klonuće

subota , 30.09.2017.



stigne, oh stigne
čovjeka sve stigne
što misli da je iza njega ostalo

sve neizgovorene riječi
sve neizvršene obaveze
sve neprospavane noći

i klone, oh klone
ako je sam a slab
nad sobom jednostavno klone

Foto: Josh Sommers

usputna ćakula

petak , 29.09.2017.



-O čemu razmišljaš?- upita gledajući je kako sjedi zamišljena. Ona glasno puhne, podignuvši pogled prema njemu.
-Razmišljam o ljudima i gdje sve griješe -
- Oh, pa ti zbilja nemaš pametnijeg posla -
Čim mu je izrečeno izletjelo, shvatio je kako mu to nije trebalo. Ubrzao je sa zaključkom. Nije bila sugovornica koja lako odstupa od stavova.
-Onda ne pitaj, kad sve znaš. - odbrusila je, smješeći se.
-Šalim se. Malo te zezam, preozbiljna si nekad – privukao je stolicu do njene i udobno se smjestio.
-I, ženo vrač, u čemu to griješimo, mi obični smrtnici?-
Ruke je podigao iznad glave, a nogu prebacio preko drugog koljena. Njegov hladan sarkazam je bila odskočna daska mnogim raspravama koje su vodili do kasno u noć. Nisu bili iz posve istog misaonog kalupa, ali su njegovali svoj zajednički svijet stvoren uzajamnom ljubavlju.
-Jednostavno, mislim da je velika greška što se ljudi uporno uspoređuju jedni sa drugima i traže sličnosti. Tek ako ih nađu, osjećaju se samopouzdano. To je smiješno.
Isto tako, uspoređuju i prijašnja vremena sa sadašnjim, a ne vide da se radi o posve različitim i neuporedivim stvarima.
Podrška koju danas dobivamo, dolazi sa platforme tradicionalnih moralnih vrijednosti koja je na suvremenim i klimavim nogama.
Potrpani smo u zajednice, ali postojimo pojedinačno, djelujemo pojedinačno i pojedinačno se manifestiramo-
-Pa naravno. Moraju se znati pravila i poštivati zakoni, draga. Društvo bi se raspalo da u njemu nema reda i hijerarhije. Tu nema ništa sporno.-
odgovorio joj je gotovo očinski. Često se pitao da li je ona sanjar, anarhist, revolucionarka ili manijakalna depresivka.
-Ima jedna caka. Uspjeh u ovom svijetu postižeš samo ako se uklapaš u većinu. Ako odskačeš, znači da si apstraktan. Ali, opet, pogledaj Picassa, molim te! Zar je to što je on crtao stvarno umjetnost? Kako takve žvrljotine postanu remek djela, kojima se ljudi dive?
Razumiješ? Ljudi se dive nečijem ludilu. To nije normalno. Netko za nešto kaže: vau, genijalno, i svi to žele imati, makar im ne treba.
Čovjek je sveden na roba konzumerizma. Čak i onaj na vrhu piramide, koji svime upravlja.
-Ti uopće nisi racionalna. Niti romantična-
-Jesam. Samo razmišljam u čemu griješimo-
Zapalio je cigaretu.
-No dobro, nije sve baš tako crno. Pogledaj samo one obične ljude i radnike, koji svojim rukama stvaraju stvarna i prava umjetnička djela-
-Imaš pravo. Biti umjetnik danas znači biti otuđenik od onog što društvo prihvaća kao atraktivno. A umjetnost je baš to – tjesnac, često krvav, kroz koji se poneki čovjek provlači da se izvuče iz rejona predrasuda svoje komune. Nije umjetnost nešto bolesno nažvrljati, već prikazati jasno, čisto i lijepo u svojoj realnosti.
-Ti si luda. Miješaš kruške i jabuke. Skačeš sa teme na temu-
-Molim te, ne griješi dušu. Znaš i sam da nastranosti i devijacije nemaju šansu naspram ljepote kišnog dana, hrastove šume u jesen i recimo rođenja novog života...-
-Znam da nemam šansu naspram tvojih neospornih ženskih čari. Dođi, apstraktna alegorijo stvaranja. Idemo raditi bebu-
-Budalo- počastila ga je komplimentom i povela za ruku u spavaću sobu.

foto:Eva Creel

ne nadaj se

srijeda , 27.09.2017.



Kažeš mi sad
dugo me nema
u snovima tvojim
da radimo nepoćudne stvari.
Vidi, nemam ambiciju ostati.
Ali ću drugi put doći, nenadana.
Zavitlat ću svoje koplje od zlata
na sve strane tvojega svijeta
i njime ti srce u centar probosti.

