete, rado bih vam ju sasula u usta, pa da vidite kakva je.
- Znači, ne pristajete u našoj reklamnoj kampanji reći kako je ova kava nešto posebno?
- Dakako da je jaaako posebna. Vrlo ću rado umjesto vas reći da je kava toliko posebna da će svakome tko je proba postati od nje zlo.
- Zar je ne biste još jednom probali?
- Ma, ne bih ju još jednom ni pomirisala.

Ovo je tek epizoda američke Skrivene kamere.
U kavu je, naime, umjesto šećera bila stavljena – sol!

Druge su žrtve poslušno – hvalile kavu.

Iz knjige: A što biste vi učinili?
Majda Rijavec - Dubravka Miljkovic

Evo sam s lijeve strane u boxu stavila jednu malu anketicu, pa slobodno glasajte...

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila:
''Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima.''
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
''Skrivača? Kakva je to igra?''
''To je jedna igra'', započela je objašnjavati Ludost,
''u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik.''

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje.
Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, ionako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru.
Oprez nije htio riskirati.

''Jedan, dva, tri ...'' počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se s mukom popeo na vrh najvišeg drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.

Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe!

Laž se sakrila na kraju duge(laže, bila je na dnu oceana), a Požuda i Strast u krater vulkana.

Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

''Milijun'', zaviknula je Ludost i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena.

Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.

Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.

Od tolikog traženja Ludost je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.

Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik.
Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči. Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj. Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati kuda god ide.

U prvom razredu srednje škole nastavnik engleskoga svakom je učeniku dao popis misli i izjava koje su napisali drugi učenici, a mi smo dobili zadaću da napišemo sastav na temelju jedne od njih. Sa sedamnaest godina počela sam se pitati o mnogim stvarima pa sam odabrala izreku :
'' Pitam se zašto su stvari takve kakve jesu?''
Te sam noći u obliku priče napisala sva pitanja o životu koja su me mučila. Shvatila sam da je na mnoga od njih teško odgovoriti, dok se na neka možda uopće ne može odgovoriti. Kad sam predala zadaću, bojala sam se da ću dobiti lošu ocjenu jer nisam odgovorila na pitanje '' Pitam se zašto su stvari takve kakve jesu ?'' Nisam imala odgovor. Napisala sam samo pitanja.
Sljedećeg me dana gospodin Reynolds pozvao pred ploču i zamolio da drugim učenicima pročitam svoju priču. Dao mi je zadaću i sjeo u posljednju klupu. Učenici su se smirili kad sam počela čitati svoj sastav:

Mama, tata .... zašto?

Mama, zašto su ruže crvene?
Mama, zašto je trava zelena, a nebo plavo?
Zašto pauk ima mrežu, a ne kuću?
Tata, zašto se ne smijem igrati s tvojim alatom?
Profesore, zašto moram čitati?
Majko, zašto ne mogu ići na ples našminkanih usana?
Tata, zašto ne smijem ostati vani do ponoći? Druga djeca smiju.
Majko, zašto me mrziš?
Tata, zašto se ne sviđam momcima?
Zašto moram biti tako mršava?
Zašto moram nositi kopče za zube i naočale?
Zašto moram imati šesnaest godina?
Mama, zašto moram maturirati?
Tata, zašto moram odrasti?
Mama i tata, zašto moram umrijeti?
Mama, zašto mi češće ne pišeš?
Tata, zašto mi nedostaju stari prijatelji? T
ata, zašto me toliko voliš?
Tata, zašto me maziš? Tvoja djevojčica raste.
Mama, zašto me ne posjećuješ?
Mama, zašto je teško steći nove prijatelje?
Tata, zašto mi nedostaje dom?
Tata, zašto mi od njegova pogleda poskoči srce?
Mama, zašto mi noge drhte kad začujem njegov glas? Mama, zašto je '' biti zaljubljen '' najdivniji osjećaj na svijetu?
Tata, zašto ne voliš kad vam kažem '' starci ''?
Majko, zašto malo dijete tako čvrsto hvata moj prst?
Majko, zašto oni moraju odrasti?
Tata, zašto oni moraju umrijeti?
Zašto će mene morati zvati '' baka ''?
Mama, tata, zašto ste me morali ostaviti?
Trebam vas!
Zašto prolazi moja mladost?
Zašto se na mom licu ocrtava svaki osmijeh koji sam podarila prijatelju ili neznancu?
Zašto moja kosa ima srebrni sjaj?
Zašto mi ruke drhte kad se sagnem ubrati cvijet?
Bože, zašto su ruže crvene?

Po završetku priče moj se pogled sreo s pogledom gospodina Reynoldsa i tad sam vidjela kako mu suza polagano klizi niz obraz. Tada sam shvatila da se život ne sastoji samo od odgovora koje dobivamo već i od pitanja koja postavljamo.
Christy Carter Koski