Imaju ruke razvojne krize, faze i sezone,
nekada brze na djelo kao munja, nekada same,
onda ruke samožive svih ruku što se klone,
ruke prijegora, tihe, bez reklame.

Ima ruku što su potoci na kojima lopoč cvjeta,
druge su ruke lotosi procvali u lepezu.
Ima promjena ruku kad grč u šaku lijeta,
drugih ruku što ledom opisuju jezu.



Moje su ruke kao iz naćava gdje se tijesto mijesi,
moje su ruke tijesto u očekivanju kvasa.
I malo podrobnosti nehajne ruke resi,
pa niti javno se ističe na njivi utješna brazda spasa.

Ima ruku što nose satove i rukavice,
golih od iskona prema naporu što se grče.
Ima ruku što žele biti ogledalo, bijelo i okruglo lice,
ali ih nabiru čisla i mrlje od pera mrče.

Ruke bezbrižne, jeste li zvijezda, cvijet, rašlje, rijeka, ili grad kuća?
svakako jedno hladovito i hirovito mjesto
s bljescima, s pragom djeda, s plijesni i pjevom usred pruća —
gdje se golubice spuštaju kao na prijesto.


Tin Ujević