Foto: goldy spear of Zeus


teška sudbina



Pustim imanjem nekad vrijedne familije, išli su otac i sin.
-Srce mi puca, sine, jer nisam tu. Svoj na svome. Na djedovini...-reče starac i glas mu tad pukne u jecaj. Zatrese mu se čitavo tijelo od nijemog plača a onemoćalim, smežuranim rukama je pokrio lice da sakrije suze.
-Tata... nemoj plakati. Nemoj...-zaustavi se sin i čučne pred oca, naslonivši svoje skupljene doktorske šake na očeva stopala, koja već dvadeset godina nisu sama hodala.
-Ja brinem o tebi. Nemoj se stalno mučiti. Nisi ti kriv! Nitko nije kriv. Tako je moralo...-
-Kriv sam!- zadere se vremešan čovjek i prekine ga - Kriv, jer sam se okotio! Nemoj ti, jado, ništa pričati. Nisam ti ja dijete. I zapamti da ja ovamo više ne dolazim.
Ako dođem, sve ću zapaliti!-
Sa starčevog lica je nestala nemoć a u njega se navukao bijes.
-Brže me makni odavde!-
-Evo, tata...- ustao je sada tužan muškarac i zaokrenuo kolica u smjeru prema autu. Otac je tiho mumljao strašne kletve izmješane sa kajanjem, a sin je šuteći do automobila žalio zbog ove scene.
Zbog svega je zažalio. Samo što nije klonuo... samo što nije...

-Zaveži se, molim te- nježno je prošaputao, nakon što je pomogao tati i smjestio ga na sjedalo.
Sklopio je invalidska kolica i stavio ih u prtljažnik.
Sjeo je na vozačko mjesto i dalje šuteći, vozio po dobro poznatom poljskom putu. Stići će do glavne seoske ceste, što vodi prema Zagrebu.
Tišina je vratila sinovo sjećanje na taj dan kada su njegovi otac i mama pali sa prikolice pune sijena. Tata je slomio kičmu a majka se pri padu u jarak probola na odsječenu granu.
On je vozio traktor.


biti blog tjedna...

utorak , 26.09.2017.

...nije mala stvar, zar ne?

To je lijepo priznanje za doprinos svojim napisanim riječima, mislima, osjećajima. To je upiranje prstom na kompletno postupanje i dojam u virtualnom kolektivu.

Jednostavno, imam snažnu potrebu zahvaliti Uredništvu, koje je na mom blogu vidjelo to nešto, što smatra vrijednim pažnje.
Zahvaljujem Vam.

Ali više nego Vama, Urednici, moja iskrena zahvalnost ide svim ljudima, koji mi se obraćaju PREKRASNIM komentarima, koji mi ukazuju na greške, koji me podupiru i koji me motiviraju da pišem. Takvoj dobrodošlici, takvoj toploj i čovječnoj komunikaciji zaista se nisam nadala.
Sa Vama je i više nego užitak izmjenjivati razmišljanja!!
Ljubi Vas Divlje srce.

Idemo dalje.
:)



foto sa neta

melodije koje nestaju

ponedjeljak , 25.09.2017.



Kažu da je ljubav naučiti onu pjesmu koja svira u srcu druge osobe i svirati je, onda kada taj/ta zaboravi njezine note.

Nikada više kao danas, ovom društvu treba glazba ljubavi.
No, teško je voljeti, jer svi su svoja srca sakrili duboko kao u ždrijela Mordora i pretvaraju se da su snažni i bez emocija.
Hoćemo li se ikada riješiti takvih predrasuda o sebi, preostaje vidjeti...

foto sa neta

smisao

subota , 23.09.2017.



Vidim da bi odustao.
Priđi.
Šapnut ću ti Tajnu
koju znam već vijekovima
i tiho odam
samo kada čovjek zatvori srce pred ljudima.
Oni budu najvelikodušniji
kada dijele bedastoće, nesigurnosti i lažno znanje.
Najglasniji su kad se boje.
Smješkaju se kada gube.
Kriju slabost ispod grubosti.
I kako onda da ih same ostaviš
u pustinjama koje stvaraju iz neznanja?
Kako da ih pustiš da nestaju
u živom pijesku od zabluda i besmislica?
Zato, ne čupaj sebi iz prsa živo srce.
Sa njime u grudima se bori i dalje.
Od Čovjeka je grijeh dignuti ruke.
Za njega se ratuje
Ako treba, i pogine.
I zapamti, od iluzije ignoriranja
nikada se ne pobjeđuje
nego se u duši umire.

