pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

petak, 15.01.2016.

Čistoća je pola bolesti


GLEDAM S PROZORA

iznenada,
orkan se obrušio svom snagom na mali grad.

lete panoi, padaju stabla, ruše se barake,
a mlada žena trči preko ceste,
noseći u rukama
veliki
zavežljaj.

jedva uspijeva održati ravnotežu. kose joj vijore,
bluza joj se posve
raskopčala,
uvija se,
vjetar joj zadiže haljinu, vide se duge prekrasne noge.
ona ih pokriva rukom pod cijenu da izgubi dragocjeni smotuljak.

žena!
ona zna da je gledam s prozora.


Čim je prozor, odmah je i gledanost. Što s tim je li potencijalnost ili aktualiziranost posrijedi? I potencijalnost je samo oblik aktualiziranosti. Odsutnost glave uhvaćene kako gleda je neprava odsutnost, ta glava je ipak s njom, u njoj. A čak i kad bi nekako pozitivno znala da je ulica prazna ma i iza svih prozora, da je nikakav Sven ne gleda iza nijednog, svejedno bi napravila isti pokret pokrivanja – kao da je gledaju prozori sami.

E, da. Sven. Pjesma Svena Adama Ewina. Nema ga već neko vrijeme, ali znao se družiti tu s nama na blogu.



Žena! – uzvikuje Sven.

Kad smo već kod upućivanja pogleda: ne samo da ćemo moći govoriti o rodnoj specifičnosti uobičajenog ženskog držanja u pasivu (gledana), nego će se razlika očitovati i u aktivu (kao ona koja gleda).

Na blogu, kao ni u drugim sferama, nije baš da sve vrvi od soja autora koji bi bili nečemu. Shvatimo ovaj post kao mali hommage njima, izumirućoj vrsti (kad je već blogerski natječaj). Jedan od prozvanih, koji se najdulje i najneumornije zadržao ovdje, je svakako drug Babl. Sjećam se kada sam sam tek počeo bloški dejstvovati, među prvim komentarima koje sam ostavio (a mislim da i doslovno prvi) bio je pod njegovim postom s nadnaslovom Kastrirajuće odrastanje te naslovom Zatomljeni pogledi, u kojem Babl žensku sramežljivost pri gledanosti ili također gledanju (odmjeravanju) – pripisuje tome što je ''svijet prepun raznoraznih kretena, primitivaca i divljaka'', pa djevojke, iz straha da ne bi naletili na barabu (obično s iskustvom isprepadanosti od strane nekoga od takvih), bivaju rezervirane spram općenito svih muškaraca, uključujući ''tisuću pristojnih mladića i muškaraca''.

Osjetio sam ispod potrebu dopuniti ovo objašnjenje. Ali kako objasniti da ljepši spol biva neobično temeljit u suzdržanosti čak i tamo gdje ne prijeti nikakva opasnost da budu silovane? Više nego li u (racionalno utemeljenom) strahu i oprezu pred barabama, tajna zatomljenih ženskih pogleda krije se u onom iracionalnom, podzemnom, automatiziranom tam-tamu iz dubina pod kakav svi potpadamo: činjenju točno onoga što se od nas očekuje. Ženska suzdržanost je jednostavno naučeno ponašanje – jer njih se tome uči, istim principom kao pse da sline na trubu. Internalizirana stilizacija: biti tiha i mirna, čista i fina, smjerna i nježna – to je ženstveno... jedino takvom ženstvenošću možeš, kćerce, postati privlačna i uspjeti u ženskoj karijeri.1

