Fina Zdrava Papica

08.11.2012., četvrtak

(Ne)poštovanje hrane

U Hrvatskoj su sve glasnije grupe i organizacije za zaštitu životinja, a jedna od najaktivnijih su definitivno vegetarijanci. Kakvo god bilo vaše osobno mišljenje, ako ste iz Zagreba, vjerojatno ste primjetili barem jedan jumbo plakat koji se obraća mesojedima ili ljubiteljima krzna s nekakvom pasivno - agresivnom rečenicom.
Osobno, podržavam svako nastojanje da se zaštite bespomoćni, nebitno radi li se o ljudima ili životinjama. Isto tako, osobno nisam obožavatelj vegetarijanstva niti veganstva. Oni bi me vjerojatno strpali u kategoriju "zatucanog Balkanca" koji po uzoru na kršćanski nauk vjeruje da čovjek treba izgrađivati i čuvati svijet, ali da su životinje i biljke stvorene da bi služile čovjeku - kao društvo, radna snaga, izvor materijala, hrana.
Vjerujem da su one neduhovna bića namijenjena napredovanju duhovnih - ljudi, ali da se odemo predaleko u teološko područje, zadržimo se u prehrambeno-egzistencijalnom: bića nižih karika prehrambenog lanca stvorena da služe čovjeku, koji predstavlja njegov vrh.

I ne, nemam nikakvih problema s razumijevanjem i prihvaćanjem tuđeg izbora da bude vegetarijanac ili vegan. Uglavnom. Ako su tu odluku donijeli informirano i svjesno, i ako taj izbor za njih funkcionira - nitko sretniji od mene! Svatko ima pravo na izbor i ulaziti u rasprave da li je on ispravan ili pogrešan kada se radi o prehrambenom životnom stilu je uzaludno. Može biti samo kontraproduktivno, kao i rasprave na temu religije. I jedno i drugo područje izgrađuju naš identitet ili barem predodžbu o sebi.
Napad na nečiji izbor je uvijek napad i na samu osobu, što je em neprihvatljivo, em neproduktivno.
Stoga bih realno sebe smjestio u kategoriju "liberalne prehrambene zlatne sredine" (da, upravo sam to smislio) zubo
Moj osobni, informirani i svjesni izbor jest biti svejed, jer smatram da smo biološki građeni da bi bili svejedi, od praskozorja ljudske vrste smo svejedi i sve biološke napretke naše vrste dugujemo tome što smo svejedi.

Unatoč svoj otvorenosti uma koju smatram da posjedujem kada se rad o životnim izborima (pa tako i prehrambenim), rekoh da UGLAVNOM nemam problema s razumijevanjem i prihvaćanjem tuđeg izbora da bude vegetarijanac ili vegan. Kada on za mene postaje problem? U dva slučaja:
I. Kada osobe koje gaje takav životni stil postanu agresivne u svojoj čudnoj potrebi da ga nametnu i meni;
II. Kada se u raspravi o prehrani počnu koristiti blago idiotnim "argumentima" tipa: čovjek nije stvoren kao mesojed jer, za razliku od grabežljivaca u životinjskom svijetu, nema kandže niti razvijene sjekutiće za ubijanje plijena.
Kad čujem tako nešto, postane mi teško zadržati ozbiljan izraz lica. smijeh

Kao što sam napomenuo, uvijek sam za zaštitu bespomoćnih. Vjerujem da svaka životinja i biljka zaslužuje poštovanje i humanost, čak i u trenutku kada prekidamo njen život. Ali ne, ne smatram da bi sve krave, svinje i piceki trebali umrijeti prirodnom smrću.
Ili još apsurdnija ideja na koju sam naišao - da sve pripadnike grabežljivih vrsta u prirodi treba fizički odvojiti od pripadnika koji predstavljaju izvor hrane. Drugim riječima, idemo ograditi divljinu i razdvojiti zločeste lavove od jadnih zebrica, kako bi one mogle doživjeti duboku starost i umrijeti okružene svojim bližnjima.

