Uvijek isto

četvrtak , 12.10.2017.



Što mi je još ostavljeno
da napravim u ovom svijetu?
Umorna sam. Jako sam umorna.
Kao da od početka vremena
mjerim svoje snage
A nemam dokaz
da sam ikad posve pokleknula
a jesam. Sada.
Da li se smrću potvrđuje smrt?
Da li ova gorčina truje svaku želju moga bića?
Da li kletva gasi svaku iskru moje nade?
Prokletsvo je moje da niti mogu stati
niti se posve i zauvijek upregnuti.
Moje da može značiti i ne, i obrnuto.
Kad već sve iznova počinje,
i ponavlja se, što mi preostaje?

Foto sa neta

dodir prijateljstva



Dragi prijatelju,

već dugo ti nisam pisala. 
Pomalo sam i ja na Tebe zaboravila, kada si se prestao javljati redovno. Navikao si me pismima podsjećati na bitnost da se odupremo neraspoloženju u neželjenim okolnostima. 
I nisam se durila, da ne misliš. Nije to moja šalica čaja. Narušilo mi se bilo zdravlje. Znaš da je biti bolestan teret, i sebi i bližnjima. Tako se nevidljivo vrijeme neprimjetno taložilo, prekrivajući me naslagom ravnodušnosti. No sada sam dobro. Barem vjerujem tako. 

Htjedoh ti ovim uvodom reći slijedeće: odnos je živ, kao biće. Znaš li?
Ima svoje rođenje, svoje prve gutljaje mlijeka iz majčine dojke, prvi grč, prvo puzanje, prvu temperaturu preko 39 kao i prvi korak u trku prema očevom zagrljaju. 
I veza raste kao pravi Božji stvor, i uči i nastoji izvršavati zadatke, održavajući osobnu čistoću.
Ako živom biću ne posvećujemo interes i pažnju, ono nas napusti. Ne želim da se to dogodi nama.

Sada sam se sjetila našeg zadnjeg razgovora o ljubavi.  Često pomislim kolika je sreća umijeti kontrolirati puls življenja. Kod tebe nema razvijene potrebe za divljenjem, prihvaćanjem, potvrdom vrijednosti. Tu nema među nama razlike. Potreba davanja sebe o kojoj mi pričamo i svjedočimo svojim dahom drugima, za njihov ego je poražavajuća smrt. U tom različitom shvaćanju voljenja je korijen nepovjerenja i nesloge među ljudima. Među njima primjećujem sve više usamljenika.
Što misliš, da li se radi o epidemiji bolesti suvremenog doba? Nadam se ipak da nije, jer tome lijeka nema. Mučenici ni sami ne shvaćaju kako su sa sobom i Prirodom neusklađeni, i hrle drugim, nezdravim smijerom današnjice. Na svaki pokušaj usmjeravanja na pravu cestu vrište da im se ugrožava pravo njihovog izbora. 
Zato, više ne zviždim.

Nedostajalo mi je razmijeniti s tobom nekoliko misli. Znam da ćeš uzvratiti.
Volim lakoću rasterećenog trenutka kada otvorim tvoje pismo, koja me preplavi divna poput mirisa Sunca. Ono upravo izlazi. Gledam ga i udišem kroz otvoren prozor.
Neopisiva je aromatičnost zraka. Malo njegovog mirisa spremam za tebe i šaljem ti ga u ovoj koverti.

Grlim te.


U Zagrebu, 12 listopada, 2017.

Foto sa neta

Nerealni ljudski ideali

srijeda , 11.10.2017.



Vječna je navika čovjeka
da pred vlastitim uvjerenjem ustukne
i time mu cijena padne
ispod cijene života
ali i dalje mu ostanu neplaćeni računi
dok gomila nove...
I tako će biti dok ne dokine zaborav,
vlastitu mahnitost i ne pokida spone
mutnog misticizma punog obmana.
Sigurna sam, ovo nije
tek maglovito nagađanje i proricanje:
posve izbliza već dodirujemo
stvarnost zaslužene sutrašnjice

Foto: Daniel Conway, Forget me not

Gustavu Meyrinku



O noći, tamna i tiha
u tebi je nepojmljiva ljepota sabranog mira
u kome nad uzglavljem sabirem zvijezde kao iskre
dok pokraj mojih nogu
sa sjenkama njihovim plešući
prolazi Mjesec kao oblo hladno zrcalo

Da li sam budna ili ovdje dišem
u mreži snova koju sam nesvjesno isplela?
Ne znam to, Gustave
Ni ti nisi znao.
Očito jest znanje budnosti najbitnije.

spoznaja

ponedjeljak , 09.10.2017.



Na povratku kući iz bitaka, uvijek bi me dočekale riječi:
Dobro došla u pakao pod tvojom kožom.
Tako sam shvatila kako je pakao mjesto koje smo napravile ja i sama ja, i da mi iz te točke valja rješiti problem zla na Zemlji.


Foto: sa neta

smiraj srca



nestane trešnjino cvijeće
nestane Sunca žar
nestane oblaka tmurnih
a gdje neće nestati nas


Foto Art: Niken Anindita


važnost ograničenja

nedjelja , 08.10.2017.




