...i moja kaplja pomaže ga tkati!

Slika govori tisuću riječi!
Sad smo u 15.-tom tjednu, a na slici je bio 13.-ti.
Mališ-ica je duga 6,9 cm i zbog toga je ova slika toliko, bar za mene, fascinantna jer se sve lijepo vidi!

Da, nije me na blogu bilo 90 dana! Punih, "puncatih"- nadodala bi djeca!
Štošta se događalo, ali i događa. Ipak, neka konstanta je tu.

Radno, ljubljeno,...

Danas sam bila na rubu suza u razredu!
4.razred je pisao zahvalu Bogu.
Zadatak je bio napisati pet zahvala.
Sve su bile tako prekrasne,ali ove izdvajam:

- Hvala Ti Bože što sanjam lijepe snove!

- Hvala Ti Bože što sam još dijete!

- Hvala ti Bože što sam se jutros probudio živ!

Još nešto neobično- neki dan je netko od četvrtaša napisao kao pravo djeteta:

DJECA IMAJU PRAVO BITI ŠKAKLJIKAVA!

svima koje dugo nisam posjetila, a ostavljali su svoje porukice!

Da, znala sam nekoć na latinskom ovu izreku.
Sada mi nije važno znati ju jer ju proživljavam iz dana u dan od kada je počela škola.
Strašno malo vremena imam za sebe, i to mi nedostaje-iako je sve ono što radim sve ove dane vrtlog mene i erupcija nutarnjega...
Što reći?
Guši me papirologija, koja je s HNOS-om izbila poput nekog pubertetskog prištića, i nikako da je se riješim. A rekoše da je neće biti...

Kreativnost je na vrhuncu, ali me nazaduje tijelo koje signalizira podočnjacima, malaksalošću, ...
Stišću me neki rokovi volontiranja, ne javljam se mom dragom najboljem prijatelju Dekiju (Nadam se da čitaš, svaki dan si mi u mislima ), ...

Ipak, pored svega, uživam u plodovima rada- bar ih tako doživljavam-licima djece kad radimo svašta-nešto što već radimo na satima, vesele me njihove pripreme za sate, komentari na nastavi,...veseli me djetinja vjera i vizija svijeta.
Uživam u sitnim trenutcima s mužom-pužom.Lijepo je imati ga uza se.

Ipak,sve to ide uz Njegovu pomoć.

Nisam bila na blogovima dragih ljudi koji se javljaju...Doći ću...
Šaljem vam blagoslov i pozdrav...
Nedostaju mi ove blogerske sfere.

Da, nije me bilo dugo, evo za koji dan mjesec dana. Događalo se svašta.
Puno je osoba kročilo stazama mog života, i ja sam kročila mnogim stazama života drugih ljudi.
Bilo je lijepih susreta, putovanja, učenja,... Bilo je toliko događaja i "crtica".
Evo samo jedna.
Jedno jutro na moru ustanovila sam da nemam novčanik.
Probio me znoj. Moji dokumenti, dokumenti muža-puža (jer ja to dobro čuvam ), nešto novca,... Pretražila sam savki kutak sobe, auta,...
Pogotovo mi nije bilo jasno kako ga nema jer sam ga prethodene večeri imala.
A ništa...već lagano odustala, tužna, tjeskobna, zabrinuta zbog svih procedura oko odjava kartica, dokumenata,...
Krenuli na doručak kad mi ususret dolazi čovjek kojega sam na plaži upoznala, djedica koji se raspričao o plinskim instalacijama, a ja ga na plaži dan prije strpljivo duuugo slušala i govorila u sebi kako ću i sama jednom biti stara i vjerojatno željna da me netko sluša o stvarima o kojima želim duuugo pričati.
Pita me djedica kako sam. Ja onako automatski velim da sam dobro, misleći kako ne moram njega opteretiti svojom jutrošnjom brigom.
On kaže: Zar ste stvarno dobro?
- Ma, zapravo i nisam...Izgubila sam...
_ ...Novčanik? -izvuče ga iz džepa.
Došlo mi je da zagrlim djedicu!!! Kako me tražio, našao, čekao...
Našao je novčanik u barici vode, na parkiralištu. Ispao mi je s krila kad sam izlazila iz auta.
Eto, kako ima poštenih ljudi.
Ima i nepoštenih, ali o njima pišu novine.

