pero u šaci

– Oče Makarije, ako Boga znate.
– Kurva.
– Pu! Što nijesam muško!
– Što je ovo, Oče Makarije? Ostrvljeni anđeo kojeg kažnjava Bog ili satana u ženskom obliku?
– Ne, oče Leontije, to je, što bi prost narod reko, dobra pička.

Nije najsvježiji, ali ja sam ga tek jučer čitao: tekst Ivana Kegelja o izrazitoj bludnosti ex yu filmografije... na žensku štetu. Nije loš uopće. Mislim, tekst. Evocira i osnažuje neke teme koje sam imao.

Trebalo bi se čuvati upadanja u zamku linije razmišljanja po kojoj bi bilo nečega automatski krivoga i problematičnoga prema glumicama u njihovoj filmskoj seksualizaciji, razgolićivanju, pa i razbluđivanju. U Čistoća je pola bolesti jedna je od tema bilo kako feminizam postaje reakcionaran, rigidan i puritanski kada nezavidnost društvenog položaja ženske seksualnosti, odnosno prisutnog dvostrukog standarda, umjesto većim seksualnim slobodama i emancipacijom za njih, stilizirane na krepost – na (Joan Didion) ''odbojnost prema seksualnom životu odraslih'' – hoće iznivelirati većim usužnjavanjem te posramljivanjem također i muškaraca, zbog kao ''prljavosti'' njihovog sex drivea. ''Libfems'' i ''radfems'', razlika među kojima nije puko kvantitativna po pitanju mjere radikalnosti u traženju iste stvari, već kvalitativna, u traženju različitih stvari. Ne krijem svoje jasne simpatije za one prve, a nikako za ove druge, no pozor – sporno mjesto mi nije pitanje stupnja radikalnosti, kao što bi se iz nomenklature podjele sugeriralo, nego što potonje u sebi sadrže vrlo izraženu crtu puritanki iz 19. stoljeća. Mizandrija im je iz skroz krivih razloga. Ono o čemu je i Didion. Prepoznaje to i Kipnis: Trebalo se boriti s novim stresnim pokorama: to nisu bili mikroorganizmi nego ''opredmećenje žena'' (''prljave misli''), pošast pornografije (''prljavština''), a na red su došle čak i seksi šale koje su se zbijale na radnom mjestu. Iz nekog se razloga ženski reformizam neprekidno vraća na temu prljavštine; u temelju se nalazi zahtjev za pročišćavanjem muškaraca.)

Zapravo je uvredljivo, za oba spola, seksualnost i seksualizaciju poistovjećivati s muškošću. Kao da bi želja bila nešto što samo muškarci imaju, a one to radi njih, kao ustupak, dok misle na englesku. Eventualno takvo žensko samoshvaćanje znak je pozadinske patologije libida (nije slučajno da mi se post i zove kako se zove: čistoća je pola bolesti).

Zato je važno razlučiti: tekst bi bio neopisivo dosadan i retrogradan kada bi zazivao ophođenje stroge čednosti s glumicama i zamjerao na samoj seksualizaciji. Ali nisam ga tako ni shvatio. Problem koji autor tu nalazi je onaj načina na koji bivaju seksualizirane, tj. u – tvrdi – svedenosti ženskih rola na bivanje dobrom pičkom, s guranjem u teški epizodizam samo tog registra, i to kroz najzadriglije patrijarhalne obrasce, što efektno i duhovito prikazuje kroz niz primjera. (Neke je i zaboravio.)



