voljela bih...
Voljela bi otkrivati tajne svijeta...tajne koje još nisu otkrivene...voljela bi živjeti svoje snove onako kako to nitko ne može....i znati zašto sam tu, na ovom svijetu. Svjesna sam da je sve ovo što sada pišem tek trenutni hir i žudnja za nečim većim, ali priznajte da ste i vi bar jednom u svom kratkom i uobičajenom životu poželjeli znati te stvari. Voljela bi stajati po strani i promatrati ostale, dok me drugi ne primjećuju...koliko sam samo puta poželjela biti sama dok mi drugi to nisu dopuštali....koliko sam samo puta poželjela biti iskrena prema drugima i suočiti ih sa istinom, ali mi okolnosti ili moral to nisu dopuštali. Znam da nije na meni da drugima određujem vrijeme spoznavanja istine, no svi mi znamo da će to vrijeme kad tad doći, a što ono ranije dođe, bolje je za nas i naš cijelokupni razvitak u potpune, samosvjesne osobe...to je potrebno, koliko god mi to poricali. Voljela bi znati zašto postojim, zašto sam tu gdje jesam. Vjerujem da odgovor na to pitanje otkrijemo tek u nekim određenim situacijama. Odnosno, situacijama kada se osjećamo spremnima ili smo prisiljeni suočiti se sa samima sobom. Teško je to koliko god djelovalo lagano...no život nije put posut ružama...život je put posut trnjem...ali nije to sad nešto što bi nas trebalo obeshrabriti....trnje je također dio prekrasnog cvijeta. Trebamo ustrajat i doći ćemo do ruža. Koji su nam ciljevi? Proći sa odličnim u školi? Zadovoljava li nas to dokraja? Mislim da ne.... Svatko od nas trebao bi težiti nečem višljem, plemenitijem. Imamo li strpljenja za to? U današnjem svijetu nema se vremena za ništa, a kamoli za strpljenje. Hodamo krivom stranom ceste, a to nas može koštati glave.
Slučajnost...što je to? Skup događaja koji su odredili neki drugi događaj? Vjerujete li u to? Postoji li to zbilja? Slučajnost ne postoji....baš kao ni sudbina....sami određujemo kakvi ćemo biti i kakvi će biti naši postupci. Mnogi se izvlače da su njihovi postupci ''uzrokovani'' sudbinom. No, jesu li i posljedice samo uzrok sudbine? Ne vjerujem... Naš život je kao gitara koju neprestano sviramo. Prebiremo žice i proizvodimo tonove koji su ili ugodni uhu ili nepodnošljivi. Sami određujemo melodiju koju ćemo svirati. Sami određujemo hoćemo li tu gitaru čuvati zauvijek, paziti ju i maziti ili ćemo je u trenutku očaja i srdžbe zbog melodije koji sviramo uništiti.
Naši snovi, naše težnje....naše nesvjesne težnje...vjerujemo li uistina da je to ostvarivo? Ili sami sebe pobijamo u samom začetku misli o nečem lijepšem i boljem? Svatko od nas je svoj čovjek sa svojim životnim putem. Svi smo mi neponovljivi unikati. Zašto nismo na to ponosni? Zašto se uvijek nastojim stopiti sa većinom i raditi stavri koje ne želimo? Zašto ne istupimo i ponosno pokažemo svoju unikatnost? Zašto se sramimo svojih snova? Pokažimo svima tko smo i zašto smo tu! Pokažimo svima da upravljamo sobom. Pokažimo svima da možemo biti što želimo i da ćemo to i biti! Zašto se skrivati u masi?
Ljubav je postala samo navika između dvoje ljudi koji nužno čak ni ne moraju biti različitih spolova! Kuda nas to vodi? Ljubav je postala rijetkost koju samo odabrani posjeduju...ako ih možemo nazvati odabranima. Nestali su junaci koji su veličali ljubav, nestale su potrebe za potragom takvih junaka...i kuda nas to vodi? Gledamo ravno pred sebe i ne primjećujemo unikate oko sebe. Ne primjećujemo prekrasan doživljaj rađanja prirode....koja se manje-više više ni ne vidi, ako ju i želimo primjetiti, od silnih zgrada, tvornica i, naravno, smeća. Zašto sami sebe uništavamo? Zašt se odvodimo u propast?
E to su pitanja kojima bi voljela znati odgovor, ali sumnjam da ću ih ikada saznati. Jer nestali su i oni koji su odgovore na ova pitanja znali. Na nama sada ostaje da mi postanemo ti određeni koji će te odgovore saznati i širiti ih dalje. Možemo li to?
heh...
evo me opet.....vratila sam dizzyreed.......ipak je to moj blog! :) kako ste vi?
morma ga malo sredit...
potrajat će to.....
da....
ma ajd uživajte!!!
