Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


.



spavanje, noć, zvijezde u obliku panda, sweet dreams
.daleko od stvarnog svijeta.
tajna, ,vesela djeca,, neshvaćenost, uvrnutost, karirano, Bubimir ,
glazba , visoka distorzija gitare, umjetnost, sramežljivost,
prijatelji, zabava... xD.. ............... = nešto što bi tribalo imat značenje :O










kredits
sappy girl
Image...
subota, 11.12.2010.



Ugasio sam Pariz jednom rukom
Znao sam da će to tražit.
Tražio sam i sunce koje se klasalo kroz
Crnu tminu noćnih putokaza
Osvanuo sam tužan i nesretan
Ponešto izgubljen
Smatrao sam da je noć tiša, a sad mi samo smeta
Čujem kako glasno priča,
I stanice sluha mi ubija
Rastavlja.
Nemoćan sam čovjek
Osvanuo sam tužan i nesretan
Ponešto polomljen

Nakrivio sam se na zeleno stablo
Ubrao trn ruža
I pojeo ga
Nasmijao sam se slici koju sam stvorio
I utiho , potiho u noći nestao.

Tegobno sam plakao, rastavljao svoje misli
Koje su ubijali vlastiti poroci
Narastao sam golem
U snjegovima
Osjetio sam se važan, nekome bitan
Možda sam ugasio žar sjete
Bacio vatru u trag mrtve nevjeste
Požalio sam što sam tako živio,
Ali sunce sam uokvirio





21:57 - Let a long, low signal. [ 2 ] - On/Off - #
*inside me .. part *
utorak, 19.10.2010.





Pokrivale su modre zavjese goli prozor u zaškurenoj sobi. Miris duhana koji je plesao spiralno iz cigarete davao je miris maloj zaškurenoj sobici. Muškarac je s čudom gledao u more , u čitavu okolinu, možda da odjednom nešto izleti što će ga još više zaintrigirati ili pokoriti njegov pogled i dati smisao toj njegovoj tišini. Sjedio je u svom kutku u kojem je očito razmišljao o mnogim problemima. Taj muškarac je bio John Jenkins, ugledni liječnik i znanstvenik.

Dva mjeseca i dalje sam radila u laboratoriju medicinske organizacije H.E.A.L.T.H. Samo mi je ostala praznina koju sam liječila lijekovima.
Tišina ili praznina koja se podudara sa šuškanjem menzura, strojeva , bockanje igala i krikovi ljudi koje čujem u sebi i ušutkavam ih putpurnim riječima koje ostaju na mjestu.


Prošlo je i dva mjeseca od nestanka Johna Jenkinsa. Našli su laboratorij prazan ko da taj čovjek nikad nije ni postojao.Bijedno sivilo brisanja nekoga koga si poznavao.
Ko da je sve bio samo san koji je trajao u dimenziji koja je počela polagano nestajati u galaksiji.
Tu tišinu sam hranila pismima koji su dolazili od njega. Dio pisama iz moje mašte, drugi koji su bili vlastoručno od njega.
Naša romansa je trajala nekoliko mjeseci. Mjeseci koji su se meni činili kao vječna stvarnost.

Samo sam i dalje brojala dane, tjedne.
Tiho ih spremala u taj dio škrinjice koja se nalazi u čovječjoj glavi, u kojoj se čuvaju uspomene.
Slušala bi Vivaldija, sanjarila i dalje.Još samo malo. Možda mi bude dovoljno. Mirisala sam njegove tragove po bolnici. Da sam bar bila mravojed, da sam te jednostavno usisala u sebe.
Možda je ostavio nešto namijenjeno meni, možda onaj dio sebe koji čeka da bude primjećen, zamijećen i koji je apsorbiran u moj um.I sad kad ga nema ja i dalje hodam nadajući se da će me prozvati famozni dr. Jenkins; da će mi ušuškati mozak svojim riječima i natjerati me opet da razmišljam o njemu.

Prije nego što sam došla ovdje, dane sam provodila na željezničkoj postaji..Donekle prohladnoj, usamljenoj.. Baš sam tamo nalazila ono što mi je trebalo. Gledala sam vlakove koji prolaze,ispijala tople napitke; brojala vlakove koji uistinu i dalje odlaze i ljude s prtljagom. To me tješilo. Ta spoznaja; da svi odlaze.
Nadala sam se da će povesti i mene.
Tu sam pisala svoja pisma.

