Argus Books Online Magazine #17: VAŠARSKE, FESTIVALSKE I KARNEVALSKE FANTASTIČNE PRIČE

ponedjeljak , 29.05.2017.

Objavljen je majski broj Argus Books Online Magazine #17: VAŠARSKE, FESTIVALSKE I KARNEVALSKE FANTASTIČNE PRIČE

Pročitajte onlajn ili preuzmite PDF

http://www.argusbooksmagazines.com/argus-books-online-magazine-17-vasarske-festivalske-i-karnevalske-fantasticne-price/



Pred Vama su odabrane i uređene fantastične priče sa konkursa posvećenog vašarima, festivalima i karnevalima.
Među njima se nalaze priče dobro poznatih pisaca sa ovih prostora - Stevana Šarčevića i Tihomira Jovanovića, kao i priče autora i autorki čije vreme tek dolazi - Edhema Tanovića, Alme Zornić, Tatjane Milivojčević, Milovana Lalovića i Tamare Babić.
Tu su i priče Snježane Prlić, Tamare Petrović i Tanje Gavrilović, kojima pojavljivanje u ovom broju Argus časopisa predstavlja fantastično vatreno krštenje.
Ono što izdvaja ovaj broj Argus časopisa je činjenica o njegovom pravom internacionalnom karakteru, i to zahvaljujući priči višestruko nagrađivanog američkog horor pisca mlađe generacije, koji radi pod pseudonimom M. Amanuensis Sharkchild, a kome je ovo prvo predstavljanje i objavljivanje van Amerike.

Reč-dve o samim pričama:

Ime majkino
(Severnjak & Tyffany) je koautorska priča, i u njoj se mistika vojvođanskog vašara s kraja 19. veka prepliće sa stravom i mitološkim motivima.

Azrail (Edhem Tanović) je priča koja je ujedno i omaž Glišiću, a govori o starcu koji je jednom izmolio život, a drugi put pokušao da prevari Smrt.

Avetinja (Alma Zornić) je folklorno hororična priča o čoveku sa mučnom porodičnom tajnom, koji je krenuo na teferič.

Tu ni Bog ne pomaže (Snježana Prlić) je veoma mračna priča, koja nam, u ezoterijskom maniru madam Blavacke, na strašan način opisuje jezivu situaciju u kojoj ni Bog ne može spasiti onoga ko mu se svim bićem moli.

Ko ulazi neka ostavi nadu (Tatjana Milivojčević) je bredberijana u kojoj je prikazan doživljaj petorice dečaka u kući strave na seoskom vašaru.

Nebo puno svitaca (Tihomir Jovanović) je mistična priča, sa osvrtom na nikad razjašnjenu eksploziju koja se dogodila u smederevskoj tvrđavi 1941. godine.

Veština ptice (Tamara Petrović), još jedna bredberijana, ali sa mestom dešavanja na Exit festivalu, gde se u potrazi za odgovarajućom karmom našao stvor star milenijumima.

Sestra Mesečeva (Tanja Gavrilović) je kratka i apokaliptična priča, u kojoj autorka čitavu planetu upoređuje sa vašarom.

Rajska stanica (Milovan Lalović) predstavlja priču klasične strave, i odigrava se u davno napuštenoj ludnici, kraj koje prolazi karnevalska povorka.

Dubok je predubok tvoj san, al još dublja je java (Alma Zornić) je priča o inspektoru koji se na festivalu knjiga upleo u slučaj izvan svog poimanja, čime je dospeo u posed knjige u kojoj se kriju vrata mračnih svetova.

Obična lica (M. Amanuensis Sharkchild) nam govore o bratu i sestri koji su se obreli pod šatorom paralelnog sveta nakaza.

Ispod maske, sto đavola vire (Tamara Babić) je priča ispričana od strane inspektorke, koja po svaku cenu želi da razotkrije kakva se to jeziva tajna krije iza pojave klovnova koji napadaju ljude.

Neočekivana gozba (Stevan Šarčević) je priča izmešane mitologije i barkerovštine, prepuna eksplicitnih detalja, i predstavlja ispovest mladića koji žudi da se telesno spoji sa slovenskim bogom podzemlja.


Sjajne ilustracije za priče su radili:

Anđela Micić (Ime majkino, Tu ni Bog ne pomaže, Veština ptice, Rajska stanica, Dubok je predubok tvoj san, al još dublja je java, Ispod maske, sto đavola vire),
Milivoj Kostić (Azrail, Nebo puno svitaca, Sestra Mesečeva),
Benita Molina Álvarez (Avetinja),
Tatjana Milivojčević (Ko ulazi neka ostavi nadu),
M. Amanuensis Sharkchild (Obična lica),
i Stevan Šarčević, koji je uz ilustraciju za priču Neočekivana gozba uradio i naslovnicu časopisa.

Esej Privlači li nas nešto zlo?! je napisala Tamara Petrović.

Zahvaljujem se svim piscima i ilustratorima, a posebna zahvalnost ide Stevanu, Lazaru i mom beta čitaocu.

Do nekog narednog konkursa i novih priča, pozdravlja Vas vaš urednik

Aksentije T2 Novaković

Tu ni Bog ne pomaže

subota , 27.05.2017.




Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u selima moslavačkog kraja su mahom bili sami starci, žene i djeca. Držali su stoku, oranice i vrtove na svojim plećima, jer muževi su u gradovima radili za plaću kao najamnici građevinskih poduzeća. Oni nisu noći provodili u svojim krevetima, uz vlastite supruge, željne njihovih čvrstih ruku i šuškanja na slamnjačama pod masivnim pernatim poplunima, već su spavali u radničkim barakama.
Ti su ljudi zarad novca trpili odvojenost od obitelji, što im se u konačnici isplatilo. Skoro svako domaćinstvo je dobilo moderne električne kućanske aparate. Unatoč svemu tome, u malom selu Grabovnici se možda baš zbog izbivanja muškaraca činilo kao da je vrijeme stalo u nekom davnom dobu.

Iako je grad Čazma bio blizu, žitelji Grabovnice su se izolirali od ostatka svijeta i zainatili se u čuvanju tradicije i običaja. U tom selu se znao red: Boga su stalno molili i hvalili, išli su na misu svake nedjelje, mlađi su poštivali starije, a susjedi su se međusobno pomagali. Grabovničani nisu organizirali velike sajmove niti zabave radi pustog provoda. Imali su svoj poseban običaj, koji ni jedna seoska duša nije željela propustiti.
Bile su to majske Pobožnosti, koje su se održavale svake nedjelje tijekom mjeseca svibnja. Sastojale su se od hodočašća na obližnje brdo Sveti Vid, gdje bi u istoimenoj crkvi prisustvovali svečanoj misi. Nakon zadnjeg, četvrtog po redu hodočašća, i poslije odslušane završne mise, ostajali bi pred crkvom i upriličili skromnu proslavu. To je bila prava prilika dotjerati se u najljepše narodne nošnje i družiti se u atmosferi koja priliči časnom življenju.

Vremenom se pročulo da Grabovničani imaju hodočašćenja, pa su čak iz Zagreba i Bjelovara pristizali sladoledari i sitni trgovci. Nosili su sa sobom niske prenosive stolove i suncobrane, koje su postavljali uz put kojim se kretala procesija. Slabo su trgovali, jer bogougodna svjetina se nije obazirala na njihove šarene pultove, već se moleći uspinjala strmim brijegom ka crkvi Svetog Vida.
Tako su Grabovničanima prolazile godine i godine, a sklad njihovog smjernog življenja su remetile jedino uznemirujuće glasine koje su stizale iz okolnih moslavačkih sela.
U njima je smrt, s vremena na vrijeme, kosila mlade i snažne osobe oba spola, koje su brzo umirale nakon iznenadnih i teških bolesti.
***
Mirno i toplo svibanjsko jutro u Grabovnici nastavilo se na rumenu zoru, odavajući počast prvoj majskoj Pobožnosti te godine, 1960 i neke. Uz pratnju ranih sunčevih zraka, pjevajući neku pobožnu pjesmu, donekle sjetnu i odabranu za okupljanje hodočasnika, krenula je iz svoga dvora stara Lucija.
Baba Luca, kako su je zvali, hodala je bosih nogu ravno po sredini zemljanog puta. Bila je obučena u svoju najljepšu košulju sa oplećkom, a na sebi je imala i bijelu rubaču sa fertunom dugačkom do peta. Nosila je novu ištrikanu maramu koja joj je pokrivala dugu sijedu kosu na glavi. Držeći krunicu u rukama, otputila bi sakupljene Grabovničane u jedino opće društveno događanje njihovog sela. Nikoga se nije trebalo pozivati niti ga se moralo čekati.
Za kratko vrijeme, putem bi zaorio žamor molitvenih napjeva iz grla staraca, žena, djece, kao i mladića i djevojaka stasalih za ženidbu i udaju.
Svi oni su pred Bogom u Pobožnostima tražili pomoć i zaštitu u ovozemaljskim nevoljama, potrebama i kušnjama, pa se zato i staro i mlado zavjetovalo hodočastiti bosonogo, pokazujući tim činom koliko mogu trpjeti zbog dobrote, ljubavi i milosrđa Djevice Marije.

Doći golih stopala na Sv. Vid nije baš bilo lako, i svatko od njih bi odahnuo kad bi se našao na vrhu brda. Kod crkve, na cilju hodočašća, vladao je mir od kojeg bi svi ušutjeli, postali krotki kao janjci uz mater i disali duboko iz punih grudi. Hladovina visokih hrastova rashlađivala im je znojna čela i svi bi željni Božjeg blagoslova ponizno ušli na misu, slijedeći župnika koji ih je vjerno dočekivao.
Neke su glave bile pognute, jer trebalo se i ispovjediti. Radilo se o nekoliko žena na zlu glasu, za koje se pričalo da nisu vjerne muževima, ili da se bave čaranjem i bacanjem uroka.
Te iste bi baba Luca držala budno na oku, daleko od sebe.
U uhodanom tijeku Pobožnosti, samo je jedna djevojka te nedjelje zaostajala na kraju kolone za suputnicima. Na brdo je uzlazila od svog najranijeg djetinjstva, i nije mislila o bosonogom hodanju kao lakom ili teškom, nego joj se odužilo kao gladna godina. Poštivala je održavanje takvog hodočašća, ali nije u njemu naročito uživala. Radije se zabavljala zaokupljena svojim mislima, a ne običajima. Njena mladost nije vapila za tradicijom, koliko za avanturama. Voljela je o njima čitati, ali u njenoj kući imali su samo jednu knjigu. Sveto pismo. Zato je kradimice posuđivala literaturu od pučkog učitelja i tajila se od roditelja, koji su čitanje smatrali zaludnim gubidanjenjem. No u toj curi nije bilo grama lošeg, ni trune neposluha.
Njezina je jedina mana bila djevojačko sanjarenje.