Sad kad smo precizirali prizmu kroz koju sagledava, mogli bismo još dovesti u pitanje s činjenične strane – je li stvarno bilo tako drastično stanje kako tvrdi ili bi se našlo i uloga koje se ne bi dalo otpisati kao svedene na glumu pičkom? Ostavit ću filmofilski potkovanijima da češljaju, a mene će sad zanimati prizma kao takva, odnosno filozofski dio koji se nadovezuje. Tekst nije samo niska i kompilacija ilustracija za tvrdnju, nego i postavlja pitanje uzroka, pozadine. Ko će se sjetiti svih (ne)mogućih koitusa ili beznačajnih uloga majki, šutljivih žena, ojađenih sestara, lokalnih kurvica, urbanih kamenjarki… koje su prodefilovale ili još defiluju domaćim pokretnim slikama. Ta polna neravnoteža u srpskom filmu liči na udove – odlično razvijenu desnicu i ljevicu koja je tu samo radi estetike. Zašto je, dakle, domaći film bio i ostao mačistički i patrijarhalan? Radi društva u kome egzistira? Radi ekstremne muške šovinističke estetike prema kojoj je moguć čak i čuveni stih (neodeseterac): ''Mila majko, vjerna ljubo moja''?! Zbog manjka žena među filmadžijama? Zbog neke užasne i misteriozne tajne koja je umrla zajedno sa posljednjim Tarabićem?

Nudi i prilično originalan odgovor. Ako mene pitate, svi ovi odgovori mogu biti tačni, ali nisu. Naime, srpski Almodovar ili Bunjel nisu mogući jer mi – nemamo žene!

Nemaju (nemamo) žene? Kako, molim? Što bi to trebalo značiti? Pa pola populacije su žene.

Šta je najteža kletva u našem narodu? Kada nekoga hoće da uvrijede, onda mu kažu – pičko! Takvima se ne piše dobro, takvi su izopšteni iz bilo kakvih moralnih vrijednosnih okvira. Kod nas još nije doprla svijest da ne-imati kitu ne znači nužno biti podređen, omalovažen, autsajder, ''donji''. Pisac ovih redova još nije sreo sagovornika koji mu je bez unjkanja i šaputanja priznao da ima (i da je svjestan da ima) svoju žensku stranu psihe i tijela, a da normalno funkcioniše kao muškarac. Kod nas čak i one koji bi trebalo da budu žene, obožavaju čuvene uzrečice: ''Eh, da mi je nešto ona stvar!'' ili ''Eh, da sam muško!'' ili ''Eh, da sam kurata!'' (pjesnički izraz koji je imanentan našoj ženskoj prozi)… Kod nas ni žene (bar ne javno i ne u većini) ne vole da priznaju da im je lijepo bez kite, da im je baš drago što su pičke.

Aha, shvaćam. Preuzimanje od strane samih žena vrijednosnog koda koji ih degradira i ništi – pa u tom smislu da ih nema: kao samoponištenih. Čime se ne želi reći da je ishodište problema u njima samima, jer kao što vidimo, i tretman izvana uistinu jest ništeći, ali tek unutarnje prihvaćanje vodi u nepostojanje. Ono što sam i sam isturio kao centralnu tezu Ženske spike: naivan je feminizam koji žensko pitanje reducira na pitanje he-for-she kampanja, da se muškarce privoli, osvijesti... odnosno, koji – zaboravljajući na dobrovoljnu kolaboraciju žena, čak većinsku – frontu konflikta postavlja po prvoj liniji spolne podjele (kao da bi überantagonist feminizmu bio muški rod), umjesto podjele po kulturalnoj osnovi (s überantagonistom u vidu pripadnika oba spola patrijarhalnog svjetonazora). Nemoguće je govoriti o jednakosti prava i sloboda dok vojska žena – ''berendica'' – #womenagainstfeminism – vehementno odbacuje tu jednakost, s jakim protuemancipacijskim nabojem (što nije iz pukog mazohizma, nego s jedne strane u motiviranosti nalaženjem komocije, ugode, navike i ostvarenja u svom pozadinskom položaju – koji im pak u drugim registrima donosi neke primate do kojih im je stalo, te postoje elementi po kojima bi se dalo govoriti o patrijarhalnom matrijarhatu – a s druge strane iz ideološke prepariranosti koja stoji onkraj bilo kakvog pitanja osobne motivacije i kao sve ideologije funkcionira automatizmom). Feminizam bi, prije daljnjih koraka, trebao njima lupati na vrata, to je osnova svake kampanje. Sigurno da se možemo složiti kako u dijelu u kojem biva pristajanje uz vlastitu degradaciju govorimo o samoništenju. Čemu, dakle, ženski svijet na filmu kada ga nema ni u životu? A pošto je kamera ''hladno i objektivno oko'', ne može ni da snimi ono čega nema.

