< listopad, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
djidje, djidjice, djidjutci itd.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr


Eeeeh, what a day!
24.10.2007., srijeda
u prilog prethodnom članku...

Mislim, znam da ovo možda ionako nitko neće pročitati, ali neka ostane za arhivu: http://www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2007,10,24,odlazak_skolovanih,95340.jl. Jedan lijepi članak koji najbolje pokazuje o kakvom se problemu radi, no na žalost ne ukazuje na nužnost otvaranja tržišta visokoobrazovane radne snage kako bi barem dio tih Makedonaca i Albanaca... čak i Rumunja i Ukrajinaca, došao raditi k nama. Time bismo barem malo kompenzirali loše strane "odljeva" visokoobrazovanog kadra, pojačali ljudski potencijal u Hrvatskoj i generirali rast zaposlenih s nižim kvalifikacijama.... Toliko za danas.
- 21:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.10.2007., ponedjeljak
Naša politička ergela nit rže nit trza, samo njače!

Blog sim, blog tam... Nemreš se više okrenuti od tih silnih blogova i blogera. Politikkka se zavukla u sve pore ovog društva. Piše se sve u 16. Evo i Vesna nam se Pusić re-aktivirala. Taman pred izbore. Valjda da se i ona izbori za svoj komadić slave... da privuče čitače. Da izazove reakcije. Reakcije??? Ma to je valjda ključna riječ. Zapaliti mase pa nek se valja. Ako je i iza brda, dobro je. Evo, Milanović je čak i uspio kad je izvalio da će ukinut pravo glasovanja Hrvatima u BiH. Ma svaka mu čast. To je valjda jedina stvar oko koje bi se trenutno mogla voditi debata pozornosti vrijedna u ovo predizborje. Ali, kakva je to tema? Koliko je to doista bitno??? Ostatak kampanje će se svesti na protokolarno brojanje gena, tamo od stoljeća sedmog (kao da prije toga ništa nije postojalo)... Malo će se mlatiti prazna slama oko nekih nazovi gospodarskih programa koji nisu nikakvi programi nego natuknice tipa: "Dear Santa... For this X-Mas I wish...". Onda će se malo njuškati po očevima, djedovima, stričevima (vidim već po komentarima kod Pusićke) jer ekstremno je važno da li je moj djed orao njivu, krao po dućanima, silovao malu djecu ili hranio gladne u Africi - to je svakako ključna stvar koja opisuje mene i ništa drugo nije važno....

A ti i ja (ima li još netko osim nas dvoje) koji čekamo našeg mesiju, našeg glasnogovornika sa zrncem mudrosti, čovjeka s vizijom bez fige u džepu.... mi ćemo i dalje slijegati ramenima. Jer sve ovo što se nudi na ovoj kopulacijko-političkoj sceni jad je i bijeda. Pogledajmo si u oči prijatelju. Imamo idiote koji vode ovu zemlju. Oni nas uvjeravaju kako smo država bogata vodom... Da, naravno. Po stanovniku, možda i jesmo. Ali u jednoj Nizozemskoj koja je površinom manja od Hrvatske živi oko 4 puta više ljudi nego u Hrvatskoj. Pa mi smo jedna od najslabije naseljenih država Europe! Kakvo je onda čudo da imamo tako puno vode po čovjeku!? Dakako - puno manje, skoro nikakvo. Ali koja je posljedica toga da se svi hvalimo kako smo država bogata vodom? Ha, vrlo jednostavna. Rasipništvo i nemar prema toj istoj vodi. Nije meni čudno što je voda u Zagrebu pokazala znakove kolapsa kvalitete. Grad koji se ponosio da ima kvalitetnu vodu unatoč svojoj veličini, naglo je posrnuo. Zašto? Kao prvo, nije to bilo naglo... jer tome je u prvom redu kumovao naš mentalitet. Da, mentalitet. Ono - lako ćemo, imamo puno pa ne moramo o tome brinuti, mi smo najbolji i neće nama netko nešto govorit jer mi najbolje znamo.... Taj mentalitet. Pa onda - nećeš TI meni govoriti jer JA znam... neću ja da moj susjed ima, rađe da obojica krepamo.... I to, dakako. Tome možemo zahvaliti naše današnje stanje. Jer ovo što imamo danas, nije samo naše, niti naših djedova. To seže daleko dublje u naš način života i vrijednosti koje imamo u našem društvu.