Fantasy art: Dong Geon Son


Lovci na jad

petak , 22.09.2017.




Ispred malene seoske trgovine, na žutim gajbama sjedila su dva znanca. Kao i svaki dan, nakon posla, došli bi popiti po pivo. Dan je izmicao kraju, no njima se nije žurilo kućama. Razgovarali su o teškim temama.
-Znaš, moja žena bu' nakon 15 godina dobila otkaz u Konzumu-
-Jebomupasmaterlopovsku. Tog Todorića treba u zatvor i da vrati pare-
-Ma kakav zatvor, treba ih sve pocmekat, k'o štakore-
Zazvonio je mobitel. Jura je masnom rukom punom žuljeva i ragada posegnuo u džep prljavog radnog kombinezona. Pogledao je u displej i zakolutao očima. Telefon je vratio odakle ga je i uzeo, oglušujući se na njegovo zvrndanje.
-Sad me zove svake pol vure. Ide mi na kurac. Samo kuka i prigovara-
Otpio je zadnji gutljaj iz flaše i ustao.
-Miro, idem po još je'nu. Oš i tebi da donesem?-
-Ma neću. Nisam ništa jeo danas. Idem doma. Ova moja je isto luda a i djeca su me željna-
Čim je stao na utrnule noge, zavrtjelo mu se u glavi.
-Jebote, baš sam za niš'. Aj' bok-
Krenuo je šepajući put auta i mahnuvši rukom odvezao se kući.
Jura se iz trgovine vratio na svoju gajbu i sjeo. Sam. Pogledao je novu, orošenu i punu bocu te prošaputao: -Kak' je ova piva dobra! Da je barem život takav-
Naslonio je glavu na flašu koju je ispred sebe držao sa obje ruke. Začuo je lavež pasa i zvuk svog mobitela, opet. Opsovao je i naiskap popio svoju večeru.

Foto izvor:Huffpost

...

četvrtak , 21.09.2017.



-Samo jedno te molim da nikad ne spominješ...-
-Što?-
-Da si vidio moje suze!-
-Pa kome bih to išao govoriti?-
-Meni-

Foto izvor: net

Uči se tišini

srijeda , 20.09.2017.



Evo me
da bujicu iz nutrine na tebe prelijem
i sebi miliji postaneš
Pišem, jer riječi budu krivo shvaćene
ako su u žurbi izrečene il' bi u jalov čas
do Tebe dospjele.
Nemoj bježati od sebe prema drugima.
Nemoj bježati od samoće
jer daje spokoj u koji se možeš uvući
kao prestrašeno dijete u majčina njedra.
Dodirivat će te mekim krilima tišine
i žestinom od vječnosti.
Od tvog će nestalnog valovitog mora
postati pitoma rijeka života.
Ne možeš zauvijek imati žestinu.
Ispušeš se trčeći po tuđe potvrde i pečate.
Slobodno možeš zatvoriti vrata i odahnuti.
Čovek koji živi unutarnji mir i tišinu
nikada neće umrijeti.
To postigni, čovječe.

Foto izvor:net

duša za sjeme

utorak , 19.09.2017.



Na ovome je svijetu
misterija jedina i prava,
slobodna duša prepuna ljepote
i sjaja od neiskvarene dobrote.
Suprotna od mračnih, punih vječnog straha
što imaju prazne utrke ega bez kraja
sa osloncem na status izmišljenih titula.

Duša, divna u punoći čiste radosti,
i što samo pomoć' bijelog svjetla
može divna čuda stvarati,
tu će se gasiti, nema šansu opstati,
zbog neljudi što prljaju je tamom,
iz neznanja svoje pakosti.

Nikad, iskro Božja te prihvatiti neće
Mamonove sluge što pred njega stižu
ko gluhi pjevači da dobrovoljno kleče.
Njima, Bijela Dušo, ti velika si smetnja
Da samo sebe prikažu dostojnim svega.

A što da ne, jedan simpatičan "meme" ;)

ponedjeljak , 18.09.2017.

Obavijest



Jutros je u meni preminula
Ona što ide kroz život
Želeći da netko nebitan
Otkrije njezinu pravu vrijednost.

Pokop drage pokojnice bit će za 5 minuta,
Samo da skuham kavu, zapalim cigaretu
I isključim internet.

