pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 10.05.2017.

Crno talasanje

Tog kolovoza komunist i patriot Jovičić objavit će u Borbi tekst koji će objasniti sve ono što se tadašnjoj konzervativnoj partijskoj politici u tom i takvom filmu nije sviđalo. Ujedno, objavit će tekst koji će povijesti filma podariti kovanicu ''crni val''.

Kao i prije dva mjeseca, radim post iz retrovizorskog čitanja, da bih prokomentirao članak koji nisam skužio kada je objavljen. Tada, a bio je 3. mjesec ove godine, secirao sam seksofobni članak Ivice Šole iz 11. mjeseca prošle. Istog tog 3. mjeseca Jurica Pavičić piše svoj članak u kojem je komentirao... gle vraga, također jedan Šolin.

Šolu on, naime, uspoređuje s tim izvjesnim Jovičićem, Vladimirom, koji je 1969. napisao tekst ''Crni talas u našem filmu''. Crni talas jer da je s njim krenulo po zlu u jugoslavenskoj kinematografiji.



Prvo što mi je tu sinulo asocijacijski je da sam i sam imao svojedobno, a bilo je to u 12. mjesecu 2013., post u kojem kačim jedan crnovalni kratki film iz iste te 1969.



Ime posta: Desno i lijevo. Ime filma: Izrazito ja.

Izrazito ja – počinje propagandnom izložbom komunističke ikonografije.

IDEJE MARKSA, ENGELSA, LENJINA – STVARNOST U RADNIČKOM SAMOUPRAVLJANJU
JUGOSLOVENSKA SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA JE PRVA POBEDONOSNA PROLETERSKA REVOLUCIJA POSLE LENJINOVOG OKTOBRA


Parole, srplje i čekićje, plakati... Na 2:00 protagonist filma se ironično križa pred plakatom-ikonom, kao da je u crkvi i moli se srednjovjekovnom slikarstvu. (...)
Ranije, dok smo još bili buržuji iskrivljene svijesti, bili smo od popova poučavani kako kršćanstvo nije privatna stvar, nego se ostvaruje jedino kroz pripadanje zajednici kršćana, tj. Crkvi. No, marksisti su nam objasnili kako je krajnje vrijeme da prestane Crkva sve znati za nas. Što sad? Smijemo i trebamo sami misliti, svojim glavama? Ali taman posla! Ne, nego će sad Partija znati sve za nas. Lik proleterske klasne svijesti, poučit će nas Lukács, jest Partija, i to ne kao puki organizacijski oblik. U procesu konstituiranja proletarijata u klasu Partiji pada u dio "istaknuta uloga"; proleterstvo (ovo je važno zapamtiti) nije privatna stvar, nego se ostvaruje jedino kroz pripadanje Partiji.
Lukácsev temeljno desni mentalni sklop počiva na ideji fundamentalnog optimizma kolektiviteta: da bi moglo biti neke skupnosti koja ne bi izopačivala svijest. Stare narative, skupnosti, kolektivizme i oltare oko kojih se koncentriraju ceremonijali hegemonskog idealizma (kršćansko-buržujskog), odmijenit će nešto derastično drugo: novi narativi, skupnosti, kolektivizmi i oltari oko kojih se koncentriraju ceremonijali hegemonskog idealizma (crvenog).




Poanta posta Desno i lijevo bila je definiranje ''desnog'' stava kao onoga pri kojem se identitet i ego jedinke ostvaruje preko pripadanja nekoj skupnosti, ''užitka u napredovanju zajednice'' (nasuprot ''lijevom'' impulsu definiranom dezerterskim konfliktom naspram te skupnosti, uslijed aktualiziranja identiteta i ega vlastitim sredstvima i za vlastiti račun, a što je uvjetovano nepripadanjem, emancipacijom od imperativa lojalnosti).

Ili formulirano po stadionskoj heureci: nema temeljnije linije podjele među ljudima nego između onih koji se dobro (desno) i onih koji se loše (lijevo) osjećaju među ''svojima''!

Ili po Nestbeschmutzer fenomenologiji: Louis Begley u jednom eseju njemu posvećenom, Bernharda smješta uz bok Gombrowiczu i Celineu. Koja mu je poveznica? Sva trojica uživala su, kaže, ko mali prasci ''u pljuvanju svojih zemljaka i u ogoljavanju šuplje razmetljivosti svojih zemalja''. Thomas Bernhard, prozivani Nestbeschmutzer (onaj koji si prlja gnijezdo), ''zavičajni pjesnik s negativnim pogledom na zavičaj''.