No, evo još jedan primjer. Godinama sami sebe uvjeravamo (i još uvijek to rado činimo) da smo nacija natprosječno pametnih ljudi, da našim znanstvenicima nema premca.... Ooooo, kakve gluposti. I to u naciji koja ima 7% fakultetski obrazovanih (prema prosjeku od 30% u EU), sve to u državi koja ima jedan od najvećih postotaka nepismenosti u Europi... Bilo bi super da se to netko šali, ali istina je da je taj tko i dalje vjeruje u ovo glup i neobrazovan pa ne razumije da bez tih visokoobrazovanih možemo sve svoje planove o razvoju pospremiti i zaboraviti za narednih 20 godina. Da, to je istina i toga treba biti svjestan! Ljude koji nas uvjeravaju da smo mi država znanja ja bih kaznio zatvorom.... ili još bolje - prisilnim studiranjem! Mi se tek moramo osvijestiti. Mi tek moramo spoznati svoje mane i prestati biti nacija bahatih konjušara koji "kuže" svijet ko kumice na placu. Mi tek trebamo prepoznati vlastite frustracije da bismo ih mogli liječiti... Pa mi smo milijarde i milijarde kuna, dolara ili čega god želite, potrošili na školovanje ljudi koji ne rade u Hrvatskoj. To je bačen novac! Vrijeme je - i to krajnje vrijeme - da okrenemo ploču. Onaj tko mi predstavi plan otvaranja tržišta radne snage za visokoobrazovane ljude, taj ima moj glas za naredna dva mandata! I ne šalim se! Uvozom visokoobrazovanih ljudi ova država u kojoj nedostaje upravo takve radne snage (samo doktora nedostaje preko 1000) osigurava si sljedeće: priliv mladih ljudi, porast nataliteta, porast prosječne plaće, veću naplatu poreza, civilizacijski skok (razvoj kulture i umjetnosti), drastično smanjenje troškova potrebnih za jednog radno aktivnog visokoobrazovanog radnika (i samim tim povećanje kvalitete studiranja)... Ukratko - osiguravamo si prečicu za napredak. Da, naravno da moramo stimulirati i obrazovanje naših domaćih ljudi. Ali to nije dosta. To danas više jednostavno nije dosta. To je trebalo napraviti prije 10-ak godina pa danas ne bismo imali tako jadan ljudski kapital koji koči daljnji napredak... i zbog kojeg nam se piše stagnacija narednih godina. Lako je bilo glupim političarima mlatarati o tome kako ćemo preslikati irski model u razvoju Hrvatske. A-ha. How yes no. Odmah. Copy+paste. Još samo da ti političari razumiju što znači copy+paste. Nemamo mi što preslikati kad još ne znamo niti slikati. Morat će ova nacija još shvatiti da nije moguće samo se najest palente i narast u metardevedeset političara domesticusa od 120kg žive vage pa sić s planine i džeparit po ministarstvima... Za promijenu na bolje mi bismo sada morali birati ono čega na našoj političkoj sceni nema.... ili barem ja ne vidim (prosvijetlite me!). I zlo mi je više i od Pusićke i od Milanovića i od Sanadera i od Adlešićke i od ostalih čije ime nije dostojno čak niti napisati. Mi na žalost nemamo opciju za kvalitetan rez. Naša politička ergela nit rže nit trza. Više njače kao kakva magarčad i prepire se oko zvečke zvane "predsjednik vlade" jer u njoj vidi zgodnu igricu za ustoličenje vlastite gluposti.
- 14:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.06.2004., nedjelja
Prazna ulica

Kiša. A prije kiše? Prije kiše naslonio sam nos na prozor i preslikao svoju svijest na ulicu. Praznu. Praznu? Pa ne baš sasvim. Naime, uočio sam dva goluba. Nepomično su stajali postrance i kao da imaju neki bezbrižni jutarnji razgovor, tek tu i tamo bi se pogledali. I nisu se micali. Dobre dvije minute. Hipnotiziralo me. Tada se onaj koji je očito mužjak pogrebao kljunom po vratu i laganim hodom uputio niz ulicu. Ona je još malo stajala. Pa se okrenula i pošla za njim. Gegali su se jedan za drugim klimajući glavama naprijed-nazad. Bez žurbe. Bez nervoze. Nekamo su pošli. Tko su oni? Jesu li u braku? Imaju li djecu? Imaju li ljubavnih problema? I da - kamo su to pošli? Ne znam. Zašli su iza zgrade i više ih nisam mogao vidjeti. Jedino sam mogao osjetiti kako mi je nos pritisnut na staklo... i primijetiti da prve kapi kiše u tamno sivo bojaju moju ulicu.
- 10:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.06.2004., subota
Trkeljanje

- Pa dobro zakaj se sad ti ne možeš pomiriti s tim. Kaj baš moraš tak tvrdoglavo tupiti te svoje gluposti za koje i sam znaš da su nepotrebne. Kaj tebe muči u životu, kaj tebi treba tako uporno prkositi vlastitoj sreći. Kaj nemreš malo promijeniti ploču, prilagoditi se... kaj baš furt moraš samome sebi zagorčavati život? A da, ako nisi znao, i meni ga zagorčavaš. Zar si mislio da se sve vrti oko tebe. Kaj se u tvom mozgu još nije rodio Galileo? Daj se malo trgni iz tog egocentričnog hvatanja vlastitog repa. Ponašaš se ko onaj blesavi cucak tete Fanike. Koji si ti tupan! Idiote! A koliko sam ti vremena dala, i hrabrila te i sve... i zakaj? Da bi ti uporno bio zaokupljen samo sa sobom i s nekim svojim nazovi problemima.....

