pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 13.02.2016.

Držati pticu


Peri, peri, moj golube bijeli – ili bolje: moja golubice bijela. Post koji, pored drugih utjecaja, dosta duguje knjizi Ženska psiha Laure Kipnis i njenoj kritici koalicije seksualnog i sanitarnog aspekta zagriženog idealizma steriliziranja, kao purifikacijskog eskapizma u sklanjanju pred centralnim mjestom s kojeg dolaze oba aspekta: posramljenošću u tijelu, na bazi internaliziranih krivnji, sramova ili drugih otpora, etičke i estetske prirode (s naglaskom na metonimije govna i menstrualne krvi). Kompulzija u dosezanju mjerodavne Kreposti – pa i, simbolički, izgubljene nevinosti – kao refleksna obrana od latentne optužbe (za ružnoću, za prljavost), masovno instalirana u konstrukt ženskog ega, preko čega se prelama osjećaj osobne vrijednosti.

Pod postom sam dobio i ovakav komentar (drugarice Primakke): čistoća je često izgovor. zašto mlade, zaljubljene žene ne stvaraju problem između čišćenja i seksa? jer im je stalo biti spontana. kad se plam ugasi, važnost sebe postavljaju na drugi front.


Vatra gori, deke se para... Ali i: ''A sade? Sad nema šta... Sad ne znaš – ni kad je šta bilo. Al ono se upamtilo, brate, pravo bilo.''



Arsen: MOJA LJUBAVI

Završila se igra:
vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha;
gotovo je.
To nije više ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
ženska sa žura, fličko, džepna damo,
nasmijana i onesviještena ljubavnice,
moje dijete i moja majko –
postala si neizreciva,
a počelo je beznačajno:
zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti večernje kiše,
koja je samo provalija nada mnom
i potreba da te dotaknem,
i tvoja usta.
Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi
osipa se.
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala,
u riječima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naći.
Ti si postala moja obrana,
dobrovoljno progonstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama, nemoguća zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao,
sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvijek –
u svim uglovima života.
Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna,
moj život i spas od života –
moja ljubav.




Interesantno je da se i Kipnis dotakla iste stvari (jedino nisam u onom postu navodio, ostavio sam za ovaj); što može biti sve samo ne slučajno. Tjelesni otvori čine nas propusnima što ne želimo biti ili želimo biti samo u određenim okolnostima, kada osjećamo seksualnu privlačnost ili kada smo zaljubljeni...

U Demonskoj ljepoti žene imao sam i fragment u kojem odajem kako kad gledam na jubitou jednu mladu džepnu damu koju nalazim privlačnom, mislim kao muškarac ženu, poželim uskočiti u monitor i ''staviti šape na nju'' (nešto se sa mnom događa, naime počne me neki vrag vući, čupa me iz stolice, ja ne znam što ću, ovo čupa dalje, ne mogu se oduprijeti: magnetiziran sam). Seksualna privučenost, kada nam se netko ''sviđa'', oblik je afekcije. Među svim tim humanoidnim tjelesima oko nas, čija nam je pojava ravnodušna ili nam se gadi svojom tjelesnošću, koja se razlijeva, raskravljuje u deformacijama i ružnoći, tom neugodnom tjelesnošću koja se znoji, smrdi, peruta – oh, što je to sad, evo i nekoga tko nam godi! Čudo s neba! Kakva dragocjenost! To nam tijelo čini dobro i želimo mu dobro.

To ni u mom postu nije ostalo na tome, međutim, a nije obavezno da ostane ni u umjetnosti ni u životu. Čuvena scena iz Ane Karenjine: ajme, kakve su mu ono uši! Nisam to dosad primjećivala. Nastavlja Kipnis: najveći dio života, nažalost, nismo zaljubljeni zbog čega tuđa tijela u nama umjesto privlačnosti često izazivaju tjeskobnu odbojnost; gađenje je uvijek negdje iza ugla. A tko nije iskusio iznenadno skretanje iza tog ugla, nakon čega stvari jednostavno više nisu iste, a oni maleni znakovi tjelesnosti koji su nam nekoć bili dragi odjednom postaju... doista odvratni.



Ima jedan tekst s De Bottonovog portala: The Excitement of Kissing; tako se zove. Prva stvar je gesta očuđenja: ta nije li poljubac zapravo vrlo neobična radnja? Mali zeleni da nas gledaju puno bi se češali po čelu: koji je ovima vrag. Jezici su u svojim dupljama prilično neestetski organi s funkcionalnom ulogom jedenja i govorenja – sa slinom i sve – otkud oni sad u priči trljanja se i lizanja s jezikom iz drugih usta? Otkud da mi to realno gadno, kontaminacijsko baljenje jedno drugoga doživljavamo kao nešto lijepo i uzbudljivo?

Uzbuđenje ne proizlazi iz tjelesnog karaktera radnje kao takvog, nego iz značenja koja joj naši mozgovi pridaju. Rezultat je društvenih i prirodnih zakonitosti po kojima baš tome pripisujemo transgresijski značaj visoke intime, intaktnosti, nedostupnosti bilo kome. Kad bismo živjeli u prirodi & društvu koje kao intimno osjetljivu stvar cijeni trljanje mekih kožica između palca i kažiprsta, senzacija takvog protrljenja donosila bi nam uzbuđenje. Ne bismo bili sigurni (u riziku stida i poniženja) kako bi osoba koja nam je predmet žudnje reagirala kad bismo joj pokušali s time prići, a poznato je kako je opojnost erotskog maslaca vezana uz prisutnost te brane neizvjesnosti ishoda, koja napone koči i akumulira im silinu dok ne provale.1

Ista istina obrnuta u pogled odozgo: ako nas tko ljubi, ako na to pristaje, ako nam to dopušta, onda nas i pripušta – tamo gdje joj je intimno i gdje bi joj bilo odvratno s nekime s kime joj nije okej biti, što reče Kipnis, propusnom na planu tjelesnih otvora. Pa je to automatski i čin ovjeravanja nas kao poželjne osobe u vrlo naročitom smislu: za izmiješati se izlučevinama. Izlučevine su u svakom drugom slučaju nositelji tjelesne prljavosti; mi smo, dakle, za tu osobu prihvaćeni u našoj prljavosti – i time: ultimativno prihvaćeni u svome biću.2





