Poviše Basta

Nakon dugo vremena ulazim u blogeditor, a razlog tome je neaktivnost HPD-a te zbog toga nisam bio u mogućnosti napisati novi post.
U ovom postu ću pisati o našem izletu u sklopu Planinarske škole koji nije bio odviše zanimljiv jer se gotovo cijelim putem hodalo po makadamu. Inače, prošlog je vikenda, tradicionalno, održan skup planinara iz susjedne Bosne i Hercegovine te iz Hrvatske koji je protekao pod pokroviteljstvom Hrvaskog Planinarskog Saveza. Ove godine organizator je bio PD Sv. Jure iz Zagvozda. Na Biokovo se uspelo preko petsto planinara iz svih djelova Hrvatske.Za planinare su održane dvije ture. U subotu se išlo sa Turije na planinarsku kuću na Ćuriji, a u nedjelju se išlo na Sv. Juru koji je zadivio planinare budući da se na putu do gore može vidjeti cijela raznolikost pirode. Opet je za fažol bio zadužen Riđo koji je i ovaj put zadatako uspješno obavio.


Na Miletinom Boru

Što se tiče toga izleta, krećemo oko devet sati sa dogovorenog polazišta-Kačićevog trga. Autom smo išli do Plenkovićevog vinograda koji se, jednim dijelom, spustio strmim padinama podno Biokova. Ove godine, kada bude prva berba, vinograd će dati kvalitetan plod te mediteranske kulture, a i zasigurno će postati jedna od dodatnih turističkih atrakcija Makarske rivijere. Pokraj vinograda skrećemo desno te se asfaltiranom cestom, blizu kamenoloma, vozimo gore, izlazimo iz auta te krećemo. Vrijeme je bilo izuzetno sparno te nije bilo lako hodati, putem se divimo raznim pločama prigodnim za penjanje, putem smo često stajali jer je bilo izuzetno lijepih pogleda, a i zbog potrebe za vodom. Ubrzo dolazimo do Miletinog Bora gdje također stajemo diveći se neobičnoj strukturi drveta iz čijih grana raste imela, a jedan dio koji je prirodno šupalj je prigodan i za sjedenje. Za otprilike pola sata spuštamo se u Žlib malo selo u Velikome Brdu koje je polazište za mnoge planinarske ture, selo odiše svojom tadicionalnošću, zanimljivom arhitekturom, a, koliko znam, nije naseljeno. U Žlibu nas je kombijem skupio Milan Bulatović, koji je bio voditelj naše Planinrske škole. Iz Velikog Brda se spuštamo u Makarsku, slijedio je kraj još jednog zanimljivog izleta koji je meni bio prvi u sklopu ove Planinarske škole zahvaljujući kojoj sam u toku dva mjeseca bio upoznat sa planinarskim temama kao što su: planinarska povijest i organizacija, boravak i kretanje u planini, o planinarskim putovima i markacijama, orijentaciji, meteorologiji, planinarskoj prehrani, osnovama alpinizma i speleologije, opasnostima u planini, prvoj pomoći, zaštiti prirode,
a nije izostala ni video projekcija iz bogate povijesti društva. Osim teoretskog dijela svaki vikend održavane su terenske vježbe i izleti.


Žlib-kratka stanka pred povratak u Makarsku

Najavio bih da se u subotu obilježava 30 godina Speleološkog odijela Biokovo (SOB), svečanost će biti održana u Planinarskome domu "Slobodan Ravlić" na Lokvi, a pozvano je čak 150 ljudi koji su bvši speleolozi da se pridruže toj svečanosti, među spomenutih 150 ljudi nalazi se i naš Borut, za kojeg sumnjam da će doći iz Izraela kako bi uveličao tu svečanost, siguran sam da će biti jako veselo gore, kao i na svim događanjima koja se odvijaju u tom Planinarskom domu,pa očekujte opširan post o tome. Nino, Riđo i ja dogovaramo neke izlete no te zamisli jako često propadaju zbog kojekakvih obaveza, a ljeto polako počinje i bit' će sve teže ići u planinu. Ovim putem bih pozvao sve ljude koji ovaj blog čitaju (a ima vas puno ), koji su željni novih poznanstava, a k tome još i vole prirodu da se učlane u HPD Biokovo, jer što nas je više to bolje.