Za pokojnicom ostaje ne tugujuća
Već jedna žena radosna
Koja shvaća da put dostojanstva
Popločuju čast i sloboda izbora.

foto izvor: net

Moja priča na natječaju :)

nedjelja , 17.09.2017.

U pravilu, ne šaljem na natječaje priče. Ovo je 4. koju poslah. :)
Volim radije, na neki način, podržati pozitivne ljude, i sudjelovati u onome što oni organiziraju.
Tako je i sada slučaj sa A Portalom, na kojem su danas objavili jednu moju pričicu.
To je portal sa vrlo mladim timom; pišu, šale se, ali i promišljaju u kakvome svijetu živimo.
Slobodno upratite, ako imate facebook nalog.

Vama priču nudim ovdje na čitanje.
A ukoliko je želite podržati lajkom ili shareom, iskrenim komentarom, i više ste nego dobrodošli. A još i stignete sudjelovati - svojom pričom.
Link mjesta objave jest na dnu priče.

Bijelo srce

Nikada nisam razumio žene i zato sam, unatoč povremenim vezama, samac. Kada bolje razmislim, samo sam jednom zavolio. Nju. Od svih tih boginja na Zemlji, koje su mi obilježile život, iskreno sam privolio najkompliciraniju. Bila je čudljive naravi, i zapravo, tek sada uviđam, sasvim drugačija od mene.
Znala je reći, sa neopisivim sjajem u licu i dječjim zanosom: - Nas dvoje smo kao dva uragana koja se spoje, znaš? Mi stvaramo nove dimenzije ljubavi i strasti –
Oko sebe je širila miris tople karamele. Zarila bi zube u moju bradu, ne dopuštajući da je poljubim.
- Nemoj me ljubiti. Nisam spremna – i tada je utonula u tugu iz koje se nije uspjela iskoprcati ma koliko ju nasmijavao.
Njena su me takozvana duhovna buncanja zapravo zabavljala, a predivno i čvrsto tijelo, kakvo je imala, bilo mi je ideal ljepote. Uživao sam u njoj, u doticaju njezinih ludila.
Nigdje nije imala mira. Vječito je cupkala, a raspoloženja su joj oscilirala iz minute u minutu i varirala bi od potpune nezainteresiranosti do bolesne znatiželje.
Stalno me je za nešto optuživala: da ju varam, obmanjujem, ne volim, podcijenjujem.

Jednu večer mi je njezina nestalnost dozlogrdila, te sam izgubio strpljenje: derao sam se, nazivao je pogrdnim imenima, prijetio joj čak i dobrim batinama, ukoliko se već jednom ne sabere.
Ne bih je naravno nikada udario.
Zar bi se takva izjava u afektu stvarno mogla nekome uzeti za zlo? A da me je razljutila nepovjerenjem, jest. Ona je očito samo to i trebala. Prijetnju.
Trenutno me pogledala očima koje sam prvi puta vidio: uplašenim.
U njima sam ogledao mrtvog sebe. Kada sam iz nutrine istresao sav nataložen jad, okružila nas je neugodna tišina. U zatišju se ona brzo sabrala od doživljenog šoka. Naglo je ustala iz kuta sobe u kojem je potražila utočište od navale moga bijesa, i zgrabila jaknu, prebačenu preko fotelje.
Pognute glave, oblačila je kožnjak istovremeno navlačeći tenisice na noge.
Okrenula se prema meni i mučnim altom izustila: - Ovdje nam se putevi razilaze -
Tek tada sam podivljao: -Kakvi putevi? Ma o čemu ti pričaš? Gdje si krenula?-
Primjetio sam da drhti. Ne, pa ona se tresla.
- Mene su previše puta udarili u životu. Znam prepoznati nasilnika. Ti si jedan od njih -
Krenula je put izlaznih vrata. Nasrnuo sam sa leđa na ženu koju sam ludo volio.
- Nasilnik? Ti ćeš mene nazivati nasilnikom, je li? Ajde, gubi se onda. Idi cvili negdje drugdje i pij krv nekom drugom, luđakinjo! -
Osjetio sam da čvrsto držim njezinu ruku za zglob, dok se otimala.
Učinilo mi se da joj suze kupaju zjenice u očima, ali iz njih ništa nije poteklo. Niti kap. Pustio sam je.
Nije zalupila vratima. Samo je tiho otišla.

