Dnevnik nestajanja http://blog.dnevnik.hr/dnevniknestajanja

nedjelja, 07.02.2010.

Kritika i istina

(uz knjigu: Nenad Ivić, Napulj i druga imaginarna mjesta, Gordogan, Zagreb, 2009.)

U nekim, za proizvode Kulture sretnijim vremenima, knjiga poput Ivićeve potakla bi temate u književnoj periodici, o njoj bi se razgovaralo na televizijskim okruglim stolovima.
Zamalo pet stotina stranica opsežan ukoričen je jedan čitalački kompendij, u kojemu se spajaju širina i kritičnost. Poštovanje iskazano Tekstovima, bez podilaženja osrednjosti.
Čitanje ove knjige ogleda povlaštena je šetnja od antike prema suvremenosti.
Karakteriziraju je ponajprije okrenutost francuskoj književnosti (Barthes, Yourcenar, Verne, Genet...) kao i diskretno, no nimalo nesigurno preispitivanje kriterija kritičkoga pisanja u kontekstu suvremene hrvatske literature.
Tako će poneka djela na hrvatskom jeziku autoru biti poligonom za predstavljanje mediokritetskih spisateljskih gesti.
(''Naši autori me većinom razočaravaju, jednostavno zato što je riječ o, ukratko, lošoj književnosti. Oni nikada ne izdrže prosudbu napravljenu nakon iskustva jedne ozbiljne ili velike književnosti.'', iz intervjua na web stranici dnevnikulturni.info)

07.02.2010. u 12:15 • 5 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 11.01.2010.

Elfriede i Thomas.

Tijekom čitanja romana Izgnanici Elfriede Jelinek (Die Ausgesperrten; izdanje beogradske kuće Paideia, prijevod Biljane Golubović, 2009.) pravim pauze i tragam za intervjuima sa spisateljicom rasutim nepreglednim internetskim poljima.
U jednom razgovoru (svojedobno tiskanom u dvotjedniku Zarez) govori o Bernhardu:
''Bernhard je, doduše, bio muzikalan autor, prema mojem mišljenju više ritmičan autor nego autor koji je riječima oponašao prirodne zvukove. To je titranje sinusa. A moja je pretpostavka da Bernhard stvara ovisnost, jer je kod njega riječ o proznome ritmu, što bi se u lirici moglo nazvati prozodijom koja čovjeka tjera da u stranom ritmu diše zajedno s njom. Bernhard je bio govornik koji je bez prekida mogao govoriti dvanaest sati - sve dok se ljudi nisu srušili od iscrpljenosti. Iščitavanje i istovremeno izgovaranje tih tirada u glavi stvara jednu vrstu ovisnog ponašanja, čovjek počinje disati drukčijim ritmom od vlastita. To izaziva lagani trans.''
Prošle godine, u razdoblju koje je trajalo možda šesti mjeseci (od kasne jeseni do proljeća) čitao sam gotovo isključivo Bernhardove knjige. Ustajao sam noću, za nesanica, i posezao za Podrumom, Starim majstorima, Uzrokom, Betonom... Često bih se vraćao i iznova prolazio već pročitanim ulomcima. Iskustvo čitanja Bernhardovih proza, kao i u velikoj mjeri tekstova Elfriede Jelinek, smatram stanjem žuđenog čitalačkog mazohizma. Tijelo čitača upija ritam tijela teksta i predaje se transu. To je hod prostorijama na čijim zidovima boje žbuke i nema slika no onih koje i same izviru i stapaju se sa surovošću ne-boje zidova.



Fotografija No. 11 (4. I. 2010.)

11.01.2010. u 18:04 • 3 KomentaraPrint#^

nedjelja, 10.01.2010.

Nico - Das Lied vom einsamen Mädchen (live)

10.01.2010. u 09:18 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 09.01.2010.

Pisati... Šutnjom.