Pozdrav!

Vršeći planinarsku dužnost 16.01.1981. u snježnoj mećavi, smrtno je stradao dugogodišnji član planinarskog društva Biokovo. Svake godine mnogi se planinari, prijatelji i poznanici pokojnog Slobodana Ravlića, upute s onog istog mjesta s kojeg je i on krenuo.
Na 26. Memorijalnom pohodu 'Slobodan Ravlić' na Biokovo, održanom u nedjelju 14. siječnja, sudjelovalo je 68 planinara i članova Hrvatskog planinarskog društva Biokovo.


Okupljanje na Rivi.

Dogovoreni polazak je bio na makarskoj rivi, na velikome mulu odakle krećemo u 7.30 h.
Sudionici pohoda su se prebacili sa dva kombija DVD-a Makarska, kombijem HPD-a "Biokovo" i GSS-ovim pick upom do Ravne Vlaške (Lađene) info centar na Ravnoj Vlaškoj izgrađen je na mjestu nekadašnjeg bunkera, a u obliku male kamene kučice, veličine 30 m2. Smješten je uz biokovsku cestu, neposredno do istoimenog vidikovca (na 1228 m nm). U objektu je postavljen geološki stup, velika turistička karta Parka prirode Biokovo, a posjetitelji se mogu, kroz riječ i sliku, upoznati s prirodnim ljepotama Biokova. Centar će služiti i kao nadzornička postaja (udaljen 10 km od vrha Sv. Jure) i kao buduća polazna postaja (od 2006. godine) za posjet spilji «Tučepska Vilenjača».
Centar je otvoren svakodnevno od 9 do 14 sati, a u istom se pored promidžbenog materijala mogu kupiti razglednice i prigodni suveniri. Info centar izgrađen je namjenskim sredstvima Ministarstva kulture, a cjelokupan interijer osmislili su i uredili sami djelatnici Parka.Od info centra je dalje nastavljen uspon pješice do Troglava gdje se nalazi spomen-ploča koja označava mjesto gdje je 16. siječnja 1981. godine smrtno stradao Slobodan Ravlić obavljajući dužnost. Pored spomen-ploče položeno je cvijeće a svi su se prisjetili na kobnu zimu i nevrijeme kada se dogodila ta tragedija.
Nakon polaganja cvijeća sudionici pohoda popeli su se do planinarske kuće pod Sv. Jurom, gdje je organizirana okrepa Riđanovim vručim čajem i fažolom nakon kojega je slijedio povratak u Makarsku. Dan je bio nevjerojatno lijep i sunčan te neuobičajen za ovo doba godine, a priroda je pokazala koliko, zapravo, može biti nepredvidiva.


Ispred spomen-ploče.

Za one s manjkom kondicije uslijedio je povratak do Lađena gdje su ih čekali automobili, srednja tura je bila preko Vošca u Makar, dok je najzahtjevnija ruta povratka vodila preko Štropca, Solila na Veliko Brdo, a na nju se odlučilo mnogo planinara budući da je uspon bio izuzetno lagan jer se išlo autima.
Zahvaljujemo se ovim putem Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Makarska i Javnoj ustanovi Park prirode Biokovo koji su ustupili svoja vozila za prijevoz sudionika pohoda.
U čast Slobodanu Ravliću dom na Lokvi je dobio njegovo ime.

