dnevniknestajanja

ponedjeljak, 27.07.2009.

prema jutru, prvom

***

miris kozje krvi nadire uz stazu sve
zarasliju djetinjim sjećanjem ove male
kule od modrog papira uzdižu se nad
krajolik nekih početaka što izmiču
pod slojem lišća opet govorim o maskama
čija je bjelina zasljepljujuća nama djeci
maske opne od spaljenih kostiju
mrtve zemlje na kapcima zapešćima
dodir po dodir suhi premaz onih prstiju
pod čijim govorom nijemost postaje jezik
što buja fijucima vjetra i brežuljci
obrasli vinogradima ono selo bijele
gljive jutarnje uz tragove kopitonoge
otiske kako ti miris dima otvara
nosnice kako prenosiš zemljani trag
u pustolinu papira i spokoja kakvo
dijete pod grmovima cvatovima
bez imena mirisa uz zid koji će
se srušiti sanja staze skrivene u
crni dio šume pod krilom najvlažnijim
da ti toplina poput sićušne nastambe
otkrije pouku o tijelu žudnji drvenastom
dodiru vrelog popodneva a trag
koje ptice bilja pisma usmjeruje
tvoj hod u taj topli mrak u kojem
postaješ moj jedini jezik pismo
nećeš ni vidjeti ako ti koža
ne oćuti hitinske košuljice što
se ruše s grana zelenilo im kao
pjesma o smrti začinje drevni poj
uh to je već nestajanje dani tragovi
izgubljena i ponovno pronađena
toplina kasnog ljeta zrak je gust
crtam mislim ovo je pismo
ovo je priča o koracima
do nakraj šume pomisliš
sve je u tim zasjenjenim pregibima
jedno kraljevstvo skrovitosti
kakvo se ukazuje djetetu u sjaju
i slavi poželi otrgnuti granu tog
puzajućeg bilja bezimenog i svezati
šumu za svoje tijelo lice uroniti u mrak
topao kao gnijezdo slušaš šum
u vlastitoj glavi poput potoka u proljeće
sve će potopiti i onaj modri cvijet čije
latice su kao meso pod zubima
pucketaju i vatra ima takav
zvuk riječima se pokrivam
u toplinu sve tišu