pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

ponedjeljak, 02.05.2016.

Muške kurve

Negdje na fejsu: naletio na ovo.



Time-out. Odmah mi se nametnula paralela s postom o Markićki i Mari što sam ga ljetos imao:
U svijetu Željke Markić, žene su od Boga stvorene da polučuju seksualni učinak na koga? Nije teško pitanje; pišimo: na muškarce. Samo na muškarce.
Kakav seksualni učinak polučuje na muškarce lik Željke Markić? Ili da to pitamo pomoću Kantovog kategoričkog imperativa: što kada bi sve žene nalikovale na Željku Markić? Ni to nije osobito teško pitanje; pišimo: ljudi bi kao jedan prešli u pedere.
Jedno propovijedam, na točno suprotno pobuđujem.




Vratimo se na mjesto zbivanja – tj. na ono mjesto na fejsu. Istog trena mi među komentarima pada pogled (tako se bio otvorio moment posloženja) na jedan slikovni, koji neću ovdje ni stavljati kao sliku, pošto se radi o prevelikoj gadosti za gledati uvijek iznova pri svakom otvaranju posta, odurnoj mi na barem četiri razine (što bi tek bilo da sam gadljiv); samo ću metodom linka. Obrazac iz pornića: tip si nateže zamagljeni kurac u ruci, a ispred (ili ispod) njega, fotomontirano Markićkino lice čeka ''punjetinu''. Fotomontaža je nagrađena daleko najvećim brojem lajkova (mjeri se u desetinama). Nije teško dokučiti da je namjera umjetnika za pozdraviti u njenom subverzivnom dijelu, kao izrazu revolta i kritičkoj gesti spram maligne retrogradnosti ofenzive Markićke & co. na sekularnost školstva i države uopće. No, reakcija koja mi je instantno prohujala kroz glavu je da i montaža u sebi sadržava sloj retrogradne nakaradnosti.

Ne, ne ciljam na samu Markićkinu facu.

Ciljam na paraflagelantsku perverznost nalaženja užitka (supsumiranog u propetom spolnom udu koji tendira ejakulaciji) u ciljanju mlazem Markićki u facu.

Jedan od meta-komentatora slikovnog komentara postavio je dosta logično pitanje uopće održivosti erekcije (iznosi zajebantsku teoriju da je slika zamagljena na genitalnom dijelu da se ne bi vidjela mlohavost). No, ja ću ponoviti da ne ciljam, govoreći o perverziji, na sâmo slabo pogodovanje za učinak na muškarce one koja propovijeda isključivo žensko polučivanje učinka na muškarce, odnosno na sposobnost da ti stoji pri takvom odboru za doček. Izvjesno je da umjetnik, u skladu s čitavim ovim konsenzusom u kojem sudjeluje, ne uživa poticaj iz Markićkinog lika. Pa u čemu je onda stvar? Zar je flagelant? Zašto mučiti sebe seksualnim aktom s nekime tko ti je odbojan? Zar u tome ima nešto što veseli?



Pravim se blesav s ovim tobožnjim zapitanostima – a naravno da znam kako je premisa seksualnog veselja u fotokomentaru (po kojoj stižu i lajkovi) u tome da se Markićki čini nešto loše i degradirajuće. Užitak u nanešenosti joj neugode, boli, poniženja. Drugi među meta-komentatorima primjećuje kako ''njoj jedino smeta što se sjeme razbacuje nepotrebno'', samo da bi uskočio treći, nadovezujući se stilom siledžije: ''Pa nek guta onda''...