Kad su svi drugi ušli na službu, ona se iskrala u skitnju po šumi oko crkve. Skinula je sa glave maramu, iz koje je ispala dugačka smeđa pletenica, pri svom kraju zavezana u mašnu vrpcom za kosu. Polako je šetala između drveća, pazeći da ne stane na neki oštar kamen. Pjevušila je Devojko mala, pesmo moga grada, tvoju bih senku, večno da ljubim ja...
Naslonila se na stablo, prativši pogledom kako se grane njišu na povjetarcu. Voljela je svijet oko sebe, ali ne i ljude. Druženje sa njima radije je zamjenjivala samotnim boravljenjem i promatranjem okoline. Stvari poput polja koja rađaju krumpirom ili žitom, žubor potoka, mošt od jabuka – njoj su odisali događanjima.
Oko sebe je u svemu vidjela ritam skladnog kretanja stvari i Sunca. Osjećala je snažnu povezanost prirode sa čovjekom. Ovdje na vrhu brda imala je još snažniji dojam Stvarateljeve moći.

- 'Valjen Isus i Marija! Mlada damo, što ti nisi u crkvi?
Prekinuta u prepuštanju prirodnoj ljepoti, okrenula se u smijeru iz kojeg je dolazio muški glas. Pred njom je stajao nepoznat, ali prekrasan i zreo muškarac srednje dobi. Hitro i smeteno ga je odmjerila od glave do pete, čime mu je na lice izvukla osmijeh. Primjetila je da na džepu košulje ima malen profinjen broš, na kojem su ugravirani sitni plavi cvjetovi.
Obrazi su joj se osuli vrućinom, a kako i ne bi od njegovog žarećeg zurenja u njene oči. Uozbiljio se i zagrizao donju usnu. Djevojka se posramila.

- Neobično mi je da sam ovdje zatekao nekoga samog, ali iznenađenje je ugodno. Baš sam sretnik da upoznajem tako lijepu djevojku. Zovem se Neznanović Ivan - pružio je djevojci ruku, a ona je načinila par koraka ka njemu. Naivno je uzvratila osmijehom i rukovanjem.

- Ja sam Jana Fortuna.

Nakon dodira sa strancem, njeno tijelo je zahvatila neprirodna toplina, kakvu nikada prije nije osjetila. Zadrhtala je od neugode. Više se nije usudila pogledati u lice tog čovjeka, koji je bio neposredno pred njom. Jedva je stajala na klecavim nogama, a pogled je oborila u svoja prljava stopala. Uhvativši je nježno za bradu, Neznanović joj je podigao glavu, da može vidjeti njeno lice.
Oči su im se ponovo susrele.
- Jano... - rekao je tiho, omamljujuće. - Ovdje sam u prolazu i neću dugo ostati. No, inspirirala si me da napravim nešto što nikada neće biti zaboravljeno.

Njegove riječi su joj odzvanjale u glavi. Pomislila je kako nije bila dobra ideja da izađe iz crkve, i da treba smjesta pobjeći odavde natrag, prije nego je netko vidi sa ovim čovjekom. Svi bi o njoj pričali loše, a to dobra djevojka ne smije sebi dopustiti. Ali Neznanović, crne kose i bijelih zuba, bio je neodoljivo opojan, obavijen tajanstvenom isijavajućom energijom koje se nije mogla osloboditi.

- Ma smiri se, Jano! - smijao se. - Ništa nećeš propustiti na misi. Nitko nas neće vidjeti zajedno. Ne brini što će tko reći... - izgovorio je točno ono čega se pribojavala i što joj je prolazilo glavom. Kao da joj je čuo misli.
Ali kako? To nije moguće...

- Sve je moguće. Dolazim sa mjesta gdje ljudi imaju određena znanja, koja im daju privilegije nad običnim smrtnicima. Jedna od njih je čitanje misli - glas mu je postao ozbiljniji, grublji, i najednom kao da sve oko nje nestade. Zapravo, nastalo ništavilo nije bilo kraj, jer je njime sve otpočelo.
Nesretnica je shvatila da je u nevolji i da se ne može izvući, no još nije ni slutila pravu pozadinu svega. Nije mogla niti zamisliti što će je snaći.
Na Ivanovom licu je nestalo smješka, a preko očnih duplji su mu se navlačile guste sjene. Napravio je nagle pokrete, koje ona nije predvidjela. Jednom rukom je Janu povukao za pletenicu, a drugom joj je čvrsto prekrio usta i prošaputao: - Sad si moja, Janice. Ne opiri se...

Nije bila dovoljno jaka da mu se odupre. Obuzeo ju je smrtni strah, ali Neznanović nije želio Janu ubiti, niti je na silu uzeti. Hranio se njenim strahom, znajući da je apsolutni gospodar života i smrti ove djevojke.
Iz njegovog tijela je isparavao izmješani miris znoja, petroleja i truleži, ulazeći joj kroz nosnice duboko u pluća. Uz dah je gubila i svijest. Pred njezinim zatvorenim očima su oko hrasta zaplesale lijepe, vitke, dugokose žene.
Palacale su jezicima, mameći Neznanovića sebi.
- Gubite se, kurve! Nemam vremena za vas! Imam slatkog posla sa djevicom! - žustro im se obratio, i u sekundi ih pretvorio u zmije, što su gmižući nestale pod zemljom.

U njegovim rukama, Jana je tonula u grobnu tamu i tišinu. Osjetila je da njezino tijelo nešto negdje nosi. Vidjela je vlastitu dušu kako se vinula put neba i ondje raščlanila na tisuće blistavih iskrica, stapajući se sa česticama u snopovima svjetlosti Sunca...
***
Ivan Neznanović se dugim koracima spustio niz brijeg do mjesta gdje je parkirao auto. Zadovoljno se cerekao i brzo vozio prema Zagrebu. Gotovo cijelim putem je bacao pogled na lijevi džep svog sakoa, kao da u njemu nosi predmet od neprocjenjive vrijednosti. Stigavši na odredište, spretnim manevriranjem uparkirao se na rezervirano mjesto.
Na Gornjem gradu, u sporednoj ulici iza Markove crkve, bilo je uvučeno ograđeno dvorište sa vilom. Pored velike ulazne kapije se nalazila kabina u kojoj je sjedio portir. Na toj adresi je djelovala humanitarna udruga Nezaboravak, koju su činili ugledni ljudi.
Ivanu za ulazak u vilu nije trebala ni pozivnica niti propusnica. Dobro znajući da je Neznanović utjecajan član udruge, portir mu je uz naklon otključao kapiju. Ušavši u veliko dvorište, Ivan je pomilovao nekoliko njemačkih ovčara koji su mu pritrčali, pa se nastavio kretati stazom od izbrušenog mramora, koja je vodila do ulaznih stepenica vile. Stupio je u nju. Iz širokog hodnika se moglo se ući u nekoliko prostorija. On se uputio ravno.
Prošavši salu za svečane prijeme, stigao je do kraja hodnika. Otvorio je vrata obložena modrim baršunom i ušao u biblioteku. Prišao je jednoj od glomaznih polica sa knjigama, koja je zauzimala skoro cijeli zid. Sa desne strane je na zidu prstima napipao malu izbočinu. Pritisnuo je, a zatim se odmakao nekoliko koraka unazad. Čitava pregrada sa policom se jedva čujno okrenula, otvorivši tajni prolaz.
Ivan je kročio u skrovitu osvijetljenu odaju. Sa unutarnje strane zida je stisnuo drugu izbočinu, čime je pokrenuo mehanizam za zatvaranje tajnog prolaza.
Preskačući po dvije stepenice, stubištem se spustio u prostranu podzemnu prostoriju. Ondje su ga, sjedeći za ovalnim stolom, čekala njemu mnoga poznata lica.
- Stigao si! - nestrpljivo je rekao Glavni koji je sjedio na začetku stola. - Imaš li stvar? Da li je bilo kakvih problema? - pitao je ozbiljnim tonom.
- Imam, braćo. Ovdje je! - rekao je Ivan, dodirnuvši šakom lijevi džep sakoa. Odatle je izvadio tkaninu i mahnuo njome prisutnima za stolom. - Bilo je prelagano... Jedva čekam da počnemo! - Neznanović je govorio sa ushićenjem, a među okupljenima je zavladalo neskriveno oduševljenje.
- To je znači to! - čulo se iz pozadine. - Kreni, brate Ivane. Započni transfer!

Neznanović se okrenuo prema ogromnom ormaru, ugrađenom u zid. Otvorio je ormar, i u njemu ugledao jednu od najvećih mračnih tajni skupine kojoj je pripadao.
Čitavu unutrašnjost komore ispunjavala je velika i gusto navijena spiralna cijev načinjena od neprobojnog providnog stakla. Na svom dnu je bila spojena sa masivnim, dugačkim i pravokutnim zlatnim postoljem, unutar kojeg se nalazio spremnik za tekućinu. Naprava je sa desne strane postolja imala ugrađenu pozlaćenu ručku, koja se mogla povući samo u smjeru na dolje, i iz tog položaja vratiti u prvobitni.