Ima jedan video koji znam češće zakačiti – jer je vrlo instruktivan u raznim srodnim kontekstima. Bergmanova monodramska sekvenca s Liv Ulmann: Okrenula sam se i pogledala fotografiju mog razreda iz škole, uslikanu kad mi je bilo 10. Kao da sam otkrila nešto što mi je dotad izmicalo. Na vlastito iznenađenje, moram priznati, ja ne znam tko sam. Niti malo... Oduvijek sam radila kako mi je rečeno. Otkad pamtim bila sam pokorna, prilagođena, gotovo servilna. Kao djevojčica jesam jednom ili dvaput digla glavu, ali je majka sve takve otklone od konvencije kaznila s primjernom oštrinom. Čitav moj odgoj bio je usmjeren tome da me se učini prihvatljivom. Bila sam ružna i neprijatna. Činjenica na koju me se neprestano podsjećalo. Ali ako bih držala svoje misli za sebe i podilazila, moje bi ponašanje urodilo nagradom. Prava obmana počela je u pubertetu. Svaka moja misao vrtjela se oko seksa. Ali to nikada nisam rekla roditeljima, niti uopće ikome, kad smo već kod toga. Biti neiskrenom i zatvorenom postalo je moja druga priroda. Moj je otac htio da postanem odvjetnica poput njega. Rekla sam da bih htjela biti glumica ili raditi nešto drugo u sklopu teatra i filma, ali su me ismijali. Od tada se samo pretvaram. Ta lažnost u mom odnosu s drugima. S muškarcima. Uvijek ista lažnost – očajničko pokušavanje da ugodim. Nikada se nisam zapitala što sama želim. Jedino: ''Što on želi da mislim?'' Nije to nesebičnost, kao što sam nekad vjerovala, nego čisti kukavičluk.2





Među postovima koje bi valjalo ne prepustiti zaboravu je i jedan drugarice Primakke, nešto novijeg datuma, pod nazivom Užurbane žene i druželjubivi muškarci. Kao što naslov i sugerira, post socijalno ali i rodno senzibiliran. Uništilo cement, salonit, pivovare, željezo, selo, brodove – nema se više gdje raditi. A ono malo što još ima – tko radi? To je pitanje fokus interesa iz kojeg nastaje opservacija: kako se gušenje privrede očituje promotreno kroz prizmu rodnih odnosa? Odgovor: kod nas patrijarhat proždire sam sebe! Tradicionalno je uvijek gazda bio taj koji ide na posao, dok žena ostaje kod kuće, ali Primakka primjećuje obrnutu tendenciju: većina zaposlenih (barem, veli, u njenom okruženju, u Dalmaciji) su danas žene. Fenomen koji nije bez logike: u rasapu tržišta rada, ostanu još samo slabije plaćena radna mjesta, nižeg statusa, a takva su – kumovanjem balkanskog i općeg patrijarhata – s izrazitom pretežitošću namrijeta ženama; blagajnice, konobarice, čistačice, šalteruše, itd. Patrijarhat je u perverznom rikošetu kombiniranosti sa specifično balkanskim tranzicijskim čemerom učinio da masovno upravo muškarci postaju obezmoćenici u okviru kućanstva, bez svojih ruku kruha, koji moraju moliti za džeparac.



Ali nije Primakkina poanta samo ovaj uvid, već i onaj koji je uslijedio: domaći se muški rod odbija kućno prilagoditi novom stanju stvari.
Skroz mi je jasno zašto žene nakon posla čeka sve ono što je trebalo obaviti ujutro.
Pa muškarci se moraju družiti.
I negdje nešto zaraditi.


Ovome je ispod prisnažilo i nekoliko komentatorica.

Alžbeta Bathory nadovezuje se onime što opaža u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje doduše muži još rade, ali su ''patrijarhalna prava'' (u vidu osam sati na poslu kao alibija da se ostatak dana provede s daljinskim i gemištom u ruci) jednako neiskorjenjiva, a to je zato što žene pristaju na takav režim, kolaborantice sa svojim tlačiteljima, radeći najteže fizičke poslove, plus sve one koji su ''njihovi''; prerijetko oklagijom razvaljaju štogod drugo nego štrukle.

Križar jetko domeće kako više nema muških i ženskih poslova... jer su svi postali ženski. (Primakka joj domeće, slažući se ali i diskretno ukazujući na participacijski moment: žene su jači spol. ne valja jedino kad se na to naviknu.)