Žlib-Borovac-Lokva

S obzirom na kraj prvog dijela posta htio sam napisati mali dodatak o našoj turi prema Planinarskom domu "Slobodan Ravlić" na Lokvi
Prije, otprilike, mjesec dana nas petero tj. Nino,Paula,Mišela,Marin Han i ja zaputili smo se prema Lokvi s namjerom da gore provedemo boravak u prirodi i prespavamo. Našli smo se na Kačićevome trgu oko 9 h ujutro odakle krećemo sa autom Marin Hana prema Žlibu u Velikome Brdu. A iz Velikoga Brda krećemo na uspon u namjeri da preko Borovca dođemo do Planinarske kuće "Slobodan Ravlić" na Lokvi.
Ubrzo dolazimo do velikog Borovca koje je prigodno mjesto za napravit šator jer se tu nalazi jako lijepa livada.
Sve skupa smo stajali 3-4 puta kako bi štogod lagano pojeli ili samo uživali u pogledu
Kad se ide do velikog Borovca postoji ploča koja služi za penjanje na njoj smo vidjeli dvojicu stranaca diplomatskih tablica koji su htjeli ispenjati tu ploču.


Gazimo prema Lokvi.

Pri dolasku na Lokvu ispred doma zatičemo Rosu i Gaju koji nisu imali ključa, ulazimo u dom tamo se raspakiramo i jedemo. Tamo u kasno popodne Riđo dolazi sa neka dva tipa, a za jednoga od njih se ispostavilo da je išao sa mojim ocem na fakultet. Večeramo Riđin Bakalar, a Riđo je iskazao svoj veliki talenat za pisanje ljubavnih pjesama te nas je uporno uvjeravao kako je davnih dana tim pjesmama očaravao mlade Švabice, prijepodne smo pomogli Riđi spremit fažol i dođekat članove HPD-a "Mosor" koji su bili toliko zadovoljni Riđinim fažolom da su mu dali diplomu za najboljeg planinskog kuhara.
Gajo i Roso su se , čini mi se, vratili preko Vošca, a nas petero, skupa sa Borom Turinom smo se vratili istim putem u Žlib samo smo se ovaj put zaustavili na Miletinom boru koje je poznato poletište za mnoge padobrance.
Bio je to jako lijep izlet kojega zasigurno treba ponoviti i drugi put.
Treba dodati da u kući ima vode koja se nalazi u bunaru ispod kuće, a cijelo smo vrijeme kuhali na štednjaku na drva, televiziju je moguće gledati na agregat, ali nije dobro da ga se previše koristi ista je stvar i sa plinskim štednjakom jer ako se plin potroši potrebno ga je donijeti na leđima što nije lak posao.


Na Miletinom boru.

Sitnice o Domu na Lokvi:

Nadmorska visina: 1467 m
Broj ležajeva: 12
Dom je otvoren: Subotom i Nedjeljom
Opskrbljenost: djelomično
Domom upravlja: "Biokovo", Makarska

Dodatak postu!

Spašavanje ozlijeđenog planinara s Biokova

Pošto imamo običaj izvještavati o akcijama GSS-a Stanice Makarska htio sam napisati ovaj dodatak postu.
Dana 27.svibnja 2007. prilikom Dana planinara Dalmacije na Biokovu, na kojem se okupilo oko 600 planinara iz 30-ak planinarskih društava iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jedan od sudionika R. T. (55 god) iz Gornjeg Vakufa, se okliznuo na planinarskom putu i ozlijedio nogu.



Planinar se nalazio na nepristupačnom terenu, dva sata hoda daleko od najbliže ceste na pola puta između vrha Sveti Jure i Turije. U pomoć su mu je priskočila dežurna ekipa GSS-a iz Makarske, koja mu je zbrinula i imobilizirala ozljedu. Zbog izuzetno nepristupačnog terena u pomoć je pozvan helikopter HRZ-a sa tročlanom ekipom GSS Split, kako bi se unesrećeni izvukao i na najudobniji način prebacio do bolnice.
Unesrećeni je zajedno sa spašavateljima na užetu pod helikopterom prebačen do Turije, a zatim u helikopteru do bolnice Firule, čime je akcija okončana.