Napustila me jubilarni deseti put. Bio sam uvjeren da će se vratiti za manje od sat vremena, kao i svaki puta do sada.
Sjeo sam ispred TV aparata ali ga nisam upalio. Buljio sam u jednu muhu, koja je zujajući letjela oko moje noge, dok se nije spustila na rub hlača. Zbog te zunzare na meni i radi ove gotovo filmski odigrane životne role, osjećao sam se poput smrdljivog izmeta.
*
Prošle su godine. Na moja pisma nije odgovarala, kao ni na telefonske pozive. Niti se pojavljivala, nenajavljeno, kako je uvijek dolazila. Imao sam se potrebu ispričati. Samo to.
Trebao sam oprost, iako nisam ništa loše učinio.

Sate, dane i tjedne sam provodio u previranju po sjećanjima, tražeći sve druge moguće propuste koje sam eventualno mogao napraviti u toj našoj vezi. Nadao sam se da ću naći pravi razlog zbog kojeg je otišla od mene. Što sam dublje tragao u prošlosti, izbijale su činjenice o naivnom i zaljubljenom dječarcu, i prekomjernoj ekscentričnosti moje voljene.
Lijegao bih u krevet misleći na nju, budio sam se maštajući o njoj, a između sumraka i svitanja, samo ona je bila u mojim mislima, jer sve me na nju podsjećalo, čak i zrak koji sam disao.
Nijedna druga nije me zanimala, jer sam znao da nema žene kao ona, niti sam ikada više upoznao ijednu drugu približno toliko jake energije.
Njome me kidala čak i u sadašnjosti, kada bih se ljut na sebe, nje spomenuo.
Nisam znao odgovor na pitanje zbog čega sam se upustio u takvu glupost.
Da, pogriješio sam, i nikad si to neću oprostiti. Odmah sam vidio da je hodajuća nevolja i umjesto da je se klonim, pozvao sam je u svoj život da dijelimo krevet.
Jedino, nisam razumio što ona zapravo od mene očekuje i hoće, kao, uostalom i sve druge žene.
Ali zbog nje sam, Bog zna zašto, morao patiti.



http://amazonke.com/2017/09/17/bijelo-srce/

https://www.facebook.com/AmazonkePortal/

APARATURA DJELOVANJA

subota , 16.09.2017.



Oprosti mi,
Jer sam preko tvojih vjeđa
Kojima si me promatrao poput anđela
Zaronila duboko do srca u tvojim grudima
I tamo napravila nered neviđen,
Sve poričući namjeru da te potčinim
Da samo za mene dišeš.

Oprosti, samo oprosti,
Jer ti svakodnevno opipavam bilo
Nakon što se koristeći ženske čari
Poigram sa tvojim strpljenjem
Ali zanos strasti me posve ponese
Oduzmajući dar govora i vida
A slijepa, nijema i uzbuđena
Za realnost osjećaj nemam.

Oprosti mi, dobri moj voljeni,
Što napetost dvostruku stvaram
Razarajući tvoje osjećajne i umne sfere
Jer sve što od tebe nekad trebam
Bez misticizma punog obmana
Je da visoko na tebi sjedeć'
Slavno i junački odjašem
Do novih i visokih vrhunaca
Daleko od zbilje banalne.
Oprosti...
I dođi...

Foto: sa neta

PJESMA, KOJA TO NIJE, O VRTIMIŠEVIMA

petak , 15.09.2017.



Gdje god se okrenem,
naiđem na strahove i mržnju.
Svi se boje nečeg:
neki da nisu dovoljno dobri,
neki da će oćelavjeti,
neki da su predebeli il' premršavi,
neki da neće moći platiti kredit,
neki da neće imati novaca,
neki da će ostati bez posla,
neki da će ih ostaviti voljena osoba,
neki da ih djeca neće poštivati ili cijeniti dovoljno.

Sa mržnjom je slično:
neki mrze ponedjeljak,
neki mrze HDZ,
neki mrze SDP,
neki mrze kišu ili snijeg,
neki mrze homoseksualce,
neki mrze šefove, suradnike, pa čak i članove vlastite obitelji,
neki mrze Srbe,
neki mrze Hrvate.

Da ne nabrajam.
Ta dam - ta dam!!!

Upravo su ta dva stanja (strah i mržnja) najbolesnija izdanja čovjekovog uma.
Najrazornije bolesti suvremenog doba.
Ta dva stanja potjeraju čovjeka da izgubi i pamet i svaku svijest i da se prikloni mnoštvu. Lijevom ili desnom.
U mnoštvu je lijepo i toplo.
Sigurno.
Bezbrižno.
Makar prividno.
Ali, to nije bitno.
Važno je pod svaku cijenu biti sretan i uživati.
Vortex, sestro, primjenjivati.
A sa druge strane, činimo svakojake opačine da bi se u istoj gomili izdvojili.
Uglavnom, pred svima, istomišljenicima,
na sav glas se nečeg bojimo ili nekog mrzimo.

