Dnevnik nestajanja http://blog.dnevnik.hr/dnevniknestajanja

četvrtak, 24.12.2009.

Antony Hegarty & Boy George - Happy Christmas, War Is Over

24.12.2009. u 07:38 • 3 KomentaraPrint#^

The World Won't Listen

Čitajući popise najboljih glazbenih izdanja na internetu (često i prenesene preglede različitih publikacija) uočavam izostanak ili marginalizaciju albuma The Crying Light skupine Antony and the Johnsons.
Iako se radi o najkompleksnijem radu u opusu izvođača, čini mi se da je odgovor u samoj prirodi ovog djela. Rekao bih da je problem (iako mi se, govoreći o umjetnosti Antonyja Hegartyja, to čini vrlinom) u prekoračenju žanrovskih okvira pop & rock zvuka i svojevrsnoj simbiozi s umjetnošću klasične glazbe.
Čak i Grizzly Bear s najnovijim albumom Veckatimest (koliko god ostali dosljedni vlastitim istraživanjima i ludizmu) mogu biti fino uklopljeni u kontekst radiofonijske reprodukcije, dok se svijet albuma The Crying Light, osobito nakon vrlo prihvaćenog I am a Bird Now, čini sve udaljenijim otokom u odnosu na šarolikost suvremenog pop rock okruženja.
Iako je početkom godine u jednom broju britanskog glazbenog mjesečnika Uncut bio proglašen albumom mjeseca, nema ga u pregledu Uncutovih 50 najboljih albuma u 2009.
Zato se na pouzdanoj Pitchforkovoj listi 50 najboljih nalazi na 16. mjestu, dok je na popisima i Uncuta i Pitchforka trijumfirao zadnji rad Animal Collectiva, Merriweather Post Pavilion. U pregledu meni drugog zanimljivog sajta, tinymixtapes.com, The Crying Light zasjeo je na 50. mjesto.



Prenosim komentar s pitchfork.com:
"Watching Kazuo onstage," writes Yoshito Ohno, the son of the pioneering Butoh dancer Kazuo Ohno, who's pictured on the cover of Antony and the Johnson's third LP, The Crying Light, "we tend to miss such fleeting facial expressions, as more often than not we're captivated by his movements." The same holds for listening to Antony Hegarty. His radiant, amorphous voice and the transgender identity of which he's so often sung tend to dominate commentary. So often with Hegarty, the intricacies are overlooked for the obvious-- a big, gay, histrionic singer telling us about it all in a startlingly soulful feminine air.
But The Crying Light-- the first album Hegarty wrote outside of the queer New York art circles in which he was once an underground impresario-- deserves to alter that dialogue. Pained but hopeful, Hegarty expands his reach as a thinker and writer, examining his relationship to a wounded world and to abandoned images of masculinity. His interactions-- with his family, his environment, a lover, a friend-- serve as the old solipsism's stand-in. Extravagant but exact, the backing ensemble meets Antony's ambition with touches of rock and soul bravado and, more importantly, subtlety beneath the surface. The Crying Light tells its story in repeated, obsessive listens. In doing so, it sests that Hegarty has a lot left to say. --Grayson Currin

24.12.2009. u 07:37 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 17.12.2009.

Za snježno popodne...

Radiohead - Karma Police (live)





17.12.2009. u 14:21 • 5 KomentaraPrint#^

srijeda, 16.12.2009.

H. G., četvrti put ili Loveći vidom



Sinoć, tek negdje pred 19 sati, kasneći zbog cesta zametenih snijegom, pojavio se pred vratima dostavljač Overseas Expressa, donijevši mi žutu omotnicu Superknjižare s upravo objavljenom knjigom Hervea Guiberta, Citomegalovirus - Bolnički dnevnik. Četvrta je to knjiga ovoga pisca objavljena na hrvatskom.
Pojavljivanje djela nekih autora, a posredovanih prijevodom, autora poput Bernharda, Agote Kristof, Pascala Quignarda, Annie Ernaux (...), pravi su mali događaji, literarne svetkovine. Jedno ime povezuje neke od prijevoda spomenutih pisaca - Zlatko Wurzberg. Pamtim tekst jedne druge knjige Hervea Guiberta, Lud za Vincentom, prepoznatljivog spoja gotovo poetske, nimalo hinjene suptilnosti s jednostavnim kazivanjem u tonu govorenog jezika.
Citomegalovirus je tanka knjiga u kojoj autor dnevničkim gestama evidentira svakodnevicu provedenoj u bolničkoj sobi. Krhki zapisi premreženi brojnim bjelinama, otisak teksta koji blijedi (doslovno) prema kraju knjige. Djelo pisca koji se ne udvara čitatelju, s rečenicama-meandrima što se poput loza otrovnog bršljana prostiru kroz nastajući (i nestajući) tekst.
Proza iz čijih nas utora zabljesnu ona mala prosvjetljenja zakopana u tkivu svagdana, o čemu tako kristalno jasno piše Virginia Woolf u jednom pasusu To the Lighthouse.

