Dnevnik JR

utorak, 30.01.2018.

Jutro


Zimsko jutro u mom kvartu.

30.01.2018. u 18:15 • 8 KomentaraPrint#

subota, 27.01.2018.

Last Ceremony

Ima jedan film koji me je baš snažno dotakao, iako sam ga pogledala, jako davno - „Man on the Moon“. Bez zadrške mogla bih ga svrstati u jedan od najboljih filmova koje sam pogledala ikada, a kao pravi filmoljubac, pogledala sam ih mnogo. Film je malo „pomaknut“ (vjerojatno mi se zato i svidio). Autobiografska je to priča koja prati život američkog (anti)komičara Andya Kaufmana.

Nedavni post blogera „Dijalozi“ - „Obleka za smrt“ podsjetio me na taj film, a prošli tjedan i sama sam prisustvovala jednoj oproštajnoj ceremoniji na zagrebačkom krematoriju koja me je potakla na promišljanje o tom našem zadnjem trenutku bivanja na ovom svijetu.

Smrt je pojava o kojoj nerado pričamo, trudimo se ne razmišljati o njoj i svaku nadošlu misao guramo pod tepih kao da se nas ne tiče, iako je smrt jedina pojava u našim životima čija je manifestacija izvjesna i neupitna.

Zašto nam je priča o smrti toliki tabu? Bojimo li se?

Naravno da se bojimo. Samo luđak se ne bi bojao nepoznatog i neizvjesnog. No, mene više od tog straha muči jedna druga činjenica, a to je da će se Zemlja nastavit vrtjeti istom putanjom kao i dosad te svijet nastavit furat dalje po svom nekom ritmu, a mene više neće biti u njemu. I neće to biti neka prevelika šteta za svijet, ali, biti će to golema, nenadoknadiva šteta za mene.

Zašto?

Zato što zasigurno dotad (kada god to bilo) neću stići napraviti i iskusiti sve ono što želim. Neću stići zagrliti i izljubiti sve one koje volim. Neću stići izgovoriti ili napisati sve one riječi koje želim podijeliti s drugima. Zasigurno neću stići iskusiti sva ona iskustva koja još želim udahnuti, jer koliko god vremena na ovom svijetu imala, uvijek će, za sva čudesa koja mi isti nudi, tog vremena (meni) biti premalo.

Iz tih razloga, za mene, priča o smrti nije priča o kraju, već suprotno, priča je to o životu. Onog kojeg još uvijek imamo, sada. Ona je za mene podsjetnik na to koliko je svaki trenutak važan i koliko nam je upravo „vrijeme“ najoskudniji resurs s kojim u životu raspolažemo, iako nam se (varljivo) čini kako imamo svo vrijeme ovog svijeta pa svoja, razna „djelovanja“ vrlo često odgađamo za neki „pogodniji“ trenutak (a kojeg možda više neće biti).

I sad da se vratim na Andya Kaufmana. Zašto me je taj film toliko dirnuo te kakve veze on ima s ovim mojim postom? Cijela poruka koju film prenosi može se pronaći u sceni „oproštajne ceremonije“ u kojoj Andy pjeva onima koji ostaju: „The world is such a wonderful place to wander through“

Svijet je čudesno mjesto

27.01.2018. u 12:35 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 24.01.2018.

Nima Splita do Splita

U ovom, deprastom, never ending mjesecu, u kojem su noći duge, a ono malo dana što preostaje nakon osam sati ureda, otužno je i sivo, dopao me, neplanirano, put u toplije (i vedrije) krajeve. Ulovih komadić mora. I to ne bilo kojeg.



Puno i previše je vremena prošlo od mog zadnjeg posjeta ovom, najvećem, dalmatinskom biseru i priznajem, iznova me oduševio svojom ljepotom.















Kažu da galebarenje više nije IN, tj. da je isto poprimilo, modernije i suptilnije metode djelovanja, no, imala sam se prilike iz prve ruke uvjeriti da je isto i danas itekako aktualno duž prelijepe splitske rive.











Uživajući u šetnjama, moru i zalasku sunca te promatrajući ljude kako se opušteno i lagano kreću ulicama Splita pokušavala sam i sama otpustiti grč u sebi koji je produkt života u jednoj urbanoj ludnici poput Zagreba. Ali, bezuspješno. Previše je to nakupljenih otrova užurbanog stila života da bi ih čovjek tek tako lako otpustio u svega par dana odmaka. Pitam se jesu li ljudi koji žive u manjim sredinama (osobito oni uz more) uopće svjesni tog divnog benefita opuštenijeg i mirnijeg životnog ritma?















Iako Dalmatinci naizgled djeluju opušteno poznato je da su to ljudi snažnog temperamenta. Na jedan poseban način imala sam se prilike uvjeriti i u to. Energija s kojom sam se susrela na tribinama Spaladium arene za vrijeme rukometnih tekmi, bila je jednostavno, fantazmagorična. Bio je to doživljaj za cjeloživotno pamćenje.

Hvala ti Splite, u svakom pogledu!









24.01.2018. u 20:07 • 21 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (4)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (6)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (3)
Prosinac 2017 (3)
Studeni 2017 (1)
Srpanj 2015 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Promišljanja jedne razvedenice o životu, ljubavi i ljudima,,,

Linkovi