pero u šaci

Kažu, laganje ne valja, tko laže taj i krade, to je grijeh, nije lijepo, itd. Što, zar generalno? Kategorički? Kao čin po sebi?

Postoje ljudi, znao sam ih znati, koji imaju načelan problem s time da lažu: čim im se dogodi da moraju slagati, osjete se loše, ugrize ih savjest, potegne im se moralna kočnica.

Kant bi sigurno to tako tražio, rezolutno: okej je samo ono djelovanje koje bi moglo postati opći zakon. A što bi bilo od svijeta kada bismo svi lagali, kao po općem zakonu? Znači, laganje nije okej i točka!

Ama čekaj, Kante – a ako mi prilazi manijak sa sjekirom i pita me gdje mi se sakrio prijatelj, kojeg traži da bi mu odsjekao glavu?





Zašto tako jako i posebno volim ovu pjesmu? Zato što podržava laganje. Opravdanost laganja.

Nina, I can be your boyfriend
so you can stay with your girlfriend
Your father is a sweet old man
but it is hard for him to understand
that you wanna love a woman

Vidimo, ovo je laž čak ne samo opravdana u svom bijelom i benignom karakteru, nego koja već spada u kategoriju plemenite laži.

No, ma koliko lirski subjekt znao da mu savjest nije nečista, praktički je neizbježno da je osjeti kao nemirnu (Kafkina distinkcija iz Dvorca: između nečiste i nemirne savjesti). Motiv tjeskobe od razotkrivenosti u laži, bez obzira što opravdanoj/plemenitoj:

Your father puts on my record
He says: so tell me how you met her
I get nervous and change the subject
And put my hand on some metal object
He jokes and tells me that's a lie detector

Laganje neminovno gura u tu neurotiku zabrinutosti održanja privida. Motiv uhvaćenosti u muljaži kao situacijskog crvenjenja:

He takes out the booklet and starts reading
So I heard you're moving out next season
I say: Yeah, New York is nice that time of year
Almost as green as it is here
He says: I thought you were moving to Sweden?

Najdrastičniji aspekt je ipak treći vid opravdanog laganja: osim kao benigno te plemenito, tu je i kao: obrambeno laganje. Ono koje se događa uslijed prvotnog pritiska – ili bismo čak smjeli reći agresije – same te osobe u ispitivanju, traženju odgovora, na način na koji ona nema pravo ili nas maltretira aplikacijom na nas svojih limita u shvaćanju. Motiv primoranosti da se naprosto skrije sebe u zaštitu pred nekim isljedništvom. Laganje ne da bi se nekoga iz čista mira prevarilo, zajebalo, preveslalo, manipulacijom ostvarilo probitak na njegovu štetu, već obratno – da bi se sebe obranilo pred nasrtajem tog nekog.

Što vas briga di sam bio, šta sam radio? Možda namjerno lažem samo zato što pitate, istražiteljstvu u inat.

To je i motiv na kojem stoga najoštrijom postaje linija napetosti između one pritisnutosti na refleks nemirne savjesti (od strane silnica situacije i internalizacije uvriježenog vrijednosnog koda ponašanja: da je laganje no-no) te simultane pritisnutosti iznutra s vlastite strane da se ustraje u legitimnoj asertivnosti za sebe, odnosno čak samoobrani.

I zaključna riječ Nini u tom je duhu: ne daj da ti se ne dâ biti ono što jesi – don't let anyone stand in your way...

Tko može (povikati PUŠI KURAC), ne dolazi u opasnost da kima glavom kada hoće odmahnuti njome.¹


(PUŠI KURAC) kaže Ne s mnogo podtonova, to pri tome može biti agresija, ozlojeđenost ili ruganje, i pokazuje da onoga kome je upućen držimo za idiota ili za živcoždera. To Ne može biti opako ili vedro ili oboje zajedno, zlurado (...) pri čemu preteže izraz preziranja. Nas prije svega zanima onaj zluradi Ne koji pripada kiničkoj satiri; to je (slanje na PUŠENJE KURCA) kako ga nalazimo u Eulenspiegela, ludog napadača, koji se dobro može smijati nad glupom štetom drugoga. Eulenspiegel je moderni model kinika, prosvjetitelj grubog usmjerenja, koji ne zazire ni od batina. On svoju zluradost ne skriva ispod dobre odgojenosti, kao što to čine fini prosvjetitelji građanskog razdoblja, te njemu pričinja veselje raskrinkavati i blamirati glupane. Budući da je on pantomimički prosvjetitelj, on ne poznaje kočnice koje prinuđuju finije glave da prikriju svoje 'zle' pobude. On otjelovljuje robusnu inteligenciju, koja ne cenzurira svoje impulse. On je, poput svih kinika, na pola puta između neodgojenog i spontanog, između naivnog i rafiniranog, pa budući da svojim 'prljavim' odobravanjem tako ambivalentno pleše između poštenja i zloće, konvencionalni moral teško s njime izlazi na kraj. On dokazuje da istinu često iznosimo na vidjelo samo uz cijenu neodgojenosti; time smo usred kulturnih dvoznačnosti. Istina se često oglašava protiv svih konvencija, a kinik igra ulogu moralista koji nam razjašnjava da se moramo sukobiti s moralom kako bismo spasili moral. To je signatura kompliciranih vremena; stvari su postale tako zapletene da moral i amoralnost prelaze jedno u drugo. Eulenspiegela, koji im (poručuje neka PUŠE KURAC), neki proglašavaju ludim, dok on ostaje pri tome da su njegovi bližnji uvrnuti i da im treba (PUŠITI) kura(C).