APSURDNE RADNJE

četvrtak , 14.09.2017.



Svi ćemo na gradilište privremenoga života
uložiti svo svoje znanje i umijeća.
Nećemo lako stati.
Uvijek ćemo htjeti još malo više,
Još bolje i ljepše od sebe
Drugima dati i pokazati.

Svi ćemo na ruševinama svoga truda
kad-tad jednostavno mrijeti.
Za nama će prvi obući crno,
Upaliti svijeće i gorko plakati
Oni što ne mogu zbog toga više
Pod naše temelje vodu natakati.

Foto: sa neta

Man'te me feminizma

srijeda , 13.09.2017.



Žene, žene, ženska prava, feminizam, emancipacija, pa opet žene, žene, ženska prava, pa jednakost spolova, pa filozofija, pa salve uvreda, pa rasprave kojima nedostaje i uljudbenost i kultura.
Nametanja, oduzimanja, takmičenja, podilaženja, pa žene, žene, diskriminirane i podcijenjene.

Znate, pun mi je kufer "žena". Ne znam da li me shvaćate.
Onih žena koje bježe od odgovornosti koje su im od Boga dane i koje umiru na izmišljenim bojišnicama pod parolama mizoginije.
To su "žene" zbog kojih se ja osjećam ugroženom kao žena. Želim biti normalna žena. Prava žena. Ne želim biti superžena. Ako mi se šminka, da se šminkam, ako mi se plače, da plačem, ako mi se nosi suknja, da je nosim, ako ne podržavam feminizam današnjice, da se to mišljenje uvaži a ne da me se etiketira deklaracijom "to je govor mržnje".

Prave žene će iskorijeniti i umjetne lutkice, i samoprozvane terminatorice i glasna muškobanjasta fem ekipa.
Prava žena će biti strpana u koš. Još malo... da, da, o da!
Samo ako ne bude dovoljno poslovno ambiciozna, ako bude željela topli dom i obitelj, ako će samo pisnuti da žena treba držati tri ćoška kuće...

Eto došlo mi, a inspiraciju za pjesmu o ovoj problematici i zapravo mizantropiji navedenih borkinja za "ženska prava"-jednostavno nemam.
:-)

p.s. mojne da netko spominje žene koje nose burku ili nikab ili hidžab, žene u afričkim plemenima, Japanu, Afganistanu i tko zna gdje, a koje su obespravljene; potom silovane, psihički i fizički zlostavljane žene, potplaćene i na koje se "žene" koje ne bi bile obične, normalne i zbog svoje prirode i uloge sretne žene-pozivaju.
To nema veze sa mojim postom.

Foto: sa neta

Ono kad tuđe riječi opišu što mislim...

ponedjeljak , 11.09.2017.



"Riječ pjesnika

Postoje riječi koje izgovaraju samo proroci i pjesnici. To nisu obične riječi jer obična riječ ne može a da ne osiromaši i ne osakati misao. Postoje riječi koje zavode misao kao što matica zavodi grančicu na brzoj rijeci.
S tim riječima pjesnik stvara, jer samo on misli da bi izmislio. Tko god je nešto stvorio bio je pjesnik. Samo obični ljudi vide samo onoliko koliko postoji, a pjesnici vide i ono što ne postoji.
Svako rađanje je i bol, a toj životnoj boli samo riječ pjesnika zna vratiti dostojanstvo i žar života. I ludilo, i san, i ekstaza, i mitos, i moral…nisu ništa drugo nego obrana od noći i njezinih grozota. A kćer te noćne tame je Ljubav.
A put toj ljubavi najbolje pokazuje pjesnik. Riječima. Živim životom. Na usnama njegovim vazda je riječ i ljubav. Ta riječ kazuje svijet, kazuje čovjeka, hotenje nehotično, strah i želju za onim što ne postoji, što nestaje.
Riječ ruši, predskazuje, očarava…hiljade i hiljade godina pjesnik podnosi teret tih riječi koje nosi u svojoj krvi. Taj tragični zanat pisanja pjesnik uči najrađe u društvu Boga, onoga Boga koji se samo rađa u njegovom srcu, i u njegovom grijehu.
U onom Srcu koje zna kako noć učiniti vidnijom od dana.
Zato pjesnik bdije i čuva svoju riječ jer samo kroz nju može vidjeti novi list u uveloj grani. I zato je istinski pjesnik uvijek tužan, i njegova riječ najviše voli tugu i smrt. Te riječi nadvise i natpjevaju i njega samoga. Možda je zato riječ pjesnika prije glas nego pisana riječ.
Taj glas koji nam govori da pjesnik nije vesela ptica što pjeva na grani, i da nije rođen odjednom kao Afrodita iz morske pjene. On je biće osame i samoće. Gomila ne traži pjesnika niti je ona njemu potrebna.
Pjesnička riječ ne sažaljava čovjeka, ona ga brani od tragičnosti i lijepa je samo onda kad joj otkrijemo tajnu."