Da pojasnim svoje stajalište...
a) Priroda pokazuje obrasce po kojima funkcionira od prvog dana. Da, oni su ponekad okrutni u očima modernog čovjeka, ali su nam omogučili da uopće doguramo do modernog doba i neke temeljne zakonitosti su nepromjenjive;
b) Povijest nam je pokazala da petljanjem s prirodnim zakonima najčešće napravimo sranje. Posljedice toga trpimo u sadašnjosti i trpit ćemo još dugo. Vjerujem da neki ljudi imaju dobre namjere, ali i da bi se trebali riješiti kompleksa da su bogovi;
c) Bez smrti nema života. I točka. Svi smo povezani u jednom velikom krugu i ako drugo biće ne umre da bi nam poslužilo kao hrana, mi ćemo. Na kraju, kada se to i dogodi, naše tijelo će ionako postati gnojivo i slijedom događaja hrana za druga bića;
d) Ne umiru samo životinje. Dokazano je da i biljke imaju "emocije", da korijenjem komuniciraju na biokemijskoj razini, da osjećaju bol. Po čemu je prekinuti život biljke prihvatljivije nego prekinuti život životinje?;
e) Čovjek ne može kvalitetno opstati isključivo na biljnim nutrijentima, jednostavno smo biološki, organski građeni drugačije od biljojeda. Usporedite probavni trakt krave i čovjeka. Potpuno isključivanje bilo kojeg nutrijenta će se prije ili kasnije odraziti na čovjekovo zdravlje.

Moje tvrdnje potkrijepljuju mnogi svakodnevni primjeri i još više literarnih. Preporučujem knjigu Lierre Keith, koja je i sama bivša vegetarijanka: "The Vegetarian Myth".

Tvrdnja u kojoj se apsolutno slažem s vegetarijancima / veganima je sljedeća: današnja prehrambena i modna industrija se prema životinjama odnose barbarski, divljački i za svaku osudu!

Primjera koji potkrepljuju tu tvrdnju je puuuno previše i ovo su neki od poznatijih:
1. Divljačko ubijanje tuljana palicama, slike koje prikazuju okrutnost kakve se ni najveći psihopati ne bi posramili;
2. Mahniti izlov kitova za prehrambene i kozmetičke interese, pogotovo na obalama Dalekog Istoka;
3. Poremećeno mučenje pasa u Kini, gdje je životinja toliko izmrcvarena da se čovjek poveseli samom ubijanju.

A ovo su neki od manje poznatih, ali mnogo prisutnijih:
1. Kavezni uzgoj peradi, u kojem su pilići toliko nagurani da ih trenje o žice kaveza ostavlja bez ijednog pera. Od izlegnuća do smrti ne vide svijetlo dana te uopće ne uspiju razviti tetive i ligamente jer se ne kreću. Od prvog dana su tretirani antibioticima i bojom za meso. Hranjeni su najjeftinijim sirovinama, kako bi razlika u cijeni uzgoja i prodajnoj cijeni bila što veća. Ako počnu kljucati jedni druge zbog nedostatka osnovnih nutrijenata / prostora / stresa, režu im se kljunovi;
2. Masovni uzgoj svinja, u kojem se u prcesu klanja, da bi se uštedilo vrijeme potrebno da se skine dlaka s životinje, živa svinja baca u kipuću vodu te se u agoniji sama oguli;
3. Odnos većine vlasnika prema životinjama u tzv. "domaćem", klasičnom stočarstvu, gdje se životinja svakodnevno zlostavlja i mlati. Od uštede prostora, zbog koje mnoge životinje prožive cijeli život u vlastitim fekalijama, do osakaćivanja, vezivanja rogova za noge kod krava da bi im kretanje bilo ograničeno za vrijeme ispaše...