-Dobar dan
Reče mi starija žena s zelenom kopčom u čupavoj crvenoj kosi. Sretala bi je svakodnevno. Na neki način ko da je znala zašto ja tu provodim vrijeme.Gledala me s tihom željom ,sa spoznajom tj. tipičnom znatiželjom starijih žena, bar prema mom predrasudnom mišljenju .Često je nosila neke šarene šešire.
- Dobar dan
- Opet ste tu..
- Da jesam..
Zapitkivala me, pružila jednolično ruku s kojom iskrom znatiželje u njenim porama lica..
- Vrijeme je za pismo
- Da
- Ugodan vam dan želim
- Hvala gospođo.
Vidjela sam način na koji me gledala , sažalijevala me. Ali opet, shvaćala sam je. I ja sebe žalim.
Izgledala sam ko prosjak. Bar u umu sam i dalje bila prosjak.
Molila sam pisma Johna Jenkinsa.
Kad sam odlazila, i dalje je gledala prema meni. Pitala se hoću li opet sjesti na isto mjesto, ispijati čaj i pisati.
To je znala, samo se nadala za mene samu da se više neću pojaviti.

-Vidjeli ste onu ženu plave kose koja sjedi tamo
- Da jesam
- Odnesite njeno novo pismo u onaj vlak.
- Opet
- Da, opet
- Što li ona čeka
- Ne znam što čeka, ali pustimo je da čeka, možda dočeka. Nekad se vrijeme vrati, možda i ona dočeka taj obrat.






19:25 - Let a long, low signal. [ 3 ] - On/Off - #
*inside me .. part *
četvrtak, 12.08.2010.




Dr. John Jenkins je bio sve ono šta sam tražila. Kako bi možda izašlo iz usta neizlječivog romantičara; on je bio ono u meni.
Ono od čega sam se istovremeno bojala…najskriveniiji dio moga bića.
Kontradiktnost njegove ličnosti ubijala je u meni sam pojam ljudskog uma.
Istovremeno, blag i ekstremno buntovan. Valjda je to razlog zbog kojeg mi se uvukao pod kožu.

Radila sam tada oko tri godine s njim. Provodila sam sate u tom laboratoriju proučavajući različite spojeve i lijekove koje je stvarao..
Moje radno vrijeme je često bivalo dugog trajanja.Prekovremeni radovi, valjda istinsko posvećenje tom poslu. Često bi se vraćala kasno navečer. Živjela sam sa majkom, koja je bolovala od amnezije uzrokovanom udarcom, padom aviona..
Otac je umro nedugo nakon mog rođenja, a ona se kasnije nije udavala. Nikad mi nije puno pričala o njemu. Iako je dosta vremena prošlo njoj su rane ostale svježe, valjda su zbog toga riječi o njemu, bile samo krhotine u planinskom klancu sigurnosti.
Odnedavno, tako se odvijao čitav moj život, brigom za majku koja je znala o sebi samo po mojim pričama, poslom doktorice i pomoćnice stručnjaka u kojeg sam bila zaljubljena..

„Oprostite , doktore..22h su, kasno je, stoga khm khm. Smijem li otići?
„ Otiđite, Molly….. i oprostite što sam vas toliko zadržao.“
Samo se tako ponašao. Uvijek tako.
Vrijeme je da uzmem svoje stvari i da odem. Oči su mi odavno zaspale.
„ Molly, vrijeme je da me zovete imenom. Dugo radimo skupa, i apsurdno je da me zovete tako ,a i ja vas….?
„Kako želit… ovaj. želiš..“

Ovo se činio kao početak.. bar u zaljubljenim očima..
Ugodan izlazak iz bolnice. Primijetio me. Bar mislim da me primjetio.
Što li očekuje od mene?. Pitam se. Taj pogled koji otvara sve ključanice crnih vrata u mojoj glavi.Čak se toplo nasmijao , dok mi se obraćao. Poludjela sam. Neznam više što da mislim.

Živjela sam u bogatoj zgradi gospođe Miles. Na zadnjem katu.
Dio slijepe ulice pokraj me jako plašio. Uvijek je izgledalo da netko tu stoji i gleda.
To je bila starija zgrada od deset katova. Na prvom katu je živjela gđa Miles. To je bila gospođa otmjena i cijenjena u društvu i poprilično dobrostojeća imovinski. Primala je bogatu ostavštinu od pokojnog muža. Majka i ja smo živjele od moje plaće i prihoda koji su dolazili nakon tatine smrti.