16.12.2009. u 23:32 • 0 KomentaraPrint#^

Knjige u 2009.



Agota Kristof: Velika bilježnica / Dokaz / Treća Laž (Novela Media, Zagreb; preveli: Zlatko Wurzberg i Saša Sirovec)

Roland Barthes: Mitologije (Naklada Pelago, Zagreb; prevela Morana Čale)

Herve Guibert: Citomegalovirus. Bolnički dnevnik (Domino, Zagreb; preveo Zlatko Wurzberg)

Paul Auster: Čovjek u tami (Novela Media, Zagreb; preveo Marko Maras)

Per Petterson: Kleta reko vremena (Geopoetika, Beograd; prevela Jelena Loma)

Velimir Grgić: Seks i smrt u japanskoj kulturi (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb)

John Banville: Knjiga dokaza (Novela Media, Zagreb; preveo Marko Maras)

Tom Rob Smith: Dijete 44 (Novela Media, Zagreb; prevela Kristina Saywell)

David Albahari: Snežni čovek (Europapress Holding, Zagreb)

Bora Ćosić: Zapadno od raja (Profil International, Zagreb)

Tony Duvert: Dnevnik nedolžneža (ŠKUC, Ljubljana; preveo Brane Mozetič)

Guillaume Dustan: Močnejše od mene (ŠKUC, Ljubljana; preveo Brane Mozetič)

16.12.2009. u 15:51 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 10.12.2009.

Tea Benčić Rimay (6. XII. 1956. - 9. XII. 2009.)

*

Tei

i trn u jeziku nekog
basnopisca odvede te
u kasni sat na stranice
posvećene šutnjama što
omamljuju snomoricom.
ponese te k inju i
zvjezdanim stazama,
onkraj mile pustoline,
gdje jecaje povezuješ
nitima od mjesečine.

10.12.2009. u 18:56 • 4 KomentaraPrint#^

nedjelja, 06.12.2009.

Of Time and the City (režija: Terence Davies, 2008., trajanje: 72 minute)



O, vi zlaćane maglice prošlosti, vi uljepšavate i najneznatnije stvari! (Michel Tournier)

At 15, I saw Dirk Bogarde in Victim and discovered something entirely different. (Terence Davies)

U neki sitni noćni sat, kada nesanica čini sobu svojim tamnim, usporenim teritorijem, vadiš iz jedne kutije gotovo zaboravljene izreske, novinskim tiskom reproducirane fotografije čije se krhko tijelo pretvara u hitinske listove. (...)
U takvom duhu promiču prizori filma Of Time and the City iz kojega se povlači redatelj, ustupivši prostor autoru literarnih namjera. Tijekom filma slušamo monolog, gotovo recital, Terencea Daviesa, koji izgovara stihove (P. B. Shelley, Ch. Marlowe, Sir W. Raleigh, T. S. Eliot, E. Dickinson) i rečenice što zvuče poput dnevničkih zapisaka.
Soundtrack čine ulomci iz djela Mahlera, Sibeliusa, Brucknera…, autorovih omiljenih kompozitora.
Liverpool 50ih i 60ih godina 20. stoljeća.
Proteklost koja je gledatelju predočena prizorima zaustavljenim fotografskim aparatom, onovremenim filmskim sekvencama ili kinematografskim novostima iz svakodnevice puka. Slike monumentalne poslijeratne novogradnje, opustošene od ljudi, podsjećaju na postapokaliptičnu scenografiju filmova Dannyja Boylea (28 Days Later).
Povremeno bivaju reproducirani i glasovi radijskih spikera.
Davies evocira odrastanje obilježeno prostorom u kojemu se vonj katolicizma podizao do nebesa (Thomas Bernhard), komentirajući suptilnom ironijom obrede monarhije i crkve (But not before the opening of the Metropolitan Cathedral of Christ the King, inaugurated by Cardinal Heenan in his brand new frock - the Vatican's response to Schiaparelli.), sve do gotovo ispuštenog uzdaha olakšanja, s komentarom o oslobađanju od utjecaja Majke Crkve (As far as I knew, Holy Mother Church still wanted me. But I no longer wanted her.)
Of Time and the City filmski je esej, poetski monolog o vremenu i gradu koji su neumitno otišli u nepovrat.
Ostaju tragovi. Sjećanje, poneka fotografija, novinski izresci čiji se prah trusi kroz prste, u nepovrat.



There is a time for the evening under starlight; a time for the evening under lamplight; the evening with the photograph album. Love is most nearly itself when here and now cease to matter. I said to my soul, be still and accept this, my chanson d'amour for all that has passed.
But where, oh, where are you the Liverpool I knew and loved? Where have you gone without me? And now I'm an alien in my own land. "O Tempora o mores.' Oh, the times, oh, the fashions.
(Terence Davies)

06.12.2009. u 20:34 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 05.12.2009.

Najbolji albumi u 2009.