Prvo i gotovo jedino pravilo je postao: PROFIT.
Dapače, postalo je poželjno da se štedi na sirovinama kojima se životinje hrane, iako to neizbježno utječe na kvalitetu hrane na našem stolu. Štedi se na prostoru, zbog čega su životinje od početka do kraja smrti osuđene na život u par centimetara više od vlastite veličine. Štedi se na sunčevom svijetlu, pa nitko nije "lud" da uloži u prozore na gospodarskim zgradama! Štedi se vrijeme u proizvodnom procesu, zbog čega je sam čin klanja i prerade nevjerojatno okrutan prema životinjama. Štedi se na higijenskim uvjetima u kojima se životinje nalaze, što uzrokuje stalna oboljenja i samim time tretiranje raznim kemikalijama koje zatim ulaze u meso, a našom konzumacijom u naša tijela!

A NAJVIŠE SE ŠTEDI NA POŠTOVANJU! Poštovanju prema stvorenju koje ti ništa nije skrivilo, ne napada niti se može braniti. Stvorenju koje ti, na kraju krajeva, omogućuje preživljavanje - da li kao izvor hrane, materijala ili prihoda. Poštovanju prema prirodi koja ti omogućava da upravljaš veličanstvenim mehanizmom stvaranja. Prema Bogu / Bitku / Logosu koji ti je dao sve na korištenje i stvorio te da činiš DOBRO.
Iako smo u "modernom dobu", mislim da smo još svjetlosnim godinama daleko od naprednog doba. Štoviše, bojim se hoćemo li ga kao vrsta uopće dočekati ako se ne vratimo na osnove i ponovo počnemo učiti o svemu, a ponajviše o poštovanju.



Želim li jesti meso? Definitivno! Ali isto toliko ne želim biti dio stada u negativnom kontekstu. Želim znati tko, gdje i kako uzgaja moju hranu, koje su njene prednosti za moje zdravlje. Da li je ta životinja živjela u slobodnom, mirnom okruženju. Da li je njen život prekinut humano, bez mučenja i mrcvarenja.
I na to imam apsolutno pravo!

Stoga vas molim da razmislite što i od koga kupujete. Bojkotirajte klasičan uzgoj zbog njegove neodrživosti. Zbog njegove okrutnosti. Bojkotirajte ga zbog njegove sebičnosti. Zbog njegove pohlepe. Zbog toga što razara vaše zdravlje i zdravlje vaše obitelji. Što u suradnji s jedako sebičnim i pohlepnim trgovačkim lancima razara vašu financijsku budućnost. Što ne obezvrijeđuje samo dostojanstvo te životinje već i vaše, smatrajući vas inertnom i neukom stokom, u najgorem smislu te lijepe riječi.

Pokrenite se! Pitajte svoje dobavljače gdje i kako uzgajaju meso! Tražite dopuštenje da dođete vidjeti u kakvim uvjetima se odvija uzgoj!
Imate na to apsolutno pravo!
Borite se za održivi opstanak! Borite se za DOBRO!

Vaš Đus

- 23:15 - Komentari (22) - Isprintaj - #

19.10.2012., petak

Je li bolji krut ili mekan?

Mnogi će reći da je krut jedini vrijedan spomena, ne pridajući gotovo nikakvu važnost mekanom. I ne, ne govorim o tome na što vi mislite, perverznjaci jedni. smijeh
Tema dana su - obroci. Istina je da su mekani, tekući obroci puno efikasniji. Nutrijenti iz njih se puno brže apsorbiraju u organizmu jer preskačemo potrošnju energije koju tijelo koristi u procesu probavljanja hrane, od žvakanja nadalje. Samim time, izvlačimo najveću korist iz samog obroka.

U prehrambenom ratu protiv viška kilograma, tekući obroci su jedan od najjačih saveznika. Naime, dopuštaju nam da unesemo veliki broj nutrijenata, a istodobno izbjegnemo veliki unos kalorija. Primjerice, mnogi pribjegavaju dijetama u kojima se koriste voćni i/ili povrtni sokovi. Ako to činimo educirano i mudro, možemo tijelu priskrbiti dovoljno potrebnih proteina i zdravih masnoća u gotovo zanemarivom kalorijskom opsegu. Time potičemo tijelo da troši energetske zalihe koje je uskladištilo u obliku sala i samim time spuštamo postotak potkožnog masnog tkiva.