Granice su uvijek jasne. I trebaju biti.
Međa uistinu ne sputava čovjeka, nego ga čuva od razočarenja i potonuća duhom.
Za volju i slobodu su najkobnije beskorisne i neupotrebljive informacije koje ne vode nikuda.
Nama jest sve dano, no granice nas podsjećaju da nam nije sve na korist.


jednostavno pitanje

subota , 07.10.2017.



U osobine ovog vremena spadaju i obijest, nepoštovanje, nerazumijevanje, primitivizam, nebriga, destruktivnost i bezosjećajnost.
Te klice zla rastu najbolje u zatvorenim srcima.
Ono Srce koje je otvoreno, omogućuje Duši da u punoj slobodi leti prostranstvima Nebeskim, sve dok joj SveMir ne postane vječni dom.

Kakvo je Vaše srce?

molba

petak , 06.10.2017.



Znam, samo me voliš
a ja, budala hoću
da od toga ima nešto više.
Ako bar u tebi tinja žar razuma
onda njime posvijetli put
u mom oblačnom i tamnom dobu.
Neka mi se svijet opet zavrti.
Sagradi odmah i zaklon
samo za nas dvoje
jer bojim se
uvijek po buknulom plamenu života i čistoće
crni oblak spusti kišu smrti.

Foto: Thor Lindeneg

jedna od...

srijeda , 04.10.2017.




Jedna od najtežih i najjačih boli, koja čovjeka može rastrgati i sa kojom treba živjeti jest žal zbog gubitka čovjeka koji je još živ.

Foto: Jaecheol Park

pir tame

utorak , 03.10.2017.



Po Zemlji se razvukla
Hladna i tamna suština.
Brat ubija brata.
Prijatelj prijatelju laže i podmeće
Govoreći da tako normalno jest.
U morima se sakupljaju
Najgora svjedočanstva nebrige.
Po rijekama plutaju leševi
I nečije iskorištene pelene.
U jezerima trule neželjeni
automobili i televizori.
A ti čovječe, sanjaš
o bezuvjetnom oprostu ljubavi?

Foto izvor: net

samo list



Stignem.
Ponekad se zamislim se nad onim kako jest. Naiđu pitanja na koje odgovore tražim, ni sama ne znam gdje sve u sebi ne kopam.
Izdahnem. Težina nebitnog me napusti.
Udahnem. Svježina novog zraka me umiri.
Idem.
Misli su odnešene laganim povjetarcem, zajedno sa povenulim lišćem. Mute se noć i dan. Upirem pogled ka zapadu, rukama sakupim kosu, i dam vjetru da je poveže.
Odem. Ne osvrćem se.

začin

ponedjeljak , 02.10.2017.



Kuckanje njezinih potpetica je ubrzavalo moj puls.
- Ima u tebi nešto ubitačno... - jedva da sam izustio između dva udisaja.
- Toliko si čudesna da raspiruješ maštu, budiš znatiželju.... oh... kako si izazovna... -
Buncao sam i hiperventilirao. Napetost je pojačavala i u zraku i u mojim preponama.
Tom snažnom uzbuđenju je kumovala i neka tiha glazba, polumrak u našoj sobi i zibanje njezinog tijela ispred moga nosa. Ludio sam... Plesala je samo za mene. Moja privatna glumica.
Moja... moja divna žena, zaigrana i nakon toliko mnogo godina.
- Sviđa ti se ovo što vidiš, zar ne, mužiću? - provocirala me prošavši rukama preko svojeg lica i vrata kao prava putena ljepotica.
Kliznula je prstom preko moga nosa i zarila mi ga među zube.
- O, ne samo da mi se sviđaš... Obožavam te - mumljao sam i sisao kažiprst.
Erotičan ženski smijeh je ispunio zrak. Moj kaput je skliznuo sa njezine glatke gole kože na pod. Ostala je odjevena u kaubojske čizmice, prsluk i haltere.
Maknula je šešir sa glave i zavitlala dugom kosom pozivajući me na blud. Ustao sam, spreman da je iskidam zubima i zakoračio prema njoj.
- Čekaj, dragi - zaustavila me i nataknula šešir na moju glavu.
Odgurnula me nazad na stolicu i prošaputala - Hoću još malo gledati kako žudiš za mnom, kauboju. Molim te, budi pravi gospodin -
Naslonio sam se dublje u stolac, namjestio šešir, promrmljavši - Ma kakav gospodin - cerekao sam se.
-Ti me činiš vrlo opasnim frajerom, mala. Vidi! Još mi samo fali neka cigara - govorio sam spuštajući obod prema čelu, mršteći se i dureći, gledajući je ispod obrva.
- Haha, jako si smiješan, znaš. Pravi gospodin sa tim kauboskim šeširom, nema što -
rugala mi se.
To je bilo to. Kraj ovog roleplay cirkusa za mene. Zgrabio sam je za bokove i nasadio na sebe. Njoj sam vratio moj šešir na glavu.
- E sad hoću vidjeti kako znaš jahati, kaubojko -
Sramim se pisati što je bilo dalje.

Foto: sa neta

bezimeni

nedjelja , 01.10.2017.



sjedim pred kućom
u krilu mi knjiga
al' od nje mi misli
već davno odlutaše
na svu tu tugu
na bol i očaj,
neopisivu patnju svih onih
koji druga u čovjeku ne imaše

Na fotografiji: Sherri Ocaso (prilikom fotografiranja masovnog ubijanja delfina)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se