Definirane na taj način, odrednice desnog i lijevog komotno se mogu i ne poklapati s uvriježenim ideološkim definicijama desnog i lijevog. Kriterij razlikovanja prestaje biti koju ideologiju ispovijedaš, kakvog predznaka, nego u kakvom odnosu stojiš prema vladajućoj ideologiji, kakvog god predznaka ona bila. Ali za shvatiti u potpunosti efektivno vanideološku prirodu ovog mehanizma, u kojem je ideologija tek pretekst, i desno se od lijevoga ne dijeli prema predznaku narativa, nego strukturno – radi li se o borbi u ime ideološke većine ili pak borbi pojedinca za izuzeće kontra te hegemonije – potrebno nam je ne zaboravljati primjer Lukácsa, koji si je umislio komunističku idilu (blisku holističkom kiču), a u kojoj ovaj klasni strukturni obrazac po kojem homo sapiens biva društvena životinja, neće više vrijediti ako se satrapska/patricijska klasa bude regrutirala iz redova protuklasne ideologije. Patriotizam Partije.

Želio sam uspostaviti pravu, istinitu liniju koja dijeli desnicu od ljevice, umjesto dimne zavjese uobičajenog jezika o tome.

Ideološki, Šola će biti svrstavan u desničare. A bit će desničar i po strukturnom ključu. No, s Jovičićem dolazi do obrata: ideološki svrstavan u ljevičare, ipak će i on biti strukturno desničar: zato što, baš kao i Šola, kerber vladajuće ideologije.

Ne postoji bolji opis za ono što znači biti ljevičarem u strukturnom smislu od riječi Nestbeschmutzer. A opis bivanja desničarem u strukturnom smislu? To su oni kojima je strašno stalo raditi moralnu paniku kontra svih nestbeschmutzera. To su šole i jovičići: I Šola i Jovičić filmaše i filmove optužuju da namjerno biraju samo negativne strane svojih društava.1



Prije nepuna dva mjeseca imao sam i post o pizdunstvu. Prvo je to bio post o kontinuitetu između bitnih strukturnih svojstava internatskih režima prije rata (nacistički) i poslije rata (katolički), što ga je u Uzroku opazio Nestbeschmutzer Bernhard. Sve je ostalo isto, samo je Hitlerovu sliku na istom mjestu na zidu zamijenio križ. Promijenili su se samo posvećeni ideološki simboli, ali ne i struktura života, poretka i metoda.

Pizdunstvo je imanentno desnom umu (u smislu u kojem je i Jovičić desni um) – jer je taj um i definiran upravo staranjem da se pozicionira usklađeno s vladajućom ideologijom. Kada se ona mijenja, njegovoj suštinskoj, strukturnoj desnosti, koja mora biti kerber, ne preostaje drugo doli prešaltati se na bivanje kerberom nove vladajuće ideologije. Pa smo malo pričali o tome koliko je puta Prosperov govorio sve suprotno od Novaka, kako sve Letica skakao u usta Slavenu ili na koje je sve spektakularne načine Ivo pravio budalu od Banca. U Kritici seksofobnog uma spomenuto je da ni Šoli nije strano pakovati Ivici. Viktor Ivančić je pak, još u vremenima Ferala, rekao koju o Josipovim desantima na Jovića, što je do dan-danas ostalo kao najpregnantniji idealtip tog pizdunstva vječno desnog uma (strukturno se, naime, uopće ne radi o konvertitstvu, nego uvijek istom ponašanju): Žalosno se malo pažnje posvećuje pizdunstvu u odnosu na predimenzionirane ideološke naboje. Jer ideološke isključivosti postoje uglavnom zato da bi ih nositelji mogli bezbolno mijenjati, poput usmrđenih čarapa, a pizdunstvo je vječno i – što je još važnije – savršeno prihvatljivo za bilo koju od političkih zadrtosti što su trenutno na jelovniku. (...) Kao u Josipa Jovića, metnemo li, koji se kao nekadašnji partijski sekretar zacijelo ježio od pomisli da bi Partizanka mogla imati 'bužu', da bi kasnije, kao uvjereni nacionalist, bio kadar svakoj brončanoj partizanki osobno sprašiti oštricu mašklina u glavu: mogao je nekoć biti crven, mogao je poslije biti crn, mogao je i ovo i ono, ali je pizdun bio uvijek, pak je to bio i glavni uvjet da može svašta.