Spominjao sam u prošlomjesečnom postu i Agnes iz Kunderine Besmrtnosti, za koju su rekviziti ženske tjelesnosti, drugačije nego za sestru joj, primarno obilježeni tehničkim, a ne senzualnim karakterom – tehnologija menstruacije, proizvodnje, amortiziranja nedostataka... Što može promijeniti Agnesin odnos prema tijelu? Samo trenuci uzbuđenja. Uzbuđenje: prolazno iskupljenje.
Ni u tome se Laura ne bi složila s njom. Trenuci iskupljenja? Kako to, trenuci? Za Lauru je tijelo bilo seksualno od početka, a priori, neprekidno i potpuno, svojom biti. Voljeti nekoga za nju je značilo: prinijeti mu svoje tijelo, dati mu tijelo, tijelo u cijelosti onakvo kakvo jest, izvana i iznutra, zajedno s njegovim trajanjem koje ga polako nagriza.
Za Agnes tijelo nije bilo seksualno. Samo u kratkim, izuzetnim časovima je to postajalo, kad ga je trenutak uzbuđenja obasjao nestvarnim, umjetnim osvjetljenjem i učinio poželjnim i lijepim. Možda je upravo zato Agnes bila, iako za to skoro nitko nije znao, opsjednuta tjelesnom ljubavlju, ovisila je o njoj, budući da bez nje ne bi bilo nikakvog izlaza u slučaju opasnosti i sve bi bilo izgubljeno.


Ili kasnije u knjizi: Za Agnes se erotika ograničavala na trenutak uzbuđenja, tokom kojeg je tijelo postajalo poželjno i lijepo. Samo taj trenutak je opravdavao i iskupljivao tijelo; kad je to umjetno osvijetljenje nestalo, tijelo je opet postalo zaprljanim mehanizmom koji je bila prisiljena posluživati.



Izvlačim iz svega princip: samoosjećaj otpora prema tijelu, s naglaskom na propusnost otvora s izlučevinama u oba smjera, biva suspendiran u trenucima obasjanosti i obasutosti poljupcima, afekcijom, ushitom za nas drugog bića, koje nam se mili. Te, sjetivši se jednadžbe po kojoj nagon za čišćenjem (kuće, sebe, svijeta, muškaraca) dolazi iz otpora prema tjelesnom registru vlastitosti, ustanovljujem – u nadovezivanju na Primakkinu opservaciju – načelno važeću obrnutu propociju: koliko manje poljubaca, toliko više čišćenja.

A asocirala mi se i ona Arsenova, s doduše različitim jednim od dva faktora iz jednadžbe, ali s istom formulom (ljubav mu prešla u neku drugu fazu?):
I uskoro tako, htjeli ne htjeli
Svi mi ljubimo manje, a više bi jeli
(čistili)



Mogli bismo se spomenuti i još kakve varijacije: ne mora biti pjesma – pozna se to, otkrivaju likovi u bijelim kutama, i iz sms-ova! Na početku veze, kažu, dosta budu dulje poruke i vrve riječima kao ''ljubav'', ljubavi'', ''bok'', dok se s vremenom skrate i dominiraju u njima riječi tipa ''ok'', ''ručak'' ili ''večera''.



Još nešto. Primakkino pitanje podrazumijeva gašenje plama. Kipnis podrazumijeva da najveći dio života nismo zaljubljeni i anticipira skretanje svaki čas iza ugla nakon kojega magije više nema. Arsen podrazumijeva da se skoro smanjenje ljubljenja odnosi na sve, kao opća sudbina (htjeli ne htjeli). Stoji li stvarno tako? Je li prolazak zaljubljenosti uistinu neminovan?

Hm, već sljedeći stih u pjesmi glasi:
Pa ipak, nježne riječi se nađu
''Hoćeš li, mila, malo gorču ili malo slađu?''


Nije upitno, neka nježnost se može zadržati do samog kraja.3 Ali možemo li tu nježnost, ukoliko se i zadržala, opravdano označavati istim onim imenima plama, magije ili gukanja, iz ranije faze pjesme, pri čemu naročitu te neizostavnu ulogu igraju i ''postelje vruće''? Hoćemo li stanje nježnosti u kojem postelje možda više i nisu tako vruće, a ni općenito plam nije previše neodgodiv i proždrljiv, i dalje nazivati zaljubljenošću?



Pretprošle sam jeseni pisao post dosta jednostavno naslovljen: Ljubav.

Što se tamo kaže? Neka je učenica postavila stvar kao da je doživotnost ljubavi, pozitivan ishod u The Endu (kao istrčalom simboličkom Kraju koji unaprijed odrješuje od realiteta kraja, projicirajući sreću u Zauvijek) conditio sine qua non za nešto nazvati pravom, velikom ljubavi; sama činjenica da se nije održalo do The Enda diskvalificira iz konkurencije. Ako je imalo kraj umjesto Kraja, onda, znači, nije prava ljubav, nije velika ljubav. Nisam se složio. Postoje, reko, baš i tumačenja po kojima velikima i pravima ostaju jedino ljubavi koje uspiju na vrijeme nesretno završiti.

Za divno čudo, nisam imao komentatora pod tim postom. Ni jednog jedinog. Ali komentatorica jesam. Nisam im ništa odgovorio, nijednoj – najviše zato što sam znao da će, umjesto odgovora, biti jednom ovakvog posta. Izdvojio bih za početak Ženu gazu, koja mi je povjerila kako nije baš shvatila koja je teza o kojoj se vrte argumenti: ima ljubavi, nema ljubavi, u stvarnom životu, u filmu? Hajde da odgovorim: namjerno nema (prave) teze. Zadnja rečenica zato i glasi tako kako glasi, s naglašavanjem apstiniranja od zaključaka mimo tog jednog bez kojega post neće završiti: da dok je učenici još sve jasno mi stariji uspješno doguramo do toga da nam ne bude više jasno ništa.



Volim parafrazirati misao Kunderinog doktora Havela: nema ničega goreg od sretnog braka – gubiš svaku nadu u razvod. Što je cilj u ljubavi? Čemu smjeram? Koja je premisa sreće? Je li sreća uopće premisa? Duhovitost sentence4 u paradoksalnom je izokretanju premise koja podrazumijeva priželjkivanje sretnog braka (kao definitivne apoteoze romantične ljubavi), dok bi najgore bilo zaglaviti u nesretnom. Ona se pravi da podrazumijeva kao normalnost da, obratno, razvod bude upravo ono čemu se teži, a ne tek nevoljna posljedica kad stvari krenu po zlu. Kao problem institucije braka – ili i šire govoreći, trajajućeg ljubavnog odnosa (da stavimo na stranu formalni značaj vjenčanice, potpisa i prstena, jer ovo nije o tome) – prezentira ne tek činjenicu da zna loše završiti, kao nesretan, već još više ono kada je sretan.

