|
Na tvom sam krevetu usnula neki san o novom rađanju.. Okrenula lice i upijala miris tvog jastuka. Bilo je tako savršeno lijepo..
Osjećala sam se ponovno sretna i ispunjena, i poželjela sam zaplakati. Ne od tuge ljubavi, jer tuga je postala samo uspomena, a ono mračno u mom srcu obasjao si suncem koje me grije svakog dana. I kad mi je teško, sjetim se tvog toplog zagrljaja i pogleda punog ljubavi.. Ništa mi više ne treba, jer s tobom sam bogata.
Otvorila sam oči i gledala boju tvog zida...
Tražila po policama otiske tvojih prstiju...
Rukama prošla kroz plahte i upijala svaki miris koji si ostavio na njima... miris tvoje kose,kože...
Ti sjediš na stolici i ljutiš se što opet ne možeš nać onu svoju pjesmu...
I gledaš me kako buljim u tebe i smiješ se...
Pitaš me šta tražim među plahtama,kažeš da si sve pospremio,da nebi trebalo biti ničeg..a ja se smijem kako si blesav..
U mislima te molim da ostane tako, savršeno...da ne odeš od mene nikada,da mi oprostiš što sam tvoja "ledena kraljica"...
Da me taj tvoj miris budi svako jutro...
Da se svaki dan osjećam tako sigurna i voljena...
A jednom, kad iza sebe ostavim sve voje poraze i strahove, jednom ću ti i ovo sve moći reći...
A do onda samo molim Boga da znaš koliko te neopisivo volim...
|