pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

ponedjeljak, 05.09.2016.

8 / Rođenje zla iz duha morala

Milosrdna sestra Anjezë Gonxhe Bojaxhiu, znana i kao Majka Tereza (u daljnjem tekstu: MT), slovi za svjetsku rekorderku milosrđa, prononsiranu sveticu, evo i službeno Blaženu od strane Vatikana. Uostalom, izglasana je svojedobno za prvu prvcijatu na Gallupovoj top-listi Divljenja Vrijednih za XX st. Galopira omiljena starica na samom čelu utrke, i to s velikom bodovnom prednošću, ispred takvih superstarova humaniteta kao što su M.L. King, Gandhi, Nelson Mandela, Einstein, Billy Graham, papa Wojtyla, Kennedy, Churchill, Goebbels, Ford, Eisenhower, Clinton, Reagan, Thatcherica (napomena: samo sam jedno od imena podmetnuo, a nevjerojatno kako se zapravo dobro i bešavno to ime uklapa među mnoga druga na listi). U svakom se žargonskom rječniku može naći MT kao sinonim najvišeg moralnog uzora i nedostižne besprijekornosti – primjera radi: ''prava si MT'', ''nije ni on baš MT'' ili ''k'o da si ti MT'' ili ''jebe mi se, pa da si i MT''. Nepodijeljeno divljenje svijeta osigurala joj je ekstravisoka razina altruizma i samilosti, činjenica da je posvetila svoj život brizi za druge, one najjadnije (siromašne, nemoćne, bolesne, umiruće, itd., ''gladne, gole, beskućnike, osakaćene, slijepe, gubavce, sve one ljude koji se osjećaju neželjenima, nevoljenima, zanemarenima od društva i koji su postali teret društvu''). Nije zgorega spomenuti ni da je, među brojnim drugim nagradama (neizbrojivim, da budemo precizniji), '79 primila Nobelovu za Mir, premda s pitanjem svjetskog mira nije najjasnije kakve bi veze imala.



Tu bi se sad za početak dalo šiljiti na jednom faux pas aspektu, koji zapravo dosta bode u oči, samo ako ih se otvori.

Kad je o pjesniku Tuwimu objavljena u Poljskoj knjiga sjećanja, redom uobičajenih sladunjavih lauda, Gombrowicz se osvrnuo prisjećanjem o Tuwimu kao nekome tko se od rane mladosti specijalizirao za igranje uloge Pjesnika i u predratno ga je doba po varšavskim kavanama znao zagnjaviti upravo time što ni na pet minuta nije dopuštao da se zaboravi kako je on pjesnik. Ja sam pristalica veće diskrecije u tim delikatnim materijama. Stvar je u specifičnom stidu. Hoće reći da je vlastito pjesništvo nešto što bi se sam stidio gurati, tako kao Tuwim, ljudima nemilo pod nos i busati se time u prsa. A laudatore Gombrowicz grdi zbog toga što sami sebe pretvaraju u obožavatelje, autodegradirajući se: Gospođe i gospodo, to što vam se svijet oko Tuwima tako vidno raspao na Pjesnika i Pjesnikove obožavatelje, neće vam biti upisano u zaslugu. Zašto ste to dopustili? Otkuda tolika snishodljivost? Tuwimova slavujska (pom)poza morala je, kaže, loše završiti; nije slučajnost što ga je tralala zavelo u palačastu vilu u Aninu. Postao je jedan od onih Zaslužnih Pjesnika ututkanih u palače, na konto toga što su zadužili narod. Prekomjernost poezije, to je tako neugodno u posljedicama! Što imam, napokon, protiv njega? Dao se obožavati, to je njegov grijeh!

Razlog zašto mi se ovo asociralo lak je za pogoditi: pa i MT se dala obožavati (i to, kad već mjerimo, još stoput više od Tuwima, koji ne samo da nije ni među top 18 na Gallupovoj listi, nego je malo vjerojatno da tamo uopće znaju o kome je riječ). Ali tu se sad nameće još jedan aspekt... Nietzscheov Zaratustra ispoljava naročitu vrstu ženiranja (srodnog Gomrowiczevoj sklonosti ''većoj diskreciji u tim delikatnim materijama''): Stoga perem ruke koje su pomogle onom koji pati, stoga sam i otro još svoju dušu. Kad sam vidio patnika kako pati, stidio sam se zbog njegova stida; a kad sam mu pomogao, ogriješio sam se o njegov ponos. Morat ću se složiti: osobno, da sam zadnji gladni bijednik, a MT planetarno obožavana zbog toga što se smilovala nada mnom, gledao bih na nju s dozom opreza i podozrenja. Je li se sama postidila svoga milosrđa, pere li ruke od njega, ili si dozvoljava da bude kroz njega čašćena i štovana?