Prije svoje posljednje knjige, C'est tout (To je sve), objavljene 1995., godinu prije smrti, Marguerite Duras također u knjižici nevelika obima pojavljuje se 1993. s pet testamentarnih eseja objedinjenih iza naslova Écrire (Pisati).
Sam uvodni tekst (Pisati), koji pokriva i najveći prostor knjige, svojim stilom podsjeća na tekstove iz jedne starije knjige Durasove, La Vie matérielle (1987.).
Pisanje u ritmu disanja, ostavljanje zapisa kao svjedočenja o vlastitim spisateljskim šutnjama, stvaranje literature i kada se odustaje od pisanja. Autorica čiji stil jest upravo odbacivanje maske stila, ona M. D. čije pismo iz kasne faze postaje tekst sazdan od krhotina, bjelina, užarenih i često neopozivih rečenica.
Početak jedne knjige odjekuje u sjenovitim sobama čitanja:
''Poznajem vas oduvijek. Svi kažu da ste u mladosti bili lijepi, došao sam vam reći da ste meni sada ljepši nego kad ste bili mladi, manje mi se sviđalo vaše lice mlade žene od ovog sadašnjega, opustošenog.'' (L'Amant, 1984., prev. I. Šafranek)
Jedan je pjesnik nedavno rekao kako se grozi debelih knjiga. U duhu citata, rekao bih da Durasovu nalazim tek u tanjenju njenoga pisma, nadomak šutnje.


09.01.2010. u 14:09 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 24.12.2009.

Antony Hegarty & Boy George - Happy Christmas, War Is Over

24.12.2009. u 07:38 • 3 KomentaraPrint#^

The World Won't Listen

Čitajući popise najboljih glazbenih izdanja na internetu (često i prenesene preglede različitih publikacija) uočavam izostanak ili marginalizaciju albuma The Crying Light skupine Antony and the Johnsons.
Iako se radi o najkompleksnijem radu u opusu izvođača, čini mi se da je odgovor u samoj prirodi ovog djela. Rekao bih da je problem (iako mi se, govoreći o umjetnosti Antonyja Hegartyja, to čini vrlinom) u prekoračenju žanrovskih okvira pop & rock zvuka i svojevrsnoj simbiozi s umjetnošću klasične glazbe.
Čak i Grizzly Bear s najnovijim albumom Veckatimest (koliko god ostali dosljedni vlastitim istraživanjima i ludizmu) mogu biti fino uklopljeni u kontekst radiofonijske reprodukcije, dok se svijet albuma The Crying Light, osobito nakon vrlo prihvaćenog I am a Bird Now, čini sve udaljenijim otokom u odnosu na šarolikost suvremenog pop rock okruženja.
Iako je početkom godine u jednom broju britanskog glazbenog mjesečnika Uncut bio proglašen albumom mjeseca, nema ga u pregledu Uncutovih 50 najboljih albuma u 2009.
Zato se na pouzdanoj Pitchforkovoj listi 50 najboljih nalazi na 16. mjestu, dok je na popisima i Uncuta i Pitchforka trijumfirao zadnji rad Animal Collectiva, Merriweather Post Pavilion. U pregledu meni drugog zanimljivog sajta, tinymixtapes.com, The Crying Light zasjeo je na 50. mjesto.



Prenosim komentar s pitchfork.com:
"Watching Kazuo onstage," writes Yoshito Ohno, the son of the pioneering Butoh dancer Kazuo Ohno, who's pictured on the cover of Antony and the Johnson's third LP, The Crying Light, "we tend to miss such fleeting facial expressions, as more often than not we're captivated by his movements." The same holds for listening to Antony Hegarty. His radiant, amorphous voice and the transgender identity of which he's so often sung tend to dominate commentary. So often with Hegarty, the intricacies are overlooked for the obvious-- a big, gay, histrionic singer telling us about it all in a startlingly soulful feminine air.
But The Crying Light-- the first album Hegarty wrote outside of the queer New York art circles in which he was once an underground impresario-- deserves to alter that dialogue. Pained but hopeful, Hegarty expands his reach as a thinker and writer, examining his relationship to a wounded world and to abandoned images of masculinity. His interactions-- with his family, his environment, a lover, a friend-- serve as the old solipsism's stand-in. Extravagant but exact, the backing ensemble meets Antony's ambition with touches of rock and soul bravado and, more importantly, subtlety beneath the surface. The Crying Light tells its story in repeated, obsessive listens. In doing so, it sests that Hegarty has a lot left to say. --Grayson Currin