Bio bih grozno dosadan kad bih, pri sudu da se – s obzirom na misterij inspiriranog uda – radi o perverznoj vrsti užitka, ciljao na nalaženje erotskog zadovoljstva u boli ili poniženju druge strane, sa zgražanjem nad samim time. Okidač je to uzbuđenja koji u svom psihološkom mehanizmu odavno nije neki misterij. Znamo za po mnoge rajcajuću narav sado-mazo seksa, ili recimo simuliranog silovanja – maslac seksualnog uzbuđenja sadržan je u transgresijskom elementu, onom odvaživanja na prelaske zadanih granica koje nam oivičavaju prostor slobode, pri čemu igre prljavosti, prisile, boli i poniženja mogu predstavljati jak oblik osjećaja transgresije i time erosa za obje uključene strane. Iako se takve sklonosti klasificira u kinky oblike seksa, ne radi se o perverziji u značenju nakaradnosti koje ovdje imam na umu, bližem patologiji.

Takvo bi značenje pristajalo nalaženju užitka u zlostavljanju ili silovanju bez suglasnosti partnera, u vidu ne više igre, nego zapravo, stvarnog nasilja. Pošto misao vodilja slike operira s pretpostavkom prisilne Markićkine participacije, takva inspiriranost – ma koliko nam žrtva nasilja bila duhom i tijelom odbojna – naposljetku je patološka. Već po ovoj osnovi.



Pošto se radi o karakterističnom prizoru ženske izloženosti nasilju kroz seks, imala bi što sa svoje strane primijetiti i feministička kritika mizogine seksualne objektivizacije, koja bi potencirala patološki i nakaradni moment na štetu ženske strane. Dok god ostaje da uopće jest riječ o nasilju.

A jest – jer jest tako mišljeno.

A činjenica da je tako mišljeno sadržava svoju ugrađenu pretpostavku, na kojoj se fundira: da ovakvo dočekivanje sjemena licem/ustima nužno donosi neugodu ženi koja ga ''trpi''. O nasilju je, naime, riječ samo ako je Markićka tu po prisili; cijeli se skeč temelji na premisi da je, odnosno da trpi štetu i neugodu – ali pritom sam čin prisile nije eksplicitno prikazan, nego se tek podrazumijeva (jer ako ne trpi štetu, bilo bi apsurdno nalaženje u tome naslade kod publike okupljene upravo iz revolta njome). No, odakle umjetnik i okupljeni znaju da Markićki ne bi prijalo? Jesu li je pitali? Oni to ne mogu znati. Dvojenje nije bez logike: realno, neprivlačna je žena, seksualna iskustva nisu joj automatski dostupna, pa nije za isključiti da bi neku priliku koja joj se besplatno pruži objeručke dočekala – teologiju na stranu. Isto tako, bilo bi prijesno iz istih tih činjenica izvoditi iste te zaključke kao zdravo za gotovo proizlazeće; jednako je moguće i da bi se grozila i ne bi joj dolazilo u obzir ni pod razno. Samo što nitko od nas osim nje same, a možda ni nje, to ne može znati. Pa kako onda ovi zabavljeni dečki znaju?

Oni to mogu pretpostavljati jedino izvlačeći generalizaciju po kojoj nijednoj ženi (te onda ni Markićki kao jednoj od žena) prikazana scena ne bi godila.

Protagonist slike je neki anonimni muškarac – ne tumači se je li možda protagonistici drag ili privlačan; montaža ne pita za to, ona je u svom cereku apriorna tom pitanju. Zato što je kodirana tako da prisilnost izvodi ne tek iz ovakve scene s nekim muškarcem s kojim je protagonistica ne bi željela imati, nego iz scene same, kao takve, bilo koje žene s bilo kojim muškarcem, anonimnim, pa i dragim i/li privlačnim, bez obzira.

Podvucimo crtu: fotomontaža u svom zločestom smijehu sugerira spremnost, kroz projekcijsku mušku samoidentifikaciju, trpljenja određene magnitude (da se podnese seksualni kontakt sa sebi odbojnom osobom) u ime užitka veće magnitude (veselja u prinuđenosti odbojne osobe da proguta nanesenu štetu i neugodu) – no što s varijantom u kojoj taj užitak izostaje (u slučaju da osoba rado guta to što je u njenom smjeru poslano)? Ne bismo li tada dramu ove patologije trebali vidjeti u autogolu na štetu muške strane?



