Dnevnik JR

subota, 30.12.2017.

Sretno!





Čvrstog sam i tvrdoglavog uvjerenja kako je, poput Ljubavi i Sreća stvar osobnog izbora.

Stoga vam, draga blogerska ekipo, od srca želim da upravo Sreća bude vaš prvi izbor u 2018-toj!

Ionako će nam se za pokvarit raspoloženje, uvijek pronaći pokoji (dobro)namjernik pa čemu da si ga onda kvarimo i sami.


Sretnooo s odabirom:-))))))

30.12.2017. u 14:07 • 22 KomentaraPrint#

petak, 22.12.2017.

Božićna čarolija



Iako mi je shoppingiranje zadnja aktivnost na listi stvari u kojima uživam, kao i svi, ovih dana jurcala sam po centrima pribavljajući sve potrebno za blagdanski stol te kupujući simbolične darove za najbliže. Cilj mi je bio obaviti sve do nedjelje kako bih što manje na Badnjak opterećivala one koji su prisiljeni raditi toga dana (pa kad već moraju raditi barem da se što manje umaraju, radi mene).

Volim božićne blagdane. Iako dijelim mišljenje onih koji tvrde da se generalno Božiću promijenilo lice i svrha, smatram da se isto promijenilo samo onima koji su dozvolili da marketinška mašinerija utječe na njih.

Ja, danas, kao što sam to činila i kao dijete, uz svoje roditelje, Božić slavim na isti način i sa istim postavkama u srcu.

I na tome sam zahvalna svojim roditeljima. Uspjeli su ugraditi u mene ono lijepo od Božića, a priznajem, milo mi je u srcu kada vidim da sam to isto ja uspjela ugraditi i u svoju djecu.

A što je to lijepo od Božića?

Lijepo je što se toga dana cijela obitelj, zajedno, okupi oko blagdanskog stola. Nažalost, obitelj smo koja je rashitana po cijeloj Lijepoj Našoj (hvala Bogu zasad nas nema po bijelom svijetu) pa se uglavnom uspijevamo okupiti za zajedničkim stolom tek za blagdane. Iako se jako volimo i kada nisu blagdani.

Ljepota zajedništva je najsnažniji simbol mog Božića. Bilo da se radi o onom koje duboko osjećam prilikom kićenja bora, uz božićne pjesme i mirisne kolače u društvu svojih najmilijih, ili o onom koje osjećam uz svoje kolege s kojima na kraju radnog dana, uoči blagdana, nazdravim ili u onom kada sa svojim prijateljima pripremam božićnu humanitarku.

Čarolija Božića posebna je i ne nalazim ju niti u jednom drugom danu u godini iako sve svoje ljude i svoj život jednako snažno volim i preostalih 364 dana.

I zato dragim blogerima i svim svojim čitateljima šaljem dašak te čarolije i želim sretne, ugodne i (u srcu) mirne blagdane.

22.12.2017. u 07:57 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.12.2017.

Hodogram jedne bolesti



Bolnice su, svima nama, vjerojatno, zadnje mjesto na ovome svijetu, na kojem želimo biti. Ali, ponekad nas život, uglavnom, bez najave, skrene na taj, nemili put, koji je, i kad su najblaže tegobe u pitanju, neugodan.

Imala sam nedavno jednu takvu sekvencu u životu, vrlo nezgodnu, ali hvala Bogu, benignu.

Zahvalna sam i na tome što sam u bolnicu morala samo tri puta. Jednom na hitnu, jednom na pregled i jednom na kontrolu. Hitna pomoć u našim bolnicama je sve, samo ne hitna. Čekanje, od najmanje šest sati, razboli i zdravog čovjeka pa je suvišno isticati kako isto djeluje na nekog tko je bolestan. Ali, nema čovjek tu puno izbora, osobito ako nema love za privatnika ili eventualno spasonosno poznanstvo. Šutiš, čekaš i moliš se da s tvojim zdravljem nije ništa strašno.