Zaratustra zapovijeda sebi da ne postiđuje: zapovijeda sebi stid pred svime što pati. Doista, ja ne podnosim samilosne, koji su blaženi u svojoj samilosti: i suviše im nedostaje stida. Moram li biti samilostan, ne želim da me takvim smatraju; a ako to jesam, onda sam najradije daleko. Najradije bih sakrio glavu i pobjegao odatle, prije nego što me prepoznaju... Formuliram važno pitanje: u kojoj je mjeri MT imala što protiv da je smatraju samilosnom? Je li se dala obožavati kao samilosna?

Kaže se da se poklonjenom konju ne gleda u zube. Da sam doista na dnu, gladan, a netko mi pruži koricu kruha, po duši da kažem: ne bi mi bilo krivo što je tako učinio. Bio bih mu zahvalan. No, ne bi zato prestalo vrijediti da sam pritom i ponižen. Kao i da bih s podozrenjem i nepovjerenjem gledao kako mi se pruža. To kako sve mijenja. Nešto što u krajnjoj liniji i kršćansko evanđelje traži (po Mateju, 6:2-3), taj način pružanja Zaratustrin (''najradije bih sakrio glavu i pobjegao odatle''): Zato, kada daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Kad ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. A kako je MT to u sebi riješila? Je li i kod nje humanitarno pomaganje bilo sa stidom ili ipak lišeno stida? Pa sad, nagrade i počasti na taj konto je uvijek primala, nijednu nije sartrijanskom gestom odbila, da bi sakrila glavu, pobjegla... Ne, nije puno protestirala protiv toga da joj se svijet divi i obožava je kao sveticu zbog požrtvovne milosrdnosti. S druge strane, odisala je u dojmu ozbiljnom posvećenošću, te cijepljenošću od bilo kakvih egzaltacija ega; zračilo je to iz nje. Ali, sad opet s prve strane, izvjesno je i da su joj usta bila puna samilosti i da se, blažena u samilosti, nije libila stalno apelirati na samilost, ni na pet minuta ne dopuštajući da se zaboravi kako su ona i njen Red tu uzor u super-samilosnosti i kako valja biti samilostan... što kao da baš nešto i ne ide uz diskreciju i postiđenost pri bivanju samilosnim?

Navodi li već takva postura na uputnost zadržavanja određene skepse?

No, pa da.



Iz silnih nagrada i priznanja možemo očitati još nešto: da je MT u jednom momentu postala projekt medijskog hypea i potom decenije provela kao slavna osoba, i to izuzetno slavna, celebrity najvišeg svjetskog ranga, živa znamenitost, nema tko nije čuo za nju, ne samo od Triglava do Vardara, nego od Arktika do Antarktike. A to znači da je samom svojom reputacijom garantirala i odličan publicitet svakome tko bi se uz smiješak i rukovanje uslikao uz nju. Što pak znači da je praktički magnetizirala novac. Tko god si je htio napraviti veliki PR plus, samo je trebao donirati koji milijunčić njenim Misionarkama ljubavi. Našlo se tu i više nego ''kontroverznih'' likova, kao osuđeni veliki prevarant Keating, izdavač Maxwell, koji je svoju golemu lovu također spektakularno drpio, ili haitski diktator Duvalier, a i s Enverom Hoxhom se mnogo voljela, itd. U more sitnijih donatora, više ili manje poštenog porijekla, ne treba ni zaranjati. Love je, ukratko, MT uspijevala nasmaći u neograničenim količinama, uvijek je mogla zagrabiti u taj bunar bez dna koji je činila kombinacija ekstremne osobne medijske znamenitosti i prepoznatljivo humanitarnog cilja, koliko god bi joj bilo potrebno.



Što ističe Hitchens – MT je, kao što obično i biva s ljudima koji se grade apolitičnima, u teoriji i praksi saveznik status quo-a. She may or may not comfort the afflicted, but she has certainly never been known to afflict the comfortable. Koji su moćni na svijetu, to je tako božjom voljom, dopuštajmo da nas honoriraju, slizujmo se s njima i ne budimo kritični ni na koji način. Pa i do krajnjih granica cinizma, kada primajući nagrade i priznanja od likova kao Reagan naglašava kako ne vidi ništa osim donošenja mira i sreće s njegove strane u isto vrijeme dok ovaj potpisuje politička ubojstva. A jedino mir i dobro bi pronalazila i u klaonicama (Guatemale) – naglašavajući da ne vidi ona tu ništa krivo i ne miješa se u tu vrstu politike. Da, osim kada treba šurovati s konzervativnim pozicijama moći, s naglaskom na Thatchericu i Vatikan, u ime svetog rata koji je vodila protiv (istovremeno!) kontracepcije i prava na abortus.