Ne treba se povesti za konkretnim oblikom seksualnog čina kao presudnim faktorom pretpostavljanja neugode po nju. Da, takav kontakt je izlučevinama prljajući po žensko lice; načelno govoreći umrljanost lica tuđim izlučevinama nije poželjna stvar; može ga se u tom svjetlu tumačiti i kao ponižavajuć. No, ne može se iz toga izvlačiti opći zaključak o neprijanju, koji bi važio izvjesnošću deduktivne istine. Svaka pretpostavka temeljila bi se na pogrešnoj ekstrapolaciji malog uzorka. Svaka će indukcija tu nužno biti nepotpuna (jer nitko se nije osobno uvjerio sa svim ženama svijeta), ali što je kod nekoga veći indukcijski uzorak (ili bolje, manje mali, pošto proporcionalno na milijarde pripadnica spola nema niti jednog koji ne bi bio mali), veća je vjerojatnost da će mu biti poznata činjenica kako žena primjerice može biti smanjeno sklona vaginalnoj penetraciji, ali zato posebno uživati u pružanju felacija, uključivo s ejakulatom po licu i/li gutanjem – ne samo radi njegovog užitka, nego i iz vlastitog. Prosutost izlučevina – što po sebi, što u sebe – ili neće tada ni percipirati kao poniženje ili joj činjenica poniženja neće smetati, odnosno upravo iz poniženja će joj se još i generirati uzbuđenje.

Mizogini sadržaj nije stoga koncentriran u samoj ovakvoj mizansceni.

Sa ženom kojoj se to sviđa radit će se, takoreći, tek o jednoj od poza u njihovoj izmjeni. Red misionarskog koitusa, red nje gore, red žličice, red doggyja, red kunilingusa, red svršavanja po licu. Da, nekoj se bivanje u potonjem položaju neće svidjeti, i to je najnormalnije; isto se tako nekoj drugoj neće doggy, trećoj misionarski, a četvrtoj da bude polizana. Nekome će mazo uloga u S/M prijati, a netko će je se gnušati. Jedna će osoba gorjeti u egzibicionističkom plamenu, drugoj bi to bila noćna mora. Ima ih koji ni u čemu ne uživaju tako kao kad ih se uzima za bebu u pelenama ili životinju koju se vodi na povodcu. Postoji li neka poza, segment poze ili vrsta seksa – imajući na umu dobrovoljno učešće odraslih osoba – za koju bismo rekli da apriorno ne spada u normalnost, odnosno da može biti isključivo neugodna za jednu od strana? Otkud izvlačenje upravo sperme na licu kao nužno takve za žensku stranu? Nema u toj pretpostavci objektivne opravdanosti koja bi proizlazila iz same činjenice trpne uloge pri radnji; posve onako kao što i muškarac (koji ima takve sklonosti) može vrlo uživati u svojoj trpnoj roli pri femdom seksu.

Prava jezgra mizogine pretpostavke: ne tek ovaj položaj u seksu, nego seks općenito kao nešto čime se ženama radi štetu i stavlja ih se u ponižavajući položaj. Bitna distinkcija!

Svakako, raduju se pomisli na činjenje nažao Željki Markić, silovanjem je na nešto što ne želi, što i u vidu zajebancije predstavlja nakaradnu potku na više razina, ali pretpostavka na kojoj to kao silovanost uopće ima smisla je – nesvjesnim podrazumijevanjem oni to, bez uključivanja logike – shvaćanje seksa kao seksa kao nečega čime se ženama čini nažao. Pitanje njene dobrovoljnosti je preskočeno: podrazumijevano kao negativno – i to, važno je razumjeti, ne samo s obzirom na takav seks, nego seks kao takav. Onaj besprizorni diskurs kojeg se da čuti među tipičnim mamlazima o nekoj ''kučki'' koja ih je naljutila, ozlojedila: ''treba to izjebat''; mišljeno ne kao pohvala njenoj ženskoj privlačnosti, nego kao kazna za njeno kujstvo.