To, naravno, nije samo paradoks radi paradoksa, kao puko verbalna doskočica koja odbacuje sreću zato da bi odbacivala sreću, nego sadržava vrijednosnu polemiku o samom modelu sretnosti. Dići kredite, primijenjivati sva očekivana ponašanja, činiti kako je red i ugađati svojti? Ne, premda naizgled nema konflikata i ništa nije krivo, pa onda kažemo ''sretan brak'' – to ne znači da je posrijedi sreća, kao da nam Havel kaže. Postoji određeno odstupanje između onoga na što napućuje karakter označitelja i svojstava označenog.



Sklon sam što manje koristiti riječi zaljubljenost i ljubav – iako ni s jednom zasebno nemam problem, imam problem kad ih se zamiješa skupa u uvriježenu antinomiju zaljubljenost vs. ljubav, koja mi ih onda kvari u pridavanim konotacijama. Antinomija me ne zadovoljava jer sadržava hrpu utabanog lošeg mišljenja, uspostavljajući lakouman hijerarhijski vrijednosni odnos, po par osnova, između jednog i drugog pojma, počevši od neizdiferenciranog nadređivanja kasnije faze ''ljubavi'' ranijoj fazi ''zaljubljenosti'' prema ključu ''zrelosti'' i ''ozbiljnosti'' odnosa – pa ćemo tako uvijek čuti kako je ''ljubav'' nešto zrelije i ozbiljnije u odnosu na ''zaljubljenost'', kojoj se prikači konotacije neke recimo površnosti i frivolnosti. Tako postulirana antinomija klišej je kojim nas se često zasipa (tisuću puta ponovljen klišej postaje istina), ili iz usta ''common sensea'', sa stolova kavana i salona, ili sa stranica novinskih mudroserina, pa čak i od strane uglednih pseudoznanstvenika psihijatrije koji doduše furaju neke visoke akademske titule, ali su po sebi beznadni tudumi, tipa Gruden.5

Što bi to, uistinu, trebalo značiti tako poopćeno? Jezične manire su čudo koliko mogu pridonositi manirama razumijevanja stvarnosti, a kada su ovako nezgrapne – i glave će postati nezgrapne.6

Značenje pojmova postoji jedino u nekoj njihovoj konkretnoj upotrebi, nacrtao nam je Wittgenstein, ne i izvan njih, a u ovoj upotrebi pojam ''ljubavi'' zadobiva svoje značenje kroz razlikovnost naspram nasuprotnog pojma u kontekstu antinomije, te biva šifrom za skup hvaljenih svojstava dugotrajnih veza i brakova. Ne znači da ne bi bilo smislenosti u konceptu dozrijevanja odnosa s vremenom (vrlo je smislen, naravno), ali problem je u tome što se pod kvalifikacije zrelosti/ozbiljnosti rado utrpava koješta, tj. odrednice trajajućih veza koje, međutim, uopće nisu odrednice stvarne zrelosti odnosa (mahom se radi ili o za to neutralnim svojstvenostima ili i o raznim kukavičlucima, ovisnostima, integriranim podnošenjima, lošim kompromisima, otvorenim ili pasivno-agresivnim prinudnostima, iznuđenostima, zavjetnostima itede, umotanima u ljepša imena), nego ih se automatizmom tako označava čisto zato što jesu učestale odrednice dugotrajnih veza i brakova. Pošto rado i uobičajeno dolazi do ove klase brkanja pojmova, neizdiferencirano označavanje svojstvenosti dugotrajnih (s)veza, koje bivaju i ovo i ono, epitetima zrelosti, kao da bi se odnosili i na ovo i na ono, biva prazan jezik, obično brbljanje.



O PJESNIKU I MOGUĆEM BRAKU7

Voljela bih voljeti pjesnika,
nikakvog prozaika,
baš pjesnika na posljednjem nalazištu ljubavi.
U mom haustoru, točnije u suterenu, živi jedan, kao u klišeu.
Saznala sam mu i ime i godine, kao i to da nije iz Zagreba,
pa pretpostavljam da možda pati od provincijskog kompleksa.
Sve mi to ide u prilog.
Ima nagrađenu zbirku u kojoj se žali kako je usamljen i bez smisla.
Time mi se čini kao lagan plijen,
što je dobro,
jer više nemam ni vremena ni energije za bilo što kompleksno.
U mom životu nisu ostajali ni profesori, ni knjigovođe, nije opstalo nijedno zanimanje.
Više se ne sjećam tko je za to kriv, a nije ni bitno.
Uglavnom, nema nikoga. Samo ja i moja dvanaest godina stara mačka
koja više nema volju za igrom i samo spava.
Sigurna sam da pjesnik, onako šmrcav i na rubu anoreksije, ne zahtijeva ništa.
Poslije trajne salame i skoro plijesnivog kruha,
lako ću ga pridobiti toplim jelom na žlicu.
Uskoro će se naviknuti na skuhano i na čisto rublje.
Bit će to jedan uredan (malo)građanski život.
Imat ćemo i uvijek svježe povrće iz urbanog vrta,
koje će on plijeviti,
dok ne piše.
Stvorit će se ovisnost – temelj svake duge i sretne veze,
a mi ćemo živjeti happily ever after




Bergmanovi Prizori iz bračnog života primarno su emitirani 1973. na švedskoj televiziji kao 6-dijelna mini-serija, vrlo gledana. Zanimljivost: nakon te silne gledanosti, u sljedećoj godini stopa razvoda na području čitave Skandinavije gotovo se udvostručila; statistička anomalija koja je diljem svijeta izazvala optužbe za uzročnu vezu sa serijom. Strogo govoreći, radi se o neispravnom silogizmu – post hoc ergo propter hoc, tako se to zove – ali u najmanju ruku možemo reći da ne bi bilo za čuditi kada bi se nekako utvrdilo da uzročna veza postoji. Sve vrvi unutra od brakova koji se mučno raspadaju.

Ovaj je pošao kao junak na istine, a konačno je zaplijenio za sebe malu, kićenu laž. On to zove svojim brakom.
Onaj se pak nećkao i dugo birao. Ali odjednom je sebi pokvario društvo za svagda: on to zove svojim brakom.


