Očuvanje braka

srijeda , 31.08.2016.

Brakovi propadaju.
Muževi o svojim ženama zbijaju neslane šale, žene o svojim muževima govore kako ih nikada nema, kada ih trebaju.
Suvremeno doba jasno je pokazalo sve nedostatke braka, te kako je on potpuno obezvrijeđen.
Iz svega do sada je vidljivo da takva suživotna zajednica ne stvara nikakve "temelje i oslonce društva".
Porast postotka razvoda najbolje potvrđuje kako brak ne stvara stabilne ljude, već moralne slabiće, što se najbolje može primjetiti kod parova koji se uzmu mladi u brak.

Da li je brak zaista stapanje dviju duša u jednu?

Pojedinac je svijet za sebe, koji mora u sebi i za sebe rasti i razvijati se. Imati svoj mir. Ne postoje dvije osobe koje o svemu isto misle, i koje imaju potpuno iste potrebe.
U bračni suživot obavezani "prstenom", ulaze dva potpuno različita svijeta, muški i ženski, te nastaje tvorba u kojoj se pojedinci, zavjetovani na zajednički život 24/7,3 u dobru i zlu, odriču velikog dijela sebe i svoje slobode, da bi se stvorila institucija zajedništva, koja je ionako, svi znamo, prividna.
Svi znamo što se događa vremenom, i kako prilikom prvog neslaganja u potrebama nastaje nezadovoljstvo, započinju optužbe kako se jedna strana trudi više, druga manje.
Izvlači se karta sebičnosti na koju svi vole zaigrati.

Svakodnevni suživot muškarca i žene, kao i težina života, dovodi do zasićenja partnerskog odnosa i bespotrebnog trošenja energije na trpljenje i toleriranje partnerovih mana, koje vremenom sve više uočavamo.
Međutim, to se smatra normalnim tijekom suživota, jer se ljude uči na prihvaćanje negativnih aspekata bračnih odnosa u smislu održavanja ljubavi živom, tj. održanja bračne stabilnosti.
Tu su emocije veliki igrač.
Mogu uzdignuti čovjeka u nebesa, ali ga i sabiti duboko pod zemlju.

Ovakvom klasičnom nezadovoljstvu u braku uvelike pripomaže RKC. Ona čini sve u svojoj moći da upravo takav brak opstane.
Nimalo ne olakšava pojedincu, niti realno, djeluje u promjenama da se brak kao institucija, koji naočigled propada, stvarno pretvori u čvrsti temelj društva.
Jedino što čini je da sa propovjedaonica govori ljudima da je ljubav odluka i žrtva, da dogovor sve riješava, kako u braku nema mjesta sebičnosti i kako zajednički život podrazumijeva sreću kroz žrtvu...
Hm.
Zašto željeti zadržati instituciju braka takvom kakva jest, sužanjskom sa strane jednog od partnera ili nerijetko, oba partnera, kada je puls suvremenog čovjeka promijenjen?

Do kada će to biti tako?? Do kada će ljudi biti slijepi pored očiju?? Hitno je i važno nešto poduzeti i promijeniti, da bi se brak i obitelj očuvale.
Postoji rješenje. Vrlo je jednostavno.

Potrebno je ukinuti da bračni partneri budu obavezni živjeti zajedno sedam dana u tjednu, dvadeset i četiri sata!
Idealno organiziran brak bio bi onaj, u kojem bi se partneri povremeno viđali, upravo onako kako su to činili prije stupanja u bračni život, kao zaručnici.
Partneri tako ne bi bili dovedeni u situaciju da jedan drugoga uzmu zdravo za gotovo, da jedno drugog nerviraju, i da se prilagođavaju dnevnim potrebama i životnim navikama drugoga.
Tako organiziran - razdvojen život bračnih drugova, bio bi vrč uvijek pun ljubavi.
Partneri bi uvijek iščekivali jedno drugo, uvijek se radovali jedno drugome, trudili se pokazati najbolje od sebe, poštivali zajedničko vrijeme i potrebe druge strane, te uvijek bi bili spremni pomoći jedno drugome.
Među njima ne bi bilo nikakvog rivalstva, nepovjerenja, dokazivanja premoći jedne, popuštanja druge strane i svega nenavedenog, što znamo da se dogodi tijekom višegodišnjeg zajedničkog života.

Odvojenim životom izbjegle bi se mnoge neugodnosti, koje se razviju nametnutim zajedničkim životom.