Jasno, prilično je bedasto kretati od podrazumijevanja ženskog neželjenja dok smo posvuda okruženi empirijski verificiranim ženskim željenjem (a i industrija vibratora je unosna) – ali ne treba se čuditi, tu imamo posla sa shizofrenom komponentnom misli koja se cijepa unutar sebe. Upoznati su svi vrlo dobro da i žene imaju libido koji ih nuka na erotsku suradnju, s pohotnošću ekvivalentnom muškoj, ali im to ne smeta da paralelno – i paradoksalno – furaju predodžbu o izostanku ženske intrinzične motivacije, dok ih se može privoljeti na razmicanje koljena jedino silom ili obmanom. Suštinski, radi se o sudaranju biologijskih spoznaja i kulturnog koda koji im se opire (u skladu s etosom koji nalaže potiranje erosa u ženi).



Imao sam jednom mali ogled kognitivno-lingvističke prirode, O nabijanju i gnječenju se zvao, u kojem mi poticaj na filozofiranje stiže slušanjem predškolca Darka kako vršnjaku Marku, na prijetnju kako će ga ''čekićem nabiti u zemlju'', upućuje protuprijetnju: ''Nabije ti moj tata mamu.'' Čime je implicirano kako je međusobni spolni čin šteta koju tate nanose mamama.

Što sam htio ogledom?

A) Postaviti pitanje nije li moguće da jezik tu nije tek odraz već i generator stvarnosti. Na toj točki pada mi na pamet pitanje je li običaj iz govornog jezika po kojem se spolni akt tretira trijumfom za tate i sramotom za mame možda na neki način povezan s time što tatama u samom tehničkom smislu prodora uda pripada aktivna uloga, dok mamama pasivna? Da se kojim slučajem u našim glavama za opis onih stvari umjesto ''penetracije'' ustalila riječ ''obuhvaćanje'', praćena odgovarajućim vulgarizmima, bi li nas govorni jezik danas možda navodio na uvriježenu ideju po kojoj je to nešto što samo mamama godi, dok se tatama čini nažao, bivaju iskorištavani, stišću zube i misle na Englesku? Bi li neka predškolska Darija, na Marijinu prijetnju da će je ''zgnječiti poput gliste'', odgovorila ne trepnuvši: ''Zgnječila ti moja mama tatu''? Jer o muškoj aktivnoj, a ženskoj pasivnoj ulozi radi se samo utoliko što je cjelina radnje (koja uključuje muški i ženski aktivni obol), imenovana iz nekog razloga tek po muškom dijelu radnje (''penetracija'' – subjekt je ono što penetrira, objekt ono u što se penetrira). A što ako imenujemo obratno: cjelinu radnje tek po ženskom dijelu radnje (''obuhvaćanje'' – subjekt je ono što obuhvaća, objekt ono što je obuhvaćano)?

Htjedoh reći: tzv. ženska pasivna uloga kao nešto ne po sebi dano, proizlazeće iz objektivne stvarnosti, nego tek iz jezika, odnosto po pozadinskoj optičkoj interpretaciji koje je jezik simptom.

B) Obrtanjem uloga pokazati ugrađeni apsurd diskursa koji spolni čin tretira kao štetu koju se nanosi ženskoj strani. U ''gnječila ti moja mama tatu'' apsurdni efekt proizlazi iz izgovaranja kao uvrede nečega što bi tati, međutim, po svoj prilici godilo (''gnječenje'') – kad se zamijene uloge, sugestija o uvredi, odnosno nanesenoj šteti, iskorištenosti, zazvuči prazno i besmisleno. Čime se izvlači na sunce (tako sam to bio zamislio) i recipročna neopravdanost izgovaranja kao uvrede i štete nečega što bi i onoj mami valjda godilo (''nabijanje''). Ili barem nema razloga da se unaprijed tretira da Darkovom tati bi, a njoj ne bi – samo zato što on muško, a ona žensko (dok može, naravno, biti drugih razloga – ako taj tata konkretno nije njen tip, ako ne želi vršiti preljub, ako nije in the mood, i sl.).