Tako je govorila Dalila. A on, skučenog uma zapetljani Gomeo... on je šutio. Šutio je dok, gle čuda, i on nije progovorio.

- Zakaj se ti tak zamaraš oko mene? Zakaj si tak ambiciozna i odakle ti pravo da od mene očekuješ da postanem baš ono kaj bi ti htjela da postanem? Kaj ja nemam pravo na samoga sebe? Jel ja tebi ikad tako kvocam. Daj si razmisli malo. Mislim, ak ti ja nisam ok takav kakav jesam - ak me ne možeš podnesti, daj se zapitaj kaj uopće radiš ovdje. Zašto gubiš najbolje dane svog života gnjaveći se samnom...

Dobru je kontru uzvratio Gomeo i bio je sretan zbog toga. Kao da je napokon uspio. On, Gomeo, napokon je nekaj dobro rekao. Gomeo? Ma kakvo je to ime, bestraga! Čudno. Čudno ime. Da, odgovor je točan. To je čudno ime. Dogodilo mu se... možda je to bio znak već na samom početku njegovog rođenja. Kad ga je njegov otac Portorikanac htio nazvati Gomez, a mama Talijanka nije odustajala od njenog omiljenog imena Romeo. To je urodilo takvom svađom da se mladi bračni par razveo, a o imenu je odlučio neki kompromisima sklon socijalni radnik. Sad, mogli bi se pitati zašto je izabrao varijantu Gomeo, a ne recimo Romez, no to je već druga priča. Dalila se trgla. Gomeo ju je pogodio tamo gdje ju najviše boli. U ono što se i sama ponekad pita.

- Ti si debil. Ti si prokleta budala. Svinjo jedna pokvarena, neosjećajna. Sad mi još zamjeraš i to kaj sam tu s tobom i kaj ti želim pomoći. Kaj je grijeh kaj sam te zavoljela? Da, možda fakat jesam glupa, ali ti si jadan. Patetični kretenu! Misliš da samo ja gubim vrijeme? Ti ga kao ne gubiš, ha? Ma ti si totalno izgubljen slučaj. A meni je sad fakat svega dosta...

Dalila je bjesnila. Pojavila joj se žila na čelu. Gomeo se usukao i počeo sumnjati u to da je njegov protunapad bio tako bravurozan kakvim se u početku doimao.

- Čekaj. Gle, ja...

Misao koja je tutnjala Gomeovom glavom nije se pretvorila u zvuk. Umjesto nje, zazvonilo je snažno zvono s ulaznih vrata. Nastao je muk. Pa nikoga ne očekuju.

???
- 21:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.06.2004., ponedjeljak
Nekak sam ravnodušno-malodušan

Blog. Hah!? Ma ne znam... nije to za mene. Nemam ja živaca piskarati sad tu neke pametarije. Još manje gluparije... A nešto bi ipak volio napisati.

1. Recimo mogao bi srati o našoj nogometnoj repki. Kako su koma. Kako su ovo, ono... bla-bla-bla... pa opet, zakaj? Kao da i prije to nisam znao i kao da to i oni sami ne znaju. Takvi su kakvi su. I tu je priči kraj.

2. Mogao bi nekaj prosrati i oko one Severine. A kaj? To je tak sve skupa bez veze da ne bi mogao više od dvije pametne rečenice složiti (a i te bi bile sumnjive). Severina... pih! Kakvom sam ju vidio prije, takvom ju i sad vidim. Više me rastužuje kaj znam da je gro ljudi takvog profila. Pa neka ih. Ima i onih drugih...

3. Onda bi mogao srati i o tome kak su ljudi okrutni. Evo ovdje su ljudi na Forumu raskomadali Renatu Sopek. Bez obzira na to što mislili o njoj, nije mi jasno odakle toliko žara da se raskomada nekoga. OK, možda je koma (koliko se sjećam, čini mi se da bih se s tim i složio), ali mi se čini malo glupim tako nasrtati na ljude. Ako netko ne radi neki posao OK ili ako javno pokazuje jad svog neznanja ili tome slično... onda se to može primijetiti, ali sipati otrov na sve strane mi se čini bez veze. Jednako sažaljiva može biti osoba koja piše takav komentar kao i osoba na koju se taj komentar odnosi.

I tako... mogao bi svašta srati... Hahaha... evo - već serem.
Ali neću više. Bar ne za danas...
- 16:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #
07.06.2004., ponedjeljak
svečano otrovanje

da, možda sam se doista ovim činom otrovao, zarazio se, navukao... prihvatio pravila koja vežu dilera i ovisnika... možda sam sad kad sam probao, doista učinio prvi korak prema nečemu što se u prvi mah čini kao potencijalno dobra fora... virtualna autopsihologija, samoanaliza... liječenje usamljenosti otuđivanjem od svijeta i stvaranjem vlastite kibernetičke utopije.... možda sam se jednom rječju zajebo... pa ipak, krenut ću... još uvijek gajim povjerenje u samoga sebe pa si to mogu priuštiti.

- 12:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>