Jedan od partnera uvijek postane podređen u braku, to je neminovnost, ubijeđen da je to tako, da tako mora biti, vjerujući kako je ispravno žrtvovati svoju slobodu u ime ljubavi prema drugoj osobi.
Dapače, uvriježeno je mišljenje da se tako ljubav tako najbolje pokazuje.
Nerijetko su partneri u stalnoj zavadi, jer se netko ne slaže sa nečijim izborom oko nečega, te je jedna strana prisiljena popuštati od svojih htijenja "zbog mira u kući".
Bračni život ne smije biti prebacivanje odgovornosti s jednog partnera na drugog, a upravo to se događa.
Brakovi propadaju i jer pojedinci pokleknu pred brigama, skrhani od emocija.
Nema potrebe za laganjem samih sebe. Svi znamo da je to tako.
Mi volimo patiti u ime zajedničkog života.

Jedino razdvojen život svakom bi partneru osigurao slobodu za osobni razvoj, i korištenje vremena prema vlastitim afinitetima.

Odvojen život u braku uvelike bi promijenio na bolje i cjelokupnu društvenu sliku. Ne bi se javljali pokreti poput feminizacije, metroseksualizma i sličnih "sekti", jer ljudi ne bi bili sigurni u postojan brak i imali potrebu da svoje mogućnosti ukazuju društvu, već bi se dokazivali samo svojem partneru, za čiju bi se pažnju i naklonost itekako borili i trudili.
Brak bi tako postao sloboda, kreativnost, nadogradnja momačko-djevojačkog života, a ne dobrovoljna i svjesna tamnica.

Pitanje seksa ovdje također nije sporno, jer bi seks bio začin braka, ne bi bio bračna dužnost, niti bi takvim mogao postati.
Brojna svakodnevna iskušenja putem medija iskrivila su poantu fizičkog sjedinjenja muškarca i žene, takva se iskrivljena slika seksa primjenjuje često automatski na osobu koja nam je svakodnevno na dohvat ruke, kada god to poželimo.
Ljudima sve čega imaju previše naškodi, prestanu cijeniti ono što imaju i moralno propadnu.

Pitanje roditeljstva nije potrebno uzimati kao obavezan uvijet zajedničkog života, jer ga je suvremeno doba pretvorilo u posredstvo ucjene partnera.
Ionako, svi znamo da je podizanje djece prvenstveno posao majki, a da su očevi ti koji se bave djecom tek nakon povratka sa cijelodnevnog posla.
Odvojen život muškarca i žene u braku naučio bi vrednovati i poštivati drugoga.
Ne bi se događalo da žene pogledavaju na sat kada će muževi doći kući i preuzeti djecu, niti bi muževi trčali bezglavo sa posla preuzeti taj "mučan posao" zbrinjavanja dječjih potreba.
O djeci i što je suvremeno doba uradilo istima, drugom prilikom.

Najvažnije je da bi se partneri učili disciplini, izdržavanju svih iskušenja jer bi se i svaki oblik prevare bračnog druga najstrože kažnjavao.

Prilagođavanjem svojih potreba drugome i njegovim potrebama, postajemo ljudi ograničenih mogućnosti koje vrlo često graniče sa maloumljem.
Upravo potiskivanje neispunjenih osobnih potreba, uz sugestije navodnih autoriteta kako i što nam valja činiti sa našim životima, stvara od nas poslušnike i ovisnike o drugim ljudima.
I ne samo o ljudima, nego o svim društvenim normama!!!

Koliko je ta ovisnost partnera jednog o drugom jaka, najbolje se može vidjeti na primjerima kada jedan od partnera premine.
Redovno se desi da se onaj koji preživi, teško može prilagoditi činjenici da je izgubio drugu polovicu.
Smrću bračnog partnera postane potpuno emotivno shrvan i nesposoban za individualni život i samostalno djelovanje, a bezbrojni su primjeri da preživjeli umre, vrlo brzo nakon smrti svoga supružnika.

Jedino kada bismo uredili brak kao instituciju sa odvojenim životom partnera, imali bismo jake individualce, ljude spremne i sposobne na svaki životni i bračni izazov, ljude koji uvažavaju svoje partnere i druge ljude a ne bismo imali pojedince skrhane nametnutim obavezama, koji su pri tome ovisni jedno od drugog, kao i od nametnutih autoriteta i njihovih nametnutih pravila!

Oznake: brak

Ustrajanje

U životu, motivacija je smiješna stvar.
Nestabilna i nepouzdana.
Napredak donosi samo disciplina.



Oznake: disciplina

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se