Dan bez automobila
Tražeći nešto drugo, naletio sam na jedan svoj stari tekst, kolumnu iz časopisa EVO, objavljenu prije podosta godina.Smrznuo sam se čitajući je, ne zato što je zazimilo (a jest), nego podsjećajući se koliko sam, nažalost, bio u pravu i koliko tek mogu očekivati daljnje obistinjavanje napisanog...
Pa evo...
Stjecajem okolnosti, ovomjesečnu kolumnu pišem upravo na zlokobni datum, 22. rujna. Zašto bi taj datum trebao biti zlokoban? Svakako ne zato što zvuči kao logičan nastavak 11. rujna i neki bi zloguki prorok mogao očekivati da se baš danas dogodi neki novi veliki teroristički napad. Zlokoban je, za mene, zato što se danas obilježava Europski dan bez automobila, nominalno časna i hvalevrijedna akcija, no istovremeno i ideja iza koje stoje neke nimalo mi simpatične i drage sile. Zanimljivo je kako sam u medijima naišao na mnogo više obavijesti o odvijanju dana bez automobila, nego o obilježavanju svjetskog dana borbe protiv nasilja nad ženama, koji pada na isti dan. Izgleda da je prosječnom uredniku vijesti bliža ideja o tome da ostavi auto u garaži, pješke ode do birtije i onda fino doma navečer izlema suprugu za laku noć od toga da s njom u ljubavnoj idili uz cvrkut ptičica s autom pođe na piknik u kakav ekološki rezervat ili park prirode. Na neko od onih mjesta gdje se podozrivo, ispod oka, kao i u centrima gradova, gleda na te zle metalne kutije koje proširuju ozonsku rupu i smetaju penzionerima koji su se, eto, nakon dvadeset i osam godina sreli upravo nasred pješačkog prijelaza i sad bi se htjeli lijepo pospominjati, pa im nije jasno zašto neki idiot tako sumanuto pritišće trubu dok oni laprdaju o zajedničkim uspomenama sa sindikalnih izleta na Kozaru i Sutjesku, veselo mašući cekerima punima jutrošnjeg špeceraja dok stvaraju nepotreban prometni čep koji se proteže niz četiri bloka.
Da se razumijemo, iza ideje o danu bez automobila stoje naoko hvalevrijedne zamisli o zajednicama budućnosti u kojima će ljudi raditi i moći nabaviti sve potrepštine unutar kratkih relacija, pa im automobili neće ni biti potrebni. Dakle, otprilike kao u naseobinama kmetova za vrijeme feudalizma... Do pojave automobila svako je putovanje, pa makar i u deset kilometara udaljeno drugo selo, bila svojevrsna avantura. Danas je, iako ne mogu reći da mi u neku ruku ne nedostaje taj tračak avanture i faktora nepoznatog, putovanje postalo način života. Postoje, naravno, pojedinci, vrlo mnogo njih, koji zadovoljavaju svoje potrebe unutar malih zajednica i koji si organiziraju živote tako da nikada, ako baš ne moraju, ne napuštaju svoje selo, otok, gradić, kvart... Upoznao sam mnogo takvih i u principu imam negativnije mišljenje o njima nego o onima koji putuju. Ne računam ovdje, dakako one, koji zbog nekog objektivnog hendikepa (fizičke, financijske ili neke treće prirode) ne mogu putovati, pa to čine u mislima, mašti, putem Interneta, knjiga... Govorim o onima koji se plaše putovanja i svega izvan vlastitih malih svjetova, koji odahnu kada se vrate u svoju kuću, ulicu, kvart, grad, pa čak i državu. To su ljudi kojima u idealno po njih posloženom svijetu automobili uopće ne bi trebali. Užasnut sam idejom da ti ljudi malih radijusa kretanja i s njima povezanih malih pogleda na svijet zavladaju tim istim svijetom, nimalo nerealnom mogućnošću da u ne tako dalekoj budućnosti ograničenja kretanja postanu mnogo veća nego što su danas. Dijelom zbog mjesta kamo se više neće moći odlaziti automobilima, no još u mnogo većoj mjeri kroz porast cijena prijevoza i gubitak slobodnog vremena u bešćutnom kapitalizmu sutrašnjice. Da, plašim se da bi putovanja mogla postati luksuz, već danas mi se čini mnogo težim nego prije samo nekoliko godina iz čista mira odlučiti se sjesti u auto i nekamo odvesti radi vožnje same, ili razgledavanja prirode, nekih lokacija do kojih ne bih nikada došao u svijetu bez automobila.
Ova litanija, naravno, ne znači da sam protiv izbacivanja automobila iz centra grada i stvaranja pješačkih zona: to je neminovnost svijeta u kojem se milijun ljudi gura u prostor čija je osnovna infrastruktura prije stoljeća ili dva bila zamišljena za njih nekoliko tisuća. Ipak, uočavam da me pješačka gužva, automobilska gužva, skupoća povremenog javnog prijevoza i parkiranja neumitno sve više otuđuju od centra Zagreba. Danas me se, ma koliko oduvijek tvrdio da mrzim planinarenje, može vidjeti na Sljemenu, jer uživam i u vožnji do vrha i u šetnjama pustim predjelima, posebice kad se čovjek odmakne od onih nekoliko standardnih planinarskih staza. Dan s automobilom, koji mi omogućuje dolazak do mjesta gdje ću moći mirno i dugo šetati bez automobila, pa se opet njime vratiti do mjesta gdje su mi krevet, odjeća i higijenske potrepštine (kolokvijalno rečeno, doma) – koliko je to neusporedivo ljepše od nametnutog dana nasilja nad automobilistima! Povijesno gledano, automobil je toliko pomogao u širenju ljudskih horizonata u zadnjih stotinjak godina da borbu protiv njega mogu poticati samo one sile koje dobro znaju kako je mnogo lakše vladati zbijenim, ograđenim selima u kojima svatko prije spavanja triput provjeri jesu li vrata zaključana, nego svijetom ljudi koji putuju.
|