Na ovo se, međutim, nastavlja rečenica koja mi nije najjasnije sjela, a možda mi je čak i na loš način zastrugala. Ne govorim pri tome, naravno, o podjeli prema onome što visi između nogu, već o podjeli na one koji su svjesni i one koji nemaju svijest da piškiti stojećki i piškiti sjedećki nije samo stvar poze, već su to različite percepcije života.

Što, kao protustav i odgovor dobrovoljnoj kolaboraciji upućuje na svjesnost o tome da su žene i muškarci različita bića, dušom i tijelom? Nisam siguran jesam li autora ispravno shvatio (malo mi je čudno da je tako to pacerski), ali logika misli bi vjerojatno bila da kroz razlikovnost dolazi identitet, odnosno nepotpadanje pod isti aršin, nepreuzimanje ga pounutreno, kao uvjet prelaska iz puke prisutnosti na planetu u egzistenciju, u stvarno postojanje u vidu subjekta. Tada će biti žene – bit će ih, imat ćemo ih. Ali čekaj, koji ono aršin? Onaj, dakako, patrijarhalni, koji ženski svijet stavlja u podređeni i ''donji'' položaj. Stani malo, babalui! Ako one koje pišaju sjedećki trebaju, veliš, biti razlikovno definirane neasimiliranošću od strane patrijarhalnog stava, treba li to značiti da onima koji pišaju stojećki on pristaje, ili se barem podrazumijeva uz njih? Je, rečenica dozvoljava da se ne radi ''o podjeli prema onome što visi između nogu'', tj. da i muškarci mogu biti u posjedu ove svjesnosti – ali, gle, u samom tome čega se treba biti svjesnim je inkorporirana negativna predilekcija!

Druga razina uvredljivosti: onaj krivi amalgam seksualizacije svedene na muškost poistovjetiti s patrijarhatom.



Biološka različitost nije predmet prijepora; to nijedni rodni studiji ne stavljaju pod znak pitanja. Baš zato se i uvodi razlikovanje spola i roda: premda spol jest datost – koji ćemo heterokromosom nositi u stanicama nije pitanje izbora, interpretacije ni konvencije – to ne znači da mnogo što iz sfere roda neće biti puki društveni konstrukt. Ne spada li i (previše automatsko) vezivanje patrijarhalnosti uz muški spol u jedan od takvih rodnih konstrukata?

Ili ćemo sad reći da – nemamo muškarce? Ko to tamo glumi kurcem?

Čitao sam, ima tome koja godina, jedan članak, prenesen tko zna otkud, koji se razmilio po mnogim portalima. Kako to da se dan-danas sjećam čitanja nekakvog tamo članka od prije više godina? Jer je bio upečatljiv – i to svojom grozomornošću.

U nekom cirkusu slonica od pet tona usmrtila je (gaženjem) svog trenera koji ju je maltretirao, pa su je vlasnici (na pritisak svekolikog pučanstva, koje je najavilo bojkot cirkusa sa ''slonicom ubojicom'') odlučili pogubiti – i to ne negdje postrani, diskretno, i što je moguće bezbolnije i civiliziranije, nego pravo pred publikom željnom njene krvi. Ne samo da je slonica bila za života cirkuska atrakcija, nego su joj i smrt učinili cirkuskom atrakcijom. Ekstaza brutalnosti kao spektakl i pučka svečanost. Zavezali su joj nogu za tračnice i stavili lanac oko vrata, pa lanac zakačili na kran i počeli dizati – ali zaboravivši joj odvezati nogu! Pukle su joj kosti, pukao kuk, a pukao je i lanac, pa je pala na zemlju, sva slomljena, paralizirana. Potom su je ponovo digli i držali izloženu u zraku pola sata.