Akcija potrage kod Metkovića

Stanica Dubrovnik dobila je dojavu o nestanku starije ženske osobe (74 godine), koja je jučer nestala na reljefno teškom terenu u okolici Metkovića. Na teren su izišli pripadnici HGSS Stanica Makarska i Dubrovnika koji je pokušavaju pronaći (još uvijek bez rezultata). Spasioci intenzivno tragaju, jer najavljeno pogoršanje vremena može ugroziti netalu osobu ukoliko je živa i nalazi se na tom dosta nepristupačnoim prostoru. Jutros su u potragu upućeni i pripadnici HGSS Stanice Split. Izvršiti će i pretraživanje prostora iz zraka te je u potragu uključeni helikopter HRZ.

Pozdrav do sljedećeg posta!

HPD "Biokovo"-Makarska tradicionalno svake godine organizira svibanjski uspon na Biokovo. Ove godine uspon je bio održan 20.svibnja Polazak je bio u 07,30 sati sa Kačićevog trga u Makarskoj. Cilj uspona bio je Planinarski dom pod Vošcem kraj kojega je uz zabavni program bila organizirana okrjepa pićem i jelom. Članovi društva potrudili su se da i ove godine uspon organiziraju na zavidnom nivou, a Gorska služba spašavanja vodila je brigu o sigurnosti svih koji su nam se pridružili u nezaboravnom druženju u prirodi.




Dvije suprotnosti; mirno jutro i burna večer :)

Nino je na Vošcu bio noć prije te je gore u domu i prespavao. Navečer je u domu bilo veselo, pilo se i pjevalo nije bilo žednog grla ni gladnog stomaka.
Ta noć se provela u veselju, a spavalo se u šatorima i u domu pod Vošcem.
Toliko o noći prije uspona. Da kažem i nešto o izletu
Ujutro nas je vrijeme, kao i svake godine, poslužilo jer nije bilo oblačno i kišno.Uspon smo započeli na Kačićevom trgu odakle krećemo prema Makru, malom selu poviše Makarske koje obiluje raznoraznim starinskim kućicama, a od Makarske je udaljeno dvadesetak minuta hoda. Uzima se da je u Makru bila stara postojbina Kačića. Iz Makra krećemo dalje s usponom uskom stazom koja je, praktički,
iz Makarske nevidljiva. Vrijeme je bilo odlično za mali izlet jer nije bilo previše vruće, a ni hladno, vjetra uopće nije bilo a tek je zapuhalo na onom vidikovcu ispod vrha Vošac.


Na Vošcu su Planinarske veselice bile neizostavne

Išlo se laganim tempom koji su dirigirali stariji članovi HPD-a, sreća nam se ovoga puta osmjehnula jer smo naišli na divokozu Rupicapra rupicapra koja je bila izrazito fotogenična, a i dopuštala je da je slikamo. Drago mi je da nije, kao i obično, netragom nestala niz neku od Biokovskih padinu. Divokoza naseljava planinske masive kao što su Čvrsnica, Prenj, Zelengora, pa se može reći da je tipičan predstavnik stjenovitih planinskih predjela različitih nadmorskih visina (čak i na samo 150 m n/m u kanjonu Neretve). Voli velika prostranstva sa velikim visinskim razlikama gdje u svako godišnje doba može pronaći hranu. Plemenitost ove vrste divljači se ogleda u činjenici da u svojim staništima ne pravi nikakve štete. Divokoza može narasti u visinu do 80 cm, u dužinu do 130 cm a jači mužjaci teže i preko 40 kg. Ženke su nešto manje i lakše. Zimi im je boja dlake tamnosiva, skoro crna, dužine do 12 cm, a ljeti žučkastocrvena dužine do 3 cm. Glava je blijede boje, sa tamnom prugom oko očiju i gubice. Od potiljka do repa duž hrpta se proteže tamnija pruga. Boje mužjaka su gotovo uvijek nešto tamnije od ženki.Rogove imaju i mužjaci i ženke, ali su kod mužjka redovno jači, duži i povijeniji nego kod ženki. Nakon kratke priče o dovokozi nastavljamo dalje.