Idemo malo odmarati, promjeniti klimu na desetak dana,...a vama za odmor ostavljam fotografije iz mog amaterskog opusa...
Ako Bog da, čujemo se kad se vratimo...

JATO DIVLJIH GUSAKA LETI U OBLIKU SLOVA "V". MAŠUĆI KRILIMA SVAKA PTICA STVARA UZGON I TAKO POMAŽE PTICI KOJA LETI IZA NJE. DOK GUSKE LETE ZAJEDNO, DOMET LETENJA JE 71 % VEĆI NEGO KADA JEDNA PTICA LETI SAMA.
LJUDI KOJI IMAJU ISTI CILJ I SMISAO ZA ZAJEDNICU MOGU MNOGO LAKŠE I BRŽE DOSPJETI TAMO KAMO SU SE UPUTILI UPRAVO ZATO ŠTO JEDNI DRUGIMA PRUŽAJU PODRŠKU I POVJERENJE.

KADA DIVLJA GUSKA NAPUSTI FORMACIJU, ODMAH OSJETI TEŽINU I OTPOR, PA SE BRZO VRAĆA NATRAG KAKO BI SE KORISTILA PREDNOSTIMA UZGONA PTICE ISPRED SEBE.
IMAMO LI BAREM TOLIKO RAZBORA KOLIKO GA IMAJU GUSKE, OSTAT ĆEMO U FORMACIJI S ONIMA KOJI IDU U ONOM SMJERU U KOJEM I MI ŽELIMO IĆI I PRIHVATIT ĆEMO NJIHOVU POMOĆ KAO ŠTO ĆEMO JE I SAMI PRUŽITI.

KAD SE GUSKA NA ČELU JATA UMORI, VRAĆA SE NA BILO KOJE MJESTO U FORMACIJI, A DRUGA GUSKA PREUZIMA ČELNO MJESTO.
PRIHVATIMO ČINJENICU PREMA KOJOJ ĆE SVATKO DOĆI NA RED DA RADI TEŽAK POSAO I DA VOĐENJE MORAMO DIJELITI MEĐUSOBNO - JER KOD LJUDI, KAO I KOD GUSAKA, POSTOJI MEĐUOVISNOST.

GUSKA KOJA LETI U ZAČELJU POVREMENO SE GLASA KAKO BI OHRABRILA ONE SPRIJEDA DA ODRŽE KONSTANTNU BRZINU.
BUDIMO SIGURNI DA JE NAŠE GLASANJE IZ POSLJEDNJIH REDOVA OHRABRUJUĆE, A NE NEKAKVO DRUKČIJE .

AKO SE NEKA GUSKA IZ FORMACIJE RAZBOLI, OZLIJEDI ILI BUDE POGOĐENA, DRUGE DVIJE GUSKE ĆE IZIĆI IZ TE FORMACIJE I SLIJEDITI JE KAKO BI JOJ POMOGLE I ZAŠTITILE JE. ONE OSTAJU S NJOM SVE DOK ONA NIJE SPOSOBNA PONOVNO POLETJETI ILI DOK NE UGINE. TEK SE TADA DAJU NA PUT, LETE SAME ILI SE PRIKLJUČUJU DRUGOJ FORMACIJI.
IMAMO LI BAREM TOLIKO RAZBORA KOLIKO GA IMAJU I GUSKE, I MI ĆEMO - KAD SMO U NEVOLJI - OSTATI JEDNI UZ DRUGE, KAO ŠTO UVIJEK OSTAJEMO KAD NAM JE LAKO I LIJEPO.