Meku tkaninu koju je držao u ruci, Ivan je položio na predviđeno mjesto u unutrašnjosti staklene spirale. Spustio je ručku i odstupio od ormara ka ostalima. Iz mašine se prvo začulo klokotanje tekućine koja je ispunila šupljinu spiralne cijevi, a zatim se čuo snažan šum.
Od događaja koji se odvijao pred njima, prisutni su doživjeli trans, jači od onog prouzrokovanog sladostrašćem.
Aplaudirali su Neznanoviću, koji je bio neopisivo samozadovoljan.
- Počinje naše novo uživanje! Od ove seljančice ćemo svi imati koristi. Mala je posebna. Zdrava, jaka i nevina! - reče Ivan u dahu.
- Ostavimo sad mašinu da odradi svoje. Rezultate ćemo ionako ubrzo osjetiti i vidjeti - govorio je Glavni.
Jedan po jedan, izašli su iz tajne odaje. Glavni ih je ispratio do kapije.
- Nemojte zaboraviti da sutra imamo dobrotvornu večeru u Hrvatskom narodnom kazalištu, na koju svi trebamo ići. Valjda ćemo se uspjeti prepoznati - uz dozu sarkazma i smijeh rekao je on, tapšući Nezanovića po ramenu. Svi su se nasmijali.
- Naravno da ćemo doći! - jednoglasno su odgovorili. - Jedva čekamo donacije.
Nakon pozdravljanja sa njima, Ivan je sjeo u svoj auto i odvezao se do stana u kojem je živio.
***
- Jano.... Janice! Dijete moje... Probudi se! - dozivao ju je poznat glas. - Milo dijete... Što te spopalo?! - govorila je njena majka Barica. Kraj Barice je stajala stara Lucija, koja je u rukama držala mirišljavu sol i mokar ručnik
Pogledala je u čudu oko sebe. Ležala je u svojoj sobi, ne znajući kako se tu našla. Zadnje čega se sjećala bio je prekrasan pogled sa uzvisine na Čazmu i šuštanje lišća na vjetru.
Kada su vidjele da se prisebila, žene su odahnule. Baba Luca se prekrstila, zahvalila Bogu, i rekla da će sići i pričekati u kuhinji. Milujući Janu po kosi i licu, tiho reče:
- Hajde, ustaj zlato! Joj, joj, sve si nas prepala kada smo vidjeli da si pala u nesvijest u crkvi. Bogu hvala, župnik nas je dovezao kolima kući. Ne znam kako bismo s tobom, da on nije pomogao... Možeš li ustati sama? Da ti pomognem? - šaputala je i dalje svoj monolog zabrinuta Barica. Ne shvatajući što se događa, djevojka napokon izusti kako je sada dobro i time umiri svoju majku. Barica joj spusti poljubac na obraz i napusti sobu, ostavivši Janu samu.

Spustila je nogu po nogu sa kreveta, razgibavajući stopala puna žuljeva od hodočašća na Sv. Vid. Povukla je suknju preko koljena, i podigla ruke da opipa glavu. Pletenica joj je bila raspuštena, a čelo ledeno. Sakupila je kosu i isplela kiku. Uzela je novu vrpcu za kosu iz ladice ormarića kraj uzglavlja kreveta, i zavezala pletenicu mašnom. Na tom noćnom ormariću bile su odložene Biblija, krunica i čaša vode. Sa druge strane kreveta, na tronošcu su stajali lavor, vrč sa vodom i ručnik. Kroz otvoren prozor strujao je ugodan svibanjski zrak.

Držeći se rukama za krevet, pokušala je ustati, ali je propala. Pomislila je da je to zbog oteklih nogu. Pružila je ruku ka čaši i otpila gutljaj vode. Nakon toga se uspjela konačno podići i krenuti ka velikom ogledalu.
Uzdahnula je vidjevši sebe koliko je blijeda, sa crnim krugovima oko zelenih očiju. Dok se ogledala, u kutu oka joj se učinilo da je iza nje prohujala prikaza. Istog trena, Bibilja je sa ormarića odletjela na pod.
- Vražji propuh! - reče naglas i prekriži se. Vratila se do kreveta da podigne knjigu.
Sagnula se i zagledala u tekst stranice na kojoj je Biblija ostala otvorena:

I čempresi se raduju s tebe i cedri libanonski: 'kako si pao, ne uzlazi nitko ovamo, da nas siječe'. Zbog tebe buči svijet mrtvih dolje, očekujući tvoj dolazak. Zbog tebe probudi on sjene, sve knezove zemaljske, diže s prijestolja njihovih sve kraljeve naroda. Oni svi koliki progovaraju i dovikuju tebi: I ti si postao jadan kao mi, s nama si se izjednačio. U podzemni svijet spustio se je sjaj tvoj, žamor harfa tvojih. Prostrt je poda te trulež, crvi su ti pokrivač.

Prepoznala je stihove iz četrnaestog poglavlja proroka Izaije, koje je i župnik često čitao i tumačio na misama. Govorili su o Sotoni, kao duhovnoj sili koja stoji iza babilonskog kralja. Zatvorila je Sveto pismo. Uzela je cijeli događaj kao slučajnost i odložila Bibliju kraj uzglavlja.
Jedva je navukla papuče na bolna stopala i uputila se u prizemlje.
Barica i Lucija su sjedile za kuhinjskim stolom i tiho pričale. Jana je načula kako baba Luca govori majci da više trebaju moliti Djevu da im oprosti grijehe.Djevojčinim dolaskom su razvukle smješak na lica, kao da ništa ozbiljno nisu razgovarale.

Jana je bila neobično gladna. Okrenuvši leđa ženama, šutke je uzela žlicu i tanjur. U njega je kutlačom iz lonca sipala kuhanog kozjeg mlijeka. Otkinula je i komad svježe pečenog kruha, na koji je mirisala cijela kuća. Stojeći za kredencom, udrobila je kruh u mlijeko. Noseći obrok pažljivo da se ne prolije, otišla je sjesti u naslonjaču pred kućom, na svjež zrak. Počela je jesti, ali su joj sočni zalogaji naglo obljutavili. Sadržaj iz želuca joj se vratio u grlo i usta. Ispovraćala je sve što je pojela.

Komadići izbljuvanog kruha i mlijeka, prošarani krvlju, smrdjeli su kao raspali leš. Jana je sve što je iz nje izašlo temeljito sakupila lopatom i uz ogradu zatrpala zemljom. Čitavom kofom vode isprala je ulaz pred kućom, i nije ostalo ni traga njene muke, niti se osjetio izdajnički miris bljuvotine. Smatrala je srećom da je majka i baba Luca nisu vidjele, jer bi se dodatno zabrinule. Više nije bila gladna. Ostala je još malo na zraku.

Dušebrižna baba Luca joj se naklonila glavom na odlasku iz njihovog doma. Na putu se okrenula i rekla Barici kako će kasnije opet svratiti da ih obiđe. Majka se zahvalila. Isprativši pogledom staricu, uzela je Janu pod ruku, u namjeri da je odvede u njenu djevojačku sobu i smjesti u krevet. Djevojci je godila ideja odmarati u krevetu. A nedjelja i jest dan za odmor, kako to Gospod zapovijeda ljudima.
Popodnevni san joj dugo nije htio na oči. Prevrtala se po krevetu, pokušavajući da se sjeti što se točno dogodilo na brdu. Tješila je sebe da će ovaj zamor proći. U mislima je započela prizivati slike divne prirode moslavačkog kraja. Maštajući kako bosonoga hoda livadom, zaspala je između dva udisaja.
Čvrsto je spavala, i nije čula škripanje namještaja u sobi, ni pucketanje u zidovima. Nije više bila sama u prostoriji. Poput latica cvijeća raznesenih naletom vjetra, sobom su počela lebdjeti tamna zrnca. Neometano su nasrnula u naš svijet, poslana iz svijeta zastrašujućih sila. Pristizala su odasvuda: iz zidova, stropa i poda. Umnožavala su se na tisuće i popunjavala prostor kao da imaju zadaću od dana napraviti noć. Zrnca su vrebala usnulu Janu i doticala su svaku poru njezine kože. Ulazila su joj u nosnice i uši, i poigravala se sa njezinom kosom.
Kada su iskrojila djevojčinu sudbinu nitima zle sreće, nezaustavljive točke zla su u trenu iščezle u zrakopraznom prostoru, ne odajući ni trag svojega prisustva.

Mučenica Jana se počela buditi u tihim jaucima, sva mokra i kisela od silnog znojenja. Bila je doslovno prebijena, slomljena i iscrpljena. Prije nego je ponovo usnula, učinilo joj se da je nepovratno izgubila dio svoje snage.
I doista je bilo tako, mada uzrok tog osjećaja ona nije znala, niti ga je ikako mogla znati.
***
Prvih dana drugog svibanjskog tjedna, Jana se potpuno zatvorila u sebe. Povukla se u svoju sobu i postala nezainteresirana za svijet koji je okružuje, a kojim je do prije neki dan bila ispunjena. Nenadano je klonula svojim vedrim duhom, dok je iz nje životni elan nepovratno isticao i čilio.
U nadi da će povratiti volju za životom, posve se okrenula iščitavanju Biblije i kršćanskim molitvama. Nije imala, niti je poznavala drugi način da si pokuša pomoći.
Jana se nemalo iznenadila kada je vidjela kako stranice Svetog pisma svakim novim prelistavanjem postaju sve žuće, kao da ne trpe svakodnevne dodire njenih prstiju, već dodire godina. Nije ni stigla razmišljati o toj neobičnoj pojavi, jer su se istodobno i na njoj samoj započele događati tjelesne promjene. Naočigled je ubrzano kopnila i izgledala sve bolesnije.

Prvo je pri češljanju primjetila da na četki ostaje sve više i više njezinih dugih i zapetljanih vlasi kose. Nato je u ogledalu opazila kako joj se oko očiju, kraj usana i na čelu pojavljuju borice, koje su za kratko vrijeme prelazile u sve dublje bore. Potom je njezina nježna, meka i ružičasta koža najprije ogrubjela, nakon čega je dobila nezdravu nijansu sive boje. Nekoliko blistavo bijelih zuba joj se samo od sebe polomilo, a neugodan miris svog tijela nije uspijevala sprati ni kada bi se nekoliko puta zaredom oprala mirišljavim sapunom. Noćima nije imala mira ni lakog sna. Besane sate su joj smjenjivale noćne more, iz kojih se vrišteći budila, dozivajući majku u pomoć.

