dnevniknestajanja

nedjelja, 11.10.2009.

Danilo Kiš (1935. - 1989. - 2009.)

S pisanjem Danila Kiša upoznao sam se u 18. godini, na samom kraju faze srednjoškolskog upijanja riječi i slika koje nas znaju tako dugoročno obilježiti, ili pak odvesti nekim stranputicama kojih postanemo svjesni tek mnogo kasnije. Knjiga preko koje sam zakoračio u njegov prostor pisanja bila je Bašta, pepeo. Ubrzo se pojavilo i prvo BIGZ-ovo džepno izdanje, s fotografijom požutjelog lišća na naslovnici.
Ono što me privuklo daljnjim čitanjima ove, ali i odvelo na staze drugih piščevih djela, jest ljepota Kišova jezika, rečenice. Rasterećen od svega suvišnog, s naglaskom na evocirajućoj čaroliji književnosti, najčešće. Upravo ovo čitalačko iskustvo usmjerilo me da u godinama koje su slijedile, kroz tumaranja Bibliotekom, tragam i primjećujem izraz, znatno više nego same obrise priče.
Čaroliju druženja s Baštom, pepelom prenosio sam na vlastite šetnje šumom, prirodom. Potom, prva razmišljanja o pisanju.
Za nekoliko dana bit će dvadeset godina od odlaska Danila Kiša.
Jutros, jesenja kiša. U cd-plejeru kompilacija Dark Was the Night.
Odlazak do kioska po primjerak Novog lista čiji je tjedni prilog za kulturu Mediteran u cijelosti ispunjen tekstovima o Kišu.