Kad pročitaš ovakav naslov u novinama, odmah se osjetiš prozvanim – znaš da i nisi baš pomagao koliko si možda mogao, a dano je do znanja da bi trebao. To je u biti emocionalna ucjena koja nam općenito visi nad glavama, a MT se znala služiti njenom latencijom. Iscrpno su dokumentirane situacije u kojima je iskamčivala čašćenje svog Reda pozivanjem na argument svih svjetskih les misérables, mobilizirajući u ljudima osjećaj krivnje i dužnosti i potencirajući ga do maksimuma. By their own admission, Mother Teresa's organization has about 500 locations worldwide. But for purchase or rent of property, the sisters do not need to touch their bank accounts. ''Mother always said, we don't spend for that'', remembers Sunita Kumar, one of the richest women in Calcutta and supposedly Mother T's closest associate outside the order. ''If Mother needed a house, she went straight to the owner, whether it was the State or a private person, and worked on him for so long that she eventually got it free.'' Ali da je to samo bilo do nekretnina! Kad nestane kruha, nije se išlo u trgovinu kupiti kruh, nego pitati trgovca da dâ besplatno. I ne samo njega: It was not only merchants who were offered a chance to be generous. Airlines were requested to fly sisters and air cargo free of charge. Hospitals and doctors were expected to absorb the costs of medical treatment for the sisters or to draw on funds designated for the religious. Workmen were encouraged to labor without payment or at reduced rates. We relied heavily on volunteers who worked long hours in our soup kitchens, shelters, and day camps.

Treba imati na umu da su im istovremeno goleme svote stajale na računima. Ali bilo je to do principa: Mother Teresa saw it as her God given right never to have to pay anyone for anything. Posebno je upečatljiva jedna scena iz Londona, u kojoj ona sama, glavom i bradom, stoji na blagajni na kojoj joj hoće naplatiti što je stavila u košaricu (u vrijednosti od 500 funti) i najednom zgrožena poviče: ''Ovo je za božji rad!'' Napravila je situaciju, ne davši se umoliti – na kraju je račun platio neki poslovni čovjek koji se zatekao u redu iza nje.

(Hm, baš oštar neki kontrast u odnosu na one neke stidljivosti i ženiranja, onu nelagodu pozivanja na vlastita samilosnička poduzimanja iskazana u naucima evanđelja ili brkatog Zaratustre.)

Ista ta psihologija latentne okrivljenosti i emocionalne ucjene štitila ju je i od nezgodnih pitanja s obzirom na iskazan politički cinizam. Je li dopušteno svetice dovoditi u pitanje? Je li to automatski blasfemija ili barem nepristojno?

I obratno: ako se značajnim dijelom i radilo o novcu kojim se peru prljave savjesti ili čak bukvalno ukradenom, pa i krvavom novcu, može li se polemizirati protiv više svrhe brige o siromašnima i ostalima pregaženima životom, za koju ga je MT proklamirala? Opravdava li takav sveti cilj problematična sredstva dokopavanja sredstava?

Naravno, čak i da odgovorimo potvrdno, takva korelacija kako god okreneš ne odgovara na pitanje unutarnje besmislenosti pristajanja na politički cinizam i razne neukusnosti u ime skrbljenja za bijedu koju baš taj politički cinizam u velikoj mjeri i stvara. To je logika nekoga tko nimalo ne mari da bijede na svijetu u prvom redu uopće i bude što manje, da je se u što manjoj mjeri stvara, nego jedino agitira za skrb oko već postojeće – ali onda u tom agitiranju ne preza ni od čega. Znamo da je uvijek ''bolje spriječiti nego liječiti''; što ne znači da ne treba i ''liječiti'' gdje nema druge, ali opravdanost beskrupuloznosti pri pretpostavljanju svemu proklamiranog cilja ''liječenja'' drastično gubi na kredibilitetu uslijed istovremene nezainteresiranosti za ikakve mjere ''sprečavanja''.

Ali punu mjeru obesmišljenosti poimamo tek po uvidu koliko u svemu lova uopće nije bila pitanje.



Nevolja se sastoji u tome što je s mnogo strana namjensko korištenje sredstava dovedeno u pitanje (blaga riječ, zapravo je: prokazano).