Barica se samo naizgled hrabro držala, ali je očajanje zbog Janinog stanja ispunjavalo njezino biće. Sve se prebrzo odigravalo, i nije se sama mogla nositi sa situacijom koju nije umjela riješiti. Silno je željela da je njezin muž Stanko u kući. Vjerovala je da bi muška glava svojim prisustvom sigurno iznašla izlaz iz pakla u koji je zapalo njihovo dijete. Poslala mu je pismo u Našice, gdje je na gradilištu radio kao običan radnik.

Stara Lucija je obećala da će dolaziti i naći se Barici u pomoć. To je i činila. Svraćala je po nekoliko puta dnevno, i bila upućena u svaki detalj novog zla koje se nadvilo nad Janom. Dan uoči drugog hodočašća, Barica joj se povjerila.
- Baba Luca, nisam više jaka kao prije... Strah me... Pitam se da li je baš sve na ovome svijetu božja volja? I sama da znaš da mi se Jana teško razboljela. Mislila sam je odvesti doktoru u Čazmu... - snuždeno je govorila.
Čuvši Baricu što govori, starica se prenerazila i prekrstila:
- Barice, tebe to Sotona iskušava! Sjeti se prečistoga biblijskoga Joba, kojeg je Đavo isto tako kušao, šaljući mu bolesti, kraste i gnoj na tijelo! Sjeti se i kako je pravednoga Joba tada Bog iscijelio! Već sam ti rekla da i ti i tvoja Janica trebate jače moliti i vjerovati! Bolje se ti spremaj za sutrašnje hodočašćenje, da se prisebiš! - vrtjela je glavom i zabrinuto nastavila:
- Barice, kako se ne bojiš Boga? On je ogledalo tvojih djela i uvijek ti vraća ono što mu daješ! Dobro čini i od Boga se dobrom nadaj, a ako činiš loše, tad će ti se vratiti još gore! Budeš li Janu odvela lječniku, sručit će se Božja kazna i na tebe! Pomrijet će ti stoka i opustjeti imanje! Ni naša Grabovnica neće ostat pošteđena! Znaš li ti, mila moja, da doktori nikome nisu pomogli? Doktori mogu bolest samo zaliječiti, ali ne i izliječiti! Znam ja njih dobro! Oni uzimaju novce sirotinji, a da ih ne ozdrave! Upamti Barice, samo Bog daje zdravlje! Pa vidiš li mene, 'ćero: odmalena sam se molila, postila i kajala od grijeha. I evo me sad u 78. ljetu, a ljekara nikad nisam ni pomislila vidjeti! Da nije bilo rata, i moj čovjek, i tvoji otac i mati bi još uvijek bili živi. Jesu li oni ikada za života otišli lječniku?
Barica se postidi pred Lucijom, i pogleda je s divljenjem:
- U pravu si, baba Luco! Bogu hvala, ti si zdrava i čila kao kakva djevojčica!
Starica se nagnu prema Barici, i kao da je prekorava, reče:
- Pohitaj odmah u Čazmu! Nemoj tamo tražiti lječnika, nego idi u Župni ured! Sad ti je jedina nada da pozoveš župnika da dođe kod tebe. Neka on Janici očita molitvu za ozdravljenje i nek ti posveti čitavo imanje. Samo tako će se Gospa smilovati na vas i oprostiti vam sve počinjene, nepočinjene, voljne i nevoljne grijehe! Poslušaj me Barice!

Barica se ohrabrila i poslušala staru Luciju. Spremila se i požurila župniku, otpješačivši do Čazme. Nakon što je u svom raskošno opremljenom uredu saslušao njezinu molbu, on smireno reče:
- Drago dijete Božje! Na žalost, sada imam drugih vjerskih obaveza. Obavit ćemo sve to sutra, odmah po svršetku hodočasničke mise. Pođi svome domu u miru. Neka Bog bude s tobom!

Sutradan su kolima do kuće Fortuninih, ravno sa brda Sv. Vid, stigli župnik, kapelan i Barica. Svećenici su odbili pogaču i rakiju kojima ih je ponudila Barica, i odmah su počeli obilaziti imanje. Župnik je svaki kutak škropio svetom vodom, a kapelan je išao za njim, zvonio zvoncem i kadio tamjanom. Obojica su na latinskom istovremeno molili Oratio ad Sanctum Michael i Salve Regina. Kad su posvetili cijelo imanje, župnik je zatražio od Barice da ih povede kod bolesnice.
Barica ih je odvela na kat svoje kuće. U kćerkinu sobu je ušla prva, ostavši po strani, kraj zida. Po ulasku u prostoriju, svećenici su ostali zaprepašteni Janinim izgledom. Očekivali su vidjeti mladu djevojku koju dobro poznaju sa nedjeljnih misa, ali je mjesto nje u krevetu zgrčeno ležala osoba staračkog izgleda. Janino stanje se u samo nekoliko dana dramatčno izmijenilo. Tijelo joj je oronulo i izobličilo se do neprepoznatljivosti, do stadija živuće vreće kože i kostiju, napadnute dubokom starošću i silnim tegobama.
Umjesto bujne kose, glavu su joj naružnjivali mnogobrojni crveni pečati, sa čijih rubova su tek ponegdje visili rijetki pramenovi. Iz usukanih obraza su virile jagodične kosti, za koje se činilo kako će svakog trena probiti smežuranu kožu išaranu mrežom tamnoljubičastih kapilara.
Preko njezinih očiju su se navukle mrene koje su joj isušile bjeloočnice i ostavile ih bez sjaja. Iz očnih kuteva curio je gust žuti gnoj, koji je nesretnica brisala maramicom, držeći je u svojim šakama prepunim krasti. Modre vene su joj poiskakale posvuda po mlohavoj koži, koja je u naborima visila sa ruku i nogu. Na podlakticama i natkoljenicama su široke vene formirale grozdove, pod kojima su se nalazili tamni podljevi od pucanja slabih žila. Kada je svećenicima jedva čujno nazvala Isusa i Mariju, vidjelo se da gotovo više i nema zube.
Ono malo što je od njih preostalo se pretvorilo u crne krnje koje su se klatile u ustima.

Svećenici su u nevjerici prišli krevetu i stali kod Janinih nogu. Kapelan u nju više nije mogao ni gledati od žaljenja, već je pognuo glavu. Stavio je još tri zrna tamjana u kadilo, da bi mirisom zapaljene aromatične smole nadjačao smrad njezinog tijela koji se osjećao u sobi, iako su oba prozorska krila bila širom otvorena.
Započeli su moliti Pater Noster, pa Magnificat. Sirotica se teškom mukom podignula u leđima i ponizno sklopila slabe ruke ispred sebe, pokušavajući moliti zajedno sa njima. I njena majka Barica je tiho molila i jecala, dok su joj suze klizile niz obraze.
Nakon svake molitve, župnik je Jani davao ljubiti križ i škropio je svetom vodom. Poslije izmoljenih Litanija, preko cijele sobe je rukom napravio znak križa i izašao iz prostorije, krsteći sebe. Kapelan je još jednom zakadio sobu, ostavljajući u njoj maglu od sagorjelog tamjana.

Po izvršenju vjerskih obreda zbog kojih su došli, svećenici nisu htjeli ni sjesti. Župnik je na klupi kraj ulaznih vrata ostavio sličice presvete obitelji Marije i Josipa, a Barica mu je platila čitavom svojom ušteđevinom koju je izvukla ispod slamnjače. Šutke je uzeo nemale novce, blagoslovio Baricu, i zajedno sa kapelanom otišao iz njenog doma.
No stvari se ni od momenta dolaska svećenika u njihovu kuću nisu nimalo popravile. Janina agonija se nastavila nesmanjenom žestinom.

***
Bio je treći tjedan u svibnju, kada je nesretnica onemoćala do mjere da više nije mogla držati žlicu u rukama, a kamoli je približiti ustima. Ovisila je o svojoj majci koja ju je hranila, i prinosila noćne posude. Barica je i po nekoliko puta dnevno morala mijenjati Jani spavaćice i čitavu posteljinu, jer su se brzo prljale od novih rana, što su se otvarale preko starih, nezacijeljenih.
Majci je najteže od svega padalo slušati bolne jauke svoje kćeri, dok joj je ručnikom natopljenim u mlaku vodu nježno čistila izranjavanu kožu.
Baricu je cijele dane mučilo pitanje što li je to Jana zgriješila Bogu da je tako teško kažnjava. Preklinjala je Boga da njezinom jedinom djetetu zaustavi neopisive muke i patnje. Nudila je dati Bogu svoj život, u zamjenu za Janin spas.
Pismo koje je krajem tjedna dobila od Stanka joj nije donijelo nimalo utjehe. Zaplakala je čitajući kako on ne može ostaviti posao koji ih kruhom hrani i doći kući. Mračne slutnje su ophrvale Baricu, koja je u svoj svojoj tjeskobi i strahu izmolila krunicu i vapila Mariju, Isusa i Sve Svete u pomoć.

Noć uoči trećeg hodočašća na Sv. Vid, Barici se umjesto Majke Božje, Sina Božjeg i svih Svetih koje je molila i prizivala prije odlaska na spavanje, u snu ukazao naočit muškarac crne kose i prodornih očiju. U naručju je nosio golu golcatu Janu, koja je prekrasno izgledala, baš onako kao do prije dva tjedna. On je položio njezinu kćer na plav oltar, oko kojeg su stajali bezbrojni muškarci u crnom. Kao okamenjena, Barica ih je gledala kako kroz obruče pričvršćene za oltar počinju provlačiti konope. Njima su čvrsto vezali Janu, raširivši joj ruke i noge. Zatim su svi do jednog uzeli zlatne pehare napunjene vinom, kojim su je napajali. Sve je bilo spremno za početak nastranog obeščašćivanja.
Iz gomile su se izdvojila prva trojica, pristupajući jedan po jedan ponuđenoj golotinji. Njušili su djevojčinu kosu, kožu, dojke, međunožje. Posvuda su je dirali prstima i mrmljali na nerazumljivom jeziku, gotovo neartikulirano. Ostali su obučeni, ali su im iz otvora na hlačama kao koplja stršali spolni udovi.
Dok je jedan od njih općio sa Janom, druga dvojica su je lizali jezicima, ugrizali zubima i davili rukama. Bili su podivljale hormonalne zvijeri. Redali su se na njoj trojica po trojica, a ona se samo smijala, kao da uživa.
U susret Barici, njemoj i ukopanoj u mjestu, krenuo je isti onaj muškarac koji je u naručju donio Janu. Pružao je prema njoj komadić papira na kojem je nešto bilo napisano. Njezino srce više nije moglo podnijeti mučne prizore. Prije nego je uspjela zavrištati od užasa kojem je svjedočila, probudila se usred noći i shvatila da je sanjala. U pitanju nije bila obična noćna mora, već jedan od onih snova koji poljuljaju čovjekovo pouzdanje u bezazlenost sanjanja.

