subota, 27.03.2010.

S križem k pobjedi

Happy end s tragičnim nastavkom!?
Isusov svečani, mesijanski ulazak u Jeruzalem sastavni je dio proslave Cvjetnice i početka Velikog tjedna. Židovi s palmama u rukama pozdravljaju Isusa kličući: “Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.“ (Mt 21,9) Znamo da je nakon ovog klicanja Isusu uslijedila njegova muka i smrt, te konačno uskrsnuće. Oni koji su ga častili kao kralja, uskoro će vikati i tražiti njegovu smrt. Je li to zaista bilo potrebno? Nije li Isusov svečani ulazak u Jeruzalem mogao biti dovoljan znak njegove pobjede nad onima koji ga nisu prihvaćali kao Mesiju i njegove pobjede nad Zlom, kojemu je ovim ulaskom pokazao da su ljudi prepoznali da je Dobro jače od Zla? Nisu li samim time što su ga pozdravljali kao kralja ljudi pokazivali da ga prihvaćaju, da ga žele nasljedovati… Zašto je bila potrebna Isusova muka i smrt? Svečani Isusov ulazak u Jeruzalem izgleda nam kao scenarij tipičnog filma s happy end u kojemu pobjeđuje glavni junak. Razmišljajući u tom smjeru mogli bismo reći da je na svečanom Isusovom ulasku u Jeruzalem sve moglo završiti. Ovako, nastavak u muci i smrti čini se kao happy end koji ima tragični nastavak. Međutim, kao što je dramatizacija filmova često rađena na površnim temeljima, tako je s druge strane i opredjeljenje onih koji su Isusu na ulazu u Jeruzalem klicali bilo površno, neuvjerljivo, to je bio jedan masovni izričaj u kojemu pojedinac nije dolazio do izražaja. Bogu nije dovoljno naše deklarativno opredjeljenje. On očekuje da prigrlivši Zapovijedi ne pokušavamo vjeru prilagoditi sebi i svojim komocijama. Ako prihvaćamo vjeru samo onda kad nam to odgovara i kad nismo izravno angažirani u smislu odricanja ili opredjeljenja koja mijenjaju život, tada smo slični onima koji su dočekali Isusa na ulazu u Jeruzalem i pozdravljali ga, ali već uskoro nakon toga okrenuli su se od Njega.

Vjera, izraz životnog stava

Bogu nije potrebna naša hvala i klicanje, na to nas podsjeća tekst jednog euharistijskog predslovlja riječima: ”Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja” (Opće predslovlje, IV)
Zato nije na prvom mjestu našeg odnosa s Bogom koliko mu glasno kličemo i koliko glasno govorimo da smo vjernici, nego koliko smo to uistinu u svojem životnom opredjeljenju. Drugim riječima naša djela viču za nas i “slave Oca našega koji je na nebesima“, više od bilo koje naše riječi koja nije utemeljena na našem osobnom opredjeljenju za Boga.
Isus ne staje na slavlju Cvjetnice, jer njegovo poslanje nije dovršeno. Bogu nije dovoljno površno i masovno opredjeljenje za Njega, već od nas traži da se temeljno opredijelimo za Njega. Lako je biti nasljedovatelj onoga koji je uspješan, kojega svi slave… Tako su promatrali Isusa kad je ulazio u Jeruzalem. No, uslijedilo je odbacivanje Isusa, bio je uhvaćen i osuđen. Nestalo je javnog slavljenja, već se masa ovaj put okrenula protiv Njega. Pokazali su time da je veličanje Isusa na ulazu u Jeruzalem bio samo odgovor na trend koji je vladao u masi. Sada to više nije bilo podobno, pa su se okrenuli od Njega. Nije im važno gdje je dobro, nego gdje je većina iza koje se mogu sakriti. Sada umjesto onih poklika i pozdrava čujemo riječi: “Raspni ga!“ Isti je to čovjek, utopljen u površnost okoline, nošen masom s kojom je klicao: “Hosana!“, a sada viče: “Raspni ga!“ Ovdje, u trenucima odbačenosti i patnje, Isus daje priliku da čovjek postane zaista Čovjek vlastitog opredjeljenja i vlastitog stava. Prepoznavši što je dobro i vrijedno neće više biti glas mase, nego svojim glasom za dobro i za ljubav stvara glas zajedništva onih koji su se opredijelili za Boga. To znači da naše osobno opredjeljenje za Boga nije odgovor trendu, nego prepoznavanje vrijednosti Evanđelja na našem životnom putu i smisla naših patnji i trpljenja. U ovom slučaju naš glas koji je hranjen vjerom u Boga je glas svakoga od nas i postaje glas zajednice. Kad u svetoj Misi molimo vjerovanje, tada svatko od nas izgovara u svoje ime: “Vjerujem u jednoga Boga…“, te ta pojedinačna ispovijest svakoga od nas postaje glas zajednice koja živi za Boga.