Jedno od bitnih svjedočenja u stvaranju kritičke slike o radu MT je i ono Susan Shields, bivše članice Reda koja je otišla nakon devetogodišnje službe, kad su joj dozlogrdile neke stvari. As a Missionary of Charity, I was assigned to record donations and write the thank-you letters. The money arrived at a frantic rate. The mail carrier often delivered the letters in sacks. We wrote receipts for checks of $50,000 and more on a regular basis. Sometimes a donor would call up and ask if we had received his check, expecting us to remember it readily because it was so large. How could we say that we could not recall it because we had received so many that were even larger? When Mother spoke publicly, she never asked for money, but she did encourage people to make sacrifices for the poor, to ''give until it hurts.'' Many people did – and they gave it to her. We received touching letters from people, sometimes apparently poor themselves, who were making sacrifices to send us a little money for the starving people in Africa, the flood victims in Bangladesh, or the poor children in India. Most of the money sat in our bank accounts. Novca je doista bilo koliko god je trebalo, puno više nego što su uspijevale potrošiti. Most of the sisters had no idea how much money the congregation was amassing.

Dosta izdašno je diljem svijeta dokumentirana i konspirativnost financijskog poslovanja Reda, uz abnormalnu i neobjašnjivu razliku, drugog reda veličina, između astronomskih prihoda i malih rashoda. Compared to other charitable organizations in Calcutta, the nuns with the 3 blue stripes are ahead in two respects: they are world famous, and, they have the most money. But how much exactly, has always been a closely guarded secret of the organization. Indian law requires charitable organizations to publish their accounts. Mother Teresa's organization ignores this ! I u Njemačkoj su financije podružnica također ostale stroga tajna. ''It's nobody's business how much money we have, I mean to say how little we have,'' says Sr Pauline, head of the German operations. Maria Tingelhoff had had handled the organization's book-keeping on a voluntary basis until 1981. ''We did see 3 million a year,'' she remembers. But Mother Teresa never quite trusted the worldly helpers completely. So the sisters took over the financial management themselves in 1981. ''Of course I don't know how much money went in, in the years after that, but it must be many multiples of 3 million,'' estimates Mrs Tingelhoff. Za podružnicu u Bronxu ponovo svjedoči Susan Shields: svake noći oko 25 sestara je radilo na papirologiji vezanoj uz donacije, kojima nije bilo kraja. Pred Božić bi posebno došlo do raspašoja, s punim vrećama omotnica u kojima čekovi na 50 ili 100 tisuća $ nisu bili rijetkost. Ukupno su, sjeća se, jedne godine na računu imale 50 milijuna. $50 million in one year! -- in a predominantly non-Catholic country. How much then, were they collecting in Europe or the world? It is estimated that worldwide they collected at least $100 million per year -- and that has been going on for many many years. Troškovi su također državna tajna, ali upadljivo su minimalni – i ciljano minimalizirani. Engleska je iznimka po tome što tamo vlasti smiju načas proviriti u račune: godine 1991. prihodi su iznosili (preračunato) 5,3 milijuna njemačkih maraka. Rashodi? 360 tisuća maraka, tj. 6,7% prihoda. Što se zbilo s ostalih 93,3%? Sister Teresina, the head for England, defensively states, ''Sorry we can't tell you that.''

Stvarno, kud su ti milijuni onda odlazili? Upućeni kažu: dijelom na misionarske aktivnosti, križarsko naviještanje vjere, a dijelom – i to većinskim – čak u zloglasnu centralnu Vatikansku banku, za opće crkvene troškove.

Čuli smo za Petrov novčić?

Termin u obliku augmentativa predstavlja vrhunski cinizam, jer radi se – da si ne seremo – o novčinetini, o masovnom moljenju širokog spektra vjernika da udijele milodare i donacije jednoj organizaciji nezamislivo bogatoj zemaljskim blagom, pofutranoj nedokučivim milijardama.

Taj opći cinički apsurd u kojem se obične proletere poziva da novčano potpomažu vatikanske krezove, optočene zlatom kao valjda nitko, nadograđen je ovdje posebnom svinjarijom nenamjenskog trošenja i drastične povrede povjerenja vjerski nespecifičnih donatora, koji nisu otkinuli od svojih usta za opće poslove određene religije, nego za pomoć ubogima. To je definicija prevare: kupiti od ljudi lovu, a onda je ne trošiti na ono za što ih ostavljaš u uvjerenju da je se troši i na konto čega si je i pokupila.