Požurila je do Janine sobe, ali nje nije bilo u krevetu. Na noćnom ormariću je zatekla ispisan papirić, naslonjen o čašu sa vodom. Uzela ga je u ruke i pročitala kratku poruku:
Majko, vidimo se uskoro! Jana.
Gledala je u poruku, nikako ne shvatajući kako je nepokretna Jana uspjela pisati i bilo gdje otići. Duboko se uznemirila i osjetila da je nešto reže u grudima. Ispustila je papir na krevet, i spazila kako ispod jastuka viri konopac. Bio je to isti onakav konopac kakvim su Janu vezivali u snu iz kojeg se maločas probudila. Odmah je shvatila da je i poruka koju je upravo pročitala također prispjela iz njenog sna u javu. Od te spoznaje je kao mačem bila probodena u prsima, ostavši bez zraka.
Istog časa joj se srušio život i strovalila se na krevet u smrt.

***
Majske Pobožnosti u Grabovnici nikada nisu bile prekidane, sve do te tužne nedjelje.
Narod koji se zorom uputio na treću hodočasničku misu je zastao pred kapijom doma obitelji Fortuna. Ugledali su Janu kako pred kućom sjedi u naslonjaču, držeći knjigu u rukama. Čudili su se zašto im ona ne otpozdravlja. Nije im bilo jasno ni zašto nema Barice da se priključi mimohodu.
Bosa baba Luca je zakoračila u njihovo dvorište, hodajući ka Jani.
Stara Lucija je itekako dobro znala sve detalje Janine bolesti, i nije se iznenadila njenim izgledom. Ali kad je opazila da sirotica ne diše, pala je na koljena. Stala je tad vikati na sav glas, zazivati ime Božje i podizati ruke ka nebu. Svi iz kolone su joj pritrčali u pomoć.
Kad su ugledali Janu, hodočasnici su se uhvatili za glavu. Nisu mogli svojim očima vjerovati da se djevojka preobrazila u staricu.
Dozivali su i Boga i Baricu istovremeno. Baba Luca se pridigla i pohitala u kuću, tražeći Janinu majku.

Našla ju je mrtvu, kako potrbuške leži ukočena u kćerkinom krevetu. Lucija se prekrsti i slomljena reče:
- E Barice, tugo moja! Kaznio te Bog, i nek ti Svi Sveci Božji budu u pomoć duši! Umrle ste i ti i Jana neispovjeđene i nepomazane!
Kao i prije tri tjedna, sišla je sa kata iz Janine sobe u prizemlje. Tada je bila spokojna, a sada je svima donijela strašnu vijest da je i Barica umrla.
Tragedija i misterija nisu dovoljne riječi da opišu ovaj događaj. Nitko u selu nikada nije čuo za nešto slično. U isti dan umrle su i mater i kći. Treće svibanjsko hodočašće na Sv. Vid je otkazano.

Znali su seljani što moraju činiti. Nisu dirali ni pokojnice ni stvari po kući. Mladići su se organizirali, pa su trojica najhitrijih pojurili u Čazmu. Jedan je otišao obavijestiti župnika što se dogodilo, drugi je krenuo po doktora, a treći momak je na sebe preuzeo dužnost poslati brzojav jedinom muškom Fortuni. Svi ostali su stajali pred kućom i molili.
Oko ograde gdje je Jana zakopala svoju bljuvotinu su letjela dva plava leptira. Zbog zauzetosti razmišljanjima o nesreći koja je zadesila Fortune, nitko ih nije ni primjetio.

Prvi je u kuću pokojnica stigao doktor. Vidio je da mrtva Jana drži u rukama Sveto pismo otvoreno na žutim, gotovo nečitkim stranicama četrnaestog poglavlja proroka Izaije. Kada je iz njenih nepomičnih prstiju istrgnuo Bibliju koju je grčevito stezala, krti papir pohabane knjige se raspao pred očima svih prisutnih. Seljani su se krstili, ali se nitko nikome nije usudio postaviti nikakva pitanja. Ljudi su bili previšeni uplašeni da bi se miješali u Božje planove.
Doktor se ponašao kao da se ništa neobično nije dogodilo, i odmahujući glavom je prezrivo gledao seljake. Zatražio je od njih da Janu odmah unesu u kuću i polože na krevet, kako bi mogao izvršiti pregled.
Dugo je proučavao njezino truplo.Već je viđao slične slučajeve oboljenja kod mladih pojedinaca iz okolnih sela, koji su poput Jane naglo ostarili i ubrzo preminuli. Uslijed toga, odredio je smrt uzrokovanu ubrzanim Metuzalemovim sindromom. Kod Barice je ustanovio da je umrla od srčanog udara. Izdao je obje potvrde za pokop. Ostavio je i pismo sućuti domaćinu kuće, Stanku Fortuni.

Čim je liječnik otišao, baba Luca je prionula na pranje mrtvih žena. Mokrim krpama istrljala im je tijela i obrisala ih suhim ručnicima. Nakon toga im je odabrala odjeću za vječni počinak. Baricu je na onaj svijet otpremila obukavši je u najljepši kostim i obuvši je u njene jedine cipele na petu. Ruke joj je položila na prsa, kako priliči, i maramicom oko glave povezala bradu.
A Jana? O jada i žalosti! Rijetkost je da se mlada, neudana žena treba pokopati. Takva na drugi svijet ide u vjenčanici. I bez obzira što je Jana izgledala starije od nje, baba Luca se odlučila držati običaja i spremiti je pred Boga kao da je sprema za udaju. Odjenula ju je u majčinu vjenčanu haljinu i obula u lagane ljetne bijele sandale.
U ruke joj je stavila kitu đurđevaka, i još je vijencem ispletenim od cvijeća iz cvijetnjaka ukrasila njenu glavu.

Stanko Fortuna je iz Našica krenuo odmah po saznanju da je izgubio ženu i dijete. U Grabovnicu ga je službenim kolima dovezao direktorov vozač. Utučen čovjek je na putu prema rodnoj kući sve vrijeme šutio. Osjećao je kao da se teret čitavog svijeta sručio na njegova široka ramena i zdrobio mu krupne kosti.
Svojim snažnim šakama držao se za lice, ne vjerujući što ga je snašlo.
Silno je tugovao, prekoravajući sebe što se nije vratio kući kada je primio Baričino pismo. Ipak, bilo mu je najvažnije sačuvati prisebnost.
Odmah po dolasku su ga sačekali seljani, izražavajući mu dvostruku sućut. Sa župnikom i pogrebnikom je dogovorio detalje oko sahrana, i odabrao lijesove.

Muk je zavladao kada su pred kuću stigli lijesovi. A kad su pokojnice smještene u njih, započelo je tad pravo žalovanje i bdijenje. Iz cijelog kraja su pristizali znatiželjnici samo da bi se uvjerili da li je istina to što se pričalo o smrti majke i kćeri. Rijeka svijeta se smjenjivala oko lijesova čitavu nedjeljnju noć i cijeli ponedjeljak, sve do predvečerja, kada ih se sahranjivalo.

Župnik je pred polazak na groblje prvo očitao službu riječi, a zatim poveo povorku sa dva lijesa iz kuće. Čitavim putem čulo se naricanje starica, zapomaganje udanih žena i kukanje djevojaka. U momentu spuštanja lijesova u rake, nitko se od sudionika ove tužne ceremonije nije mogao suspregnuti od plača. Stanka su tada susjedi pridržavali i davali mu oslonac da ne poklekne pred usudom.
Jedino su grobari mirno stajali sa strane, jedva čekajući da nabacaju iskopanu zemlju u svježe rake.

Poslije sprovoda kakvog Grabovnica ne pamti, u kući obavijenoj velom tajni održane su skromne karmine. Ubrzo se i sav taj svijet razišao. Grabovničani su otišli svojim kućama, a ljudi iz drugih sela su krenuli put susjednog Milaševca, gdje su na tamošnjem sajmu željeli vidjeti najnoviju atrakciju: motocikle na zidu smrti.

Stanko je ostao usamljen, sjedeći za stolom svog pustog doma. Znao je da neće iskoristiti čitavih četrnaest dana dopusta. Nije si to mogao priuštiti. Vratit će se u Našice čim prođe prva nedjelja po pokopu. Baba Luci će ponuditi da mu obilazi kuću i brine o kozama. Bio joj je spreman platiti za takvu uslugu.
Ženinu i kćerkinu odjeću je složio u vreće. Odlučio ih je dati jednoj zagrebačkoj humanitarnoj udruzi, čiji su članovi bili prijatelji njegovog direktora. On ih je nedavno doveo u posjet gradilištu, gdje su oni ljubazno popričali sa svim radnicima, ostavivši im svoje posjetnice.