Od epizodnih, tu je onaj Petera i Katarine, koji u prvom dijelu eksplodira kao raspadajući za večere kod prijatelja, razotkrivši se iza komforne fasade kao prepunjen najdubljom mržnjom, prezirom, jadom, gađenjem psihičkim i fizičkim. On joj sere kako, za razliku od domaćice Marianne, ne kuha nego spravlja otrove, dočim je u svakom drugom pogledu presavršena, uključivo kao uspješan poslovni čovjek, s jednakim naglaskom na obje riječi (business man). Citira Strindberga: ima li ičega strašnijega od muža i žene koji se međusobno mrze? Ona njega pak smatra bijednim kalkulantom i beskičmenom meduzom. Toliko mi se gadiš, fizički – kaže mu pred svima – da bih si platila seks samo da te isperem iz svojih spolnih organa; on pritom posprdno pjeva; ona stane vrištati u očaju. Marianne je odvjetnica za razvode, Peter joj se najavljuje za sljedeći tjedan.

Ah, to siromaštvo duša udvoje! Ah, to blato duše udvoje! Ah, to jadno uživanje udvoje!
Sve to zovu brakom; i kažu, njihovi su brakovi sklopljeni na nebu.
Pa ne treba mi to nebo suvišnih! Ne, ne treba mi tih životinja spletenih u nebeskoj mreži!
Neka ostane daleko od mene i taj bog koji, šepajući, blagosilja ono što nije povezao.
Ne smijte se kad govorim o takvim brakovima! Koje dijete nije imalo razloga da plače nad svojim roditeljima?


U drugom dijelu, kod Marianne dolazi, da bi se razvela, žena u izvjesnim godinama, kućanica, u braku decenijama, ali braku oduvijek bez ljubavi. Inače sve štima (muž joj je odgovoran i solidan, ljubazan, odan, odličan otac, nikada se ne svađaju, žive udobno i materijalno osigurano), samo eto – nema ljubavi među njima, nikada je nije bilo. Još prije 15 godina je htjela otići, zamolio ju je da sačeka dok djeca poodrastu, i sada je to vrijeme došlo. Napokon slobodna.

Mnogo kratkih ludosti – to se u vas zove ljubav. A vaš brak je kraj tih mnogih malih ludosti, kao jedna duga glupost.8

Ali glavna tema je 10-godišnji brak Johana i Marianne. Na večeri kod njih, Peter spominje i ''nevjerojatan članak u časopisu'' – o njima dvoje, reportažu o sretnom domu (koji ne bi trebalo, kao što to upravo čine on i Katarina) zagađivati emocionalnim smećem. Kaže Johanu u četiri oka: ajme, brak vam je tako dirljiv, prosto čovjeku dođe gurnuti iglu u taj vaš prekrasni balon. Važan je podatak da film/serija počinje intervjuom za časopis u sretnom domu (''obiteljskim portretom''), gdje ih se moli da namjeste poze sreće i ljubavi. Pričaju o tome kako su akceptirani socijalno kao idealan par, bez komplikacija ikakvih: nemaju materijalnih briga, u dobrim su odnosima s prijateljima i rodbinom s obje strane, zdravi su, sigurnost, lojalnost, itd., besramni srećkovići sve u svemu. U drugom dijelu saznajemo o nekim pometenostima pod tepih, a u trećem Johan dolazi (ranije) da joj kaže da odlazi. Znaš li – kaže joj – koliko dugo samo mislim kako bih te ostavio? Četiri godine! Znaš li – kaže joj još – čega sam najviše sit? Svog tog rospijanja o onome što se od nas očekuje i ljudima kojima moramo udovoljiti, te što će ti mama misliti, te ne bismo li trebali zvati tog i tog na večeru, te moramo ovamo, te moramo onamo, moramo slaviti božiće, uskrse, rođendane... svaki jebeni put! Zamjera joj i trgovinu pičkom: kad bi bio dobar, dobio bi, kad neposlušan, isto bi dobio, ali jedino jezikovu juhu. Ali njegov ovakav odlazak i to što govori je afekt, priznaje, a do pune i zadnje istine o njima se ne može doći, nema samo jedne. Živjeli smo – kaže joj – u svom mjehuru, sve je radilo kao urica, ali manjak kisika nas je davio; ovo je šansa za oboje da malo poživimo; pokušavam biti iskren s tobom i nije lako, nikad nismo dosad ovim glasom pričali, nije ni čudo da smo tako naivni.



Više je tu pouka s obzirom na fasadu sreće. Prva: može se raditi o prividu, o lažnoj fasadi, dok iza vlada mržnja i pičkaranje do krvi – tako kao kod Petera i Katarine. Druga: može se raditi o uopće ne nikakvoj lažnosti, nego stvarno sve najurednije i ''sretan brak'', bez jakih konflikata, mržnje ni pičkaranja – ali i bez ljubavi. Veza iz kalkulacije, iz šublerske paradigme. Slučaj žene koja je došla kod Marianne u ured. I treće: slučaj Marianne i Johana. Peter je govorio o ''balonu'', a i prva scena daje takvu konotaciju, no ni tu nije riječ o lažnoj fasadi – iza nje, kad ostanu sami, je sve kao i na njoj: nema tu pičkaranja, lijepo složno, solidno, i tako dalje, to smo sve već rekli, uz tu razliku da bi se kod njih čak smjelo i o ljubavi pričati. Oni čak i misle (ili vjeruju, ili znaju, birajte si riječ koja vam paše) da žive ''sretan brak'' ispunjen ljubavlju; iskreno. Uvjereni su da imaju zreo i kvalitetan odnos, često pričaju o tome kako imaju. Pa u čemu je onda problem, gdje je puklo? Nije problem na relaciji od osobe do osobe (Johan ne misli da je problem u Marianne, niti Marianne da u Johanu, oni su si skroz cool i dalje), nego u samom modelu življenja na koji su se tunirali; o bilo kojoj osobi da je riječ na mjestu jednoga ili drugoga ili oboje, uz tuniranje na isti normirani model, isto bi i završilo.

Peter je Johana i Marianne još nazvao i ''čokoladnim figuricama ukrašenima crvenom vrpcom'' (''nešto kao marcipanski praščići iz našeg djetinjstva''). Ali cijeli je slučaj njihove kićenosti u tome što se zapravo uopće ne radi o kićenoj laži sreće, već o kićenoj istini sreće – teritorij doktora Havela – i što je istinitija ta sreća, to gore, jer teže i kapricioznije biva provesti u djelo obustavu sreće.