S tim što je Pavičić prije par dana objavio još jedan članak na temu. Nije loš ni taj. U prvim poglavljima romana/serije ''Kronika o našem malom mistu'' Miljenka Smoje postoji ona sjajna epizoda u kojoj se lokalni načelnik, vjerni rojalist i režimlija, dogovora s brijačem komunistom kako će ga uhapsiti. U toj sceni načelnik objašnjava brijaču kako će ga zakratko strpati iza rešetaka jer je to obojici na korist. Ne bude li uhapsio bar jednog ''crvenog'', tumači mu načelnik, politički će autoriteti u Beogradu pomisliti da mu je uzmanjkalo ''predostrožnosti''. Istodobno, to će hapšenje biti na korist i samom komunistu. Provede li, naime, barbir koji dan iza rešetaka, u vlastitoj će mu stranci ''naresti numera'', pošto nema pravog revolucionara koji bar malo nije bio u zatvoru. Ta scena bolje nego i jedna ilustrira kakav je bio pogled na ideologiju popularnog splitskog pisca. Iako i danas traju prepirke oko toga je li Smoje bio hrvatožder, izdajnik i zatornik domovine, ili pak lijevi progresivni slobodar, čitajući njegove knjige ne možete se oteti dojmu da su te prepirke zapravo bespredmetne. Nije riječ samo o tome da Smoje nije imao ideologiju: riječ je o tome da on nije vjerovao da je itko stvarno ima. Smoje o ideologijama piše kao o krabuljama koje ljudi stavljaju kad im je oportuno i skinu kad im se prohtije. Političke ideje su kod Smoje tek teatar, vanjska forma koja se upražnjava da bi se postigli ciljevi. Kao i svi dobri pisci, Smoje je dao alat s kojim razumijemo svijet.

Shvatili ste: Pavičićevi članci došli su mi kao retrovizorska evokacija jedne teme o kojoj sam, u njenim brojnim rukavcima, pisao u brojnim postovima.

Prisutna je tu tako i fenomenologija banalnosti zla. Kako odmah prepoznati pizduna? Strašno mu je stalo dići glas protiv onih koji malom običnom čovi prljaju gnijezdo, huškajući čovu. Pizdun uvijek govori u ime onoga gdje se već konformizam malog običnog čove aktualno smjestio. I partijsko-patriotski ideolog iz 1969., kao i nacionalno-katolički ideolog iz 2017. za saveznika u svojoj ideološkoj optužnici pozivaju običnog čovu, malog gledatelja kojem se takvo što ne sviđa.1



Ali dosta o kerberima, ajmo malo i o običnim malim čovama.

U sklopu nedavne gungule oko Nestbeschmutzera Frljića, zapela mi je za oko jedna izjava osnivača Montažstroja Boruta Šeparovića: Dopustili smo da se braniteljima i obespravljenima desetljećima bave desničari i Crkva, dok smo mi uživali u svojim klasnim i građanskim beneficijama prema kojima te ''zvijeri'' možemo gledati svisoka. Tapšali smo se međusobno u sigurnoj zoni istomišljenika misleći da smo, eto, bolji dio ove sjebane države. Već godinama nam se to obija o glavu, a umjesto slavljenja pobjede, trebali bismo ozbiljno pristupiti redefiniciji borbe protiv fašizma, koji buja suptilnim birokratskim mehanizmima ne samo u Hrvatskoj nego u cijelom svijetu. Kazalište uvijek laže, ali vrijeme je da prestanemo lagati sami sebi.

Nije da se sasvim ne slažem, no zbunjuje me ovo mi u Šeparevićevom jezikom? Tko smo ti mi koji smo trebali ne dopustiti da se "braniteljima i obespravljenima desetljećima bave desničari i Crkva''?