Kako narodni običaji i nalažu, Stanko je na prvu nedjelju nakon pokopa žene i kćerke otišao na groblje. Kada je stigao do grobova svojih najmilijih, krenuo se krstiti. Baričin grob je bio potpuno prekriven svježe izniklom zelenom travom, a humak pod kojim je ležalo Janino tijelo je i dalje pokrivala samo gola, suha, ispucala zemlja. Dok im je sav uplakan palio svijeće za pokoj duša, iz daljine se prigušeno začuo molitveni napjev Grabovničana, okupljenih pred polazak u posljednje ovogodišnje svibanjsko hodočašće.
U isto vrijeme, sa groblja se udaljio muškarac u crnom.
***
Napustivši groblje, Neznanović je požurio do mjesta gdje ga je u kolima čekao njegov prijatelj iz udruge. Otvorio je vrata automobila i sjeo na suvozačko sjedalo. Bacio je pogled na suputnikov broš sa izrezbarenim plavim cvijećem i izreferirao:
- Naša seljančica je krepala. Iscijedili smo je do kraja. Dogodila se i neka tragedija njezinoj majci. Ne znam od čega je ona umrla. Obje su pokopane u ponedjeljak. To bi bilo to. Vozi nas u zagrebački stožer.
Ivanov suputnik je pokrenuo kola i cinično uzvratio:
- Kada smo započeli transfer preko njezine vrpce za kosu, koju si joj ukrao kod crkve na brdu, svi smo tad dobro znali kako će ta seljančica okončati. Smrt donatora je jedini mogući ishod.
- Znam, brate, ali želio sam se osobno uvjeriti da je krepala istog onog trena kad sam osjetio da od nje više ne dobivamo energiju. Osim toga, Grabovnica nam je usput iz Slavonije. Ništa nismo izgubili time što smo svratili u ovu selendru i utvrdili činjenično stanje stvari.
- Istina je brate Ivane da si jako pedantan i detaljan. Ništa ne prepuštaš slučaju!
- To je pravac djelovanja koji nas je i doveo do uspjeha. Zbilja ne bih želio da netko nekad uspije zaustaviti naš transfer.
- I sam veoma dobro znaš da je to apsolutno nemoguće. Samo mi možemo prekinuti započeti transfer. Nitko osim nas ne zna što se sa našim žrtvama zaista događa. Niti liječnici ne shvaćaju da se iz donatora isisava životna energija i da zbog toga ubrzano krepavaju - govorio je suputnik, naslađujući se.
- Ma doktori su umišljene budaletine. I nema šanse da ikada saznaju da smo mi ti koji donatorima isisavamo energiju do zadnje kapi. Pojam energetskog vampirizma u službenoj medicini predstavlja potpunu nepoznanicu. Da bi opravdali sebe i svoje ograničeno znanje, liječnici izmišljaju nove vrste neizlječivih bolesti kao navodne uzročnike smrti naših donatora.
- Pogotovo im ništa nije jasno od kada smo se prebacili na seljake kao donatore. Ne uzimamo više građane, kao nekad.
- Donatori iz gradova su nekako mlitavi. Za razliku od njih, seljaci su energetski i fizički puno snažniji. Uz to, seljačine ne vjeruju doktorima, niti trče za svaku sitnicu kod njih. Uvjereni su da im moljakanje Isusa i Djeve može najviše pomoći. Ali kad se netko od donatora jednom nađe u opsegu astralne mašine, za njega više nema spasa. Tu ni Bog ne pomaže! - cerekao se Neznanović.
- Brate, da li pamtiš onaj prototip astralne mašine koji smo davno konstruirali? - suputnik je svojim pitanjem prekinuo Ivanov smijeh.
Neznanović se za trenutak zamislio. Prisjetio se vremena prije drugog svjetskog rata, i detalja nastanka prvobitne astralne mašine, tajno kreirane u ogranku masonske lože kojoj je pripadao. Izučavanjem drevnih ezoteričnih zapisa o astralnom svijetu, doznali su da je moguće izazivati kolebanja magnetnog polja i time postizati da se životna energija odabranih donatora direktno prenese izabranim primateljima. Te kolosalane informacije su upotrijebili za konstruiranje mašine, koja im je omogućavala vršiti takav energetski transfer. I kod prototipa astralne mašine, kao i kod usavršenog modela, u šupljini velike staklene spiralne cijevi je kružio slani rastvor od 0,9 % natrijevog klorida. No, prvobitna mašina je bila prevelika i prebučna. A da bi transfer energije uspješno funkcionirao, bila je potrebna fizička prisustnost donatora smještenog unutar navoja spirale.
- Ta gromada bi za samo jedan dan iscrpila donatora do smrti! - konačno reče Ivan. - Transfere smo radili rijetko, jer smo morali otimati ljude i biti vrlo oprezni da ne skrenemo pažnju na sebe. Nakon šestoaprilskog rata i sloma stare države, odlučili smo uništiti prototip. Time smo osigurali da mašina ne dospije u krive ruke. Bili smo proganjani od strane ustaša i nacista. Ali oni nisu uspjeli eliminirati naš ogranak, niti iskorijeniti naša znanja. I još smo iz svega izašli jači i saznali kako astralnu mašinu možemo dodatno unaprijediti.
Neznanović je ponovo ušutio i pomislio kako bi bila nenadoknadiva šteta da zbog nekog razloga moraju opet prekinuti sa korištenjem astralne mašine. Tuđa životna energija mu je isuviše godila da bi je se tako lako odrekao.
Suputnik je odmah pogledao ka njemu i zaustavio ga u takvom razmišljanju:
- Nikad više nećemo prekidati! Nikad više nećemo imati probleme sa uzimanjem energije! Sela su prepuna potencijalnih donatora. Sve što nam je potrebno za uspješan transfer je jedan njihov osoban predmet.
- Vidiš brate, time se jasno ocrtava koliko mi idemo ispred vremena u kojem živimo. Obojica znamo da i svaka seoska vračara može uzeti tuđi predmet te pomoću njega napraviti energetsku manipulaciju. Samo što vračara otuđen predmet uništava, da bi tim činom uspjela djelovati na onog kojem je ta stvar pripadala. Ali kakvu korist u biti vračara ima od svega toga? Malo niskog zadovoljstva jer je nekom naudila? Malo materijalne dobiti od naručioca njezine vračke?
Pa mi smo stoljećima udaljeni od takve prizemne crne magije! Mi sa našom astralnom mašinom tuđi predmet ne uništavamo, već pomoću otuđenog predmeta crpimo životnu energiju njegovog vlasnika. Dobiti svjež priljev energije i znati da se pri tome pomlađuješ - to je istinska korist! - rekao je Ivan pun ponosa i žudnje.
- Mi se veoma brzo regeneriramo. No svaki naš donator, na svoju nesreću, ima posve drugačiju patologiju - konstatirao je suputnik.
- Zbog toga i jesmo nadmoćni nad običnim ljudima, kao i nad znanstvenicima. Dobro smo proučili drevna znanja, i savladali ono što trust mozgova svjetske znanstvene zajednice neće ni u deset budućih života shvatiti da je moguće raditi.
- Moramo početi razmatrati daljnji napredak. Trebamo za svakog od nas napraviti po jednu astralnu mašinu. Tako će i donatori imati duži vijek trajanja.
- Još je rano za tako nešto, brate moj. Ali budi siguran, mi ćemo se u budućnosti nauživati. Naše vrijeme neupitno dolazi! - rekao je Neznanović, potpuno ubijeđen u to što govori.

Preostali dio vožnje su obojica proveli u svojim mislima. Nije im trebalo još dugo da stignu do odredišta na zagrebačkoj adresi. Ondje je stolovao njihov masonski ogranak Nezaboravak, koji je proistekao iz Velike lože Sunca. Članovi masonskog ogranka Nezaboravak su se pod krinkom istoimene humanitarne udruge bavili ezoterijom i metafizikom, te proučavali polja mračne ontologije. Ime ogranka su uzeli po cvijeću, a članovi najužeg kruga su se raspoznavali po tome što su na odjeći nosili broševe sa ugraviranim nezaboravcima.
Parkiravši auto pred vilom, suputnik se obratio Ivanu:
- Brate, sjećaš li se onog visokog, prosjedog fizikalca, sa kojim sam dugo razgovarao na gradilištu u Našicama?
- Da, sjećam se. Što s njim? - uzvrati Neznanović.
Suputnik se poče kesiti:
- Svijet je malen, brate moj. Jako malen. On će biti naš budući donator. Iz Grabovnice je.
- ... i u ponedjeljak je pokopao ženu i kćer. Ma jel' to taj? - nadovezao se Ivan.
- Upravo taj! - suputnik se nije prestajao smijati.
- Što mi to nisi odmah rekao? Mogli smo ga već posjetiti. Hoćemo li se vratiti i izraziti mu sućut? - poče se i Neznanović smijati.
- Ne. On će sam doći k nama. I to za koji dan! - izlazeći iz kola reče Ivanov prijatelj.
- Kad ga krenemo isisavati i cijediti, svi oko njega će misliti da se suši od tuge za ženom i kćerkom. - Neznanović je zalupio vratima auta, a preko očnih duplji su mu se na tren navukle guste sjene.
Zbijajući šale na račun svog budućeg donatora, prošli su pokraj portira i ušli u dvorište. Poigrali su se sa njemačkim ovčarima, i zaputili stazom od izbrušenog mramora ka vili. Glavni ih je čekao na katu, u svojoj radnoj sobi.
Dok su se Neznanović i njegov masonski brat uspinjali stepenicama, on je otvorio zamašnu crnu bilježnicu.
Znao je što treba upisati.

Na prvoj slobodnoj stranici, nalivperom je napisao nadnevak, te naslov: Donator 369 - Stanko Fortuna.

Argus Books Online Magazine: VAŠARSKE, FESTIVALSKE I KARNEVALSKE FANTASTIČNE PRIČE


Isplanirano-ostvareno

petak , 26.05.2017.

*

To je jadno stvorenje zurilo u mene jer mu se činilo da me već negdje vidio. Nije se dao omesti pravilom kako nije pristojno buljiti u nekoga. Time je pomalo napetu atmosferu u prostoriji stvarao još nepodnošljivijom.
No, nisam bila naivna da bih zaigrala na otvorenu kartu i odmah otkrila svoje moći snalaženja u svakoj situaciji.
Ako dobijem priliku raditi ovaj posao, bit će to isključivo na temelju moga životopisa. Dobro, i nešto malo putem nekih zajedničkih poznanstava.
Počela me nervirati situacija u kojoj sam se našla, a čiji sam konačni ishod ionako već znala i prozrela.