Double-trouble prisjetila se svoje mame, koja je uvijek isticala da ''nema gore bolesti od lijenosti''. Lijenost, to je imanentno svojstvo muškarca, dok žene rade sve živo i još gazdi skaču po čašu vode, soka ili čega već... (Primakka joj skreće pozornost da bi to možda moglo prvenstveno biti do postavljanja samih žena: takav raspored aktivnosti obično je ženina zasluga. uvijek se može nešto ne uraditi.)

Odmak se poziva na sociološka istraživanja po kojima žene rade nekoliko poslova da bi pomogle obitelji, dok nema majci da se nađe nekog uškarca sa visokim obrazovenjem koji radi kao čistač ili pomočnik u domaćinstvu kao što rade žene. (Primakka blago divergira: pa dobro, nije sad baš apsolutno pravilo.)

Marionetta ne nalazi drugog rješenja za žene doli operacije promjene spola.

Missillusion se osvrnula na berendijansku grešku u logici po kojoj žene za današnji ''iscrpljujući multitasking'' koji ih dopada proklinju feminizam i emancipaciju (jer sad moraju i raditi pored kućanskih poslova), umjesto truta s kojim žive. Ne primjećuju da je stvar u tome što podosta muškaraca, pogotovo u Dalmaciji, nije prihvatilo podjelu kućanskih poslova nego nastavilo dipliti po svom.

Sjećanja i osvrti potvrđuje točnost opservacije da se muškarci ponašaju kao da su još uvijek teški zemljoradnici pa su ''lakši poslovi'' rezervirani za žene, a dobro je da usput i zarađuju!

Znači, patrijarhat. Ali u čemu sve tražiti klinove kojima se patrijarhat ovdje zabada i prima?



Što sam još dopisao tamo ispod kod Babla?

Vulgarnost je smrt za djevojačku potrebu da se dopada, a pošto upućivanje lascivnih pogleda važi za jednu od većih, provokativnijih vulgarnosti, ona će to u sebi uništavati kao korov u bašći. Nitko ne želi biti trula jabuka. Otvoreno i bučno iskazivanje interesa za seks konvencija je muževnosti. Dakako, ponovo je riječ o naučenom ponašanju. Doza nestašluka, mangupstva i frivolnosti spada u ideal muškarca, u mušku ljepotu, ona je uvjet za ''pravog muškarca''. To je jedno od najuobičajenijih sredstava kojima se muškarci jedni pred drugima ''umuškarčuju'', pokazuju kako su uspješno poprimili poželjna svojstva kakav muškarac treba biti. Tko glasnije i masnije, taj je veći frajer.
Ukratko, previše nepristojan muškarac isto je što i previše pristojna žena: kastrat, bezmudac.




Što se još od komentara dopisalo tamo ispod kod Primakke?

Za početak, muški je diskurs očekivano bio ponešto drugačiji od ženskog. Magle dolaze iz svog iskustva opaža tako navadu žena da uvijek doma rade ono što je njima bitno, a pod izlikom da je za opće dobro, od skupljanja po podu mrvica koje samo one vide ili isljeđivanja prašine po zakucima u koje samo one zalaze, preko permanentnog glancanja pa isušivanja lavaboa kao da neće netko već slijedeću sekundu u njih iz slavine ispustiti vodu, do peglanja čak i potkošulja koje će odmah po oblačenju biti zgužvane. (Jer, eto, mora bit' sve čisto i speglano, pa ne može kuća biti kao svinjac, a on hodati zgužvan...) Bi li bile manje umorne navečer da im se svejedno pomogne oko toga, pa i ako je samo njima stalo? Magle takvo pitanje proglašava naivnim: tako bi samo obavile više posla, veli. Jer: Žene su to...

Gesta srodna Svenovoj kada je prolazničin refleks pokrivanja nogu i po cijenu gubitka smotuljka popratio uzvikom: žene! Hm. Radi li se uistinu o nečemu imanentno ženskom? U jednome? U drugome?