John mi nikako nije izlazio iz glave. Grickao je u meni svaku drugu misao koja nije on.
U snovima su mi dolazile riječi, prigušene jastukom. Nešto mi je govorilo tiho. Ono što prema njemu osjećam,to šijem kao tkaninu povrh svega. Onaj osjećaj koji hara mojim razumom, mojom dušom. Pitala sam se…

22:23 - Let a long, low signal. [ 4 ] - On/Off - #
Fatamorgana
četvrtak, 01.07.2010.



Volim samoću.
Družim se s njom. Nitko ne sluša bolje ko što sluša samoća. Onaj dio-bušotina rupa u srcu mi se čine privlačnim.Pričam sama sa sobom,unutarnjom sobom.
Sviđa mi se to neznanje, gubljenje u višim dimenzijama, morbidnost koja odašilje neuronske bolesne signale u primitivnost vidljivih moždanih priviđenja.Jeste li ikada bili sami?. Sretno sami?. Pri tome ne mislim na status ljubavnih romansa…..

Unutrašnji dijalog. Negiranje bolesnih neurona ubija spoznaju o sebi samima.
Učinjena radost zbog nečega što možda i ne postoji.
Pomislim na ljubav koja možda nikad nije ni postojala. Ako osjećam bol, možda je to taj dio koji joj daje postojanost. Dajem joj pravo postojanja i gubim se u tome. Tjeram stanice razmišljanja daleko tamo, dovoljno daleko da ne bude prisutno u svijesti.
Dobro obavljena laž ili istina koja ne postoji u stvarnosti. Tako mi se čini, priviđa.
Pitam se da li lažeš ili samo dobro glumiš tu istinu?.. Nestvarna istina se gubi u vremenu i guši iluziju postanka.
Možda ste sanjar, ali bar sanjate.



21:08 - Let a long, low signal. [ 3 ] - On/Off - #
blindest
utorak, 20.04.2010.


Razumijevanje mojih banalnih riječi
Vidim kao ogledalo u tebi…
Padanje ponoćne kiše,
Da se prostor namiriše..
Hladnoća izbriše..

Neosjećanje sa vapajem
Početak sa krajem
Oči slijepe
Dok se moljci za njih lijepe…
Tek crne točkice..
U krugu zjenice..

Razmišljanje jednog čudaka
Utjeha usred mraka..
Obožavanje mrtvog trupla
Obožavanje čudnih djela..

19:43 - Let a long, low signal. [ 2 ] - On/Off - #
Svetac
nedjelja, 28.02.2010.
Zar ne osjećaš
Kako u tebe ulazim
I paučinu skidam s tebe
Zar ne vidiš
Kako se osjećam
Na što te podsjećam

Neopipljiv sam dio
Nečijeg tijela
Nečijeg srca
Sviđa li ti se
Kako kuca?
Mazohist sam
Varalica
Lažljivac..
Postajem svetac.
Moje misli
Tamo odlaze
Kroz tebe prolaze

Glumim da ne vidim
Postajem čovjek
Na ništa se ne obaziram
A s jednim okom uvijek
Škiljim i tamo
Negdje pogledam

Neizlječiv sam sanjar
Ponekad ne vjerujem
Dok u „nešto“ povjerujem.


21:14 - Let a long, low signal. [ 2 ] - On/Off - #
Paradoks
petak, 15.01.2010.


