subota, 28.06.2008.
Neviđena fotografija 2
Naša dobra djela, kojima oplemenjujemo sebe i ovaj svijet daju nam priliku da stvorimo dostojan dom za boravak Spasitelja u našem životu i radu. Često i ne možemo znati koliko neko naše djelo ostavlja traga u drugome čovjeku a posebno ako je dobro… Poput darovane fotografije, koja drugima govori više nego nama samima. Tako čineći dobra djela ne trebamo mjeriti sami svoju dobrotu. Mi ne možemo znati koliko je dobro učinjeno drugome ostavilo traga u njegovom životu, a to za nas i nije najvažnije. Ne činimo dobro da bismo primali hvale, nego da budemo što više braća.
Ni jedno učinjeno dobro djelo nije izgubljeno. Ono što darujemo drugome, ako je od srca i ako ga želimo obradovati, nas ne oštećuje nego obogaćuje. Da bismo darovali radost, često je dovoljna samo iskrena riječ podrške drugome, stisak ruke, osmjeh, a to nas uistinu ništa ne košta.
Objavljeno u 21:34 • Komentari (2) • Isprintaj • #
petak, 27.06.2008.
Neviđena fotografija
Jednom sam prilikom šetao uz obalu mora očekujući zalazak sunca. Želio sam fotografirati sunce kako nestaje iza horizonta u kojem se spajaju nebo i more. Činilo se da će prizor zaista biti prekrasan te ću imati prilike zabilježiti trenutak predivnih boja neba obasjanog zalazećim suncem. Razmišljao sam o fotografiji kao izvanrednom mediju, koji u sebi sadržava mnogo više od onoga što na njoj očima vidimo. Razmišljajući tako, bio sam zadovoljan što mogu na takav način u samo nekoliko fotografija sačuvati mnoštvo prekrasnih misli…
U jednom trenutku pristupilo mi je dvoje mladih. Djevojka je držala ružu u ruci. Mladić me zamolio da ih fotografiram prema zalazećem suncu i pružio mi svoj fotoaparat. Fotografirao sam ih i polako krenuo dalje. Međutim, njih dvoje potrčali su za mnom. Željeli su mi zahvaliti, što sam im ovom fotografijom omogućio da se uvijek sjećaju predivnih dana koje su proveli na moru. Bilo mi je drago to čuti, pozdravili smo se i nastavili svatko svojim putem.
Ovaj puta nemam fotografiju zalazećeg sunca, koja bi čuvala uspomene i budila misli, nego imam sjećanje na prekrasnu fotografiju koju nikada neću vidjeti. Ta je fotografija možda više od većine onih koje imam, obradovala dvije osobe koje će u njoj naći toliko detalja, koji se očima i ne vide.
Objavljeno u 13:25 • Komentari (4) • Isprintaj • #