Kako je lako podlegnuti predrasudama i stereotipima.
Jučer sam bila u svatovima, ne kao uzvanica, nego u ulozi fotografa (radim po potrebi za jedan foto studio još od srednje škole). Fotograf i kamerman najčešće sjede za stolom (stolićem) predviđenim za njih i svirače ili bend. Tako smo i mi jučer. Ovaj put bend nešto drugačiji na prvi pogled. I taj prvi pogled većini koja je kraj nas prolazila bijaše ugodan. Pa, i meni je odmah u oči upala djevojka «savršena» tijela, iskvarcana, duuuge crne kose, manikiranih noktiju na rukama i nogama, umjetne trepavice, i klasična (evo stereotipa već) crna odjeća uz zlatne ili srebrne detalje. Prvo što mi je palo na pamet, onako iskreno, bilo je- Narodnjaci, užas! Ma gdje su ovu samo našli? U Čačku?
Narodnjaci su druga tema, i o ukusima se ne raspravlja, ali eto- moj probavni sustav je dovoljno jak da ih probavi tek u ovakvim radnim situacijama (iako mi nisu odbojni one neke starije pjesme, i sevdalinke koje nikako nisu narodnjaci).
Sviraju oni, od Lepe Brene do ovih svih Cica- Mica. (Ljudi sline i samo gledaju u nju- «pevaljku»- kako zovu pjevačice narodne glazbe ovdje.)
I napokon pauza kada se darivaju mladenci.
I mi se upoznamo s «pevaljkom».
I ja shvatih da je tako draga i pametna, iz polsatnog razgovora.
Radi na radiju, a vikendima plaću podeblja pjevanjem.
Nismo ulazile u daljnje diskusije, ali sam sama sa sobom razgovarala dok sam se vozila jutros iz svatova…
Kako je lako nekoga staviti «pod kapu» stereotipa…staviti u ladice!
Kako je lako o sebi misliti da sam astereotipna i ne stavljam ljude u kalupe, a evo noćas sam ukalupila «pevaljku».
Nije više «pevaljka», i neće niti jedna za mene više biti ta riječ i taj izgled.
Ime joj je Renata.

Je li vam se dogodilo da se u trgovinama ljudi ophode s vama lijepo ili ružno ovisno o izgledu?
Meni se evo jučer to dogodilo, i muž mi je bio svjedok-napokon, jer kad bih mu do sada govorila o takvim razlikama u ponašanju-mislio je da je slučajnost i da mi se čini.
Priča ide ovako;
Imendan, muž-puž-da obraduje svoju ženicu predloži da odemo u parfumeriju i da si kupim omiljeni parfem ili neki po izboru (A kad ih volim…).
Bili smo u šetnji, japanke, kosa u rep (ja, ne muž-puž), ni trunke šminke (opet ja, a ni muž-puž :-D) lanene hlače,…onako casual.
Ulazimo, žena od svojih četrdesetak nas odmjeri, dobardanizvolite-reče u komadu.
Zanimaju me ženski parfemi…(tu me prekine)
Imamo od 30 kn, ako vas zanimaju, Tricia, Shock, …i još neki «naši» koje ne podcjenjujem, ali ona-parfumerijska žena- ni da bi bacila pogled na vitrinu s onim malo više po mom ukusu.
Kad je izrecitirala parfeme do sedamdesetak kuna buldog-facom (dakle, ni trunke smješka ili prijaznosti) pogledala me i rekla: To je to!
Sad ja: Zanima me incanto (da, piše se malim slovom), Salvatorea Ferragama.
Kad ono, odjednom- odjelo pretjerane i usiljene ljubaznosti krasilo je parfumerijsku ženu. Brzo je nabacila najširi osmjeh,topila se i skakala na svaki moj izrečeni naziv parfema,…
Zar je izgled uistinu onaj koji odlučuje kako se netko ponaša prema nama?
Zar nas «roba» koju kupujemo svrstava u red onih prema kojima su ljubazni ili neljubazni?
Vjerujem da svatko ima ovakvih primjera,…nekad ih vidimo, i zabole nas, a nekad zažmirimo na te stvari.
Mene je jučer dotaklo…

Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i
darovao mi nesto malo zivota, iskoristio bi ovo vrijeme
najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o cemu razmisljam, ali sasvim
sigurno bih porazmislio o svemu sto kazem. Cijenio bi
stvari prema njihovom znacenju, a ne prema njihovoj
vrijednosti. Spavao bih malo, vise bih sanjao, znam da
svaku minutu sa zatvorenim ocima gubimo 60 sekundi
svjetla. Hodao bi kad se drugi zaustave, budio bi se kad
drugi spavaju.

