ponedjeljak, 06.10.2008.
“Blago njemu…“
Sigurno vam se dogodilo da ste čuli nekog kako govori: “Blago njemu!“; ili da ste to sami rekli ili pomislili za drugoga. Odakle dolazi takva pomisao? Čini mi se da ona često proizlazi iz naših, nerijetko sebičnih, kriterija tumačenja sreće ili blagostanja. Obično su takva tumačenja povezana sa zavišću prema drugome, koja nas ograničava da vidimo samo djelomično ono što drugi ima, a još manje smo u takvom stanju sposobni vidjeti sebe. Kriterij po kojemu tumačimo blagostanje drugoga veže se samo na ono što vidimo: bogatstvo, izvanjska ljepota, znanje, različite sposobnosti i vještine… Ipak svi znamo da takvi oblici blagostanja nisu preduvjet da netko bude sretan ili da možemo zaista reći “blago njemu.“
Vrlo je bitan čovjekov stav prema onome što ima i prema onome što jest. Prisjetimo se Pavlove poslanice Korinćanima kad govori da sav imetak i sve znanje bez ljubavi ne koristi ničemu. Usuđujem se iz toga zaključiti da je kriterij čovjekovog blagostanja ljubav, koja oplemenjuje sve ono što imamo i što jesmo. Čovjek kao biće ostvaruje se u odnosu prema drugome čovjeku i prema Bogu koji ga vodi prema upoznavanju samoga sebe. Za čovjeka koji, u tom smislu, svime onime što posjeduje, što zna, što jest…, oplemenjuje sebe i druge, po kriteriju evanđeoske ljubavi, možemo reći “Blago njemu“, jer se u takvom pristupu nalazi put prema smislu života i svijeta.
Objavljeno u 11:01 • Komentari (5) • Isprintaj • #