- Gospođo Vekić, pristajete li na mjesečno primanje, koje će biti neznatno više od Vašeg dosadašnjeg? Trenutno Vam nismo u mogućnosti pružiti više, ali sam siguran da će Vaš radni doprinos utjecati na podizanje rejtinga čitavog kolektiva, te ćemo tada konkretno porazgovarati o Vašoj povišici! - rekao je u jednom dahu mnogo ugodniji drugi "poslodavac".
Jako sam željela taj posao.

Pogledala sam treću osobu iza tog ogromnog stola za kojim smo svi sjedili, jedni nasuprot drugima. Besprijekorno dotjerana dama je kemijskom olovkom pravila bilješke, bez da mi je uputila ijedan pogled.

- Naravno, gospodine, Vaša je tvrtka ozbiljna i to je razlog zbog kojeg bih prihvatila ponuđene uvijete. Cijenim što ste prepoznali moje sposobnosti. - napokon sam došla na svoje i željela da ova farsa čim prije okonča.
Kad sam izrekla zadnju riječ u rečenici, onom patniku sa početka priče iz ruku je na stol ispala olovka i prekinuo je zibanje na stolici, uz tresak njezinih nožica po parketu.
Ustao je i ljubazno me zamolio da izađem u hodnik i pričekam njihovu odluku. Svoju torbu sam prebacila preko ramena, zahvalila i potpuno smireno izašla iz prostorije.
Osjećala sam poglede na svojoj stražnjici. Imalo se što vidjeti jer redovito treniram.

Nakon desetak minuta, vrata ureda su se otvorila, a tajnica me pozvala da uđem. Sjela sam na još toplu stolicu i popravila rub svojeg sakoa što se zavukao između bedara dok sam prebacivala nogu preko noge.
Sada sam ja bila ta koja zuri u direktora i očekuje pozitivan odgovor, te sam se nadala da mu ruka nije znojna kao okovratnik ružičaste košulje.

- E pa čestitam! Dobro došli na mjesto našeg novog voditelja prodaje, gospođo Nevenka! - uz smješak, vlasnik poduzeća u kojem ću početi raditi, još uvijek stojeći mi je pružio vlažnu i hladnu ruku.
Nastavio je govoriti, obraćajući se malo svojim kolegama, pa meni.

- Molim Vas, pođite sa mnom, ako imate vremena. Kratko bih Vas proveo odjeljenjem koje preuzimate i predstavio Vas suradnicima. -
Ustajući, pomislila sam kako jedva čekam sjesti u meku fotelju u svom novom uredu. Ljubazno sam pozdravila članove komisije, izmamila usiljen osmijeh od njeme žene i lagano klimnula glavom direktoru, koji je džentlmenski otvorio vrata ispred sebe.
Prolazeći kraj njega, osjetila sam snažan miris acetona i shvatila da je nesretnik zaista teško bolestan.

***

Slučajno ili ne, pokojni direktor bio je pacijent moga tadašnjeg supruga. Prije razgovora za posao sam dobro znala da će dotični umrijeti od raka pluća.
2 godine od tog dana sam se razvela od muža, a mjesto direktora tvrtke je pripalo meni.
Sve se odvilo kako sam planirala i imala u vidu, kada sam se prijavljivala na razgovor za posao u "Luri".
Firma je silno napredovala pod mojim vodstvom, a žena umrlog nesretnika je i dalje glavna tajnica tvrtke te moja kućna prijateljica. Nikada nije posumnjala u moje namjere. Smatra me ambicioznom ženom, koja zna što želi u životu.
Itekako je u pravu.

Tajna

srijeda , 24.05.2017.



Svjesnom kretnjom je nježno odložila olovku na sredinu ispisanog lista.
Pogledala je raskošan, gotovo krasopisan izgled svojih riječi, a naročito je lijepo bilo napisano njezino ime i prezime na kraju pisma. Svakako su je nazvali, no nitko nije ni pomislio koliko voli čuti zvuk svoga pravog imena, koje ovdje gdje se nalazi nikada nikome nije otkrila. 

Dugo je sjedila zureći u točku na zidu ispred sebe, razmišljajući tko će prvi pronaći njezinu poruku. Zatim se podigla iz omiljene stolice i uputila u kupaonicu. Poželjela je vidjeti svoj odraz u ogledalu i još jednom susresti vlastite oči. Svjetlo u toplom kupatilu je bilo neujednačeno, ali ogledajući se jasno je vidjela nedužno dijete u sebi i njegova sjećanja.

Još kao djevojčica iskušavala je svoju izdržljivost igrom umiranja. Zaklapala je oči, ispuštajući težinu daha kroz usta i na nekoliko sekundi zaustavljala disanje. Vremenom, vježbom, postigla je sve duže ne udahnuti, brojeći jedan, dva, tri, četiri...dvadeset šest...dvadeset sedam...četrdeset pet... sto...

To što je tada uspjevala raditi bila je prava super moć i tajno znanje - lebdenje u međuprostoru između života i smrti. Rijetko koji čovjek tako nešto razvije u djetinjstvu i prenese u svoje zrele godine. Ona je uspjela i zato je i mogla lako igrati opasne igre sa ljudima i sa čitavim Svemirom, kao prava čarobnica. 

Znala je da treba učiniti rez, jer živi život kojim se nemalo razlikuje od drugih. Duboko je patila, jer sve je teže mirno promatrala smjerove ludila u kojima se kreće suvremeno doba a ona mu pridonosi. Zato se ponovno vratila do redaka koje je napisala i odlučila ga dopuniti podužim post scriptumom. 
Gracilnim pokretima je dovršila zapis onoga što joj je bitno da se zna. Tada, potpuno zadovoljna, uzdahnula je sretno i spokojno. 

Sa vretenastog zgloba lijeve ruke otkopčala je zlatnu narukvicu i položila pokraj napisanog lista na stolu. Prstima kao lepršavim leptirima je napipala kopču blistave ogrlice sa safirima i skinula je nagnuvši glavu u lijevo. Još naušnice. Bile su poklon od čovjeka koga je voljela ali nije mogla sa njime ostvariti ono što je najviše željela - topli dom i obitelj. Za njega se dotjerivala sa naročitom pažnjom.
Danas je obukla najljepšu krem košulju sa visokim, čipkastim rubovima do vrata, crnu suknju cigaretnog kroja i cipele vrtoglavih peta sa remenčićima oko gležnjeva, gdje su je njegovi poljupci uvijek najviše pekli. Mošusni parfem se još osjetio po koži na mjestima gdje ga je stavila i širio oko nje u tragovima. 
Osmjehivala se, već osjećajući slobodu u koju je spremna otići i za koju vjeruje da će zauvijek trajati.

Stisnula je šake čvrsto, položivši na njih glavu. Na mah je zaoklijevala, no idući tren je iz ladice stola izvadila britvu i hitrim pokretima prerezala vene na obje ruke. Topla krv je šiknula iz žila i zauvijek napustila njezino tijelo.
Soba oko nje se započela vrtjeti, u joj je ušima kipio šum a mir svoga posljednjeg izdaha nije stigla izbrojati duže od petnaest.

***
Sve naslovnice dnevnih novina prenijele su vijest o samoubojstvu glavne psihijatrice zagrebačke bolnice "Vrapče". Javnost je bila potrešena lascivnim i šokantnim sadržajem opraštajnog pisma, u kome se otkrilo kako je pokojnica bila i glavna madam jedne specifične eskort kuće. Objavljeni su i inicijali i životna dob svih njezinih uglednih klijenata.
No, nikada se neće saznati da je postojao i jedan oženjen čovjek, koga je cijelom dušom žudjela, a čije se ime nije nalazilo na popisu.

Greška pretkova

utorak , 23.05.2017.


Pristigao je na dugo iščekivan cilj sa juga, okružen izmaglicom sjećanja na sve bitke koje je u minulom ratu vodio. Pod njegovim je odlučnim koracima jaukalo kamenje i izmicala zelena trava. Nije imao ni doma, ni svog Boga, ni vjeru.
Gdje god je izvukao mač iz korica, tu bi se natmurilo nebo i sjevnule silne munje. Njegov se poklič nadglašavao sa gromovima i ledio krv u žilama svih onih, koji su uzalud jurišali prema njemu. Što su mu bivali bliže, nada da će preživjeti boj u koji hrle nestajala je u suprotnom smijeru. Nitko ga nije mogao zaustaviti - vješto je sijao smrt kao seljak ozimu pšenicu. Milost mu je bila neznana osobina, a nit' bi je za sebe tražio, niti je drugima pružao.

Tog rumenog predvečerja, kada se posebnom magijom izmiješao dan u noć, iz malene kuće na rubu grada, pred njega je na trijem plačući izašla tresući se blijeda i mlada žena, raspuštene kose, odjevena u suknenu bijelu haljinu za spavanje.
-Imaj milosti, imaj! Moj brat ništa nikome nije na žao učinio. Smiluj mu se, smiluj! -

Kleknula je pognuvši glavu i pružila ruke, proseći život od sigurne smrti. Primio je željeznu dršku sablje za pojasom, spreman da joj jednim potezom odrubi tu ludu glavu, ali je stao. Njezine vlasi izvukle su iz njegove utrobe topline koje su jurile do hladnog srca u grudima. Prošle su godine kako nije dodaknuo ženu.
Zario je od zemlje masne i prljave prste u tu smeđu, gustu kosu.
Nogom je udario ulazna vrata sklepana od dasaka i odvukao maleno tijelo u unutrašnjost skučenog kućerka. Na sredini sobe bio je stol na koji ju je grubo potrbuške položio i brzo straga zadigao dugačku suknju, dok je žena tiho šmrcala i molila milost i dalje sebi u bradu. Bio je gluh za njezino mrmljanje.

Iznenada, on krajičkom oka opazi muškarca koji je ležao na slamnjači i buncao zaražen groznicom. Grubo je gurnuo devojku od sebe i pogledao ga. Da li je to je čovjek koga je nakanio ubiti i za čiji spas je ova djevojka molila? Iznenadan poriv za kratkom slašću je nestao i vratio se nagon da ubije. Nadlanicom je obrisao slinu iz kutova usana.
-Ti, jadniče! Ej, tebi govorim! Da li se ti zoveš Lazo Starčević, sin Gabrijelov?- glas mu se zaorio u tišini polumraka. -Govori, tako ti Boga, prije nego te rasporim! - urlao je.