Specijalistički pregledi po bolnicama također su jedna posebna,(ne)humana priča sa složenim hodogramom, koji bi, s varijacijama na temu, išao ovako nekako:

S povješću bolesti koju ti izda hitna, odlaziš svom liječniku opće prakse. On ti temeljem iste izdaje uputnicu za specijalistu. Naručuješ se (ja za to koristim web). Dobijaš termin pregleda, ako si dobre sreće, za mjesec-dva, iako si ti bolestan sada i nalaziš se na bolovanju te ti hitno treba prava dijagnoza kako bi što prije krenuo s liječenjem i bio što kraće na bolovanju (ne samo radi svog poslodavca, nego i radi svog džepa). Kada "nekako" dođeš do tog prvog pregleda kod dr.specijaliste on te naravno, uputi na neku dodatnu specijalističku pretragu za koju ti ponovno treba uputnica liječnika opće prakse i za koju se ponovno trebaš naručiti. I onda idemo ispočetka: odlaziš svom dr.opće prakse, čekaš kod njega, u najboljem slučaju, samo sat vremena, dobijaš uputnicu, naručuješ se za pregled, dobijaš termin za mjesec dana (sretan si, jer je u pitanju samo mjesec dana). Taj dan izlaziš s posla u 10.15 jer si naručen u 11, dolaziš u bolnicu 30 minuta ranije, sretan jer stižeš i prije vremena. A onda HLADAN TUŠ!

Umjesto da odeš direktno do ordinacije u kojoj si naručen, na hodniku nailaziš na barikadu u vidu šaltera za prijem. Isti ima i redomat. Nadobudno uzimaš broj na kojem piše:



Pomisliš: "Ma dobro, ide to sigurno brzo te nonšalantno baciš pogled na display kad, u nevjerici skužiš da na njemu blinkaju sljedeći brojevi:



Tada ti na pamet padne, vrlo optimistična misao: "Pa ja sam naručena u 11. Možda ne moram čekati u redu. Upitaš ljude koji čekaju, jesu li i oni naručeni i da li naručeni trebaju uopće ovdje čekati?" Na tvoje duboko razočaranje, ljudi oko tebe odgovaraju: "Svi smo naručeni." U trenu se poistovjećuješ s njihovim jadom, bezizlaznošću i apatijom.

Ništa ti nije jasno. Kako ćeš stići u 11 na pregled kad ti barem dva sata treba da prođeš ovu, prvu, barikadu. A došao si pola sata ranije i nisi uzeo slobodan dan jer si se, nadobudno, mislio vratiti na posao, a bolovanje za to cjelodnevno kampiranje u bolnici, doktorica opće prakse, ti zasigurno ne bi niti dala.

Kako bi priča završila da sam morala čekati na svoj broj iz redomata, ne znam. Jer dogodilo se nešto nepredvidivo i nesvakidašnje. Nešto što je utabanu, bolesnu matricu izbacilo iz tračnica. Prišao mi je jedan stariji gospodin i pružao mi papirić, rekavši: "Gospođo, slučajno su mi izašla dva broja kada sam stisnuo redomat. Evo Vam jedan. Doći ćete prije na red".
I došla sam prije. Zapravo došla sam odmah na red, jer već sljedeći broj je bio moj.

Da sam čekala svoj red, vjerojatno bih propustila svoj termin u 11. Ne znam što bi se tada dogodilo. Da li bi me doktorica primila s dva sata zakašnjenja, iako ja nisam kasnila. Pojma nemam. Samo znam da su ovakve postavke zdravstvenog sustava nakaradne. Iste ne, samo da su na rubu zdrave pameti, nego, kada pogledaš sve te jadne, bolesne ljude, kako se pate po bolničkim čekaonicama, dođe ti da zaplačeš. I ne možeš da se ne upitaš: Gdje je nestala humanost? U kojem se to hodniku administrativne bešćutnosti, ista izgubila?









04.12.2017. u 19:10 • 15 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (3)
Prosinac 2017 (3)
Studeni 2017 (1)
Srpanj 2015 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Promišljanja jedne razvedenice o životu, ljubavi i ljudima,,,

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se