subota, 25.07.2009.
5+2=5000 ili još više?
Slažete li se s ovim matematičkim računom? Jasno je odmah da se ne radi o nekoj klasičnoj jednadžbi, jer se u takvim jednadžbama ne koristi se veznik „ili“ kojega sam ja upotrijebio. No i bez toga i bez obzira na to što su školski praznici, mislim da bi gotovo svaki osnovnoškolac prepoznao pogrešku u ovom ponuđenom zbroju. Suma, koju možemo zbrojiti na prste ruku, nikako ne može biti jednaka pet tisuća. Međutim, taj račun i nije posve pogrešan, samo ako ga ovaj put pogledamo iz jednog drugog kuta razmišljanja. Rekao bih da nas u ovom slučaju, matematika nas može poučiti, da čuda postoje i danas.
Prisjetimo se evanđeoskog teksta koji smo netom čuli i koji opisuje događaj u kojemu je Isus s pet kruhova i dvije ribe nahranio pet tisuća ljudi. Kada je ugledao silno mnoštvo ljudi, pozvao je Filipa i dopustio mu da razmišlja matematički, kada ga je pitao: “Gdje da uzmemo kruha da ovi blaguju?“ Isus saznavši da nemaju više od pet kruhova i dvije ribe: “uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica - koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: 'Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!' Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: 'Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!'“ (Iv 6,11-14)
Ovo je samo jedno od Isusovih čuda o kojima nam evanđelja svjedoče. Sve što Isus čini, čini iz ljubavi za čovjeka. Njegova ljubav ne ograničava se na tome da od nje primimo minimum koji nam je potreban, nego se ta ljubav razlijeva kao da nam govori: “Podijeli taj dar s drugima.“ Prema tome, ako želimo jednadžbu iz naslova ispravno matematički postaviti, trebali bi napisati ovako: (5+2)x>5000. U toj jednadžbi, nepoznanica x=ljubav. Sada jednadžba postaje razumljiva i prihvatljiva. Možemo to vrlo lako provjeriti, ako umjesto znaka “x“ stavimo bilo koje ljudsko djelo nadahnuto ljubavlju prema Bogu i bližnjemu.
Kolika je ljubav jednog svećenika, redovnika, redovnice, vjernika koji svoj život daruju služenju Bogu i ljudima? Kolika je ljubav majke i oca, koji su spremni žrtvovati se i darovati potpuno za svoje dijete. Nije li nemjerljiva i prijateljska ljubav, kojom iz ljubavi prema prijatelju spremno ostavljamo svoje probleme, da bismo mu priskočili u pomoć. Konačno, nije li takva nesebična ljubav ona, koja se ne može izmjeriti i koja se jednostavno razlijeva i onoga kome je darovana ne ostavlja ravnodušnim, već ga potiče da i sam ljubi.
Ljubav je ona koja je sposobna pokrenuti svijet. Zato smo pozvani da svoju ljubav krijepimo i hranimo na stolu istinske Ljubavi. Ta ljubav očituje se u slavljenju svete mise, koja nam čini prisutnom Kristovu žrtvu, Njegovu bezgraničnu ljubav kojom se darovao za svakoga od nas. Ta žrtva koju slavimo u svakoj svetoj misi, razmišljajući nad Božjom riječi, hraneći se na stolu Tijela Kristovoga postaje dio svakoga od nas, ako dopuštamo da se i nama daruje. Prihvaćajući taj dar, sposobni smo i sami postati iskreni darovatelji ljubavi.
Kada čitamo evanđelje i izvještaje o Isusovim čudesima, primijetimo da je ponizna vjera u Boga ona, koja potiče i pokreće Njegovu ljubav. Kada Isus čini čudo, najčešće govori: “Idi, vjera te tvoja spasila.“ Zato, ne zaboravimo u svom životu, da onoga koji vjeruje Bog nikada ne šalje kući praznih ruku.
Objavljeno u 16:54 • Komentari (9) • Isprintaj • #
subota, 18.07.2009.
Odraditi odmor?