Pogled koji se pruža na Makarsku i širu okolicu.

Sa svakog dijela Biokova se pruža predivan pogled na bilo koji grad Makarske Rivijere što je bilo iskorišteno za slikavanje koje nam je oduzimalo dosta vremena. Pri dolasku na vrh malo je zahladilo pa je bila potrebna jaketa no to nije bio onaj vjetar koji zna zapuhati pri drugom usponu u devetom mjesecu. Nismo se penjali na vrh gdje se nalazi kućica već smo se spustili do doma pod Vošcem gdje je bio organiziran zabavni program.
Uspon je trajao oko 3 i pol sata no tome je bio razlog naše odvajanje od grupe jer smo se putem zezali, slikavali ili se dugo zadržavali na Krušci, Vodi ili negdje na putu. A u zabavni program pod Vošcem bilo je uključeno povlačenje konopa, skakanje u vrećama, Riđin fažol, "bacanje kamena s ramena" u toj disciplini je ove godine nagradu odnio Marin Antunović poznati makarski ragbijaš koji je u finalu pobijedio svoga brata. Održana je i Biokovska alka vjerojatno najzanimljivija disciplina na kojoj uvijek bude najviše ljudi prijavljeno, pobijedio je naš Nino u kombinaciji sa prijateljem iz Krvavice.



Ovaj mladić je pokazao da nije "mačji kašalj" te se unatoč svojoj dobi popeo na Vošac, malo smo se zezali i šetali okolo, a primjetio sam i čudnu borovu granu.
Oko 16.00 h nakon fažola i Biokovskih igara vraćamo se u Makarsku. Meni je ovaj vikend bio jako dobar zbog utakmice u subotu ujutro te rođendana popodne, a spavao sam u prijatelja kojem je bio rođendan te smo se zajedno uputili na izlet na Vošac.


Okret za 360 stupnjeva

Obavijest

Od sada pa nadalje ću postove pisati na način da lijepe slike stavljam, a one malo ružnije ću stavljat kao
linkove jer se ovaj blog sporo učitava, a i pokazuje se crvena strelica u gornjem kutu, zbog količine i veličine slika.


I za kraj dvi u stilu Da_Vincija ;)

Speleološki odsjek HPD-a " Biokovo " u povodu tri desetljeća rada organizirao je 7. Biokovsku speleološku školu
koja je počela sa radom 23. ožujka i trajala do 11. svibnja.
Na školu se prijavilo 27 ljudi, a 23oje ih je nakon teoretskog i praktičnog dijela škole zasluženo primilo diplome te tako steklo status «speleolog pravnik». Od nas troje Nino se jedini prijavio na Speleološku školu i uspješno je završio.
Speleloški odsjek koji ove godine slavi trideseti rođendan ovime dobiva nove, mlade snage makarske speleologije.
Voditelj škole bio je Mišo Gojak instruktor speleologije. Škola je održana prema programu Komisije za speleologiju HPS-a, a polaznici su obišli Šulinu jamu, Otkopanu jamu, Vilenjaču…
U teoretskom dijelu polaznici škole upoznali su se sa planinarskom i speleološkom opremom, opasnostima u planinama i speleološkim objektima, povijest speleologije, o arheološkim i paleontološkim nalazima u podzemlju, o živom svijetu u podzemlju, o kršu, klimi podzemlja, zaštiti speleoloških objekata, prvoj pomoći i spašavanju, orijentaciji, čvorovima, crtanju speleoloških objekata…
U vježbama vikendom sve naučeno polaznici škole su praktično odradili i usavršili naučene vještine za kretanje po špiljama i jamama,
kao i tehnike spuštanja i penjanja po užetu kako bi bili kompletno osposobljeni speleolozi.
Valjda će novi spiljari uspješno nasljediti stare speleologe svoga mentora Mišu Gojaka i Željka Klarića.