Drugim dijelom je novac naprosto ostajao neiskorišten. Although there are relatively few tempted to join Mother Teresa's congregation of sisters, there are many who generously have supported her work because they do not realize how her twisted premises strangle efforts to alleviate misery. Unaware that most of the donations sit unused in her bank accounts, they too are deceived into thinking they are helping the poor. Ili također donirane dragocjenosti (knjige, nakit, zlato), kojih je – kako svjedoči opet jedna bivša sestra, Eva Kolodziej – pun podrum njujorške Kuće. O, bože! Ostajemo razjapljenih usta, šokirani. Kako je mogla? Donacije ili transferirane za vatikanske svrhe ili potajno neiskorištene na njenim računima i po podrumima! Ta zašto i kako, pobogu? Ako je već premisa cijele stvari u iskorjenjivanju bijede i ubogosti, zar je zaista moglo ostajati suvišnih sredstava, koji se nisu mogli nekako iskoristiti?

Ne valjda iz škrtosti? Ili, strašno je i pomisliti, osobnog koristoljublja? Da se nije tko tu još obogatio kao krez? Ovo je za poludjeti. Sve što smo znali o svijetu izvrnuto naopačke! Zar će sad još ispasti da se i sama Sveta MT bavila lopovlukom?!

Ne treba ipak ići tako daleko. Kaže još Shields: The money was not misused, but the largest part of it wasn't used at all. When there was a famine in Ethiopia, many cheques arrived marked ''for the hungry in Ethiopia''. Once I asked the sister who was in charge of accounts if I should add up all those very many cheques and send the total to Ethiopia. The sister answered, ''No, we don't send money to Africa.'' But I continued to make receipts to the donors, ''For Ethiopia''.

U redu, nije bilo privatne zloupotrebe. Nitko se neće naći tko će sporiti da je MT uistinu do samog kraja nastavila živjeti skromno, asketski. Ali ostaje logično pitanje: pa zašto, jebemu, namjerno ostavljati sav taj novac nekorištenim? Nema smisla.

I, stvarno, kako onda pravdati per se odiozne, šupačke postupke (zahtijevanje emocionalnom ucjenom od mnogog vlasnika da ti besplatno daje kruh ili kuću, ili pak cinizam sađenja tikvi s notornim krimosima, diktatorima i masovnim zločincima kao Hoxha, Duvalier, Keating, Reagan ili Thatcherica), prioritetnijim rezonom potrebe da se pristane ponašati i kao šupak ako će to s druge strane pomoći očajnim ljudima – ukoliko oni naposljetku od toga novca opet ništa nemaju? Bože, svašta.



U misijama, tzv. Kućama Umirućih, utvrđena je katastrofalna razina medicinske skrbi. Potpuno izostaju standardne dijagnostičke procedure (počev od takvih elementarnosti kao što je krvna slika), medicinske odluke donose volonterke bez ikakvog medicinskog znanja, ne koristi se sterilne igle, nikada se ne daju lijekovi za ublažavanje boli, tuberkulozni ne idu u karantenu... To je sve opisano od strane eminentnih liječnika u posjetu (Robin Fox, Jack Preger, itd.), kao i samih bivših sestara. Krikovi ljudi koji u nezamislivim mukama umiru od teških bolesti ili im crvi mile iz otvorenih rana – a ne dobivaju analgetike jače od aspirina! Ničime se ne čini razlika između terminalnih pacijenata i (potencijalno) izlječivih, na štetu potonjih, koji uslijed izostanka medicinske skrbi također podliježu. (Dr. Preger: If one wants to give love, understanding and care, one uses sterile needles. This is probably the richest order in the world. Many of the dying there do not have to be dying in a strictly medical sense.) A i neizlječivi drugdje bolje prođu: razlika između Kuća MT i pravih hospicija je u fokusu na minimaliziranje boli i obaziranju na zadnje želje i potrebe pacijenata.

Dobro, reći će se, ne može se to tako uspoređivati – Kuće Umirućih i jesu ustanovljene samo za deprivirane, koji ionako ne bi svoje posljednje udahe hvatali kao ljudi po hospicijima, nego bi krepavali kao psi na cesti (dok ovako samo krepavaju kao psi dok ih časne sestre drže za ruku). No, postavlja se drugo pitanje: što znači činjenica da se MT protiv bijede na ovome svijetu odlučila boriti fokusiranjem upravo na taj oblik humanitarnog djelovanja? Ali i ovo pitanje: iz kojeg točno razloga deprivirani kod nje imaju toliko neadekvatnu skrb? Konkretno – zašto se ne može postići bolju razinu njege?

Možda uslijed nemara sestara? Volonterke, nisu ništa obavezne, sve što učine je bonus, nije da im se posebno dâ, nije ih stvarno briga? No, ne, nisu zabilježene nikakve slične pritužbe.

Sve što znamo o neiskorištenim rezervama ogromne većine sredstava unaprijed opovrgava i bilo kakvu pretpostavku da bi te teške supstandardnosti proizlazile iz optimizacije prema realnim financijskim mogućnostima. Da se htjelo, moglo se osigurati najadekvatnije moguće uvjete bez i najmanje problema.