Okej, shvatili smo već dosad da trajna, ''odrasla'' veza nema nužno primat na planu supstance pred ranijom fazom – uvjetno govoreći mladenačkom – ''zaljubljenošću'' – pošto tzv. ''odraslost'' dekora i kategorija kroz koje se odnos ostvaruje nije sinonim za ljubavnu supstancijalnost, nakrcana je ispraznostima, konformitetom, pristajanjem na suženu egzistenciju, koja nije vođena nekom voljom za puninom osjećaja, već voljom na inerciju i naviku. Kakvim bismo boljim objedinjujućim terminom obuhvatili sva isprazna lica onoga čemu često nadjenemo epitet ''zrele ljubavi'' (od ovisnosti, preko prešućenih odbojnosti ili siromaštva duša udvoje do dostojanstvenog garda malograđanštine)?

Hajde, predložit ću: rad na neodređeno.

Ali zašto se ne bismo malo vratili našoj učenici? Prebrzo smo je apsolvirali. Što ako je, u njenom zagovoru trajne ljubavi, odnosno vezivanja pravosti uz nesvršenost, ne bismo shvatili kao proponenticu ''rada na neodređeno'', nego upravo suprotno, njegove negacije, antiteze? Ima logike: prava ljubav kao nešto što – antitetično u odnosu na ispraznosti i besupstancijalnosti – počiva na Supstanci. A onda trajanje (nesvršeni oblik glagola voljeti) ne kao izlučni definicijski uvjet nego konzekvenca (toga da je riječ o pravoj stvari, od kvalitetnog materijala, koji će izdržati test vremena); ne nešto od čega se definicijski kreće, po kanonu hepienda romantičnih komendija, nego ono do čega se u realitetu stiže (ili ne stiže).





JEZIK9

Polako učim govoriti tvojim jezikom. Dobar sam učenik. Kotrljam riječi spiljama tvog postojanja. U prvoj spilji ne pričamo, vičemo: vičeš dok vodimo ljubav, vičem dok te dozivam. Ponekad te preplaši žestina mog dozivanja. Ponekad me preplaši žestina tvog uživanja.

Ipak, sretni smo. Sami smo proučavali akcente i pravila godinama, misleći da nikada nećemo progovoriti. Preko telefona se čudimo kako različite naglaske imamo; ipak, nedvojbeno je. To je isti jezik. Hvatamo zrak, puno je toga odjednom. Usne su suhe, ne stajemo niti jesti. Zaboravljamo druge jezike, toliko smo obuzeti svojim.

Polako učiš govoriti mojim jezikom. Dobar si učenik. Akcenti se stapaju. Pravila su ionako oduvijek ista.
A trbuh me slatko boli dok vrludam spiljama, sve dublje i dublje.




To je zapravo semantički problem. Odgovor na pitanje je li nesvršeni oblik glagola voljeti velika, a svršeni mala ljubav (kako bi htjela romantična komedija) ili pak stoji obratno (kako bi htjela romantična tragedija) – ovisit će o tome predstavlja li u nečijem jeziku nesvršena varijanta ime sreće ili otupljenja, a svršena ljepote ili jada.

Od komentatorica pod tim postom, semantičkim je putem udarila Ama Gi, dodijelivši po jedno svojstvo za obje od varijanti – svršeni i nesvršeni oblik – prvoj prispodobljujući Intenzitet, drugoj Trajanje. Pogledaj kako samo slabašno zvuči to nesvršeno 'voljeti', kada ih usporedimo s intenzitetom glagola kao što su 'zavoljeti', 'zaljubiti (se)', 'zatalebati (se)' itd. koji su svi od reda svršeni. Svršeni, a tako intenzivni, ili intenzivni baš zato što su svršeni? Nedvosmislena je o tome koje od svojstava smatra neodvojivom značajkom velike ljubavi: to je ''samo ona maksimalno intenzivna''. Jer nije li upravo sastojak ushita, očaranosti, zatravljenosti i nepatvorene afekcije neodvojiv dio definicije? Zar bi moglo nešto biti velika/prava ljubav – a (već) lišeno toga? Nije li to ona Supstanca o kojoj govorimo kao antitezi rada na neodređeno?

Slažem se, tu se nema što dodati. Razina infatuacije kao ono meritorno. Gdje nema toga, nikakve odgovorne sređenosti bračnog/partnerskog života neće pomoći.

Napisao sam lani, tj. prije točno godinu dana (naravno, nimalo slučajno da točno) i post Kontra ljubavi, tematski u susjedstvu ove teme, u kojem volim video Caveove pjesme.



Za početak, kako se gledaju. Kako mu približi ruku do brade i zavesla prstima. Kako joj stavi ruku na struk. Kako ona stavi srednjak na svoju bradu i spusti dlan, prijeđe si njime po ramenu, prsima, u pokretu predavanja i senzualnosti. Kako se približe jedno drugom, licima, dahom. Kako se opet udalje, a zatim joj on priđe usnama uz obraz, do uha, s jedne pa druge strane. Kako stavi čelo na njeno čelo. Kako se njišu u nježnoj priljubljenosti, nosom, okom. Kako otpozadi stavi ruke na njegova ramena, miluje ga, ljubi. Kako se uhvate za ruke. Kako si stavi vanjsku stranu njegovoga dlana na obraz, mazno, pa unutarnju stranu na drugi obraz, na dno vrata, na jamicu (''to vam je suprasternalni urez''), voleći mu dlan koji je voli. Kako se priljube licima, njegova ruka na njenom potiljku, njena na njegovom vratu. Kako se dodiruju nosevima. Kako sad on njoj zgrabi ramena otpozadi, draga joj kosu, vrat, spušta glavu do nje. Kako naposljetku plešu pretapajući se u zagrljaj i poljubac.

Pa dobro, pobogu, ako između nas ima ovakve afekcije i magnetizma, nježnosti i strasti, ako ima ljubavi – infatuacije – što će mi još i nekakve garancije?
Jer uvijek može takve ljubavi za mene u njoj nestati?
U redu, ali što bi mi onda trebala i dalje ona?
10

Iz Aminog postavljanja proizlazi još nešto: ako je značajka velike Intenzitet, a Intenzitet značajka svršene – to znači (čista matematika, po prostoj formuli, ako A=B i B=C, onda i A=C) i da samo svršena može biti velika. Ako se mene pita, nije stvar u trajanju, dužini koliko ljubav opstoji, koliko u njihovoj kvaliteti, kompatibilnosti koju osjećamo s nekim. Velika ljubav je samo ona maksimalno intenzivna, gotovo apsolutna ljubav – neka će takva niti duže, nekada kraće. Ni jedna, barem mislim, trajno. Ili će se ugasiti sasvim, ili djelomično, ili će u najboljem slučaju prijeći u onu smireniju varijantu – 'voljeti'.