S druge pak strane, tekući obroci čine okosnicu faze dobivanja mišićne mase (nitko ne kreće na program prehrane s ciljem da se udeblja). Takvim pothvatima treba prići nakon puno čitanja i raspitivanja, pristupiti znanstveno i vrlo striktno. Ovisno o tome koji ste tjelesni tip: ektomorf, endomorf ili mezomorf, morate isplanirati svoj dnevni unos nutrijenata i kalorija. Takvi prehrambeni režimi često podrazumijevaju vrlo visok unos proteina, što zahtijeva češći unos hrane (uglavnom 6 - 8 obroka, ovisno o tjelesnoj težini, tj. proteinskim zahtjevima tijela). Ispoštovati to klasičnom prehranom je nemoguće, jer bi uz tu količinu proteina unijeli ogroman broj kalorija i drugih, manje poželjnih (anti)nutrijenata.

Praktična istina kaže da je većina Hrvata još uvijek skeptična po pitanju tekućih obroka. To je izravna posljedica filozofije "dok ne pojedem lava, svinja je za mene kralj životinja", tj. ljudi smatraju da, ako nešto ne žvaču - to nije hrana. Takvo razmišljanje je, jednostavno rečeno, totalna glupost. Poslužimo se sljedećim primjerom: za ručak pojedemo jedan lijep komad mesa s prilogom. Na kraju ubacimo i neki desert. To žvačemo, žvačemo i žvačemo. Progutamo. Nakon toga hrana putuje do želuca, koji ju zalijeva želučanom kiselinom i nastavlja prerađivati. U kojem agregatnom stanju je krajnji produkt? Dobro slutite - tekućem. Dakle, obrokom u čaši jednostavo preskačemo ove probavne korake i želucu isporučujemo "gotov proizvod", što omogućava da nutrijenti iz obroka brže dođu do naših stanica.

Gledano sa znanstvenog stajališta, obrok je sve što sadrži 200 ili više kalorija, nebitno u kojem agregatnom stanju se unosi. Unatoč uobičajenim predrasudama, kako raste svijest o nužnosti zdrave prehrane za aktivan i kvalitetan život polako se i to mijenja. Kolektivno, potrebno nam je puno više zanimanja i znanja o prehrani ako želimo izbjeći etiketu četvrtog najdebljeg naroda na svijetu i prvog u Europi! (izvor: BMC Public Health)

Činjenica je da je kvaliteta hrane zbog omasovljenja prehrambene industrije lošija no ikad i samim time dodaci prehrani postaju nužnost ako svom tijelu želimo priuštiti sve što mu je potrebno. Klasična hrana koja nam je dostupna u trgovinama nutritivno jednostavno NE ZADOVOLJAVA potrebe. I točka. Kao i uvijek, naše tijelo će trpiti deficit neko vrijeme, a onda će popustiti ono što nam je najvažnije - zdravlje. Upravo zato, uz klasične vitamiske dodatke, probiotike i sve prisutnije dodatke omega3 masnih kiselina, imperativ je nadomještati i vrlo slab dnevni unos proteina, koji su građevni materijal za naše mišiće. Oni nam pak pomažu u sagorijevanju masnoća nakupljenih lošim prehrambenim navikama.



Pogrešno shvaćeni kao kemija (s konotacijom na pojam "neprirodno") i utrpani u isti koš sa steroidima zbog popularizacije kroz svijet bodybuildinga, proteinski dodaci prehrani su nažalost dugo bili prehrambena tabu tema. Danas je i više nego očita potreba za proteinima u okolini koja ljeti otkriva valove preljevanja skladištenih šećera i ugljikohidrata preko rubova hlača i suknji. Spas zdravlja i estetskog dojma su upravo - tekući obroci. Stoga si dajte vremena da saznate nešto više i probajte, zamijenite jedan klasičan obrok tekućim!
Mene je oduševilo koliko su zdravi, praktični (manje suđa zubo) i ukusni!