Godina na izmaku. Pogledom prelazim policom s CD-ima, folderima na računalu… Glazba koja je obilježila 2009., ono što preostaje iza proteklih dvanaest mjeseci…
Izdvajam nekoliko albuma.



Antony and the Johnsons – The Crying Light

Iako se bavi globalnim temama (povijest Zemlje, opstanak i perspektive suvremene civilizacije i prirodnog okoliša…) ovo je dosad najintimniji album Antonyja Hegartyja i njegove male ekipe glazbenika. Djelo koje izmiče žanrovskim određenjima, više ulazeći u teritorij tzv. ozbiljne glazbe nego pripadajući dijelom suvremene pop-rock menažerije. Slušanje The Crying Light (i ostalih Antonyjevih albuma, EP-ja) približava se transcendentalnom iskustvu.

Scott Matthew - There Is An Ocean That Divides

Drugi studijski album najtužnijeg trubadura suvremene glazbe stilski se ne razlikuje od debuta iz 2007. Slušajući, primjerice, pjesme White Horse ili Wolverine, može se pomisliti kako su to zadnji izdisaji pred odlazak s ovoga svijeta. Pjesme za kraj zimskog dana, dok iz tamne sobe promatrate pojavljivanje prvih večernjih svjetala na ulici.

Hecuba – Paradise

Duet iz Los Angelesa ne opterećuje se žanrovskim samoodređenjima. Album koji priziva electro zvuk 80ih, jednako suvereno živi i na rubovima freak folk-scene (jedan od onih kojemu Isabelle Albuquerque i Jon Beasley upućuju svoje zahvale je i Devendra Banhart). Zaigrano putovanje toplim zakutcima noćnih klubova, uz prelistavanje pohabanih monografija o grčkoj umjetnosti.

Grizzly Bear – Veckatimest

Ono što je In Rainbows u opusu Radiohead, to je treći album skupine Grizzly Bear za njihov mali, ali izniman niz. Nakon preslušavanja albuma Yellow House prije tri godine, postali su mi jedan od dva-tri najdraža suvremena benda. Zvuk koji izaziva neobjašnjivu lavinu tople nostalgije. Mogu sasvim lijepo zamisliti ove momke kako pokraj kamina ispijaju čaj s rumom, čitajući Salingera ili Barthesove eseje.

Bat for Lashes – Two Suns

Kao kad uđete u kuću čiji su prozori zastrti slojevima zavjesa, od najčudesnijih brokatnih tkanina do moljcima izjedenih koprena s početka 20. stoljeća… Sobe su ispunjene različitim komadima antiknih drangulija. Penjete se drvenim stubištem… Iz potkrovlja dopire glazba koja vas mami na igru skrivača, otkrivanja, pogađanja. Ukratko, Natasha Khan stvara svijet koji nalikuje noći najdubljeg sna, u kojemu iz dionica čiste ugode prelazite u one kada vas strah tjera na buđenje. Preporuka: kupiti Special Edition.

Kings of Convenience - Declaration of Depedence

Kako i sama fotografija na coveru CD-a poručuje, ovo je nepretenciozan, nježan album na kojemu Erlend Řye i Eirik Glambćk Bře, prolazeći poznatim mjestima ili prelistavajući albume sa prethodnih ljeta snimljenim polaroidima, razgovaraju o nekim davnim, a sada dalekim licima, o trenucima čiste sreće, sada dijelovima prošlosti… Jedno fino sjećanje na ljetne večeri uz more, savršen soundtrack za zimske večeri u toplini polumračne sobe.

V. A. - Dark Was the Night

Priznajem, ovu dvostruku kompilaciju kupio sam motiviran trima pjesmama: I Was Young When I Left Home (Antony with Bryce Dessner), Train Song (Feist and Ben Gibbard) i Feeling Good (My Brightest Diamond). No, preslušavanjem oba CD-a, shvatio sam da je u ovoj kolekciji malo pjesama koje ću preskočiti. Usporedivo, dakle, s kutijama čokoladnih delicija u kojima uz one otprije omiljene, otkrijete da je zapravo čitavo pakiranje ispunjeno izvorima čistog užitka. Dark Was the Night pravi je kompendij suvremene indie scene, vrijedan usporedbe sa sada već mitskim kompilacijama poput Golden Apples of the Sun ili The Enlightened Family: A Collection of Lost Songs.

Ostali albumi:

Tiny Vipers - Life On Earth



Wild Beasts – Two Dancers



Espers – III



Marc Almond - Orpheus In Exile. Songs Of Vadim Kozin



Yoko Ono Plastic Ono Band - Between My Head And The Sky



The Hidden Cameras – Origin/Orphan



Jeremy Jay – Slow Dance



Doveman – The Conformist



Chris Garneau – El Radio



Castanets - Texas Rose, The Thaw And The Beasts



Piano Magic – Ovations



Brett Anderson - Slow Attack



Volcano Choir - Unmap



Animal Collective - Merriweather Post Pavilion



Dirty Projectors - Bitte Orca


05.12.2009. u 10:58 • 2 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se