V živote mi je tolko lepo da vam to opće nebrem opisat!
Svašta se izdogađalo..život mi vraća s kamatama..neka, neka..
Ljubaf neću ni spominjat da ne zacopram..
Diploma je u rukami, a počeh i radit.. Socijalistički uređeni uredi, krcati ormari registratorima jednako tako krcati papirima, izvadci sa perforiranim rubom, ulozima, nalozima, odlozima.. Stolni digitron sa poluispisanom trakom i nikad obrisanom prašinom između ožuljenih tipaka, pune pepeljare ružem umaljanih čikova na svakom stolu, tetama smrdi iz usta po ustajaloj jutarnjoj kavi i pokvarenoj šestici gore.. Telefoni sa okruglim brojčanikom, izlizana nula (jer se koristi za izlaz), iritantan rrrrriiinnn rrrrrrrrrinnnnnnn prekida najslađi dio uredskog trača...MOLIM, ljutito kaže teta službenica..(ko smeta sad, pizda mu materina..najrađe bi rekla..al ne smije..ko zna ko sluša..i ko treba, uostalom..) Zdenkaaa, za tebe je, mali te treba.
I tako se broje sati prvo do pauze..a onda i do 16:00.. Kući se dolazi premoren, sa usmrđenim nogama koje su 8 sati provele u najlonkama i skajastim cipelama na malu, ali praktičnu petu.
Mjesto gdje svi koriste neke kvazi pametne uredske izraze tipa „po nalogu“, „na ime“, „na konto“, „instrumentom plaćanja“..i tak..
Dobro, prećerivam.. Bolje je od gorenavedenog..mučo bolje..neka, neka..
Sve je išlo ko po špagzi..do jučer!
Jučer se dogodio škandal vu mojem dvorišću!
Očka moj, inače učljiv svaštardžija, počeo se, naime, bavit uzgojem zečeva.
Nabavio zečicu, pustio da se malo jebucne sa gordim zekonjom iz sela, napravio joj boravište i prebivalište, odvojio propisno rodilište i postporodni odjeljak za prebolijevanje postporođajne depresije koja može, čitali smo, uroditi opštom katastrofom u vidu razbojstva vlastite djece. Jasno, koga djeca nisu dovela do ludila pa bolje ondak spriječiti nego liječiti.
I tako je moja zekačica pred 4 mjeseca rodila svoje prve potomke. Veselju nije bilo kraja! Obavili smo babinje, dedinje i ostala beogradska naselja ter odvojili dicu od lude matere nakon što se napojiše mlika materinog. Živjaše oni tako srećno i berićetno, jelo se, pilo se, naćeravalo se po drvenoj nastambi, otac se brinijo da žive u izobilju i ni na tren ne osjete recesiju, fecesiju i brigu oko trećeg rvackog precednika. Pa makar on bio konj, tapir ili nosorog.
Sve do jučer.
Jučer.
Subota.
Crni sabat.
Tiho se štrikao sabat sa šejtanom.
Očito i očigledno.
Očka je, kao i inače pod večer, pošao da provjeri stanje i situvaciju u kući Zečevićevih, da vidi kako su danas naša samohrana i emancipirana majka sa svojom dječicom.
Kad tamo, nešto je trulo u državi Danskoj! Jedna ćer načisto popizdila! Pubertet, što li?? Luda, živčana, sklona svađama i buntovništvu. K tome grize samu sebe ergo sklona samoozljeđivanju ergo odmah zaključujem – imamo emo zečicu! Sad će si lizat šiške prema očima..možda i cijele uši spusti na čelo..počne mazat blato oko očiju..Jao postat će depresivna vreća buha! Kad tome pribrojimo poteškoće s prihvaćanjem autoriteta, možebitno devijantno ponašanje, oscilacije raspoloženja, okretanje očima, lupanje vratima njihove male nastambe i ostale radosti – loše nam se piše!
Tako smo pametno zborili, razmišljali, kontemplirali kad je tata odlučio nanovo posjetiti veselu familiju da vidi ima li pomaka.
A kad tamo!!!! Imao je šta i vidjeti!
Kćer se okotila!!!!
Rodila žena!
Kakav pubertet to je bio pretporođajni stadij!
Pa kako rodila?! Pa šta je ovo?? Majkobožjabistrička pa nju je napumpao rođeni BRAT!!! INCEST vu mojem dvorišću! Škandal! Nečuveno! Ujak i otac u jedno te istom zečini! Sodoma i Gomora!
I tako. Pokušavamo prikriti tu sramotu koju su nam priskrbili naši ljubmci! Ko zna kaj bu selo reklo! Budeju nam se smijali i podsmehivali! Isusek, a ja sam tak pazila da ne dolazim doma pijana, podrapana i raščupana, da nam se selo ne sprdava i ogovara..i kaj sad? Kaj se sad dogodi? Izda te vlastita živina! Da moraš pognute glave ić u dućan. Kratko odgovarat – dobar dan suseda i požurit korak da te nitko ne zaustavi i pita o zlu! O grijehu! O nevolji!
Eto.
Sad više ne znamo kamo sa plodom te bolesne ljubavi. Oće netko udomit tu stigmatiziranu zečad?
Hm, a smijali smo se uzrečici – ševe se ko zečevi.
Eto nam ga sad.