Autor teksta: bloger Stefanio
ORIGINALAN TEKST

Foto izvor: net

LAKUNOĆNA PREDAJA

nedjelja , 10.09.2017.



Bože moj, tu i sada
Kada na Zemlji zavladao je mrak,
Uzmi moje ljudske i majčinske brige
Na privremen počinak.

Predajem Tebi i ove noći
Tijelo od umora, misli od utega,
Nezavršene posle
I briga prepun naramak.

I lijepe snove Ti dajem na volju,
Po njima da vezeš sav moj svijet
Svijet blagostanja, zdravlja i mira
Mukama sumnje nezauzet.

Bože, što tvoja sam produžena ruka,
Podaj mi volju da ne uzmičem
I u svanuću dana sve moje mi vrati, sve,
Jer svog se života ne odričem.

Foto izvor: net

TEŽINA

subota , 09.09.2017.



Sve teže ide,
Sve gore stiže
I neće se stići
Promijeniti ništa.

Niti će pjesme
Spasiti svijet
Niti se vratiti
Vjera u čovjeka.

Sve teže ide,
Sve gore stiže
I neće se moći
Spasiti ništa.

Razilaženje

petak , 08.09.2017.



Odgovore koje želiš od mene čuti
Ne očekuj da ih dam
Nema smisla
Jer i njih ćeš uzidati
U temelje svojih predrasuda.

Ne, ne čini ti se da provociram.

Svjesno bih nagrizala
obrazac tvojih vjerovanja
Dok se ne uruši,
Da ga mirna napustiš
I probudiš se ravno usred svoga sna.
Da... sna... jer ljudska vjerovanja tek su san,
A duša je dijete svih snova.

Eto, napokon se smješkaš. Čekaj, ne vjeruješ?
Oh, pa ti misliš da nisam svoja...
Zar tebe ja samo zabavljam?
I na to pitanje odgovor znam.

Trebala si tek laskanje, lijepe riječi,
Jedno spoljnje nadahnuće,
da stimulira i draška tvoje
Unutrašnje prazno biće.

Oh, kako si nesvjesna.

Tu nam se putevi razilaze.
Nema nikakve žalosti, vidim kakva si,
I spram tebe je jedini gubitak
Gajiti osjećaj milosti.

Jer...

četvrtak , 07.09.2017.




Nemoj se vezati za ljude
Pa ni za one čija srca osjetiš
Kako udaraju u grudima
Dok se grleći spojite.
Nemoj se vezati za ljude,
Svi smo jedinstven pupoljak
Što se iz krhkog cvijeta
U čvrst plod prirode zamete.
Nemoj se vezati za ljude
Jer nismo svi slatki i sočni
Ima i trulih, crvljivih i gorkih
Kao i onih, u kojima se muhe roje.
Nemoj se vezati za ljude
Ni za trenutke sreće i Sunce
Jer nije život samo od njih prožet
Što znat ćeš kada preplave te tuge.
Nemoj se vezat' ni za sebe
Iako si samo sebi trajno bitan
Shvatit ćeš brzo da stalnog nemaš
Kad te iz zagrljaja oslobode voljene ruke.

Foto izvor: net

Svjetlost

srijeda , 06.09.2017.