Vaš Đus

P.S. Zahvaljujem Vam na upitima, mailovima podrške i razmjeni znanja, iskustava i mišljenja: finazdravapapica@gmail.com je tu zbog Vas!

- 10:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

14.09.2012., petak

Trujete li svoju djecu??

Dramatičan naslov, ali tema je još dramatičnija. Ovaj post je posvećen svima koji imaju djecu, planiraju imati djecu ili su nekim slučajem nekada i sami bili djeca.

Pitamo li se kakav utjecaj hrana kojom hranimo svoju djecu i prehrambene navike koje im usađujemo imaju na njihovo zdravlje već u (naj)ranijoj dobi? Dr. Natasha Campbell - McBride u svojoj knjizi "Gut and Psychology Syndrome" tvrdi da je ova problematika apsolutno ključna za život i razvoj djeteta. Štoviše, iskustva govore da je dječja prehrana, tj. manjak zdrave crijevne mikroflore izravno povezan s raznim poremećajima u ponašanju, poput hiperaktivnosti, ADHD-a, agresivnosti te zdravstvenim poremećajima kao što su alergije, neurodermitis, atopijski dermatitis, disleksija, disgrafija, dispraksija pa čak i autizam. Već odavno se zna o utjecaju prehrane na zdravlje kardiovaskularnog sustava, kao i opasnostima od oboljenja dijabetesom i karcinomom.

Ako ste, kao i ja, generacija kojoj je u dječjoj dobi vrh prehrambene piramide predstavljala pizza, pommes frites i coca-cola, sigurno ste se (kao i ja) zapitali: u čemu je stvar, pa nikome od toga nije otpala ruka, noga ili glava?? U pravu ste, nije. Ili barem ja nisam čuo za takav slučaj.
No ipak, moramo napraviti distinkciju između djetinjstva prije 40 godina, 20 godina i danas.

U doba odrastanja naših roditelja pojam junk food jednostavno nije postojao. Hrana je bila puno manje dostupna, jelo se domaće i pripremljeno kod kuće. Slatkiši su bili luksuz koji su si rijetki rijetko mogli priuštiti.
Kad smo mi bili klinci već je bilo čokolade i bombona u izobilju, ali ne u ulozi prehrambenog artikla, već uglavnom u onoj deserta ili nagrade. Vukli smo roditelje za rukav da nas odvedu na pizzu ili ćevape, ali takav događaj je zahtjevao neku posebnu prigodu. U slobodno vrijeme smo trčali za loptom, nakon ručka se pilo mlijeko, a na rođendane se išlo da bismo se natrpali čipsom i smokijima. Istina, trpali su nas salamama i hrenovkama, ali ni tada zdrave namirnice nisu prije 20 godina bile nezdrave kao danas. Zrak je bio čišći. Voda je bila čišća. Nesretno ulje koje je nažalost zamijenilo mast pri pečenju se redovitije mijenjalo.
Povezano, sjećam se predavanja jednog profesora s Prehrambeno - biotehnološkog fakulteta, koji je rekao da dobar prehrambeni inženjer može napraviti hrenovku bez trunke mesa!

Često o prošlim vremenima govorimo s nekom nostalgijom u romantičarskom tonu, bez puno objektivnosti. No kada govorimo o hrani, definitivno trebamo žaliti za prošlim vremenima - više zbog generacija koje dolaze nego zbog sebe.