Američki ilustrator, humorist i novinar Kin Hubbard (1868-1930) piše:
"Ako vam neki ljudi to ne kažu, nikad ne biste znali da su bili na godišnjem odmoru.“
Ova misao potiče pitanje koristimo li vrijeme za odmor i koristimo li ga tako da se zaista odmorimo. Ako je godišnji odmor shvaćen kao vrijeme u godini koje moramo 'odraditi' po unaprijed određenim modelima, lako će se dogoditi da smo odmor zapravo odradili…
Isusove su riječi: "Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo." (Mk 6,31)
Naš odmor koji nam je potreban ne ovisi o tome jesmo li otišli na more, u planine, u šetnju… Sve su to potencijalne mogućnosti za odmor, no hoćemo li se odmoriti ovisi o nama, hoćemo li stvoriti u sebi uvjete da ono što nas okružuje doprinosi našem odmoru…
Objavljeno u 16:51 • Komentari (6) • Isprintaj • #
subota, 04.07.2009.
Život je sada
Listao sam neki dan jednu gotovo zaboravljenu pjesmaricu i čitao tekstove različitih pjesama… Zaustavio sam se na pjesmi s naslovom “La vita é adesso“ (Život je sada). Autor pjesme je poznati talijanski kantautor Claudio Baglioni. Iznenadio sam se nad tekstom, koji zapravo čovjeku doziva u svijest stvarnosti života koje često previdimo, a zadiru duboko našu ljudsku egzistenciju. Autor pjeva o životu koji živimo u starom hotelu koji se zove Zemlja, ali koji je pun iznenađenja i prilike da slušamo, da upoznajemo, da rastemo… Stihovi pjesme govore u svakodnevnim stvarnostima našega života: teški rad, kava na otvorenom, kiša, popodnevni umor, oblaci koje rastjeruju zvona, dječje grimase na staklu… Iz teksta ove pjesme proizlazi poticaj da u takvim stvarnostima života pronalazimo sebe, da pazimo da se ne izgubimo u buci i da usred svijeta ne ostanemo sami. “Ti si taj, koji nosiš svoju ljubav stotinama tisuća ulica, jer ne postoji kraj, sve ako se i san neki rasprši...“
Vrlo često način funkcioniranja društva ostavlja dojam, da nam je lakše voditi i živjeti živote drugih. To se očituje kad pokušavamo oponašati neke ljude, nerijetko likove iz televizijskih serija, ali i kada pokušavamo rješavati probleme drugih ljudi ili upirati prstom u našu viziju njihovih životnih nedostataka, a da pritom sebe ne vidimo.
Pjesma o kojoj sam govorio završava poticajem da ne dopustimo da nam prođe ijedan dan a da nismo susreli sebe kao sinove i kćeri prekrasnog neba, jer “život je sada“. Zaista, ovo što se događa danas, sada u ovome trenutku, pa i kad čitate ovaj tekst, vrijeme je u kojemu se možemo radovati životu, onom što imamo i nosimo u sebi, te prilika da to darujemo drugima. Tu se nalazi poticaj istinske slobode svakog čovjeka, da živi svoj život otvoren prema radostima i traženju puta prema Stvoritelju.
U Knjizi Sirahovoj čitamo: Bog “je sam u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj. Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju. Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu se dati.“ (Sir 15, 14-17)
Pitanje koje nadolazi čitajući ovaj tekst je: a što ti biraš – vatru ili vodu; život ili smrt? Ovo pitanje djeluje vrlo oštro, ali mi se čini da ga upravo tako trebao postaviti. Jer nismo odabrali život, ako ne živimo svoj, nego tuđi život i ako ne dopustimo sami sebi da budemo originalni, ili s druge strane da se bavimo svime osim samima sobom.
“Život dakle biraj…“ (Pnz 30,19) riječi su izgovorene Izraelskom narodu kad je Bog s njime sklopio savez. To su riječi koje je i svaki od nas pozvan provoditi u djelo u svojem životu.
Objavljeno u 15:42 • Komentari (10) • Isprintaj • #