Čovjek ne može ni umno ni eterično obuhvatiti sve stvari koje se oko njega odvijaju. Ne može izvući ni istinsku suštinu koja bi bila pravovaljana.
Nije mu dato. Ograničen je svojim naklonostima i prevelikim dotokom nebitnih informacija u svoj dobri um.
Ali, zato se svatko može, smije, treba sa usvojenim nametnutim pojmovima ili slikama ne složiti, mijenjati ih i stvarati nove, svoje, u kojima će svoj život projicirati vjerodostojnije sebi.
Istina je da nam društvo najradije prikazuje konvencionalnost, zbog vlastite neodlučnosti smije li reći ono što misli i da li će naići na odobravanje.
Stoga, mnogi žive u otpornim i neprobojnim prividima. Svi pokušaji da se isti uspješno otklone, usporedno sa inertnošću ljudske svijesti, slabi su i često osuđeni na zid.
Na ruku istini, u ovom 3D svijetu ni ne može lako, jer svjesno stvaranje pravičnog i dobrog ne ovisi samo o individualnom ljudskom htjenju, nego o cjelokupnom materijalnom, duhovnom i psihičkom životu, kao i svim ostalim dimenzijama čovjekovog prostiranja koje su mu dostupne.
Nije nimalo lako priznati niti prepoznati da svijet koji nas određuje najčešće tumačimo olako, površno ili sasvim krivo.
Budimo odvažniji, jači barem za dlaku od predrasuda i ponosa, da mognemo dobiti svoje najljepše ideje i oživotvoriti ih.
Najmoralnije u čovjeku proučava svjetlost.
Najfiniji vid ljudskog postojanja sadržan je u tim jednostavnim česticama.
Svjetlost je čovjekova najdominantnija strana.
Ljudi koji traže i nađu svjetlo u sebi su najčišći ljudi. Oni su sposobni bez puno mistike, koja bi im samo umnožavala sumnju, živjeti spokojno i dubinski te uvidjeti smisao svog prolaznog ljudskog postojanja.

Foto izvor: net

Htjela/nehtjela...

nedjelja , 03.09.2017.



...eto odgovora zašto najviše volim čitati/pisati fantaziju, nadnaravno, horor.
Čak i u najnevinijim, najslađim momentima u životu pokaže mi se i dašak strave! :-)

Slatka patnja



Ma tko si ti,
Da ni u milosti Božjoj nije lijepo
Kao u pomisli da sam sada uz tebe.
Znam da ni u podrumu nije gušći mrak,
kao u trenima sadašnjosti bez nas.
Stoga te molim da me sebi privineš,
Ali ti još čvršče pustiš, mila nevoljo,
Žudnja da me previja i navede da se dam.
Ti, samo ćeš, uz smješak reći
Da se opustim i uživam.
Znati koliko me voliš, gore je prokletstvo
Od kletve, koju vijekovima prenose
Oni što je niti ne razumiju posve.
Ti da me ljubiš i trebaš, eh, to tek znati,
Vjeruj, za mene je doslovno umirati.
Do ruba života nosat će me vile
I siktati: pati, ženo, za njim pati...

Izbor

subota , 02.09.2017.



Što drugi osuđuju,
Meni je drago.
Čemu se rugaju,
Uzmem i volim.
Oni gdje šute,
Govorim smjelo.
Gdje oni idu,
Suprotno krenem.
Tamo gdje žmire,
Širom gledam.
I to nije prkos,
Ni puka ludost:
To je sudbina
Jednog budnog uma.

Rujan

petak , 01.09.2017.



Pozdrav rujnu, kada minu vrućine, a sa njima i uzavrele strasti, koje će prostrijeti plodove svojih vrenja.
Doći će mirisi kiše, cvrkut ptica, lišće što će žutjeti, crvenjeti odnošeno vjetrom na tepih od ponovno zelene i mlade trave, ohhh, pomislite...
Pozdrav godišnjem dobu, što se tiho privlači da navikne Prirodu i čovjeka ka nadolazećoj studeni sive zime, bez puno zraka Sunca.
Pozdrav maglama, koje će svojom magijom mutiti vidike, da uvježbamo jasnije gledati, i nadoknađivati vlagu isušenim biljkama i drugim smorenim bićima.
Pozdrav mila jeseni, i budi kao i uvijek samo moja, topla...
p.s. i pozdrav kraljici svih slatkiša, torti, koju ne smijemo zaboraviti sa vremena na vrijeme pojesti.

Ista



Ista

Stadoh pred zrcalo
U namjeri da vidim
Da li sam još ista žena,
I da li slika odgovara
Onom, što o sebi ćutim.
Raznježilo me lice
Na kojem se nanizaše mjene
Od nataloženih bora,
Poput mlade mahovine
Na tamnoj strani svijeta.
Primih se žurno za prsa,
Znatiželjna dal' još nešto
Mlado u njima ima
Ili je odrvenilo od toka vremena.
Sklopih oči od olakšanja.
Stanje mi se sviđa.
I točno ocrtava
Stanje moga bića.
Starija sam, al' ista u grudima.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se