To kao da bi nas ova priča mogla naučiti nešto fundamentalno o ljudskoj vrsti, zar ne?

E, da, generalije: zbilo se to prije točno sto godina, 1916., negdje u Tennesseeju, USA (Erwin).


—

Dvije-tri riječi na temu genealogije zamisli o kazneno-pravnom ''društvenom ugovoru''.

Institucija kazne pronalazak je kojim društveni poredak dozvoljava oštećenoj stranci, onoj kojoj je druga strana ostala nešto dužna, da se naplati putem jedne vrste zadovoljštine. Ako ti je netko nešto ukrao, oteo, pojeo (što više ne možeš dobiti nazad), biva ti dozvoljeno – od strane autoriteta vlasti – s dotičnim nešto učiniti, odsjeći mu, na primjer, ruku. To se uzima kao izuzetna privilegija i zadovoljstvo: dobiti pravo izuzetkom na jedan slobodan udarac, smjeti se za tu priliku iskaliti na nekome. Primjena nasilja sa sviješću da sâm zbog njega nećeš biti kažnjen; užitak u zelenom svjetlu za nanošenje boli; ona primordijalna slast moći koja si dopušta primijeniti silu nad nečime (privremeno) manje moćnim. Posredstvom ''kazne'' povjerenik sudjeluje u pravu gospodara: konačno i on jednom dolazi do osjećaja koji ga uzdiže, osjećaja da smije prezirati i zlostavljati neko biće kao ono ''ispod sebe'' (...) Izravnanje se dakle sastoji u ovlaštenosti i pravu na okrutnost.¹

Institut kazne kao pravo oštećenoga da u izvanrednom navratu uživa u ulozi moći koja zlostavlja, da se iživi, dakle zadovoljština po osnovi hedonističkoj, sadističkoj... no čemu se u težim slučajevima pridružuje još jedna osnova: ona emotivna ili afektivna, da se osveti kome je učinjeno nažao. Ako je netko nekoga tvog silovao, ubio, u kompenzaciju stječeš pravo iskaliti bijes na njemu kako te volja, rasjeći ga u zanosu gnjeva na komade.

To bismo nazvali primitivnim ili arhaičnim stadijem kaznenog prava, koji predstavlja veći dio povijesti ljudskih zajednica: organ vlasti dosuđuje kaznu isključivo kao produžena ruka oštećenog, pripomoć i legitimacija njegovoj žudnji za krvi, sadizmom, iživljavanjem, osvetom.

—

U Jeseni srednjeg vijeka, jednom od kanonskih djela povijesti kulture, Johan Huizinga govori nam malo o tome kako je bilo u naslovnoj epohi ljudske povijesti, čuvenoj po ubacivanju u rikverc u mnogim segmentima društvenog života. Između ostaloga upravo o karakterističnom primitivnom stadiju institucije kaznenog prava. Slijepa strast kojom se ljudi predavahu svojoj stranci, svome gospodaru i svojim vlastitim brigama, bila je dijelom i izražajni oblik onog nepokolebljivog osjećaja pravednosti koji je bio osobina srednjovjekovnog čovjeka, one neoborive sigurnosti kojom je posljednja odmazda stizala svako zlodjelo. Pravdoljubivost je tada još bila u tri četvrtine poganska. Bila je to težnja za osvetom. (...) Kasni srednji vijek postade tako zlatno doba koje zbunjuje sitničavošću sudovanja i pravosudnom okrutnošću. Nikoga nije ni za trenutak mučila briga o tome je li zločinac zaslužio svoju kaznu. Lov na vještice i pogubljenja kao pučke svečanosti: U pravosudnoj okrutnosti kasnog srednjeg vijeka pada u oči da to nije bila bolesna perverznost, nego životinjsko, otupjelo uživanje, vašarsko zadovoljstvo što ga u njoj osjeća narod.