Sjedeći u tmurnoj prostoriji koja je samo četvrtinu toga tmurna, iz koje izbija sunčeva svjetlost zapitate li se odakle dopire led. Iz vas..
.Toplina koja se pretvara u led s vašom željom.
Trenutačno ne znate o čemu se radi. Da li želite znati?. Ili se
samo ogrnite s pokrivačem oko očiju, da one ne vide; oko ušiju
kako ne bi čule,oko usta da ne bi izgovorile. Izgovoreno puno više znači
nego nešto što nije izgovoreno. Svi želimo čuti, svi želimo vidjeti...
Stvara mi se želja u kojoj ne želim ni čuti ni vidjeti. Trenutačno
želim živjeti bez tih osjetila. Ubiti ih , zvuči zabavno.
Vidjeti stvar; osobu do koje mi je stalo, znači povrat osjetila.
Osjećajna osoba koja ne želi osjećati, tzv. kontradiktnost.
Nesigurnost.
Priopćavam vam... Vi, hladni dio koji ništa ne osjeća, da se ugušite u vašem ledu, jer to je jedino što zaista znate.
Možda kad se od gušenja utopite u njemu.
Možda shvatite značaj toga svega.
Postignuće- utrnuće svih želja koje su izvor patnje.Tako čudan osjećaj. Bol koja je Praktički prisutna, ali ne prevladava u jezgri .Tada se ne osjeća, misli ostaju neodabrene. Odlazak daleko od svega stvorit će nemogućnost povratka ili totalno nerazumljiv dolazak. Nebitno.
Osjećati ili ne osjećati.
.Veliki spektar osjećaja koji se poubijaju međusobno i nestaju.
Puštam da se poubijaju jer ne znam kako bi preživjeli zajedno.
Ljubičasta mrena oko očiju koja se stvara od leda, bezvoljno ponašanje nastaje kao posljedica.
Samo paradoks.

14:56 - Let a long, low signal. [ 8 ] - On/Off - #
Samo nešto
subota, 26.12.2009.
Crna mokra kosa preko lica.
Osjećaj doticaja na rukama
Dubok pogled..
Dubok pogled nekog uvrnutog bića..
… kolanje nježne vatre kroz moju krv
Užiwam u klanju svojih osjećaja..

Samo prolaznici u kišnoj noći..
Jesmo li to bili?
Samo dodir stranaca bez ikakve važnosti
Samo mrtvo tijelo bačeno pokraj smetlišta..
Bajka ispričana zaljubljenim djevojkama..
Koja negdje u sanjarskom umu djevojke
Nalazi na sretan kraj…

Koja odlazi na spavanje sa osmijehom..
Liježe u krevet, zagrli jastuk s ispletenim srcem
U sredini..
Smješka se dok spava..
Ništa ne sluti.. samo sanja nekog čudnog prolaznika
Posjetitelja…

Slatka priča..
Pomiću joj se usne..
„Bilo je lijepo proći kraj tebe..“
„Bilo je lijepo osjetiti te..
Sjetit se tebe… „
I prozboriti bolesne riječi
Ja te volim vječno i zauvijek…

P.S. Sretan Božić svima ..

20:23 - Let a long, low signal. [ 8 ] - On/Off - #
let me be hysteric
srijeda, 02.12.2009.

.. nastavak...

Izgled toaleta je promijenio oblik u prostoriju sličnu odajama starog dvorca. Prilično star izgled.. Ona se postavlja na krevet, kao neki postavljeni stakleni predmet, postavljen s oprezom da ga se slučajno ne ogrebe, ili u gorem slučaju -raspukneće.Žena je gleda, hoda po sobi, praktički lagan pokret njenih udova, kao u letenja. Možda je to ta sličnost. Priča joj o njenom životu.
- Znaš, čula sam o čemu pričaju kad odlaziš u krevet, kad ta čitava strka završi. Čujem majku kako plače i pita se gdje je pogriješila. Na način kao da upišu kod , a dogodi se kriva radnja koja nije programirana u to. Da li primjećuješ kako te žale?. Kako sama sebi ne možeš pomoći?. Oni to zaslužuju svi.
Shvati. Znam da me čuješ.
Ona i dalje stoji nepomična, kao vaza na stalku pokraj kreveta izgrađenog od drveta, fino urezanog.
-Svi su licemjeri, čak i oni koji govore istinu. Smrt je jedino rješenje, slatka osveta koja ti miriše kao najdraža hrana koju čekaš.
Ona i dalje samo žmirka očima.
Žena se odmaknjiva od nje. Dolazi do prozora. I zove je da se pridruži. Ona samo s nekim neprimjetnim pomakom oka pogleda je i okrene se.Totalno se ne obazurući na njene riječi.
- Obitelji se tvojoj gadi što imaju veze sa tobom. Bilo kakve. Svima se jako gadiš. To tvoje vikanje po noći, ta tvoja otuđenost, sve tvoje.

