Dnevnik jedne razvedenice

nedjelja, 19.11.2017.

Ubojstvo s predumišljajem

Dugo sam odgađala polaganje vozačkog i položila na kraju vrlo kasno, tam negdje u ranim tridesetima. Iako je potreba za tom vrstom slobode koju auto daje postojala i puno ranije, izbjegavala sam sjesti za volan, sve dok voda nije došla do grla pa odgađanje više nije bilo opcija.

Na pitanje, koje su mi, često postavljali: Zašto tu korisnu i u današnjem, užurbanom stilu života, izrazito potrebnu vještinu izbjegavam savladati, teško mi je bilo dati jednoznačan odgovor jer isti je bio puno složeniji od onog, tipa: „Ne da mi se“, „Ne treba mi“ i sl.

A pravi razlog (koji je nadošao zrelošću) ležao je u nečem, o čemu mnogi, prilikom sjedanja u automobil, možda uopće ne razmišljaju, a mislim da bi trebali. Najvjernije bih ga mogla okarakterizirati kao "Izbjegavanje preuzimanja odgovornosti“. I koliko god bi se to nekome moglo učiniti smješnim, kukavičkim i luzerskim – ja na to, jednostavno, tada nisam bila spremna.

Koja je to odgovornost koju sam, koliko god je to bilo moguće, pokušavala izbjeći?

Radilo se o preuzimanju odgovornosti za tuđi život.

Sjedanjem u automobil i upravljanjem tom mašinom koja teži najmanje 1 tonu, u uvjetima užurbanog stila života, gdje ponekad, pod utjecajem stresa, ne znaš tko ti glavu nosi, htjeli mi to ili ne, pretvaramo se u potencijalne ubojice.

Nažalost, osim „običnih potencijalnih ubojica“ (pritom mislim na sve one koji sjedaju za volan i vožnji pristupaju s dužnom pažnjom, poštujući pravila, koristeći intuiciju, razmišljajući unaprijed, pazeći pritom kako na svoju vožnju, tako i na vožnju ostalih vozača, ali i pješaka) u prometu sudjeluju i one "potencijalne ubojice" kojima bih, bez imalo zadrške pripisala „predumišljaj“.

U njih bih ubrojila sve one, koji si daju za pravo vjerovati da su iznad života. To su svi oni nepromišljeni, samoživi i bahati pojedinci koji nabijaju gas tamo gdje gasu nije mjesto, sjedaju za volan alkoholizirani, oni koji mobiteliraju u vožnji, ne staju na pješačkom, bezumno pretiču u zavoju ili preko pune crte, ulijeću u „škarice“, igrajući se pritom Bogova, slijepo vjerujući svojoj (varljivoj) moći i moći mašine koju ganjaju.

I jedini način da se takvima stane na kraj, su paprene novčane, ali i zatvorske kazne, jer, takvi, drugi jezik jednostavno ne razumiju. Međutim, već nebrojeno puta imali smo prilike vidjeti na koji način (ne)funkcionira naš sustav kažnjavanja što uvelike izaziva ozbiljan razlog za brigu. Dok se stvari u sustavu ozbiljnije ne promjene, svi mi, kao sudionici u prometu, ostajemo na milost i nemilost tim neodgovornim, bahatim pojedincima i njihovoj suludoj igri gospodara života i smrti. A upravo smrti, je, na našim cestama, svakim danom, sve više.






19.11.2017. u 12:51 • 17 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Promišljanja jedne razvedenice o životu, ljubavi i ljudima,,,

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se