—

Kundera u Zavjesi govori o noveli Kenzabura Oea Blejavo pleme: u autobus pun Japanaca ulazi grupa pijanih stranih vojnika, i ponižavaju prvo nekog studenta (mora skinuti gaće pred svima), a onda i polovicu ostalih putnika. Nakon što vojnici odu, druga polovica putnika prisiljava ove ponižene da prijave vojnike policiji. Jedan od njih, učitelj, ne pušta na miru studenta, prati ga do kuće, želi saznati njegovo ime i objaviti njegovo poniženje (e da bi optužio strance). Sve završava provalom mržnje između njih dvojice. Prekrasna priča o kukavičluku, stidu, sadističkoj indiskreciji koja se pretvara da je ljubav prema pravdi...

—

DJECA MASADE, DJECA SAIPANA²

u vrijeme opsade,
u utvrdi bijaše devet stotina i šezdeset zelota.

kad je sve bilo beznadno,
kad je lucije flavije silva naredio desetoj legiji
da se pripreme ovnovi za probijanje,
pala je odluka: kolektivno samoubojstvo!

zeloti su znali:
rimljani su bili suviše okrutni da bi im se predali u ruke.

iz praktičnih razloga koje ne treba obrazlagati
prvo su počeli,
mačem i nožem,
ubijati djecu.
jesu li ih klali roditelji?
opet iz praktičnih razloga – nisu.

jesu li roditelji razmijenili djecu
i klali tuđu?
mi to ne znamo.
jesu li djecu odvodili iza zidina jednog po jednog
ili su ih ubijali na otvorenom?
jesu li se djeca otimala
ili su išla na klanje poput janjadi?

ne bih rekao.
možda se nije otimalo ono prvo,
koje nije znalo što smjera čovjek s mačem,
ali svi poslije toga
itekako su se žestoko otimali i drali.

jesu li roditelji to mirno gledali?
jesu li se majke zalijetale da spase svoju djecu?
jesu li svi bili fanatici obrane po cijenu dječjih života?

rimljani su ipak našli dvije majke žive u podrumu
sa petero mališa. jesu li one više voljele svoju djecu
od ostalih? ili nisu došle na red?
ili je kod te dvije majke prevladalo pravilo: preživjeti ma i kako?

neki kažu da je sve to izmišljeno baš zato jer je toliko nevjerojatno.
a što onda reći na filmski zapis američkog reportera
o japanskim majkama na saipanu koje skaču s litice
s djecom u naručju
samo da se ne bi predale amerikancima?

ta djeca u njihovom naručju nisu plakala,
bilo im je toplo , bila su zaštićena,
ona su vjerovala svojoj majci,
sve do
udara
o tlo.

u tom doslovnom ponavljanju povijesti vidim tragiku masade.

—

Zašto Kundera apostrofira Oeovu novelu u svom eseju? Kao ilustraciju dobrog romanesknog postupka.

Naime, o čemu smo ono rekli da je?