20 do asa je – osim mene, ali ja se ne računam – bio jedini preostali nazočni muškić, pa je i on potvrdio što Magle kaže: jedino što može u kući je usisavati iglice od bora, jer njih vidi i čuje, a ovo sve ostalo ne. Kakav umivaonik, kakvi bakrači – daleko mu bila lijepa kuća! Ali bilo je zato i ženskih glasova koji su se složili s tezom da si žene u prvom redu izmišljaju posla.

Marionetta i sama, još neizazvana Maglenim, ističe da uz svo nabrušeno osmomartovstvo ima među ženama i mnogo ''radoholičarki'' koje se od toga trebaju liječiti.

Žena gaza, potaknuta umivaoničkim motivom, skrušeno priznaje: ne znam koji vrag me tjera da ih glancam svako jutro.......taj poriv za čistoćom je potreba za kontrolom, tako mi se ponekad čini.

Pročitavši to, javlja se još jednom i Missillusion, vraćajući na početnu naraciju s trutovima u prvom planu. Eventualno pretjerivanje i opsesiju kod nekih – kao i ''obavljanje posla za nekim tko je već počistio'' te sklonost da sve moraju same jer jedino same će obaviti kako treba – pripisuje medicinskom stanju koje ima svoje ime: OKP – opsesivno kompulzivni poremećaj. Ali isto u završnom saldu za račun patrijarhata. To je samo perpetuiranje jednog te istog štetnog obrasca koji ide u prilog isključivo i samo muškarcima koji ne žele potegnuti u kući. I uopće nije smiješno: Puno je tih navada zbog kojih žene padaju mrtve umorne iz dana u dan, a koje se pokušavaju kroz vic učiniti simpatičnima dok zapravo uopće nisu, dapače.

Odmah po dijagnosticiranju OKP-a, s prvom sljedećom rečenicom, Miss se nastavlja jednim pametnim uvidom: da se radi o karakteristici uglavnom nositeljica patrijarhata. Nitko ne zna bolje od glavne žene u kući, pogotovo ako je suživot transgeneracijski. Normalne žene se ne bi bunile za pomoć u kući. Svi se, dakle, slažemo da je kod nekih (mnogih?) – koje pritom baš i ne spadaju u ''normalne žene'' – objašnjenje ne u prinuđenosti, od strane patrijarhalnog tlačenja silom, već u porivu lociranom u njima samima. No, koji je sadržaj tog objašnjenja? Primijetimo da se Miss nastavljanjem zapravo ispravila; da se radi o dva različita objašnjenja koja jedno drugom skaču za vrat. Ako je priklanjanje patrijarhatu, onda je to kulturni konstrukt, ali onda to nije OKP. Što je napokon posrijedi: OKP ili žensko prihvaćanje i perpetuiranje tradicionalnog konstrukta ženske uloge?



Prošlog sam mjeseca na fejs stranici bloga objavio tekst jedne autorke u kojem ima i ovakva rečenica. Seks je čist. (Te nastavna: Zašto se ne bismo jebali više?)

Od dokazivanja ove tvrdnje, zapravo dosta truističke, puno je zanimljivije konstatirati da uopće postoji potreba za posebnim tvrđenjem tako nečega, u (auto)sugestivne svrhe, umjesto da bude samorazumljivo i prepoznavano kao truizam. Ne bi li trebalo biti skroz-naskroz redundantno A.D. 2016. posebno isticati da je seks nešto okej i ''čisto''?

Istog sam dana prošlog mjeseca svjedočio i izjavama na zidu jedne frendice, koje su ovako izgledale:


A što ako između te dvije stvari (od istoga dana) postoji neka tajna veza? Je li to moguće? (Tog sam dana i počeo pisati ovaj post, uostalom znajući, po svojoj kristalnoj kugli, da će kasnije biti objavljen natječaj na temu.)