Hm.

Logika nužne svršenosti kao svojstva velike, na bazi prisutnosti Intenziteta i Supstance, proturječi logici (a zbilja je logična) prisutnosti Supstance kao indikatora za upravo trajanje i građenje nečega. Kontrarezon koji sadržava paradoks, jer oba suprotstavljena rezona počinju s istog mjesta.

Pozornijim čitanjem Aminih riječi uočava se njihova višeslojna opremljenost upravo na bazi ovog paradoksa, pa dok s jedne strane izvlači konkluziju o neminovnoj prolaznosti Intenziteta, s druge naglasak s duljine trajanja prebacuje na samu narav ''kvalitete, kompatibilnosti koju osjećamo s nekim'' – oko pitanja koliko to može trajati možemo razgovarati, kao da kaže, ali da je to ionako sporedno za nju (ako je se pita, ''nije stvar u trajanju, dužini koliko ljubav opstoji''), dok oko glavne stvari, tj. genuine afekcije kao Supstance s Intenzitetom, koja cijelu stvar jedino i čini smislenom, imamo konsenzus. Nastavimo dalje s te točke.



BEZ NASLOVA11

Ništa nemam, osim onog što mi daješ
Noge mi rastu iz stolice, dijelim se na onu koja priča s drugima
I onu koja u glavi piše što će ti ispričati.

Stavljam lavandu u prozor, vadim knjige iz kutija
Sve ono što nikad prije nisam
Ti dolaziš kući na vrijeme, kupuješ ruže, čestitaš Uskrse
Sve ono što nikad prije nisi
I znamo sada da ono što smo govorili
Da su oni malograđani i da mi nikad nećemo
Ipak nije tako strašno i baš tako malograđanski

I stavljaš svoje ime uz moje da čuješ kako zvuči
I ja batalim svoj feminizam dok puštam da me guziš
I više ne mislim o J-u, osim onda kada mislim o tome kako na njega ne mislim.




Pitanje: ali što ćemo s prljavim gaćama?

Prema popularnoj pretpostavci velika ljubav isključuje fazu prljavih gaća, u kojoj dolazi do smanjenja Intenziteta uslijed proboja elementa banalnosti svakodnevice. Kao idealna romantičnost Romea i Julije, koja je nezamisliva u takvoj fazi (u najmanju ruku ne bi mogli biti Romeo i Julija onako kako su to bili dok su samo serenade i drame bile), pa su za svaki slučaj i skončali svodeći se na romantiku, prije nego su nastupile banalnosti. No, istovremeno je jasno da su prljave gaće stvarnost, životna činjenica koja neće otići samo zato što nam se ne uklapa u shemu – i tu već dobro zaranjamo u vode kojima sam se pozabavio u Ljetnom postu. Srodnost romantike s kičem; odnosno, porijeklo kiča iz romantike; a namjerno sam od raznih motiva iz paradigme svakodnevičke banalnosti odabrao baš prljave gaće – zato što kič i definiramo kao poricanje postojanja govna, o čemu je dosta riječi bilo i u postu na koji se ovaj nastavlja, o čistoći koja je pola bolesti.

A što ako mlade, zaljubljene žene iz Primakkinog pitanja ''problem između čišćenja i seksa'' ne stvaraju čisto otuda što ga zaljubljenost iznegira nojevskom politikom, praveći se da ne postoji? Što može biti privremeno dosta učinkovito – ali ne i dugoročno održivo, jer na grafu vremena stvarnost nužno probija.

Uzbuđenje/zaljubljenost/ljubav donosi oslobođenje od osjećaja ''optuženosti'' u tijelu, osjećaš se lijep/a, prihvaćen/a... no što ako je to vezano uz gurnutost glave u zemlju? Sigurno nije nešto što bismo preporučili. Što kad se glavu ipak bude moralo izvući van?

Prljave gaće same po sebi nisu ništa specijalno i išle bi u red onih ispraznosti i besupstancijalnosti ''odraslih'' dekora i kategorija rada na neodređeno (s konotacijama i etosom zrelosti, ozbiljnosti i odgovornosti). Ako kao antitezu tome ispostavimo Intenzitet afekcije i Supstancu – bismo li, međutim, stvarno imali pravo veliku ljubav definirati Supstancom, ukoliko je iz njenog obuhvata pritom ispušten stvarnosni element prljavih gaća? Je li praksa koja poriče stvarnost uistinu recept za nešto što bismo nazvali true (love)?



Da se vratimo na antinomiju ljubav vs. zaljubljenost, u okviru koje se potonjem pojmu pridaje konotacije određene površnosti i frivolnosti u odnosu na prvi pojam. Dijalektički moment koji se pritom ima na umu ovaj je romantičarske negacije prljavih gaća (kao metonimije); govorimo o slijepoj idealizaciji partnera i površnoj zanesenosti te fastfood poletu, koji će minuti čim bude potrebno nositi se sa stvarnošću i problemima, kako onima druge osobe (kada se bude trebalo oko nekoga ulagati i tamo gdje nije više nužno zabavno), tako i novonastajućim zajedničkima.

U tome još nije neka greška, jer svi znamo da nerijetko to baš tako i biva, no antinomija je obilježena univerzaliziranjem ranije faze veze kao lake, bestežinske zanesenosti – to je mjesto na kojem prelazi u klišej o zaljubljenosti. Sve veze da počinju tako, a onda se neke prometnu, a neke ne u svoju zreliju fazu – s, dakle, jasnim hijerahijskim odnosom među fazama po kriteriju zrelosti, u korist kasnije faze, kojoj, kao biva, pripada monopol na nepovršno.