Da dodam završno sa svoje strane: imam jedan sočni, prezrivi, vedro-opaki tj. zluradi PUŠITE KURAC za svačije previše načelno imanje problema ovih dana s tim sjajnim, sjajnim izrazom.²

Nedavno mi se otvorila šansa kod te jedne s velikim sisama koja je potjerala Božu. Zar da dama bude sama? Mislim, nije to nikakva dama, to je flundretina odavno svima poznata kao pokvarena do srži, ali šta ima veze – nije meni do karaktera, i meni je samo do sisa. Neću je ženiti. Nije, kvragu, ni Božo s njom zbog morala završio.

Problem je samo što sam ja jedan ugledan član zajednice, gospodin inženjer, i nisam mogao samo tako se pristati pokazivati s flundrom – pogotovo što sam je često znao prvi prozivati po selu, to dok je s Božom bila, zbog svih mogućih i nemogućih karakternih nedostataka. A i žena mi se taman kandidirala za načelnicu općine, da stvar bude gora!

Tu sam ja zamolio sve u gostionici da se suzdrže od insinuacija, da me prestanu tračerski silovati. Kad netko flundri deset puta kaže 'ne', a nakon toga se zaključi da je odgovor 'da', onda je to klasično tračersko silovanje. – Ne radite mi to! – zagrmio sam prijekorno, pravednički. – Meni su najvažniji moj obraz i moj brak – povikao sam. I da dosljednost urednog građanskog života (jer i mi na selu smo građani kad su izbori, da ne biste mislili) nema cijene. – Zar nisam jasan i u odlukama i u izgovoru? – pitao sam ih retorički. – Zašto me se onda tračerski siluje? Ponovit ću: nema petljanja sa sisatom. To sam govorio i kad je Božo bio s njom, a govorim i sad. Ja ne sudjelujem u nikakvim petljanjima!

Srao sam im, ali uostalom, što se njih tiče? Što imaju gurati nos u moja posla! No, šuškanja se nisu smirivala. Sve je njima izgledalo kao da mutim sa sisatom. Samo zato što su me u više navrata uhvatili s njom u isto vrijeme na istom mjestu, na sumnjivim mjestima – dobro, i što mi je jednom nešto šaptala na uho držeći mi ruku na dupetu – izvlačili su silne zaključke.

Par dana prije drugog kruga izbora gostionicom se počeo pronositi glas i kako je flundra trudna sa mnom. Došla je i velika nedjelja, žena mi je solidno stajala, imala je šanse, morao sam u nekom trenutku i ja do gostionice u izborni štab, tu navalili na mene pitanjima o sisatoj, ja im rekao da ništa nije istina, da sam ja to sve sam namjerno zakuhao glasine, kao spin, zato da bih ženi pomogao politički, u percepciji sela je odmakao od sebe i od tereta svezanosti sa mnom. Znam, glupo je – tko još ide iz čista mira implicirati samoga sebe kao teret? – ali toga sam se prvoga dosjetio u tom momentu, samo da se nekako izvučem. Dodao sam bio i kako ću ženi predložiti da s flundrom nadalje nemamo kao obitelj nikakva posla... s čime sam se također na mala vrata izdao da je to ipak samo spin da je samo spin – jer zašto bismo uopće kao obitelj imali tu temu?

Žena je izbore za malo popušila, a onda su u našoj kući zavladala velika okapanja i svađe, za što su svi znali, jer odjekivalo je sve do gostionice. Bio je to žestok sukob: nije pristala da živimo svi skupa sa sisatom i novorođenčetom, a ja sam se morao iseliti. Slijedio je razvod. Ali kakav obrat – nije ni na tome ostalo! Imamo mi i neku svoju djecu, a ta su djeca, čuvši sve kako se odigralo, povikala na ženu, nakon što sam ja već deložiran, da ih ne zanimamo ni ona ni ja, nego da ona hoće živjeti s flundrom i svojom polusestrom ili polubratom, što već bude, a mi nek se tornjamo oboje!

Nevjerojatno što taj pubertet učini djeci, od onih slatkih mališana ih preobrazi u ovakve pogane besramnike. U svemu me jedino to ispunjava ponosom: vidi se da su tatini! Nego me onaj smrad Božo nasekirao. Zamislite licemjera što je rekao u gostionici komentirajući zbivanja: kako je on cijelo vrijeme govorio da je moje mućenje sa sisatom sto posto na djelu i da je stvarno žalosno što se, nakon što sam 50 puta negirao ikakvu mogućnost petljanja s njom, sada obitelj lomi upravo iz tog razloga što se pošto-poto moralo s njom. Pa jebote, tko mi govori! Zaboravio je, izgleda, kakve je sve predstave preklani izvodio jer se samo htio prodati za njene sise, a nije smio reći da mu je do sisa, jer je zaglumljivao nevinog i neku karakternost načelnosti i svima pričao i kod bilježnika ovjeravao kako on nikad ni za milijun godina ne bi s takvom, pa da ne ispadne kako se posro sam sebi u usta. Kao da se ne sjeća i da sam ga prvi ja podjebavao lani pred svima ispostavljajući mu šest uvjeta da bude sa mnom nakon što je ispostavio sisatoj pet uvjeta da bi kao opet bio s njom. Kao, nije već iz prvog pokušaja znao vrlo dobro sve o tome kakva je. A kad ga je i po drugi put sažvakala i ispljunula van, onda se teatralno u gostionici proderao: "Nikad više sa sisatom!" Sad bi se on, nakon što joj je već dvaput potrčao da ga dobro uhvati za jaja samo da bi ga dobro izlevatila, opet prodavao za djevca i solio meni o mom moranju pošto-poto. Moš mislit!