Interesantna stvar je da nije nigdje navedeno koji (čiji) su to vojnici bili. Radilo se, dakako, o Amerikancima, okupaciji Japana nakon 2. svj. rata. Ali Oe namjerno nije to spomenuo. Zato što i nije to, nije o tome riječ. Kad priča priču, ne interesira ga njihova američka putovnica. Nebitno je koja zastava je prišivena na uniformama. Ako autor izrijekom govori o ''japanskim'' putnicima, zašto ne navodi nacionalnost vojnikâ? Politička cenzura? Stilski efekt? Ne. Zamislite da su kroz cijelu novelu japanski putnici suočeni s američkim vojnicima! Pod teretom same te riječi, jasno izgovorene, novela bi se svela na politički tekst, na optužbu protiv okupatora. Povijest se tragički ponavlja utoliko što je zadana da se vrti u granicama arhetipskog u čovjeku. Pripovijetka je jednako dobro mogla govoriti o ruskim vojnicima u finskom autobusu, ili uostalom o rimskima u masadskom, a da bude potpuno ista priča. Ona je ne o nečemu historijskom, nego o tom homo sapiens arhetipskom, nečemu fundamentalnom u ljudima. Autorove teme su grupni sadizam (onih koji su se osjetili dionicima prava i moći da se izvanredno iskale, s ovlaštenjem za okrutnost nad nekime tko je stavljen izvan zakona, kao homo sacer), zatim situacijski strah, poniženje, ''kukavičluk, stid, sadistička indiskrecija koja se pretvara da je ljubav prema pravdi'' – sadizam napokon ovoga koji je poslije progonio studenta, sadizam njegove indiskrecije, koja ide za svojom agendom pozivajući se na imperativ pravde. To je bilo tada i tamo, ali to su tipovi ponašanja latentno prisutni svugdje i uvijek, s majkama i mališima koji im vjeruju antičkima, srednjovjekovnima ili suvremenima – i kada se očituju s Rimljanima u Masadi i kada se očituju s Amerikancima u Japanu. Dovoljno je odustati od toga pridjeva da se politički aspekt zastre blagom sjenom, a svjetlo usredotoči na glavnu zagonetku koja zanima romanopisca: na egzistencijalnu zagonetku.

—

U pogovoru američkom izdanju Lolite Nabokov je decidiran: Samo vrlo zatucan čitalac proučava književno djelo zato da bi saznao nešto o stanovitoj zemlji, društvenoj klasi ili autorovoj ličnosti. On to da bi preduhitrio naklapanja radi li se možda o autobiografskom štivu, ali i nesporazume u vezi prisvojnosti pridjeva raznih opisa, pozadina i dekora koji postoje u knjizi. Koji doduše postoje kao konkretno imenovani i locirani, ali nisu smisao romana. Iz tehničkih razloga, radi osjećaja dubine i perspektive (ovdje travnjak u predgrađu, ondje gorska poljana), izradio sam stanovit broj sjevernoameričkih dekoracija. Prava tema je ipak univerzalne prirode – čovjek i sve što uz čovjeka ide. To nije nužno vezano uz konkretno mjesto i vrijeme; ljudi su svugdje ljudi. Prijeko mi je potrebna bila okolina koja razgaljuje. A ništa na svijetu ne razgaljuje bolje od malograđanske vulgarnosti. Ali, što se tiče malograđanske vulgarnosti, nema nikakve bitne razlike između načina života u Starom svijetu i načina života u Novom svijetu. Bilo koji proleter u Chicagu može biti isto toliko buržuj (u floberovskom smislu te riječi) koliko i bilo koji engleski lord. Odabrao sam američke motele, a ne švicarske hotele ni francuska svratišta, samo zato što nastojim biti američki pisac i što se želim koristiti pravima kojima se koriste američki pisci.

—

Ali hajde da kažem istinu do kraja: nije se meni članak o slonici tako duboko urezao samo zbog onoga što se iz njega može naučiti fundamentalnoga o homo sapiensu, nego i zbog onoga što se moglo iz komentarâ pod njime. Što se pisalo? Ta ljudi su se zgrozili i vrlo burno reagirali, s indignacijom, gađenjem, bijesom. Pravo im i budi. Naravno da jesu, tko ne bi. Jeziva je to priča. Postavimo sad nastavno pitanje: spram koga im je došao bijes i revolt? Amerikanaca, dabome! Spram koga bi drugog!³

whitelabel – i naravno svak zna tko je to uradio... Amerikanci, kao najpoganija nacija na svijetu... (+5 lajkova)
David Zuparic – Smeća američka!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! (+15 lajkova)
notorniprasac – nisu imali crnaca,pa su vješali slona poremećeni ameri željni spektakla (+12 lajkova)
born_to_win – Sramota ,americki gadovi nikad nisu bili normalni!! (+7 lajkova)
dovla091 – niš čudno, ameri... (0 lajkova)
marijetas – smrtna kazna još nije ukinuta u SAD-u, daleko su oni od uljuđene demokracije, obična gomila divljaka (+4 lajka)
-PAX- – glupi ameri (+1 lajk)

To je ono što su idioti uspjeli izvući iz svega: da je na idiotima iz Tennesseeja 1916. presudan faktor idiotizma bilo to što su – Amerikanci.