Pa koji vrag onda?



Jako je simpatična i priča o tome kako je grad New York odlučio 1990. prepustiti dvije zgrade Redu za simboličnu protuvrijednost, po dolar svaku. No, evo zajeba: urbanistički propisi tražili su pristupačnost za invalide, dakle da zgrade imaju lift (to se čak i u našoj državici mora po zakonu, kao minimum nekih civilizacijskih standarda, kamoli ne u velikome New Yorku). MT je s gnušanjem odbila. Čak nije pristala ni kada je grad ponudio da će sam financirati ugradnju lifta (jer, jasno, uboga MT ne bi imala čime, jojjoj). Malo zbunjujuće, zar ne? Sestre su u Kalkuti nosile uza stube one koji nisu sami mogli, ali koja može biti poanta u tome da se baš namjerno ne želi imati lift? Ta i onaj koji mora biti nošen bi više volio, i zbog praktičnosti i zbog dostojanstva, da ne mora biti, nego samo stisne tipku lifta. No, cijela poanta velikog milosrđa i je da uopće nije do njih, kojima se milosrđe ukazuje, do štićenika. Ako ih se ne mora nositi, pa to onda uopće nije jednako udivljujuće ispoljenje Samilosti i Skrbi od strane Sestara.

Anegdota – u toj spremnosti MT da u ime pomagačkih principa zbog lifta ako treba i propadne proces pomaganja – razotkriva stvar kao, s jedne strane, predstavu i samopromociju u ambasadorstvu Svete Samilosti, a s druge, kao mazohističko-sadističko gledanje smisla upravo u tome da se pate svi skupa, činjenje od paćenja causa sui.

Sve to gore odavno su poznate informacije, dostupne već preko 20 godina, gotovo stvar opće kulture (samo mnogi zbog svojih sentimenata prema naučenoj slici o MT ne žele prihvatiti činjenice). Smisao mog pisanja zasebnog posta ne može biti u tome da izložim nešto što već postoji izloženo na puno drugih mjesta. Smisao je u karakteru onoga što se već ocrtava kao pravo objašnjenje MT-ine politike: vodila ju je pogonjena principijelnim patosom srodnim – sjeća li se još tko Guzice? – Majčinom pri naređivanju Franceku da prenosi cigle od zida do ograde, pa od ograde do zida, ne zato što je nešto trebalo prenijeti, nego čisto zato da joj sin ne bi ništa ne prenosio, sjedeći dokono, pogodujući Guzici. MT je štedjela na olakšanju muka patnicima ne zato što joj je trebalo štedjeti, nego čisto zato da ovi ne bi ništa ne patili, umirući olakšano. Da, prokletnica je to namjerno – jer je smatrala kako trebaju patiti, da je baš dobro da pate! Ona je to iz filozofskih pobuda: bol je sveta, njome se biva blagoslovljen. Izjava iz jednog intervjua: Mislim da je jako lijepo za siromašne da prihvate svoju sudbinu, da je podijele s Kristovom mukom. Mislim da svijetu jako pomaže patnja siromašnih ljudi. Snimljena je i kako pacijentu u smrtnoj agoniji, u zadnjoj fazi karcinoma, docira kršćansku teologiju zahvalnosti na bolu: Patiš kao Isus na križu. Zato mora da te to Isus ljubi. (Nevoljnik ju je zamolio neka onda poruči Isusu da ga prestane ljubiti.)

Zloglasna su i nasilna krštenja prije ispuštanja duše, kada bi sestre čovjeka u bunilu, bio musliman, hindus ili atest, nije važno, morale pitati želi li ''kartu do neba'', pa mu na to da ne primijeti odraditi obred krštenja. To poremećeno sujevjerno inzistiranje na makar i pro forma bilježenju ljudi kršćanima na putu u vječna lovišta sve govori o ishodišnoj točki MT-ine humanitarnosti. Ideja činjenja dobra bila joj je fiksacijska na zadnje sate Pasije umirućeg. Ono što bi stvarno popravilo stanje po svjetskim područjima bijede bile bi svjetovne mjere: zalaganje za legalizaciju i proširenje dostupnosti kontracepcije, abortusa, za ulaganja u škole i u bolnice. Donacije su sjedale na račun pomaganja siromašnima, ali da je MT doista bilo do toga, valjda se ne bi ograničila na držanje za ruku umirućih. Što je s onima koji planiraju još živjeti? Nije nju bilo briga za svjetovne mjere iskorjenjivanja siromaštva (gomile mrtvog novca na računima kojima se moglo samo tako napodizati školi i bolnica), odnosno upravo se zelotski borila protiv njih (u slučaju planiranja obitelji i ženskih reproduktivnih prava). Ništa to, oni koji misle još živjeti je ne zanimaju, niti općenito poboljšanje uvjeta života, nego jedino dovlačenje onih u terminalnom stanju s ulica – ali opet, ne zato da bi im pružila najbolju moguću palijativnu skrb, nego da im da minimum minimuma skrbi i onda drži predavanja o Isusu. Jer su, je li, prema teologiji čiji je bila fanatik, posljednji sati života presudniji od svih proživljenih godina, tu se sad odlučuje ku'će ti duša, hoćeš li u raj ili pakao. Sve ovisi o tome da se neznabošca preobrati! Klasični nihilizam kojem je sve ovozemaljsko bezvrijedno, a jedinu pravu vrijednost ima takozvano onostrano – jedino vječna duša je bitna, jebo sad prolazno tijelo, krvnu sliku i sterilne igle.