Sigurno da postoji biologijska osnova koja ženski rod nuka na veću opreznost i rezerviranost pri izboru partnera, no ovdje nije riječ o tome. Jer to je jedna stvar, a posve novi sloj, povrh čisto prirodne seksualne selekcije, predstavlja ucjepljivanje moralnog jezika. Ženka po njemu više nije samo da filtrira prema ugrađenim biologijskim rezonima (strože nego mužjak) kome će dati, a kome neće; sada je već postala mila gera i neurotična pri uopće svakom davanju, u pritisnutosti da izigrava sveticu, pred drugima i samom sobom. Ono o čemu smo ne jednom na ovom blogu: s prelaskom na paradigmu stacionarnih poljoprivrednih civilizacija postaje bitno na društveno organizirani način kontrolirati žensku seksualnost (da ne bi došlo do kaosa oko toga što je čije i tko što nasljeđuje) – s time i do patrijarhalnog moralizma ''čednosti'', kao instrumenta za usađivanje u tjelesnost krivnje, srama i autootpora, sa zadobivanjem na taj način kontrole i reda u seksualnom životu sela. Dvostruki standard po kojem je muška strana aktivna i ''nabija'', a ženska pasivno ''nabijana'' u primanju štete, dolazi kroz taj bazični puritanski kod naše civilizacijske paradigme koji žene dovodi u neurozu košenja prirodnog nagona ka seksu sa zapovijedi superega da, ukoliko žele biti društveno klasificirane kao čestite (ne-drolje), ne bi smjele previše uživati u seksu. Nije na njima da orgazmiraju, to je reproduktivno suvišno, nego da rađaju – kontrolirano, tj. ekskluzivno svome vlasniku i gospodaru. (One iz kultura s nešto blažom varijantom patrijarhata sretne su: čak im ostave klitoris, ne odrežu ga odmah. Ali ni potruditi se oko njega neće sigurno, kakve su to uopće ideje.)

''Nabijanje'' se teoretski može dogoditi u dva vida s obzirom na ženski pristanak: kao nasilno ili dobrovoljno. Nezanimanje koje fotomontaža, pri poanti u silovanosti Željke Markić, iskazuje prema mogućim parametrima dobrovoljnosti njene participacije u seksualnom činu – traženo silovanje zadovoljno nalazeći već u samoj činjenici čina – refleksija je koda koji varijantu bez danog pristanka podrazumijeva, skupa s ostatkom svijeta, kao nešto što ženi neće goditi, no – evo neuralgične točke – podrazumijeva isto to i za dobrovoljnu varijantu (osim ako nije ''kurva''), s ishodom da u bilo kojoj od varijanti ostaje isključena mogućnost da bi godilo ijednoj ''poštenoj ženi''. One se počinju osjećati kao silovane, a oni kao da siluju, svakim spolnim odnosom, uključujući one sporazumne.

To je jezgra u kojoj je koncentriran mizogini sadržaj montaže.