Kad bi mi Bog darovao mrvicu zivota, obukao bi se
jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajuci ne samo
svoje tijelo, ali i svoju dusu. Uvjeravao bih ljude, kako
se varaju, kad misle da se u starosti nije moguce
zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato sto izbjegavaju
ljubav!

Djeci bi napravio krila, ali uzeo bi im ih dok se ne
naucit ce letjeti. Starijim osobama bi kazao da smrt ne
dolazi zajedno sa staroscu vec s napustenoscu. Toliko
stvari bi se naucio od vas, ljudi...

Naucio sam da svi zele zivjeti na vrhu
planine, zaboravljajuci da se istinska sreca skriva u
samom nacinu penjanja na vrh. Naucio sam da kad
novorođeno dijete uhvati svojom malom rucicom ocev
prst, drzi ga zauvijek. Naucio sam da covjek ima pravo
gledati na drugoga odozgor samo onda kad mu hoce
pomoci da bi se podignuo.

Toliko je stvari sto sam se od vas mogao nauciti, ali u
stvarnosti nemam bas puno od toga, jer kad me polegnu u
grob, necu vise zivjeti.

Govori uvijek sto osjetis, a cini sto mislis. Kad bi
znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snazno
bi te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti
tvojim anđelom cuvarom. Kad bi znao da su to posljednje
minut! e sto te vidim, rekao bih ti 'ljubim te' i ne bi
glupo pretpostavljao da to znas.

Uvijek ima nekakvo sutra i zivot nam daje mogucnost
uciniti dobro djelo, ali ako se varam i danas je sve
sto mi ostaje, htio bih ti reci da te veoma ljubim.
Sutra nema nitko zagarantirano-niti mladi, niti
stari. Mozda danas posljednji put promatras te koje
volis. Zato nemoj vagati, ucini to danas, jer ako se
pokaze da sutrasnji dan ne docekas, zaliti ces za
danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan
osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im
prenio posljednje zelje.

Budi stalno blizu tih koje volis, govori im na glas kako
ih trebas, kako ih ljubis i budi prema njima dobar; nađi
vremena reci im 'zao mi je','oprosti','molim
te','hvala' i sve ostale rijeci ljubavi koje
poznajes. Nitko nece pamtiti tvoje skrivene misli. Zato
moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao
izraziti. Pokazi svojim prijateljima i bliznjima kako
s! u ti veoma potrebni.

GABRIEL GARCIA MARQUEZ, istaknuti 74-godisnji
kolumbijski pisac, autor, dobitnik Nobelove nagrade,
boluje od raka.
Povukao se iz javnog zivota, a svojim prijateljima poslao je pismo, koje se siri internetom.

Isus, koji boravi u internatu Sv. Filip, vraća se u Nazaret i donosi dačku knjižicu s ocjenama za drugo tromjesečje. One baš nisu dobre. Njegova ih je majka pročitala i ništa nije rekla, pohranjujući sve to u svome srcu. Ali, ostaje najteže: treba je pokazati Josipu.

Matematika: ništa ne zna, osim množiti (tj. umnožavati) kruhove i ribe. Nije čak savladao niti zbrajanje: tvrdi da su njegov Otac i On jedno (čine jedno).

Pisanje:nikad sa sobom nema pribora. Zato je prisiljen pisati po pijesku.

Kemija: ne izvodi tražene eksperimente. Čim mu se okrenu leđa, on pretvara vodu u vino kako bi nasmijao svoje drugove.

Sport: umjesto da, kao svi ostali, nauči plivati, on hoda po vodi.

Usmeno izražavanje: ima velike teškoće sa jasnim govorom. Uvijek se izražava u parabolama.

Red: pogubio je sve svoje stvari u internatu. Bez srama izjavljuje da nema čak ni kamen kojeg bi koristio kao jastuk.