24.12.2009. u 07:37 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 17.12.2009.

Za snježno popodne...

Radiohead - Karma Police (live)





17.12.2009. u 14:21 • 5 KomentaraPrint#^

srijeda, 16.12.2009.

H. G., četvrti put ili Loveći vidom



Sinoć, tek negdje pred 19 sati, kasneći zbog cesta zametenih snijegom, pojavio se pred vratima dostavljač Overseas Expressa, donijevši mi žutu omotnicu Superknjižare s upravo objavljenom knjigom Hervea Guiberta, Citomegalovirus - Bolnički dnevnik. Četvrta je to knjiga ovoga pisca objavljena na hrvatskom.
Pojavljivanje djela nekih autora, a posredovanih prijevodom, autora poput Bernharda, Agote Kristof, Pascala Quignarda, Annie Ernaux (...), pravi su mali događaji, literarne svetkovine. Jedno ime povezuje neke od prijevoda spomenutih pisaca - Zlatko Wurzberg. Pamtim tekst jedne druge knjige Hervea Guiberta, Lud za Vincentom, prepoznatljivog spoja gotovo poetske, nimalo hinjene suptilnosti s jednostavnim kazivanjem u tonu govorenog jezika.
Citomegalovirus je tanka knjiga u kojoj autor dnevničkim gestama evidentira svakodnevicu provedenoj u bolničkoj sobi. Krhki zapisi premreženi brojnim bjelinama, otisak teksta koji blijedi (doslovno) prema kraju knjige. Djelo pisca koji se ne udvara čitatelju, s rečenicama-meandrima što se poput loza otrovnog bršljana prostiru kroz nastajući (i nestajući) tekst.
Proza iz čijih nas utora zabljesnu ona mala prosvjetljenja zakopana u tkivu svagdana, o čemu tako kristalno jasno piše Virginia Woolf u jednom pasusu To the Lighthouse.

16.12.2009. u 23:32 • 0 KomentaraPrint#^

Knjige u 2009.



Agota Kristof: Velika bilježnica / Dokaz / Treća Laž (Novela Media, Zagreb; preveli: Zlatko Wurzberg i Saša Sirovec)

Roland Barthes: Mitologije (Naklada Pelago, Zagreb; prevela Morana Čale)

Herve Guibert: Citomegalovirus. Bolnički dnevnik (Domino, Zagreb; preveo Zlatko Wurzberg)

Paul Auster: Čovjek u tami (Novela Media, Zagreb; preveo Marko Maras)

Per Petterson: Kleta reko vremena (Geopoetika, Beograd; prevela Jelena Loma)

Velimir Grgić: Seks i smrt u japanskoj kulturi (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb)

John Banville: Knjiga dokaza (Novela Media, Zagreb; preveo Marko Maras)

Tom Rob Smith: Dijete 44 (Novela Media, Zagreb; prevela Kristina Saywell)

David Albahari: Snežni čovek (Europapress Holding, Zagreb)

Bora Ćosić: Zapadno od raja (Profil International, Zagreb)

Tony Duvert: Dnevnik nedolžneža (ŠKUC, Ljubljana; preveo Brane Mozetič)

Guillaume Dustan: Močnejše od mene (ŠKUC, Ljubljana; preveo Brane Mozetič)

16.12.2009. u 15:51 • 1 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se