Iza njega se opet prolomio djevojčin vrisak – Nemoj, nemoj! Dat ću ti sve što imamo! Ostavili su nam otac i majka nešto novaca, nu, pogledaj... - i podrhtavajući kao šiba na vodi, žena je brzo izvukla iz stare, crvotočinom nagrižene škrinje pokraj ležaja debeo, smeđ, platnen smotuljak.
Hitro ga je pružila prema odlučnom ubojici, titravih ruku, gledajući brata što je hroptao pod već mokrom plahtom i cvokotao od vrućice. Odjeknuo je oštar, reski zvuk pa je nastupio muk.

Sa nebesa se spustila olovna kiša i plave munje su zaparale krajem. Učinjeno je.
Po zemljanom podu kolibe, zakoturala se i kosmata glava sa djevojački lijepim, nevinim licem. Predugo je čekao ovaj trenutak.
Dok je vraćao oružje nazad u korice, pljunuo je na svežanj novaca i zlatne dukate rasute po zemljanom podu.
Konačno je ostavio sve iza sebe u kući gdje je pobio brata i sestru a zatim teškim batom zakoračio nazad u svijet, bez odredišta kao avet.
Pred očima je imao samo sliku svoje žene i jedinog djeteta, koje mu je Gabrijel Starčević prije 10 godina žive zapalio po Kraljevom nalogu.
Ova posljednja nevina krv, koja je od njegove ruke potekla, trebala mu je da se posveti.

Oznake: prica

Pita od jabuka

petak , 19.05.2017.




Sjedila je za stolom držeći se rukama za glavu, prstima masirajući vlasište.
Trebala je podsjećanje kako je lijepo živjeti punim duhom bez zamaranja
nebitnim stvarima, primjerice ovima, koje je upravo čula na vijestima sa radija.
Najopuštenija je bila dok plijevi između gredica u vrtu punom pristiglih plodova
njenog predanog rada.
Da, najbolje da sada ode u vrt, samo dok pronađe šešir.

– Ej S, – banuo je kao torpedo u kuhinju prekinuvši joj tok misli koje su
započele konkretizirati, a njegovom upadicom ej s dao im je jedan posve nov
šlagvort.
Htjela je raditi nešto drugo, ali sad što je tu je, neka to drugo bude drugo, a
prvo neka bude prvo. Slijedi čuti što je iza toga ej s dolazilo.
– Pogledaj, imamo prvih jabuka. ‘Aj’mo zajedno napraviti pitu. Može? Ti
napravi tijesto, ja ću narendati jabuke.

U tom bi joj trenu bilo draže da je bez riječi dobila šamarčinu od njega,
nego slušati crvkutanje ideje o pravljenju kolača. Nikad nije shvaćala kako se
ljudi mogu bez mnogo razmišljanja prepustiti dnevnim banalnostima u njima
nalazeći svoje ispunjenje.
U ruci je donio smeđu limenu kantu krcatu rozo-zelenim jabukama, koje
je pokupio sa zemlje. Istresao ih je u sudoper na pranje i stvarno su izgledale
prljavo, kiselo, ne pretjerano primamljivo za jelo.

Ujutro tog dana je pljuštala kiša a sada je iz pipe pljuštala voda. Nedavno
je kupio onaj kuhinjski model sa regulatorom protoka za uštedu, koji zna prenuti,
jer voda odjednom iz nje zašišti kao para. Jabuke su vrlo brzo poskakivale na
zvuk te parne lokomotive uz ritmično pljuskanje vode, dok je na dno sudopera
padala zemlja puna kamenčića.
Sve je to pratilo udaranje lima – dum, bum, bum, dum.

Zapravo, nije htjela banalnost. Nešto drugo joj je palo na pamet.
Htjela je udovoljen hir, avanturu, u navali strasti obuti prljave čizmice u
krevet, leteće tanjure i kavu sa medom ujutro u postelju. Željela je da svom
čovjeku ništa od toga ne govori, već da mu bude dovoljno da je pogleda, „pronto
subito“ shvati što ona želi. Kakva sad crna pita od jabuka?!
Nije rekla ni hajde, ni ne sada jer moram do vrta, ništa nije rekla.
Jednostavno, nije joj se razgovaralo, njoj je pričanje bilo teško umaranje.
Oduvijek.
Pitala se čemu suvišno korištenje te vražje igračke zvane riječi, stvarno
ne razumije brbljanje, ali je mogla satima kuckati po tastaturi pišući razmišljanja,
radosti i muke koje ima. Ne želi ih govoriti drugom živom stvoru, zašto i bi, jer
dobro zna da to zapravo nikog nije briga. Ponekad je chatala o svim tim stvarima,
pa se dešavalo da ostane cijelu noć budna.

Umijesit ću onda to prokleto tijesto, pomislila je.
Već usavršenom automatikom kretanja po kuhinji uzima polubijelo
brašno, malo mlake vode u posudi za mjerenje, sol, maslac, žutu plastičnu
posudu i stavlja na radnu plohu.
Ne voli pitu od jabuka. Pri žvakanju pobljutavi, a od takvog okusa odmah
joj se digne želudac.

– Slušaj, ne znam što se s tobom događa, čudna si, čudnija nego inače.
Nezainteresirana si, ne mogu s tobom normalno razgovarati, ne znam o čemu
razmišljaš niti zašto si takva!
Rendao je jabuke polako, ali čvrsto. Sjedio je dok to radi sa posudom i
ribežom među nogama, očiju cijelo vrijeme uprtih u njenu pozadinu, zadivljen
kako mijesi u tišini ne mrdajući pogled od radne plohe.
Slušao je kako ništa ne govori.
Dozivao je telepatski neko pojašnjenje od nje, a zapravo je zvao hitnu pomoć za razbijanje neugodnog osjećaja šutnje, koji pritišće onoga koji silno želi komunikaciju, no ne sa svojim mislima već s drugom
osobom pokraj sebe.
I dalje se nije okretala. Nepotpuna tišina je trajala nekoliko minuta, čuo se
zvuk ribanja jabuka, susjedova kosilica za travu, pjev ptica, lavež pasa, a samo su
njih dvoje bili tihi, najtiši.

– Znaš, razmišljao sam kako bi morali kroz 5 godina urediti potkrovlje za
dečke, pa bi pozvao nekog arhitekta. Što ti misliš? – opet je zacvrkutao.
– Ne mogu sada misliti toliko daleko na budućnost jer ne znam ni što će
biti sutra, a kamo li za 5 godina. – rekla je to u jednom dahu i ponovo se čuo samo
zvuk kosilice koji se približavao.

Završio je ribanje, ruke su mu klonule u zdjelu, glava pala na bradu i čula
je kako mu puca srce a krv kipi kao mlijeko. Strašan je to bio zvuk. No dobro, što
je sada, ona ne razumije u čemu je njegov problem.
– Znaš li ti uopće što želiš?
Maslac se savršeno razmrvio sa brašnom, sve se lijepo povezivalo
poprimajući izgled pijeska koji joj sipi kroz šake. Dolila je malo vode.
To je znači to. Gotovo je.
– Ako ti ne vidiš budućnost u ovoj kući kroz 5 godina, mislim da je
najbolje da se odmah rastanemo. Da li to želiš? Da se rastanemo?
Zapravo, on nije želio vidjeti hormonalno čudovište koje čuči u njoj da ga
dočeka iza ugla, zaskoči, rastrga mu odjeću, a ako ne prestane propitkivati,
sigurno će ga pojesti. U tišini.

Tijesto je ispalo savršeno spremno za valjanje.
Čula je pitanje, naravno da ga je čula, ali nije pogledala u njega koji pita,
niti prestajala sa poslom. Znala je odgovor.
 Ne znam, J.
Kao da su mu suze ovlažile oči onog trena kada ga je pogledala okrenuvši
se. Naglo je ustao sa stolice, sve iz međunožja stavio na stol, izletio iz kuće kako je
i ušao, istovarivši iza sebe ambijent težak jednu tonu.

Otvorila je prozor, duboko udahnula, jedan dio razdvojila na dva manja
dijela, uzela valjak iz ladice i pretvarala kugle u daske.
Čista geometrija oblika.
Na prvu razvaljanu koru u nauljenoj protvi naslagala je nezašećerene
jabuke, posula ih krušnim mrvicama, medom, prekrila drugom korom, izbockala
vilicom i stavila sve u pećnicu na 180. Vrijeme potrebno da se pita ispeče biti će
dovoljno da sve počisti i zakrpa njegovo puknuto srce.
Mora, neće biti mira u kući ako to ne napravi.

Kako se kućom širio miris zajedničkog posla, tako se njeno ne znam
otopilo. Nije čula otvaranje vrata niti korake od šištanja vode, ali je osjetila da joj
prilazi s leđa i predvidjela snažno obgrljivanje rukama oko struka, nježan
poljubac u vrat.
Momentalno se našla u kuhinji za sudoperom, u njegovom naručju, kako
izljubljena maše pozdravljajući samoću kojoj se obećala večeras, ali se ipak neće
sresti. Iskrslo je nešto nepredviđeno.

– Ne mogu zamisliti svoju budućnost bez tebe, luđakinjo jedna, – rekao je
smješeći se dok se okretala prema njemu da ga uhvati mokrim rukama za obraze.

Naslonila je čelo na njegovu bradu, ispustila neki izdah nalik na „i ja tebe volim“.
Rekla mu je samo da je pita taman gotova a da joj treba nešto iz vrta.
– Stavila bi još glazuru od čokolade, samo neka se kora malo ohladi. Izvadi
za minutu pitu iz rola, molim te, brzo se vraćam.
Izašla je iz kuće bez šešira, iza sebe ostavivši vruću atmosferu zajedničkog
posla i rasplamsane želje za slatkim.
Ugasio je pećnicu i izvadio pitu.
Izgledala je stvarno primamljivo.

*priča finalistica sa natječaja bloga Ane Gord "Izađite iz anonimnosti", kolovoz 2016.

PDF zbirka kratkih priča "Noćni čin"

Oznake: prica

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se