U erotskoj sekvenci filma Konjanik, lik u izvedbi Zrinke Cvitešić, visokoga roda, spava s tipom niskoga. I prvi joj je to put da liježe s muškarcem, djevica je. Scena odiše njenim određenim strahom, povlačenjem pred njime koji grabi, u drhtanju i polupokušajima da se otme, ali ono, ne zapravo. Kako mi je jednom jedna djevojka tumačila tu sekvencu? Važne su – podvlačila je – riječi koje mu ponavlja u klinču: nisi ti mene odabrao, nego sam ja tebe... Zašto? Jer – isticala mi je – begova je kći, kad gle, on, seljo s dna ljestvice, sada ima moć penetracije i zadat će joj bol na koju ona svojevoljno pristaje; važna je misao da je ona ''odabrala'' njega (mogla ga je dati pogubiti kad ju je nekom prilikom vidio golu, ali prešutjela je) zato što je to njen pokušaj da povrati kontrolu, koja inače – naglašavala mi je – po prirodi stvari, tj. činjenici moći penetracije, pripada muškarcu. On je taj koji se može na vrijeme izvući ili ne; ne ona. Ona je ta kojoj će prvi susret s penetracijom doći uz bol i lišenost upravljanja situacijom, pa čak i budućim životom (mogućnost trudnoće); ne on. To je, vidimo, iskustvo blisko, po navedenim obilježjima (nanešenost boli, oduzetost kontrole), kognitivnoj semantici silovanja – no, isto tako nedvojbena je svojevoljnost njenog uzimanja učešća. Ne govorimo, znači, o silovanju kao aktu prisile, nego o [silovanju] – u zagradama – u jednom specifičnom mentalnom preslikavanju, flešu, gdje se ženi senzacija boli i gubitka kontrole iz prvotnog iskustva, po kojem stječe pojam o stvari – i eventualnih još nekih bolnih snošaja (jer vagina je organ ranjiviji od penisa) – protegne kao definirajuće svojstvo spolnog odnosa općenito, u vidu konceptualne metafore (seks = trpni položaj), često čak i kod kasnijih prilika, koje više ne budu bolne, a i stekne se visok stupanj zadržavanja kontrole nad tijekom i okolnostima snošaja, te bi se posve ravnopravno moglo govoriti o ''obuhvaćanju'' kao aktivnoj strani radnje.

Žensku će seksualnost ova razlikovnost bioloških datosti činiti ponešto kompleksnijom u pogledu semantičkih tkanja [silovanosti], boli, poniženja. No, neće je činiti (na općoj razini) različite snage libida ili, glupo je uopće i reći, legitimiteta libida. Kao što je i Cvitešićka iz filma krenula u seksualni život kroz konceptualnu metaforiku pasivne [silovanosti], a da to ne znači da nije stupila u odnos potpuno iskreno dobrovoljno ili kroz žudnju ništa slabiju nego njen partner [silovatelj]. Patrijarhalni seksualni moral poistovjetit će jedno s drugim: trpnost ulaznog položaja s trpnim doživljajem participacije. Poistovjećenje biva izokretanje: primjetno je da bismo u oba slučaja mogli govoriti o konceptu dobrovoljne [silovanosti], ali dok se u konjaničkoj varijanti dobrovoljnost odnosi na vodostaj libida, kao intrinzika zdrave požude, kojoj je aktivno do ''obuhvaćanja'' i pritom nije nužno u koliziji s biologijskim nukleusom pasivne [silovanosti] na planu anatomije snošaja, u kanoničkoj varijanti pod istim se pojmovima kriju drugačija, čak suprotna značenja: pod dobrovoljnošću se misli na puku činjenicu seksualnog odnosa koji se događa sporazumnim pristankom (a ne kroz doslovno nasilje), ali to je sporazumnost formalna, institucionalizirana, ritualizirana, izgurana u mehaniku, a vodostaj libida je ono što je silovano – želi ga se interpretacijom lišiti intrinzike, izbijeliti nametanjem neurotičkog narativa o ženskoj kreposti, smjernosti, sramnosti, kojoj te stvari ne gode i nemaju joj što goditi, kompromitirale bi je u izvjesnom smislu ako bi godile. Senzacija [silovanja] ne proizlazi više iz anatomski deriviranog fleša njene trpne obezmoćenosti u primanju, pri svejednakoj jebežljivosti, nego iz kulturno deriviranog fleša o njenoj (što nametnutoj, što pounutrenoj) trpnoj obezpohoćenosti u podčinjenosti, pri svejednakom primanju.