Kult patnje: sestra Colette Livermore, koja je također napustila Red, napisala je knjigu u kojoj objašnjava da je to učinila zbog čudnih direktiva o tretmanu pacijenata, po kojima im je trebalo bezrazložno uskraćivati pogodnosti (npr. odvajati prijatelje jedne od drugih, iz nikojeg drugog razloga doli da budu odvojeni, da im bude lošije i samije), kao i obeshrabrivanja inicijative onih sestara koje su se željele dodatno medicinski obučiti (kako bi se bolje nosile s oboljenjima s kojima su se susretale, te bile pacijentima od veće koristi), jer da Bog više voli slabe i neuke. Taj posvemašnji izostanak interesa za medicinu posve je u skladu s teologijom posvećenja težine križa. Dati ljudima nešto da manje pate? Ali zašto ako bol dovodi bliže Isusu? Ako je, kao što je MT izvoljela primijetiti, najljepši dar za osobu moći sudjelovati u Kristovim mukama? Njoj je stalo do svojih štićenika, bezuvjetno ih ljubi, taman posla da im ide oduzimati tu najljepšu povlasticu – punu smrtnu pasiju, osobni križni put!



Postupci MT teško mogu biti opisani drugačije nego najtežom kvalifikacijom: kao zli. Okrutni su, sadistički, perverzno narcistički i lažljivi u tome.

No, puno je teže nego o postupcima govoriti o osobi kao zloj. Ne vjerujem u taj koncept. Radilo bi se o osviještenom apsolutnom cinizmu – a ljudi čak i kada čine zlo, još uvijek vjeruju da čine dobro, ili barem svoje postupke racionaliziraju kroz narative nekih primoranosti. Rijetko ćemo sresti osobu koja vjeruje kako je motivirana na bivanje zlim radi samog bivanja zlim, u ničim izazvanosti, a čak i onda će malo psihoanalize pokazati kako se vara.

U slučaju MT mogućnost takve predodžbe dodatno otežava njen asketski habitus. Jer asketizam vežemo uz jamstvo o duhovnosti i etičnosti. Ako je živjela asketski i skromno, iz samog toga izvlačimo zaključak kako ništa što je radila evidentno nije vršila za svoj sitni račun, iz koristoljublja. Pri čemu se moral – kantijanskom logikom – veže uz izostanak koristoljublja, a zlo uz izostanak morala. Kad se pospoji sve, ispada da netko tko živi asketski i skromno ne može ni pod razno biti zao.

Nedavno je Lou Salome verbalizirala zapitanost o izvanrednoj, čudovišnoj nemilosrdnosti potrebnoj da dođe do hrpe majušnih kostura pod samostanskim temeljima. Puno toga ljudskoga treba ugušiti u sebi. U ime odanosti crkvi ugasiš u sebi svaki, i najmanji trag svim živim stvorenjima svojstvenog nagona da zaštite svoje mladunče – i nakon toga nastaviš sa svojim molitvama, ritualima, sa svime onim što služi da ti podari život vječni i mjesto u Raju. Odmah mi je pala na um Hamvaseva Filozofija vina (koju sam ono prikazao u Ateističkoj propagandi). Hamvas, u sklopu analize podtipova ''apstraktnog čovjeka'' (ili u nastavnoj autorovoj terminologiji: ''ateista''), opisuje pijetista i puritanca – duhovne srodnike s razlikom u tom detalju da pijetist izigrava asketizam više za druge, dok puritanac tu tupu okrutnost prebacuje i unutra, iskreno za sebe. On zato postaje ''agresivan čovjek'', koji prakticira slijepu vjeru u stanovite utvrđene principe te mračnu ograničenost i suludu i podmuklu borbenu spremnost u ime tih istih principa. Istinsku snagu puritancu daje to što je on očajni ateist. Svaku bi ženu koja je ljepša od prosjeka poslao na lomaču; isto bi tako svaki masni zalogaj bacio svinjama; onoga tko se smije osudio bi na doživotnu robiju; ništa ne mrzi više od vina, to jest, ustvari, ničega se toliko ne boji kao vina. Puritanac je apstraktni čovjek. Bezdušan. Kod ateista je uvijek veći problem sa srcem nego s pameću. Puritanac je istinski duševni bolesnik. Najkrvavije bitke i najstrašnije revolucije svjetska povijest može zahvaliti jedino puritancima. I sve to zbog toga što je on, jadnik, umjesto Boga otkrio princip. I on to zna. Zna i da je očajan. (...) Znade da to ne ide, ali on to ipak i dalje radi. Zna da je nesretna budala, i svejedno u tom ustrajava. I otud je strog, otud razdražljiv, otud borben, otud mračan i otud nasilan jer je očajan.