Potraga za nestalom osobom u dolini rijeke Neretve.

Pošto u opisu bloga piše kako ćemo informirati o akcijama HGSS-a Stanice Makarska htio sam napisati dodatak ovom postu o potrazi za nestalom osobom u dolini rijeke Neretve.

U subotu, 5. svibnja 2007, HGSS je u večernjim satima dobio dojavu o osobi koji je 4. svibnja otišla iz mjesta Komin i od tada joj se gubi trag. Odmah je organizirana potraga u kojoj su pored pripadnika gorske službe spašavanja sudjelovali i pripadnici policije i vatrogasaca te mještani. U potrazi je sudjelovalo i pet potražnih pasa HGSS-a, a teren je pretraživan i iz zraka uz pomoć helikoptera.

U tri dana pretraženo je veliko područje oko mjesta nestanka, nažalost bez rezultata. Nestali muškaraca (1965.) već je i prije u više navrata nestajao na nekoliko dana. Potragu otežava iznimno nepristupačan teren: u podnožju brojni rukavci i kanali rijeke Neretve, a na brdu teško prohodni krš.

U potrazi su sudjelovali pripadnici stanica Dubrovnik, Karlovac, Makarska, Ogulin i Split.



Sadržaj o potrazi zajedno sa slikom je kopiran sa službene stanice GSS-a..

Pošto nema aktualnih tema za pisanje odlučio sam napisati post o izletu na Klis i Vranjaču, bio je to jako poučan i živopisan izlet koj me se jako dojmio.
Ubudeće postovi koje budemo pisali olaninarskoj školi neće biti objavljeni kronološkim redom.
Pa da počnemo.
24.12.2006 održan je izlet u špilju Vranjaču, a potom u Klis gdje smo se popeli na tvrđavu i razgledavali.
Izletu je prisustovalo sedam članova HPD-a: Paula, Bušo, Đapo, Sandra, Marta, Nino i ja.
Našli smo se na Kačiću, a poviše crkve kombijem krećemo put Splita za Klis. Nailazimo na zaključano tvrđavu pa smo odlučili prvo posjetiti špilju Vranjaču



Vranjača je smještena u podnožju Mosora, s njegove sjeverne strane.
Dolazak je moguć iz Splita asfaltiranom cestom preko Dugopolja u zaselak Punde (25 km), te još 300-tinjak metara makadamom do ulaza u Vranjaču.
Ulazni dio, tzv. atrij, poznat je žiteljima od davnina, dok je drugi dio otkrio vlasnik zemljišta na kojemu se nalazi špilja, Stipe Punda, kad smo došli do Vranjače dočekao nas je unuk Stipe Punde, naime, Punda je u atriju čuvao ovce te je primjetio ranjenog goluba koji ulazi u mali prostor, on ga je pratio te tako malo po malo otkrivao prostorije Vranjače.
Inače, ulazak u špilju, zajedno sa vodičem košta, 10 kn po osobi, špilja je u potpunosti osvjetljena reflektorima, a vodič nosi i svjetiljku.


Znamenitosti špilje Vranjače

Godine 1900. špilju su istražili članovi Speleološkog odsjeka PTD-a Liburnija iz Zadra.
Prof. Umberto Girometta posebno je zaslužan za propagiranje prirodnih ljepota špilje, o kojoj piše u dnevnom tisku, raznim časopisima i znanstvenim publikacijama, što je imalo za posljedicu pojačan posjet špilji.
Girometta je održao govor na službenom otvorenju Vranjače 1929. godine.
1927. podružnica HPD-a Mosor osniva sekciju za istraživanje kraških pojava, a prva zadaća im je uređenje Vranjače za turistički posjet.