Takvu bismo vrstu silovanja čak smjeli – gledano na supstancu interakcije – i izvaditi iz zagrada; formalnom pristanku unatoč.

Pitanje: a što misliti i o takvom pristanku?



Iz kakvih će se pobuda podati žena koja je naučena da njoj to ne čini užitak? Na što ju se drugo time programira?

To je povezano s onime kontra čega sam pisao kada sam pisao Kontra ljubavi: nisam, naravno, bio protiv stvarnog voljenja nego, baš naprotiv, protiv švercanja iza riječi ljubavi njene ultimativne suprotnosti: principa zavjetnosti. Jer što me jedino zanima u ljubavnoj sferi: da mi se žena dâ iz gotivljenja moje osobe, zato što je to sama poželjela, iz privučenosti i očaranosti, iz obostranog ushita jedno drugim. Svaka druga varijanta – u kojoj me neka hoće ne genuinom dinamikom međusobne afekcije kojom me hoće, nego (...) u ovisnosti o tome koliko sam to ''zaradio'', koliko sam se pomučio, uložio garancije, itd. – ohlađen sam. Pa onda i ona bivajući ''drolja'' ili ''dama'' u ovisnosti o tome daje li prema kriteriju da joj afekcijski došlo, tj. onima koji su je očarali onime što jesu, ili pak prema kriteriju ''zarađivanja'', tj onima koji su iskazali i dokazali ''poštene namjere''. U podtekstu potonje propisane ''damskosti'', koju se traži od žena, stoji shvaćanje po kojem je tjelesna ljubav za nju nešto što čini samo kao ustupak muškarcu, ako je zaslužio onime što je uložio i čime se obavezao. Jedino zato hoće imati posla sa mnom: ne što bi me sama htjela, zbog onoga što ja jesam, što je očarana mnome kao i ja njom, nego što sam ja htio nju, pa očekuje zavjet zauzvrat i mjeri je li dovoljno dobila. To je sranje, i upravo to ću nazvati droljastim, na ovaj način fundirano ne-davanje (u čekanju dok joj ne potvrdim čvršće garancije).



Sve je među ljudima oblik trgovine, ali nakaradan je oblik kad se trguje nespojivim valutama: licitiranje pičkom ne da bi dobila erotsku protuvrijednost (jer ta je ne zanima previše – dresirana je tako se samoshvaćati – nije na njoj da joj u seksu prije svega bude intrinzično do seksa, da uživa, da upražnjuje milovanja radi same sebe, vlastite afekcije i strasti), nego da bi si preko potražnje za svojim milostima iskamčila na slobodnom tržištu najsolidnijeg mogućeg muža.

Još godinama prije, pisao sam i post Obaveze bez seksa, to je prava stvar! Tematizirao je optužbu protiv muškaraca koji ''iskoriste'' ženu (ukoliko se ne zadržavši nakon seksa). Takav jezik, rekoh, ukazuje na zabrinjavajuću oseku libida kod dotičnih dama. Što, zar mu je dala ne što je sama htjela, nego jedino zato što je on htio? Zato očekuje nešto zauzvrat: poduzela je žrtvu radi njega i sad želi njegovu recipročnu žrtvu radi nje – ima sad ostati s njom pa makar pukao! Dala mu je pod pretpostavkom da neće odmah otpiriti i neka si izbije tu ideju iz glave (''spineless bastards who enjoy dipping it and then think us women will just let them go and get away with it'')! Ne ide joj u glavu koncept po kojem bi upravo u grmu međusobne i ravnopravne trampe tijela ležao zec pravedne razmjene. Dala si tijelo i dobila si tijelo – u čemu je tvoja iskorištenost? Ne, ona bi dala tijelo i zauzvrat dobila dušu. Ne zvuči baš kao trgovina na mjestu. Ako je tijelo, onda je tijelo i oboje pošteno trampimo. Ako je ljubav, onda to mora doći spontano, iz slobodnog prorastanja emocije. Ali ne, ona bi ljubav iz obveze na ljubav – ugovorne – na konto ispoštovanog svog dijela pogodbe, koji je odradila. E, pa ne ide to tako. Ljubav se ne može kamatarenjem zadobiti. Pa joj je onda neprihvatljivo i nepošteno kad on ne želi ispoštovati ideju po kojoj joj je ostao nešto dužan jer mu je dala. Ne, nego je nepoštena, apsurdna i nakaradna sama ideja da bi trebala ovo dobiti za ono.