Židovi imaju uzrečicu koja kaže: "Odgajajući svoju djecu odgajaš i svoje unuke". Simptomatično je da u ovom modernom dobu zanemarujemo tako bitnu činjenicu. Ali tempo koji nas tjera da se bjesomučno borimo za golu egzistenciju i stres koji nas okružuje ne ostavljaju nam ni vremena ni živaca da se kvalitetno bavimo vlastitom djecom, i to ne samo u smislu socijalne strukture obitelji, već i u onom osnovnom egzistencijalnom.
Roditeljima koji se u Hrvatskoj smatraju sretnima jer imaju posao i rade 10 ili više sati dnevno je jednostavno lakše gurnuti djetetu neki pre-cooked obrok, nešto što je brzo, zadovoljava mirisom, okusom i popunjava njihove male tibice. Žurimo se obaviti kupovinu da bismo uopće stigli išta pripremiti, a istodobno nam klinci vrište pred glomaznim zidom punim slatkiša svih boja i oblika da im nešto kupimo. Pritisnuti nedostatkom vremena i strpljenja, lakše nam je dati par kuna za Kinder, Snickers, smokiće ili čips nego natezati se s njima.
Ujutro ih pošaljemo u vrtić ili školu i tamo ih dočeka nekakva salama, hrenovka, nesquick ili cao-cao. Ili im u torbu stavimo nekakvo pecivo, croissant i gazirani sok. Ipak, zna se da je glavni u razredu onaj koji ima najslađu i najviše reklamiranu užinu. Navečer više nemamo snage kemijati jer nas za par sati čeka novi radni dan pa samo ponovimo ručak ili eventualno gurnemo nešto "svježe" u mikrovalnu.

Još tužniji scenarij od ovoga su roditelji koji imaju vremena i mogućnosti, ali jednostavno nemaju interesa paziti na svoju prehranu pa ni na prehranu svog djeteta. Alibi traže u kupnji nekakve voćne kašice ili "zdravih" pahuljica i samim time je za njih stvar riješena. Istovremeno, one brojčice kojima prethodi slovo "E" na etiketi svakog kupljenog proizvoda pričaju sasvim drugu priču u tijelu našeg djeteta.

Rezultat? Gotovo 70 000 debele ili pretile djece u dobi do 15 godina, što nas stavlja na 5. mjesto po pretilosti djece u odnosu na broj stanovnika na planeti!
I vic koji kaže: "Pita razrednik Petra:
- Petre, zašto nisi bio u četvrtak u školi?
Kaže Petar:
- Pa, imao sam važnu utakmicu!
Razrednik:
- Mogu li vidjeti ispričnicu?
Petar:
- Samo ako će vam je moj PlayStation napisat!"

Njihova budućnost je sve, samo ne svjetla. Opravdani blaženim (ne)znanjem, sustavno ih u punom smislu riječi trujemo i gradimo društvo koje će biti zadihano, bolesno, teško pokretno, desetkovano srčanim bolestima, dijabetesom i karcinomima, depresivno, niskog samopoštovanja, lošije kvalitete života i kraćeg životnog vijeka. To će se, naravno, odraziti na populacijsku i ekonomsku sliku Hrvatske, koja je ionako tamno, tamno siva.
Tko će biti kriv? Koga će jednoga dana ta djeca, danas-sutra odrasli ljudi, prozivati? Vladu? Crkvu? Trgovačke centre?
Ili svoje roditelje, koji su birali namirnice, pripremali obroke, hranili ih i samim time stvorili psihološke obrasce i prehrambene navike?


(jedna kockica = jedna žličica šećera)

Najzanimljivija stvar u svemu tome jest činjenica da hraniti se zdravo nije ni naporno ni skupo, što su nam najčešći argumenti za tezu da je zdrava prehrana izraz neiživljenosti dokonih besposličara. Hraniti se zdravo iziskuje samo malo dobre volje, par žlica informacija i prstohvat angažmana:
izbaciti iz kuhinje šećer, slatkiše, margarin, salame, hrenovke, čips, gazirana pića, ulje za pečenje... i zamijeniti ih medom, suhim voćem, putrom, suhim mesom, povrćem, vodom i domaćom masti.
To je prvi i ujedno najvažniji korak na putu prema zdravlju Vašeg djeteta i Vas samih. Sve ostalo je "viša matematika", kojom ćemo se baviti nekom drugom prilikom.

I zapamtite:
"Djeca su naša budućnost";
"Djeca su naše najveće blago";
"Nema odgovornijeg posla od roditeljstva"...

Ni teže bolesti od licemjerja.

Vaš Đus

- 11:27 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Pisano je:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se