Slika kukca kojeg je Nino uslikao (nije iz Vranjače, mislim da je iz Vilenjače)

Evo jedan blog koji sam našao tražeči podatke o Vranjači.

Galerija slika na Index.hr-u

Završili smo posjet Vranjači te idemo prema Klisu, penjemo se na tvrđavu gdje fotografiramo razne topove, zidove, kamene natpise...


Tvrđava

Sa Klisa se pruža predivan pogled prema moru
Jedna lijepa web stranica u kojoj je opisana cijela povijest tvrđave i Klisa.



To bi bilo sve, ubrzo očekujte opširan post o ovogodišnjem maršu na Vošac.

Photos by: Josip, Nino

Da nije bilo te planinarske škole mi vjerojatno ovdje ne bi pisali ovaj blog jer upravo zahvaljujući planinarskoj školi mi smo naučili osnove alpinizma te ga zavolili. Dakle, kako je sve počelo, čin su se počeli lipi plakati o Planinarskoj školi ja sam bio zainteresiran no uključio sam se isključivo na Ninov nagovor. Počeli su, tako, i prvi sastanci sve dok se nismo 5.11.2006 zaputili na jedno laganu turu Kotišina-Makar ja, nažalost, nisam mogao sudjelovati jer sam bio spriječen (ne sićan se zašto). Uvijek bi na početku slijedilo okupljanje i slikavanje na Trgu Andrije Kačića-Miošića.
Prema slikama koje sam vidio izgleda da su oni u kotišini slušali neko, kao, predavanje, a u Makru pekli kobasice.


Slikavanje na Kačiću

Za kraj evo jedan mali video napravljen od strane obitelji Han.Video prikazuje svaki izlet na kojem smo bili u sklopu Planinarske škole.
Svaki put kad ne budemo imali tema za pisanje napisat ćemo post o jednom od izleta Planinarske Škole.



Vatrogasna vježba



U petak je bila održana vatrgasna vježba DVD-a Makarska, skupio se velik broj ljudi jer se ne vidi svaki dan gašenje vatrom obuhvaćenih, "Zastava" i "Peglica", spuštanje sa 20-ak metara visokih tornjeva ili pak stajanja na dizalici udaljenoj od tla oko 25 metara.
Znam da tema nije vezana za planinarstvo, no kako bih malo upotpunio ovaj post koji mi se činio prekratkim, napisao sam ovo, a još sam i dodao i koju Ninovu fotografiju.



Do sljedećeg posta...

Photos by: Nino, Paula

Speleologija je planinarski "smjer" koji istražuje prirodno nastale podzemne objekte. Speleologija nije samo istraživanje. To može biti sport, rekreacija, avantura, druženje,...
Uz samo spuštanje u podzemlje, spelologija ima i istraživačku zadaću u smislu proučavanja geoloških slojeva zemlje, biljnog i životinjskog svijeta pod zemljom.
Za kretanje pod zemljom špiljari koriste opremu naizgled sličnu kao i alpinisti, ali ipak dosta različitu. Dok alpinisti užad koriste za osiguranje, speleolozi je koriste za penjanje i spuštanje, pa njihova užad mora biti neelastična. Imaju još i kacige s karbidnim svjetiljkama, odijelo, sprave za topografska i raznovrsna druga mjerenja.
Pod pojmom speleološki objekti podrazumijevamo spilje, jame i ostale prirodne rupe u zemlji. Jame su uglavnom vertikalne, a spilje horizontalne.













Gužva u prostorima HPD-a na predavanju.