Što je ironijski bumerang patrijarhalne ćudoredne strogosti? U fiksaciji da spriječiš ''kurvanje'', dobiješ ono što tek i jesu prave kurve.

Osjećaj prevarenosti kod romantične djevojke slomljenog srca nalik je onom što ga osjeća... hm... možda je nezgodno reći, ali što se može kad je baš tako... što ga osjeća prostitutka koja nije uspjela naplatiti svoju ''uslugu'': ona je njemu dala nešto što on želi – i samo on (podijelili su krevet), dok on njoj zauzvrat nije dao ono što ona želi (da podijele i život). Ako je seks nešto što sama ne želiš i osjećaš to kao žrtvu, onda se radije nemoj ni davati uz romantična očekivanja za koja ćeš se ljutiti kada ostanu neispunjena. (Osim ako si dala upravo zato jer ti se on naobećavao pa ne ispunio – u tom slučajno je točno da si oštećena, iako opet ne u nekom emotivnom i ljudskom, nego samo u trgovačkom smislu – kao pravna osoba, takoreći – izigrao te poslovni partner.) Mnoge žene podrazumijevaju da im je muškarac nešto dužan ako su mu dale, bez obzira je li on to prethodno obećao. Nije jasno zašto. Tome je, čini se, kriv ovaj opći sentimentalni odgoj koji im je usadio izvitoperenu sliku u stvarima ljubavi i seksa. Kako je moguće nekoga pozivati na red zbog neispunjavanja obećanja koje nikada nije ni dao? Moguće je zato što se u svom podrazumijevanju oslanjaju na kulturu koja im prešutno daje za pravo, učeći ih da je to obećanje unaprijed ugrađeno u ideal ispravnog muško-ženskog odnosa, serijska oprema kao kamera za rikverc u boljim limuzinama.

Jedno je spojena posuda s drugim: patrijarhalni odgoj sa sentimentalnim odgojem.



Govoreći o sloju retrogradne patologije sadržane u prizoru ciljanja mlazem u Markićkinu facu – prioritetno sam to imao na umu.

Nije problem u zlobi, nego što je ta zloba tako glupa. Umjetnik i ostali vitezovi muške identifikacije s anonimnim muškarcem ne pitaju se o raznim mogućnostima njegovog učinka na nju, samo se povinjavaju kodeksu po kojem je seks nešto čime se kažnjava ''kuje'' – za koji i sami na drugom nivou svijesti znaju da je više nego upitne suvislosti. Ideologija koja svako malo slabo drži vodu, jer protuprirodna. Pri potencijalnosti da se njoj još i svidi – koga si kaznio, majstore golaću? Ispada da si ga izvadio samo da bi pišao u vjetar; to je štrcanje si vlastite sperme u facu. Što si imao od svladavanja u sebi odvratnosti, pristanka da progutaš govno intimnog kontakta s nekime tko ti se gadi – samo da bi ona gutala nešto što joj, puritanskom narativu unatoč, uopće ne piše na čelu da bi joj se gadilo progutati?

I što misliti o takvom pristanku?

Kako nazivamo one što se podaju iz pobuda koje se ne zovu vlastiti intimni užitak?



- 13:35 - slušam (14) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se