Patnja kao pročišćenje na putu prema Uskrsu

U trenucima Isusove muke bilo je malo onih koji su se usprotivili masovnim optužbama na Njega. Učenici su se razbježali, Petar ga je zatajio, no ipak je bio negdje u blizini. Pod križem susrećemo apostola Ivana i Blaženu Djevicu Mariju. Oni su s još nekolicinom osoba bili prvi koji su prihvatili da je njihov Učitelj, za kojega su vjerovali da je Mesija, odbačen i da umire. Polako su se javljali i drugi, među njima razbojnik koji je bio raspet zajedno s Isusom: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje.“ (Lk 23,41) Tu je bio i satnik koji govori: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji…“ (Mk 15,39) Isus umire i ostavlja mnogo onih koji ne razumiju zašto se sve to dogodilo. Ipak, polako se opet okupljaju apostoli, ne znajući ni zašto ni oko čega, ali znaju da je bila sama Ljubav ono što je Isus propovijedao. Okupljaju se osjećajući da moraju nekako zaključiti cijelu priču u koju su se dali uvući tijekom tri godine života uz Isusa. Ne znaju zašto i ne znaju kako, ali ipak su zajedno i čekaju. Dočekali su radost uskrsnog jutra i pobjedu Života. Patnja kroz koju su prošli zajedno s Isusom dala je smisao i njihovim osobnim patnjama i bila je pročišćenje njihovih sebičnih shvaćanja Isusovog poslanja.

Prema uskrsnom jutru

Sjećam se jedne pobožne redovnice, koja je u mladosti uzela geslo svojeg redovničkog života “S križem k pobjedi“. Tada nije znala koliko će taj križ obilježiti njezin život i ostati joj jedina nada u kojoj se nije pokolebala. S. Celestina ubrzo se razboljela i ostala nepokretna u krevetu, te je njezin krevet bio njezin križ kojega je strpljivo nosila više od deset godina. Prihvaćajući patnje koje joj je nanosila teška bolest i moleći za cijeli svijet, prikazivala je svoje patnje za otkupljenje grijeha onih koji vrijeđaju Boga. Bila je i ostala svjedok za Ljubav prema križu, neprestano govoreći da se najviše raduje onome trenutku kad će joj Isus reći da je došla do vrha svoje Kalvarije, što se dogodilo prije četrnaest godina, kada je predala svoju dušu Gospodinu. Ostala je mnogima svjedok i putokaz kako je put prema uskrsnoj pobjedi često trnovit, ali ga nosi vjera u snagu Kristovog križa kojim nas je otkupio.
Dane Velikog tjedna promatramo u svjetlu vjere u Isusovo uskrsnuće. Slavljenje Vazmenog otajstva daje nam priliku da se i ove godine opredijelimo za Boga. Da odbacimo staroga čovjeka u sebi i da obučemo novoga čovjeka. Prilika za to nam je sveta ispovijed u kojoj priznajući pred Bogom svoju grešnost postajemo dionici Božjeg neizmjernog milosrđa, kojim nas neprestano krijepi i daje nam uvijek novu priliku u nestalnosti našeg opredjeljenja za Njega. S druge strane, slaveći Kristovu muku smrt i uskrsnuće, svaki od nas može pronalaziti smisao vlastitih patnji i odbačenosti, koje imaju novi smisao kada ih promatramo u svjetlu Kristove patnje, ali i pobjede. Važno je da u životu ne stanemo u našoj vjeri na površnom uskliku mase koja slavi Boga kad je to zgodno, nego da uistinu shvatimo da su upravo teški trenuci za ispit naše vjere, ali i prilika da se s povjerenjem obratimo Bogu kao osloncu na našem životnom putu. Budimo svjesni u svojoj vjeri da je križ najsigurniji put prema pobjedi uskrsnog jutra.


Objavljeno u 15:25 • Komentari (7) • Isprintaj#

ponedjeljak, 08.03.2010.

Dani...

Hodao sam po snježnim livadama ostavljajući prve tragove u netaknutoj bjelini. Iz nje su poput zvijezda treperili sitni kristali upijajući sunce, koje svojim svjetlom daje boju tom prizoru. Osvrnem se, pogledam tragove i pomislim na život…
Već za nekoliko sati snijega je nestalo.
Sjetim se riječi:
“Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar,
i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo…“ (Ps 103, 15-16)
Je li snijeg doista nestao? Nestala je slika snijega koji se otopio, ali se promijenio u bezbrojne kapi vode koja klizi zemljom i konačno uranja u nju.
Naš se život uranja u Ljubav koja daje vječnost:
„Al' ljubav Gospodnja vječna je
nad onima što ga se boje
i njegova pravda
nad sinovima sinova…“ (Ps 103,17)

Image and video hosting by TinyPic

Objavljeno u 20:44 • Komentari (8) • Isprintaj#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0

Opis bloga

"Kao djeca svjetlosti hodite "
(Ef 5,8)

Život nam donosi mnogo
svjetla i radosti
u svakodnevnim malim
stvarima - u detaljima.
I u njima nam
Bog progovara.
sretan
Kruno















E-mail

kao.djeca.svjetlosti@gmail.com