Pa tako i ja sad završavam tu speleoleošku školu i postajem speleolog, ali samo na papiru.
Postoji mala razlika između ovoga što mi učimo u Speleološkoj školi i onoga što nas čeka ukoliko se upustimo u tu avanturu te postanemo pravi speleolozi, za sada sam bio u nekoliko jama izdvojio bih Tučepsku vilenjaču koja je jako lijepa i živopisna.
Pgledajte filmić, tu je naš voditelj Mišo Gojak, a ova jama je negdi u Marasima to jest u (Vlaškome) Dalmatinskoj Zagori te je duboka oko 111 m.Zahvala SOB-u za istraženu jamu te Rosinom bratu za film.



Par slika sa terena:


Nino u akciji

Ukoliko se i sami želite upustiti u speleološke aktivnosti pogledajte upute GSS-a



Photos by: Nino, Tanja Šošić

Međunarodna brdsko-planinska utrka "Salamon Cup" koja je održana 29. travnja na Biokovu okupila je 56 maratonaca iz Hrvatske, Slovenije i BiH.
Svima je cilj bio istrčati maraton od gradske rive do vrha Vošac (1421).
Među stranim maratoncima našlo se i pet lokalnih atletičara iz klubova "sv. Marko i Makarska Rivijera", najbrži makaranin bio je Josip Paunović. Najmlađi sudionik Ivo Juranović je imao 17 godina te je na cilj je došao 25.Najstariji sudionik bio je Nenad Ozretić iz Splita star 54 godine.Za jedan sat i deset minuta na cilj je prvi stigao Ivica Škopac maratonac iz Bjelovara, drugi je bio Marko Jarković, a Ivan Raztat je pokazao da nije u Makarsku iz Slovenije došao uzalud te je odnio treće mjesto.Vrijedi, također, izdvojiti Osječanku Danijelu Černić koja je bila najbrža žena.Zapažen rezultat imao je makarski "Ekstrem" Željko Bockovac koji je na Vošac došao 21.
Svi su oni do cilja došli bez ikakvih poteškoća iako je izuzetno vruće i sparno vrijeme znatno ometalo trkače koji su trčali utrku sa najvišom visinskom razlikom u Europi. Domaćin i organizator utrke je bio Športski klub "Makarska rivijera".



Za sudionike maratona održan je ručak u planinarskome domu na vošcu gdje su najboljima dodijeljene medalje i poklon bonovi organizatora ovog maratona,proizvođača sportske opreme-"Salomon"
Utrku je osiguravalo jedanaest članova Hrvatske Gorske Službe Spašavanja stanice Makarska, te nekoliko makarskih volontera koji na sreću nisu imali potrebe intervenirati. Nakon Cro Challenger utrka 2000. i 2005. godine opet je Biokovo bilo interesantno za organizaciju izuzetno teške brdsko-planinske utrke za koju su predstavnici Hrvatske udruge za cestovno i planinsko trčanje ustvrdili da je jedna od najatraktivnijih lokacija na kojoj je ovakva utrka održana.
Dežurstvom i osiguranjem svi su izuzetno zadovoljni, te nisu krili zadovoljstvo što je sve proteklo u najboljem redu.



By: Paula

Bol-Vidova Gora

Prije otvaranja ovog bloga održan je izlet na Brač,točnije Bol-Vidova Gora.
Dana 15.04. nas oko 40 smo se uputili brodom "Vruja" na Bol. Nakon živopisnog puta na kojem su se mogle vidjeti strme litice te mnoge male uvalice prigodne za kupanje, ali manje dostupne osim malim kajičem došli smo na Bol te se zaputili prema Vidovoj Gori. Put nije bio posebno zanimljiv zbog manje lijepog krajolika, put nam je također uvelike otežavala vručina koja je bila jako neugodna zbog manjka šume.
Na vrhu nas je čekao ručak, te smo se nakon ručka i prigodnog slikavanja zaputili prema brodu.
Kući smo došli predvečer.Zahvale TZ-u Makarska i HPD-u za omogućen put i ručak.