Ponašanje: izražena tendencija da posjećuje strance, sirotinju, gubavce.

Josip je kazao samome sebi da to uistinu tako dalje više ne može, te da mora poduzeti mjere: “Dobro, mali moj Isuse, budući da je tome tako, možeš prekrižiti (učiniti križ nad) uskršnjim praznicima.”

Mali Benjamin sjeo je za stol da napiše dragom Bogu pismo u kojem ga moli da mu podari sestricu. Pismo je počeo ovako:

Dragi Bože, bio sam veoma dobar ...

Stao je, razmislio. Ne, Bog mi neće povjerovati. Zgužvao je papir, bacio ga i počeo ponovno:

Dragi Bože, uglavnom sam bio dobar ...

Opet je stao usred rečenice. Opet je počeo razmišljati.
Boga to neće dirnuti. Zgužvao je pismo i bacio ga u koš.
Potom je Benjamin otišao u kupaonicu, i s držača uzeo veliki frotirski ručnik. Odnio ga je u dnevnu sobu i brižno ga raširio na kauču. Izravnao je sve nabore. Zatim je pošao do kamina i s njegovog okvira veoma oprezno skinuo kip Majke Božje. Često je vidio i gledao kako majka brižljivo briše prašinu s kipa. Više puta su mu roditelji kazali da kip smije gledati, ali ga ne smije dirati.
Sada ga je uzeo sa svom dužnom pažnjom.
Benjamin je nježno položio kip nasred ručnika i brižno ga zamotao. Potom je sve omotao gumenom vrpcom i donio na stol. Zatim je uzeo još jedan list papira i počeo Bogu pisati treće pismo. Glasilo je ovako:

Dragi Bože, želiš li ponovno vidjeti svoju majku ...

Izvadak iz knjige
"Moments for Mothers"

Jučer slušam u Dnevniku o nemarnosti liječnika u Petrovoj prošle godine, što je bio uzrok smrtnosti bebe N.N. Kažu da će dobiti zatvorsku kaznu od 5-7 godina.
I kaže mi na to muž-puž: "A abortusi se mogu legalno raditi za jeftine novce i nikom ništa!"
Da, stvarno je to neobično.
Okružena sam s nekoliko parova koji žele djecu, a ništa...
I opet s toliko mnogobrojnih obitelji u kojima često vlada kaos zanemarenosti i obiteljskog nesklada.
(Istina, poznajem prekrasnu obitelj s 12 ili sad već 13 djece, koji su uistinu prekrasni, voljeni, zbrinuti, lijepi, uredni...jednostavno-prekrasno odgojeni, svi aktivni u župi, čitaju, pjevaju, Frama,...)
Ne znam što me čeka.
Hvata me opasno majčinska faza.
A valjda je i vrijeme. ;-)

Ne, nije ovo naslov pjesme A.B.Šimića, tek neka moja refleksija na smrt.
Što me ponukalo na tu temu? Dvije sahrane u posljednja dva dana.
Istina, ne najbližih, ali ljudi koji su na bilo koji način bliski s onima s kojima sam ja bliska.
Smrt i ja upoznale smo se kad mi je umrla baka. Kraj lipnja, tik pred moj rođendan, usred ispitnog roka, na Petrovo. Baka, čije ime nosim, a kažu i da sam likom na nju nije dugo bolovala. Ipak, zamišljala sam ju u svom životu kad odrastem i računala na nju još koju godinu.
Tad sam i prvi put vidjela tatu da plače…
Kad je umro dida,četiri godine poslije, žalila sam za satima i danima kad nisam s njim više kartala, igrala šah, sjedila pod lozom, slušala kako priča na francuskom i pokušava me naučiti koju riječ.
Često ih se sjetim.
Sjetim se didina mirisa i bakinog smjeha.
Sjetim se didine čvrste ruke i bakinih kolača.
Sjetim se…
Još je dosta suosjećanja izrečeno poslije njihove smrti.
Sve češće i češće.
Čitala sam kod Jergovića jednu priču koja otprilike ide ovako;
Na jednom obiteljskom ručku Jergovićev ujak se srdio što njije ponio fotoaparat jer je htio ovjekovječiti susret bake sa svom djecom i unucima. Napokon su nekako našli kod nekoga fotoaparat i fotografirali se svi skupa.
Zapravo su htjeli imati baku na slici jer je nekako logično da će ona prva umrijeti…
Međutim, kako u životu često nema logike, dogodilo se to da je u nesreći smrtno nastradala ujakova petnaestogodišnja kćer Vesna.
A na fotografiji držala je ruku na bakinom ramenu…

