subota, 24.10.2009.

Hvala Kiki!

Javio mi se neki dan bratić Kristian s poticajnom pričom anonimnog autora koju želim podijeliti s vama, možda ste je već čuli ili pročitali, ali poruka je toliko snažna da je dobro ponoviti gradivo. sretan
Evo jedna anonimna pričica na koju sam naišao neki dan.
Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.
SIN: 'Tata, smijem li te nešto pitati?'
OTAC 'Da, naravno, reci, što je?
SIN: 'Tata, koliko zarađuješ na sat?'
OTAC: 'To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?' kaže gnjevno
SIN: 'Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?'
OTAC: 'Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.'
SIN: 'Oh,' dječak odgovori, spuštene glave.
SIN: 'Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?'
Otac je bio bijesan 'Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!' Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata. Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja...kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?'
Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio: Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara...stvarno ne pita često novac... Čovjek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata.
'Jesi zaspao, sine?', upitao je.
'Ne, tata, budan sam" odgovori dječak.
'Razmišljao sam..možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.'
Dječak se uspravio, smiješeći se. 'Oh, hvala ti, tata!', poviknuo je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica. Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti. Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca. 'Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?', planu otac. 'Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.', odgovori dječak. 'Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom." Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost. Ovo je samo kratki podsjetnik za sve vas koji naporno radite. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vrijeme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Sjeti se podijeliti tih 50 dolara s nekime koga voliš. Da umremo sutra, kompanije za koje radimo će nas lako zamijeniti. Ali obitelji i prijateljima koji ostanu za nama nedostajat ćemo do kraja života.

Kiki hvala Ti!

Image and video hosting by TinyPic


Objavljeno u 09:52 • Komentari (7) • Isprintaj#

petak, 02.10.2009.

Što god ste učinili…

Vraćao sam se kući podzemnom željeznicom u rano poslije podne, dok još nema gužve koja je neizbježna u vrijeme nakon 15 sati. Tada se ljudi vraćaju s posla umorni i nervozni, pa gužva ima još jači učinak na čovjeka. Ovaj put u kolima nas je bilo možda desetak i svatko se bavio se svojim mislima, jer u podzemnoj željeznici se ne komunicira s drugim ljudima. Nevjerojatno, ali uglavnom vlada tišina, a kad u nekim prilikama uđe neka grupa najčešće mladih ljudi koja malo glasnije razgovara, primjećuje se na ostalim putnicima da im to stvara nelagodu. U početku će možda slušati razgovor, ali se ipak žele vratiti svojim mislima, svojoj knjizi, novinama ili pjesmi koju slušaju na svom mp3 playeru…
No, ovaj put, kako sam spomenuo, svega toga nije bilo, jer su kola bila poluprazna i mirna pa sam i ja utonuo u neke svoje misli. Razmišljao sam o mladima današnjeg vremena i kako je nevjerojatno da se za njih čuje i o njima govori uglavnom kad se dagađaju neki problemi vezani uz njih… Pomislio sam kako se zbilja nije teško povesti za trendom takvih razmišljanja, jer zaista mlade danas ne primjećujemo dok ne prave probleme…
Na jednoj stanici ulazi čovjek kasnijih srednjih godina koji za sobom vuče malu dvokolicu na kojoj se nalazi kutija prepuna knjiga. Na samom ulazu kutija mu se prevrnula i knjige su mu ispale tako da se vrata nisu mogla zatvoriti. To znači da vlak nije mogao krenuti i nastao je zastoj. Putnici u vlaku gledali su ga s negodovanjem. Pritisnut ljudskim pogledima čovjek je, pokušavajući skupiti knjige, postao još nespretniji i knjige bi mu svaki kad bi ih posložio u kutiju ponovno pale. Ni ja se nisam pomaknuo… U jednom trenutku ustaje djevojka od kojih sedamnaest godina i priskoči u pomoć… Možda i ne zna za Isusove riječi „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40), ali je postupila po njima…
Na slijedećoj stanici silazio sam, a i čovjek s knjigama. Na izlazu mu je se dogodila ista situacija i knjige su mu ponovo pale. Pomogao sam. Pogledao sam djevojku koja je čovjeku prije bila pomogla. Nasmiješila se. I ja sam se nasmiješio i naučio lekciju… sretan

Image and video hosting by TinyPic

Objavljeno u 18:08 • Komentari (7) • Isprintaj#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0

Opis bloga

"Kao djeca svjetlosti hodite "
(Ef 5,8)

Život nam donosi mnogo
svjetla i radosti
u svakodnevnim malim
stvarima - u detaljima.
I u njima nam
Bog progovara.
sretan
Kruno















E-mail

kao.djeca.svjetlosti@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se