Ali nosi i još jednu semantičku krivotvorinu: kad si jednom bitnost prve faze sveo na to nešto reduciranog, trivijaliziranog značenja, površinske zanesenosti, onda ćeš i reći da je zaljubljenost nešto vrlo privremeno, što će nužno proći – i čega, dakle, neće više biti u kasnijem odnosu, izostajat će. Čekaj, čega ono? ''Zaljubljenosti''? Zgodna supstitucija, jelda: širem pojmu si pridao značenje užeg podskupa kojemu je inherentna prolaznost, a onda prolaznim nazoveš širi pojam. Povratna hijerarhijska oštrica, prema kriteriju zatravljenosti, ovaj puta u korist ranije faze, kojoj pritom, kao biva, pripada monopol na zatravljenost (samo se onda kaže da je to manje bitna stvar – tako glasi ta mudrost), produkt je, stoga, istog semantičkog faula iz kojeg proizlazi i ona hijerarhija. Krivi jezik, koji govoreći o nužnoj prolaznosti zaljubljenosti, jer se opazilo kako s vremenom dođe do opadanja prvotnog najpaničnijeg žara i određenog deziluzioniranja, navodi na kognitivnu stranputicu time što sinonimizira zaljubljenost s panikom i iluzijama, dočim se jezgrena afekcija veze već od početka ne mora svoditi na to.

Sve samo zato da bi se izbjeglo priznati kako se ima loše, slabe koncepcije o tome što bi bolje vrste ljubavi uopće trebale biti. Stvar je naprosto puno složenija od naracije po kojoj su raniji dani površniji, pa u svom žaru nužno minu, a jedino onda eventualno pređu u ohlađeniju ali produbljeniju varijantu, nešto praktički frigidno. Vrijedi, ali samo tamo gdje je nešto pošlo krivo.

Idemo reći još nešto. Loša ''zaljubljenost'' nerijetko se nastavlja u lošu ''ljubav'', ukoliko stvari stjecajem okolnosti dobiju nastavke unatoč izostanku Supstance već u tim ranijima fazama – kao što nerijetko i bivaju odlučujući stjecaji okolnosti, inercije, itd. (dapače, do većine zatvorenosti u brakove i veze dođe posredstvima takvih pozadina, po krivim pobudama). Tada se površna zanesenost prometne u zaglupljujuće životarenje jedno pored drugoga i ne znači da će biti automatski zrelo i produbljeno samo zato što su prisiljeni skupa prolaziti kroz prljave gaće, probleme i svakodnevicu i ostale kategorije odrasle odgovornosti (dok jedno o drugom čitavo vrijeme ostaju analfabeti). Stvar će i dalje biti besupstancijalna, a oni će onda govoriti kako su nekada imali eto ''zaljubljenost'' (čije svojstvo da je prolaženje, pa ih eto prošlo), a onda sada imaju ''ozbiljnu vezu'' (pa veteranski ćaskaju12). Imali su drek i imaju drek.





Jesmo ono smislenost stvari vezali uz Supstancu i Intenzitet? A stvarno, kako bi to išlo promotreno kroz funkciju vremena?

Kontinuitet Supstance? Dabome, zašto ne!

Kontinuitet Intenziteta? Riječ ''intenzitet'' je tu varljiva. Ama se služila samo njom, no ja sam to namjerno pretvorio u dvije različite.

Sigurno da intenzitet u smislu ushita drugom osobom karakteriziranog prvom ''panikom'', s obzirom na još relativnu nepoznatost osobe za nas, koja stoga rezultira hektičkim oblikom uzbuđenja i straha, nije nešto što će potrajati zauvijek. Ako tako postavimo značenje riječi, morat ćemo reći da velika ljubav – koju smo zadali kao ''samo onu maksimalno intenzivnu'' – nužno biva ''svršeni oblik'', u drugoj nomenklaturi ''zaljubljenost'', kraća ili dulja, ali nikad trajna (ili se ugasi ili prijeđe u nesvršeni oblik, koji je međutim već nešto drugo, mlaka juhica).

Ali zašto bismo uz traženi pojam intenziteta – ili i žara, ako se hoće, koji bi se isto moglo tumačiti na oba ova načina – uzimali baš tu prvu paniku, neodrživu? Ono što meni, recimo, prvo padne na um kada mislim o žaru koji bi bio aktivna supstanca ljubavnog odnosa su prije P.J. i Cave iz njihovog videa (za primjer primjera). To je već mrvicu drugačija infatuacija, zar ne? A ne bih baš uzimao kao izvjesno da ta ne bi mogla zadržati kontinuitet ehehej koliko ili čak ostati dovijeka neugašena (do prekinuća po drugoj osnovi). Ako će se tvrditi suprotno – ne znam, možda (nije da govorim iz iskustva ''življenja sretno do kraja života''), ali nisam ostao uvjeren, trebalo bi polemizirati sa mnom.

Tu smo već na terenu kontinuiteta Supstance, i pri takvoj definiciji pojma intenzitet, moglo bi se nastaviti s jedinstvenom riječju. Odnos se mijenja, transformira, žar poprima nova, drugačija obličja – to jest točno – ali nije li naposljetku jedino što se pika to ostaje li ova Supstanca nepomućena? Nije se potrebno opterećivati blijeđenjem prvotnog ključanja; naravno da će se mijenjati agregatna stanja, ali ne znači da tvar neće ostati ista.

Pitali smo se i još ono s Arsenom bismo li mogli nježnost koja se zadrži i dalje označavati imenima tipa magije ili zaljubljenosti? Sve je stvarno samo pitanje kako ćemo što nazivati. Ovo je post manje valjda o skliskosti ljubavi nego li skliskosti jezika. Da, kada odnosi od starta nose u sebi sjeme strukturne greške ili im nedostaje Supstance, ali ih nazovemo zaljubljenošću, onda ćemo reći da je zaljubljenost prolazna (i u našim će ustima ta riječ nositi značenje niže, površnije vrste konekcije). Ali ako prva hektika otključa tek da bi poprimila obilježja drugačijih formi i dalje ushita drugim bićem (i koktela afekcije, nježnosti, poštovanja, želje, privlačenosti, htijenja da se bude s tom osobom i uz tu osobu) – posve je nejasno gdje bi se nalazila crta do koje bi se govorilo o ''zaljubljenosti'' i nakon koje o ''ljubavi'', odnosno zašto točno prva riječ ne bi mogla biti prisutna i u drugoj. Ja i to sve navedeno bez oklijevanja zovem zaljubljenošću (i u mojim ustima to tada nosi pozitivnu konotaciju odnosa koji nije izgubio svoju Supstancu). Evo, ova osoba se meni sviđa, ecce homo, gajim prema njenoj formi čovjeka naklono poštovanje koje me magnetizira, pokraj koje želim biti. To možemo i ljubavlju onda zvati, naravno (čime postaje samo jasnija neprimjenjivost antinomije).