Možda Bog želi da sretnemo nekoliko pogrešnih ljudi prije nego sretnemo onu pravu osobu,
tako da kad ju napokon sretnemo budemo svjesni
koliko moramo biti zahvalni na tom daru.

Kada se vrata sreće zatvore, otvore se druga,
ali često tako dugo gledamo u zatvorena vrata
da ne primjećujemo ona koja su nam se otvorila.

Najbolja vrsta prijatelja je ona s kojima možete
sjediti cijelu večer ne progovorivši ni riječi,
a kad odlazite osjećate se kao je to bio
najbolji razgovor u životu.
...
Potrebna je samo minuta da vam se netko svidi,
sat da vam se zaljubite, dan da nekoga zavolite,
ali potreban je cijeli život da zaboravite.
...
Ne idite za izgledom - može zavarati.
Ne idite za bogatstvom – može nestati.
Idite za onim tko vas čini radosnim,
jer treba samo jedan osmjeh da uljepša loš dan.
...
Najsretniji ljudi nisu oni koji imaju ono što je najbolje,
već oni koji najbolje iskoriste ono što imaju.

Danas je za mene neslužbeno završila školska godinica jer je sjedničenje, papirologija i slično gotovo. No, već sada počinju pripreme za novu školsku godinu koja će biti u znaku HNOS-a -Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda.

- Jeste li upoznati s HNOS-om?
- Imate li već iskustava s radom po HNOS-u?
- Kakva su vaša iskustva sa školom i radom iste?
- Što treba mijenjati?
- Što je dobro?
- Vjeronauk? Kritike- dobre i loše?

Sve ovo pitam jer "skidam" anketicu iz boxa. Bila je tu oko mjesec dana, a rezultati su sljedeći:

100%= 32 glasačka klika ;-)

53% misli da uspjeh na kraju školske godine ovisi o učitelji i nastavniku zajedno.
28% misli da uspjeh na kraju školske godine ovisi o učeniku i njegovu radu.
19% misli da uspjeh na kraju školske godine ovisi o mitu koje primaju nastavnici.
0% misli da uspjeh na kraju školske godine ovisi o molitvi.
0& misli da uspjeh na kraju školske godine ovisi o nastavniku i njegovu načinu rada.

...Što reći, danas mi je tek 26.godina!
I baš je lijepo imati ih toliko!
Daljine me vuku...
Ljubim...
Ljubljena...
Hvala Bože!

Dužnost bez ljubavi rađa mrzovoljom.
Odgovornost bez ljubavi rađa bezobzirnošću.
Pravednost bez ljubavi rađa okrutnošću.
Odgoj bez ljubavi rađa protivljenjem.
Mudrost bez ljubavi rađa lukavošću.
Ljubaznost bez ljubavi rađa licemjerjem.
Red bez ljubavi rađa sitničavošću.
Iskustvo bez ljubavi rađa napuhanošću.
Moć bez ljubavi rađa nasiljem.
Poštenje bez ljubavi rađa ohološću.
Posjedovanje bez ljubavi rađa škrtošću.
Vjera bez ljubavi rađa fatalizmom.Život bez ljubavi jest besmislen.

D.Rost i J.Machalke

Jedan maleni dječak svakog je dana slušao kako se svađaju mama i tata.
Gledao je kako im oči sijevaju, kako ruke govore...
Tko bi sve psovke na pamet znao...
Tko bi im na kraj stao?
I, jednoga dana, maleni dječak je postao zao.

Božidar Prosenjak (iz knjige "Sijač sreće")