Jedan se među njima isprsio elaboriranijim komentarom.

lylmik – Ovakve i slicne "vijesti" su samo jedan od nacina na koji mediji pomazu drzavama(Ameri su najbolji u tome) i drzavnicima da se zamazu oci ljudima o pravim problemima... I kad farbas s ovakvim vijestima dovoljno dugo, kad izadju prave vijesti i problemi o kojima se treba diskutirati i razmisljati, vecina ljudi vise ne obraca paznju jer pocinju A sto se tice price, nista novog, da se samo spomenu neke tocke americke povijesti: pobili Indijance i sad ih drze kao papagaje u rezervatima, uveli ropstvo i odrzali ga dobrih godina(ok, gradjanski rat i oslobodjenje robova itd., ali crnci nisu smjeli piti vodu da istog mjesta sa bijelcima, niti sjediti s bijelcima naprijed u autobusu do '70tih, koliko me pamcenje sluzi...), pa Vijetnam, Koreja, Irak, i sve ostale zemlje gdje ima nafte, ili se vlast promijenila u neke koji ih ne sisaju 5% pa ruse rezim.... Znaci, nista novog.

Kako samo prosvijećeno govore Hrvati 2012.: rugajući se retrogradnim Jenkijima zbog segregacije crnaca koji nisu smjeli sjediti gdje i bijelci. Što iste te Hrvate neće spriječiti da već 2013. izglasaju segregacijski referendum – s premoćnih 70-ak posto retrogradnih glasova, koliko me pamćenje služi.



—

Možda će mi se primijetiti deplasiranost snebivanja nad kojekakvim komentarima po portalima? Ima li to smisla – pa poznata je njihova notornost? Zar su relevantni? Ali da! Stvar je u tome da su svojom razinom sve osim iznimke, o čemu dosta govori i spomenutih 70-ak posto. Malograđanska bijeda i slaboumnost svugdje je ista, sve su ostalo kulise. Bilo koja suvremena zdrava Hrvatina – i drugi hegemonizirani što su ono Sandri Sterle utjecali negativno na želudac, kao domaći primjerci buržuja u floberovskom smislu riječi – jednako su Erwinci kao i ondašnji tamošnji primjerci. Doista, što može u svoj primat pred Tennesseejem 1916. istaći jedna Hrvatska 2016., koju obilježava žiža Kulturkampfa i etablirani deklarirani kanibali – nekakvi Vaso i Haso ili Tepeš, bože me sakloni – ne na psihijatrijskom promatranju nego izglasani na vlast?


Nema nikakve bitne razlike u sastavu zgužvane karirane tkanine smještene iza čeone kosti između bestijalnih smicatelja slonice, napunjenih srednjovjekovnom pravednošću tupih uživatelja vašarskog puštanja krvi, i ovih komentatora što se pune srednjovjekovnom pravednošću dok na konto te bestijalnosti – u nesposobnosti da pojme koncept po kojem bi događaj nešto govorio o ljudskoj vrsti, a ne njenom fragmentu u vidu jedne nacije – tastaturom puštaju krv Amerikancima, jer dobro znajući da su ''najpoganija nacija na svijetu''. Ne treba sumnjati da bi upravo oni prije sto godina u Tennesseeju bili u prvim redovima bijesne rulje zakrvavljenih očiju, jer dobro znajući da su slonovi ''najpoganija vrsta na svijetu''.

U tom doslovnom ponavljanju povijesti vidim tragiku Erwina, TN.