E, tu smo već na nepogrešivom tragu. Onaj dojam ozbiljne posvećenosti kojim je zračila nije bio bezveze – druga stvar što nije bio ni benigan. Mračna ograničenost, suluda i podmukla borbenost, sva ta neophodna podloga za MT-in u biti baš sadizam, lekcija je o genezi zla – obratno od uvriježene formule – ne iz manjka, nego upravo iz viška moralnih napona i principa. Potrebni su unutarnji pritisci zadržavanja slike o superhumanoj vrlini, pred sobom i drugima, da bi bazično normalnu osobu pogurali u spremnost na okrutnosti ili katkad čak zvjerstva, u toj napunjenosti puritanskim patosima koji se promeću u kivnosti, resentimane, otrove, strogosti, stisnuta usta. Jer oni to sve s mišlju na svoje visoke vrijednosti, u tome je sva poanta!

Što je faca više u svetom uzdizanju, očekuj niže spuštanje.



Doista, činio sam češće dobro onima koji pate: ali čini mi se da sam činio bolje onda kad sam učio da je potrebno više se radovati. Otkada postoje ljudi, čovjek se premalo radovao: i samo je to, braćo moja, naš praroditeljski grijeh. Učimo kako se valja bolje radovati, pa ćemo se najbolje odučiti zadavati i smišljati drugima bol. (...) Ah, gdje su se u svijetu zbile veće gluposti od onih koje su se događale među samilosnima? I što je na svijetu prouzrokovalo više patnja od gluposti samilosnih? Teško svima koji ljube, a nisu još toliko uzvišeni da bi bili iznad svoje samilosti! (...) Treba da se čuvate samilosti: odatle će još ljudima doći i crni oblak! Doista, razumijem se u pretkazivanje vremena! Znao je što govori Nietzsche alias Zaratustra.

Neka ne prođe neprimijećeno i da ovo pišem u sklopu tematskog serijala koji sam davno započeo, pa je godinama mirovao. Nema to veze: pravim temama se ne žuri. Sada sam ga reaktivirao prigodno potaknut potvrđivanjem MT kao svetice, ali redoslijed mi je zapravo obrnut: nije tu do onoga što bih ja imao za dodati razotkrivanju je (jer ono je stara stvar), nego do onoga što razotkrivanje MT može dodati mojoj temi. Ono moje staro pitanje, znate ga: kako objasniti da se neki od socijalno ledenijih svjetonazora – koji zagovaraju društvenu sebičnost te ljudsku moralnu vrijednost naglašeno mjere zemaljskim, ''svjetovnim'', da ne kažem materijalnim postignućima, a psuju institute solidarnosti, nekmoli samilosti – napajaju inspiracijom upravo na kršćanstvu, kao ultimativnoj religiji naviještanja altruizma, milosrđa prema bližnjem i blagu koje je na nebu (gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju)?

Nema ničega što bi više bilo zabodeno u samo srce tog fenomena, s točkom presjecišta u Guzici, od dijalektike bavljenja ljudskom patnjom prisutne u slučaju MT, tako prožetog sadističkom tvrdoćom narastajućom iz činjenja principa Kreposti od pretrpljene patnje – ponesenog Križa – kao svrhe po sebi, kroz kršćansko-kantijansku etiku od-sebljenja, ''iz dužnosti'', koja se ništa manje nego samodefinira upravo kroz izostanak radosti ili uopće intrinzike u činu kao uvjet moralnosti čina (mora ti biti nerado i nemilo – što je nemilije, to si zaslužniji, a što si zaslužniji, to si svetiji).

- 18:34 - slušam (2) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se