-Ljudi su bezobzirni i okrutni jedni prema drugima. Samo čekaju kad će nekoga povrijediti ili kad će netko izreći neku riječ koja ostalima nije po volji. Ono famozno iskrivljeno „svi za sve, a svi protiv svih ili onog određenog pojedinca.“
To bi tako trebalo zvučati. Osjećam takvo ispunjenje, tj. osjećat ćemo takvo ispunjenje, ako ih povrijedimo.
-Znaš, moraju patiti. Dođi ovamo. Da ti pokažem nešto.
Otvorila je velika ormarska vrata. U njoj se nalazio neki okrugli bazenčić skroz napunjen izvorskom vodom. Voda gotovo da je curila s njega, uspinjala se sve do zadnjeg dijela tog bazenčića poput vrtloga. Sjajila se.

15:18 - Let a long, low signal. [ 4 ] - On/Off - #
And for a minute there, I lost myself, I lost myself
petak, 20.11.2009.

... dio nastavka od prošlog posta....



Noć koja se pamti po nestanku struje, velikoj oluji...
Došlo je do povećanja korita rijeka, nabujalih sivih oblaka u kojima kao da gori plamen.
Spremalo se za spavanje.
Vrijeme da se kapci na neki način odmore. Ako to mogu..
Te noći je ustala sa kreveta, polako zgužvane face, kao u mopsija, isčupane kose.. Mršavica dugih prstiju, malih mačjih očiju crne boje.. Bose noge dodiravale su pod, mačji pokreti nekako izmučeni od svega. Prolazila je hodnikom, svijetloplavim od svijetla noćne svjetiljke koja je gorila nasuprot kuće.
Oči su mirno sijevale iz kapaka,ekstremno vidljiv njihov je sjaj u hodniku. Sve je bilo mirno, zastrašujuće mirno. Čak nagrizajuća tišina, iritantna.
Otvorila je vrata od toaleta, ušla u prostoriju i približila se zrcalu. Zrcalo je izgledalo fantazirajuće, kao u nekoj prinčevskoj priči.. Ona priča sa zrcalom. Vrteći glavom vamo-tamo-tamo- vamo. Zvuk usporediv kao kad lupkaš po trijanglu ili zidnom satu koji stoji u predvorju.
Glas je zvučao kao zvuk violine, s piskutavim prigušivačem.
U zrcalu je stajao iscrtkan tintom lik starije žene. Žena je bila odjevena u crnu haljinu koja je puzala po podu. Crna duga gusta kosa, crnih očiju i ledenog pogleda. Tako je bila lijepa, da bi plašila svakoga ta nadnaravna ljepota. Bila je nacrtana sjedeći na klupici.

Ona se okrene prema ogledalu i počne pričati.

Dakle, došla si, bilo je i vrijeme. Znala sam da ćeš me potražiti. Znaš gdje me možeš naći. Ja sam uvijek tu. I kad me trebaš, i kad misliš da me ne trebaš.
Kao da je sijevala zloća iz nje, ali zasljepljujuća ljepota bi sve te aluzije podbacila.
Ustaje sa stolca pažljivim korakom, korakom gotičke dame. Približava se zrcalu. Odjednom njeno tijelo se stopi u vosak koji blijedi. Odjednom postaje kao kameleon i pribacuje se u njenu dimenziju.
Ona joj dođe- Trebala si me malena, s rukom je pogladi po ruci.
- Kažeš, ubojice su se vraćale. Zašto te progone malena moja?..
S lažnim pogledom suosjećanja, zagrli je ironično.
Ona je stajala kao ukipljena,ni na zemlji ni nigdje drugdje. Kao da uopće nije postojala. Kao crtež na ogledalu ,koji se oblikovao u tu ženu.
-Čujem, roditelji te ne shvaćaju, sami će biti krivi. Negiraju te, ne shvaćaju te. Ne trebaš me pitati kako znam, jer ja sve znam. Ja sam ti. U ovakvom obliku da kažemo tako. Ti si me stvorila. Odavno sam bila u tebi.Samo sam čekala da me pozoveš.
Ja sam dio tebe. Znam sve što su ti učinili. Kako žališ za svime, kako si očajna.. Iskreno mi je žao. Ponekad ti je želja da svi nestanu, koji su ti prouzročili takvu bol. Znam da iznutra umireš. Ja ću ti pomoći, ja ću biti ta u tebi koja će ih sve uništiti. Samo mi daj svoj život.


21:02 - Let a long, low signal. [ 8 ] - On/Off - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se