Stavio bih kao kontrapunkt Šeparovićevoj izjavi jednu Budenovu, koju sam – naravno da ne slučajno – već navodio u postu o pizdunstvu. O tome kako se narod masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu, za derealizacijske potrebe naknadnog stvaranja fikcije po kojoj su svi oni 45 godina kao odani Hrvati samo sanjali hrvatsku državu i vjeru u Boga, a uopće nisu bili uredni, odani titoisti. Ako je taj obrat bez ostatka uspio jednom generalu, onda je morao uspjeti i svim nebrojenim kaplarima, vojnicima i uzgrednim suputnicima bivšeg režima. Ali stvar, u toj pomami da se eskivira vlastitu neugodnu prošlost, ima i svoju cijenu. Tko naime svoju prošlost poriče, nikada je se neće moći osloboditi i bit će prisiljen uvijek iznova ponavljati je. Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije – mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer. A to je ujedno i tajna svih onih nebrojenih svečanosti koje su uz nečuvenu pompu organizirane posvuda i u svakoj prigodi. To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrštavanja, rituali očišćenja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo rođenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije država, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosvećenikom na čelu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu.

Sad bih volio da mi se objasni: tko smo ti mi koji smo mogli ili trebali izmijeniti ovaj proces masovnog konvertitstva, iz femonenologije banalnosti zla i onog prvog aksioma sociologije, po kojem će obični mali čovo uvijek i svugdje prvo biti malo konformističko govno (kako kad buržuj, tako i kad proleter)?

To svakako ide na dušu ne samo Tuđmana i HDZ-a, nego i ostatka političkog spektra, počevši od Račana i SDP-a, koji je prihvatio tuđmanističku ideološku, pseudoreligijsku paradigmu, ovaj harač "desničara i Crkve", s politikom tek doziranja istog otrova umjesto odbacivanja ga. No, iz načina na koji je to Šeparović postavio, čita se kao da bi išlo na dušu kompletnog ''liberalno-lijevoga građanstva''. Što, zar i samog oslovljenog Frljića i ostalih nestbeschmutzera?

Ne, prava optika tu ne može biti ona klasna, u kojoj ćemo odgovornost derivirati iz pripadnosti sloju (građanskom), koji da se – tako valjda u kompletu – trebao nekako ''baviti'' (kakav konfuzan izraz) proleterskim slojevima ''branitelja i obespravljenih'', nego jedino ona koja tretira postavljanje svake pojedine osobe prema vladajućim idejama. Samo to, svatko je odgovoran jedino za sebe: esencijalno desnim ili esencijalno lijevim stavom spram njih?



  1. Jovičić tako piše da su crnovalovci ''tematski opsednuti mračnim prilikama, nasiljem, skarednim prizorima, socijalnom bedom, rugobama'', a Šola piše kako se hrvatski film svodi na ''gledanja tuđe bijede, bijede ljudskog roda kao takvog''. Jovičić uočava da su opsesije filmaša 60-ih ''patološke prirode'', a i Šoli smeta što ''većina filmova … bavi se hrvatskim društvom i državom kao … patološkim fenomenom''. Šola veli da se promoviraju filmovi koji ''Hrvatsku i Hrvate prikazuju kao nacifašiste, supijanu smrdljivu rulju'', dok Jovičića peče što Aleksandar Petrović vojvođansko selo prikazuje kao ''do guše ogrezlo u alkoholu, prljavštini i zatucanosti, u moralnoj raspojasanosti i zlu''. Jovičiću smeta što se u prikazu rata i poraća naglasak stavlja na kukavičluk, nasilje i represiju, kao što Šoli smeta što se o ratu 90-ih ''u velikom broju filmova govori samo kroz prizmu hrvatskih zločina''. Jovičić crnovalovcima prigovara što ''nisu poštovali ni najnotornije istine ovog naroda'', a Šola im prigovara ''podle falsifikate''. Posebno mu smeta što filmove s tim ''falsifikatima'' filmaši ''prikazuju diljem svijeta'', a to je ono što je 1969. mučilo i Jovičića. On tada piše kako novi srpski i jugoslavenski filmovi samo ''oponašaju ono što se prodaje na svjetskom tržištu'' te da su ''klasični importni artikli''.@