ŽESTOKA NOĆ13

čuli ste
ona obožava uboge pjesnike
uglavnom šmrcave i na rubu anoreksije
pokupila me je prije trideset godina negdje
na posljednjem nalazištu ljubavi u utrinama
ubrzo smo stvorili međusobnu ovisnost
njen san je bio da živimo sretni do kraja života

danas je sveti valentin
pijemo jutarnju kavu
živimo sivo
tanjušno
takoreći na rubu dosade
ali na ovaj dan ne zaboravljamo
ubilježiti obvezni knjigovodstveni poljubac
koji zatim službeno ulažemo u samostojeći
kartonski registrator formata A 4
DOK. SV. VAL. 14. 2.
(redovni ulaz)

ono što slijedi
međutim
orkanski je dramatično

poslijepodne joj donosim buket
sa 101 crvenom ružom šifra 0079NB
cijena 1.910,00 kn
s posvetom: ubogi pjesnik svojoj milostivoj dragoj

znam žene
noć bude žestoka




Komentatorica Kontra svega bila je mišljenja kako ljubav nije moguća ili nemoguća. Ona ili je ili nije. Tko se voli, voli se uvijek, i prije i nakon popijenog otrova. (Pitanje je samo volimo li nekog zaista ili smo samo prolazno zaneseni nekim drugim osjećajem.)

Složio bih se. Ako si našao dom u drugoj osobi, nekoga s kime ti odnos, u ljubavnom registru, s metamorfiranjem u prepletenost bića, stvara neki novi međuprostor, sinergiju veću od sume dijelova, prostranstva zajedničkog tla – mi smo sada jedno i čemu govoriti – razina supstancijalnosti postaje još jedina bitna kategorija, a kronološka faznost sa svojom nomenklaturom bespredmetna.

Naravno, lakše je to reći nego (do)živjeti, oluje se uvijek približavaju, postoje prepreke, otegnuća, zadržanosti na putu, o ishodima se ne može pametnije reći doli: čut će se.





U onom sam se još postu, meditaciji koja stvari ostavlja otvorenima, prepoznao kao sličan učenici (samo na dvostruko tordirani način) po tome da istovremeno afirmator i negator velike ljubavi, pri čemu negator prije svega te konvencije s kojom počinjemo: u kojoj se svršene oblike glagola voljeti isključuje iz konkurencije. I dalje nemam nekih suviše decidiranih pravorijeka o ijednom od oblika, ali sam se vratio još malo negirati s afirmiranjem (za svaki slučaj, ako je ostalo nejasno): ne treba pak ni nesvršenost tek tako isključiti iz konkurencije!

Počeo sam Primakkinim riječima (praćeno Arsenovima), pa da i završim njenima (praćeno Arsenovima). Imala je nedavno na fejsu status (ja vidio, vi možda niste, a šteta je da ne); kaže ovako:




Gdje si bila, ptico mala?
Sleti mirno na moj dlan
Sve si dane vjetru dala
U mom srcu tvoj je stan




  1. O tome neću sad podrobnije, već jesam par puta, prije više godina, odnosno duplo toliko: O žeđi i pijenju; Prave riječi.@

  2. Kaže: The huge meaning of kissing is something we've built up by social agreement and its fundamental definition is: I accept you – accept you so much that I will take a big risk with you. It is on this basis that kissing isn't merely physically nice, but psychologically delightful.
    Kissing is exciting because it could so easily be revolting. The inside of a mouth is deeply private. No one usually goes there outside of the dentist. It's yours alone. The thought of the mouth of someone you don’t like is properly creepy. Ordinarily it would be utterly nauseating to have a stranger poke their tongue into your face; the idea of their saliva lubricating your lips is horrendous. So to allow someone to do these things signals a huge level of acceptance. There's a special joy of touching someone's back teeth with your tongue, which has nothing to do with the appeal of licking enamel. All of us suffer from strong feelings of unacceptability and shame; which another's kiss starts to work on overcoming.
    Apart from the public overt person, everyone has a more elusive, deeper self, which is kept in reserve as far as other people are concerned, and yet is hugely familiar from the inside. This deeper, private self is active in a serious kiss; which is what you feel you are getting and giving access to. In the kiss, our mouth becomes a privileged place in which we surrender our defences and gift ourselves to another. We are properly exposed and raw. Kissing promises something far more exciting still than sex: a brief respite from loneliness.
    @

  3. Ima i ona, izgubljene ljubavi:
    A vrijeme nam troši i kosu i drugo sve
    Da ostane samo koja bezbolna kretnja
    I samo malo nježnosti
    @

  4. U originalu: Dragi kolege, najveća nesreća koja vas može snaći je sretan brak; ostajete bez i najmanje nade u razvod.@

  5. Ne da mi se sad upornije guglati, ukoliko link još negdje i postoji, ali upravo čitajući prije dosta godina jedan njegov članak o ljubavi i zaljubljenosti mi se ova misao po prvi put i javila.@

  6. I bogovi s Olimpa postoje samo zato što postoji loša gramatika – rekao bi već Diogen. U maniri proto-nietzschea i proto-wittgensteina, neka 2 i pol milenija ranije. I kad je vidio nekog čovjeka kako se sav polio svetom vodicom, rekao je: ''Nesretniče, pa zar ne znaš da se polijevanjem ne možeš osloboditi svojih grešaka u životu, kao što se ne možeš osloboditi ni gramatičkih grešaka?''@

  7. Jelena Osvaldić, iz zbirke Zašto? Zato.@

  8. Tako je govorio Zaratustra@

  9. nepotpisano, bloghaer, mart 2015.@

  10. Cilja se na to da me boli briga za nečije bivanje sa mnom na konto toga što je držim za jaja nečime što je potpisala ili obećala ili žrtvovala/uložila. Takvo mi ostajanje sa mnom niti ne treba – to je go kurac, u tome nema nimalo vrijednosti.@

  11. nepotpisano, bloghaer, maj 2015.@

  12. And we sit and drink our coffee
    Couched in our indifference, like shells upon the shore
    You can hear the ocean roar
    In the dangling conversation
    And the superficial sighs
    The borders of our lives
    And you read your Emily Dickinson
    And I my Robert Frost
    And we note our place with book markers
    That measure what we've lost
    Like a poem poorly written
    We are verses out of rhythm
    Couplets out of rhyme
    In syncopated time

    (Dangling conversation, Paul Simon)@

  13. Sven Adam Ewin, negdje na internetu, februar 2016.@

- 20:49 - slušam (8) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se