  2. Jovičić tvrdi da su crnovalovski filmovi pridonijeli otuđivanju jugoslavenske publike od domaćeg filma i time ga financijski unazadili, a Šola (doduše, s faktografskog stanovišta diskutabilno – no Šola nije čovjek koji mnogo haje za fakte) piše da ''publika bježi od takve ‘umjetnosti'', da ''hrvatski film Hrvati ne vole'', da su ''kina prazna'', a publika je ''najbolji filmski kritičar''. Obojica autora imaju potrebu nadodati da njihovi tekstovi nisu geste cenzure, sačuvajbože. Tako Jovičić piše da on nije protiv društvene kritike nego samo protiv ''pokušaja da se odbaci sve što je pozitivno'', a Šola piše kako ''nitko ne kaže da film ne bi trebao pokazivati devijantne strane društva i ljudi, pa i bliže povijesti, dapače''. Ali, piše on, kada film ''čini samo (!) to'', onda predstavlja ''lažnu jednodimenzionalnost u definiranju složenosti života'', a ''sloboda stvaralaštva se degeneriše od istine''. To posljednje nije napisao Šola nego Jovičić, no – priznat ćete i sami – došli smo do točke kad je to teško i razlikovati. Dva teksta iz 1969. i 2017. toliko su ideološki i sadržajno podudarna da bismo ih, kad bismo ispremiješali citate, mogli razlučiti samo po tome što Jovičić piše ekavicom.
    Treba li se tome čuditi? Je li zbilja toliko čudno da su jedan srpski partijski ''metlobojac'' i antologičar patriotske poezije iz 1969., te jedan hrvatski nacionalističko-klerikalni kolumnist iz 2017. napisali jedan te isti tekst? Nimalo! Jer, u ovoj priči ne igraju crveno i crno. Točka razdvajanja između dviju strana u sukobu ni '69. ni '17. nije ona lijevih i desnih. Točka razmimoilaženja je suštinsko razumijevanje kulture. Da li je, naime, posao kulture da se prilagodi ideološkim preferencijama većine, da kitnjasto opjeva vladajuću ideologiju i zalijeva već postojeće predrasude (odnosno ''notorne istine našeg naroda''). Ili je posao kulture da se ''notornim istinama našeg naroda'' popiša u šešir, da bude đavolji odvjetnik koji na čovjeka i društvo baca reflektorski snop iz drugog i neočekivanog kuta, tjerajući gledatelja (čitatelja…) na proces koji nije uvijek lijep: samospoznaje.
    Što se Šole tiče, on na to ima odgovor, a taj odgovor vjerojatno je podudaran onom koji je ‘69. ispisao Vladimir Jovičić: ''ako neki dopuste slobodu jednostavno da bi negirali sve što postoji samo da bi istaknuli sebe – onda je posve prirodno da i njihove ambicije trebaju biti zanijekane''. Jovičić je time 1969. izrekao točno ono što smo u posljednje dvije godine čuli, s raznim varijacijama, od Ive Banca i Sande Hamm, Ivana Aralice i Josipa Jurčevića, od subnora iz Savske i od domoljubnih filologa. Ako neki sebi ''dopuštaju slobodu'' da ''negiraju sve što postoji'' (to jest - da imaju nepopularno mišljenje), onda ih treba ''zanijekati'', a to ''nijekanje'' u praksi znači da neće dobivati javne pare. Te pare su – naime – za one koji ''poštuju notorne istine'', a koje su to istine odredit ćemo – naravno – mi. Tako izgleda prijedlog novovjeke kulturne politike koji izlaže današnji Jovičićev klon u novovjekoj verziji Borbe.
    @


- 10:29 - slušam (1) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

četvrtak, 04.05.2017.

Narodni heroji (nekad i sad)

Nekada,
dok se povijest ponavljala kao tragedija,
junačka djela podrazumijevala su
nesebično žrtvovanje
svih vlastitih molekula
u ime zaustavljanja okupatorske sile.

Kao hrabra skojevka
koju su nacisti sasjekli
jer je zbacila ćebe
s jugokomunističkog tenka
ili crveni fićo
koji je spektakularno
dao mladi život
pod jugokomunističkim tenkom.

Uhvaćenost živim
podrazumijevalo je
izvikivanje herojske rečenice:
Mučite me, ali neću reći ni riječ!

Danas,
kad se povijest ponavlja kao farsa,
hrabri ministrant u fotelji predsjednika sabora
nesebično riskira
i pucanje vlastitog mjehura
u ime pozicioniranja za lokalne izbore.

Principijelno
tražeći opoziv
nekog tamo ministra
zbog pucanja mjehura
za čiji lex je,
nema mjesec dana,
i sam digao ruku,
s ministrom pod ruku.

Uhvaćenost u tome da mu je sila
podrazumijeva
izvikivanje herojske rečenice:
Tjera me, ali neću pustiti ni kap!

- 10:33 - slušam (14) - printaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.