U Ženskoj psihi Laure Kipnis jedno od četiri poglavlja (uz ''Zavist'', ''Seks'' i ''Ranjivost'') glasi: ''Prljavština''. U njemu se pita o neiskorjenjivosti fenomena da još uvijek toliko mnogo žena obavlja većinu kućanskih poslova. Poglavlje, nakon uvodnih pitanja, počinje odlomkom iz romana Allison Pearson u kojem poslovna žena Kate iscrpljena stiže kući u 2 ujutro (nakon prekomorskog puta, ni manje ni više) i zatim – što radi? – ordinira po kuhinji, pere suđe, omiriše krpicu, što joj se zgadi, uzdiše uz dozicu ogorčenja: ''Koliko točno užasna mora postati krpa za posuđe prije nego što netko drugi iz ove kuće pomisli da bi je trebalo baciti?''

Bismo li mogli ovdje aplicirati objašnjenje o OKP-u? Mogli bismo možda kada bi se radilo o nekoj pojedinačnoj Kate. Jer OKP je individualan poremećaj, u nekom manjem postotku populacije (2.3%, da budemo konkretni i precizni), kao što je i slučaj kod svih medicinski registriranih poremećaja. Mi, međutim, imamo posla s nečime masovnim: izrazito širokoj epidemiologiji vezanoj uz jedan spol, koja na toj širini ni izdaleka ne obilježava drugi – što nas vodi do zaključka da je i geneza upravo preko rodnog konstrukta, kao nešto instalirano u ženski ego. Trčite li izribati kupaonicu prije dolaska gostiju koji su se u posljednji čas najavili? – pita Kipnis. Onda ste po svoj prilici žensko. (Da, svi znamo za iznimke, ali molim vas slijedite me u ovome na trenutak.) Zato što žena konta da ti gosti (pogotovo žene među njima) neće reći: sram ga bilo, nego sram je bilo. Ona će se refleksno ispričavati ako je nered. Ona se boji da će loše misliti o njoj ako je nered. Nju će biti sramota čak i pred samom čistačicom ili naročito majkom (još stoput toliko). Muškog člana kućanstva boli kuki, jer mu se može da ga boli, a može mu se jer zna da neće biti suđen prema tome.

Ali ovo pitanje (super)ega ne staje na stidu pred neposrednim posjetiteljima. Zar ne možeš podići te proklete čarape? Zar nikada nisi čuo za košaru u koju se odlaže prljavo rublje? Postoji li vjerojatnost da samo jednom uđem u spavaću sobu i na podu ne ugledam tvoje donje rublje? Je l' ti ja izgledam kao tvoja majka? Jesam li ja jedina kojoj je stalo do izgleda ove kuće... Izgovaranje ovakvih tirada (potencijalno kažnjivih), s posljedičnim gubitkom interesa za seks, također nepogrešivo svrstava u žene. Kao što vidimo, ne radi se više tek o razlici u ispadanju pred gostima koja bi objasnila razliku u marenju za ''izgled ove kuće''.

Nakon mahnitog njuškanja, pranja i ribanja posuđa i pripadajuće krpice, Kate se spušta na koljena i puže hodnikom skupljajući grudice prašine. Nije da ne zapošljava čistačicu, ali ovo nadilazi čistačičine mogućnosti. Nije da ne zapošljava dadilju, ali ovo nije dadiljin posao. Ne treba vam diploma iz psihologije da shvatite kako je Kate žena koja voli pospremati sama iako se pritom pomalo osjeća kao žrtva. I kao što i opet vidimo, ne radi se tek o tome da radi nekoga i za izbjeći osudu vanjskih posjetitelja, nego Kate to prvenstveno po intrinzičnoj pobudi.



Termin kojim se u knjizi barata glasi ''poremećeno žensko poistovjećivanje s čišćenjem''. Ženi sve govori da ako joj se pronađe nered u kući, da će samim time biti ulovljena u nečemu negativnom o svojoj osobnosti, u lošijoj osobnoj vrijednosti – hoćeš majke, bake ili tetke koje su udarile standarde reda i čistoće, hoćeš stepfordske propovjednice s televizije ili drugih zakutaka, hoćeš reklamnu industriju koja na ne osobito suptilan način povezuje osjećaj osobne vrijednosti sa sjajem kupaonskih pločica.

Ali ni po muke dok taj aršin ostaje jedino izvanjski, pa i ako mu se katkad povinuje. Prave nevolje počinju time što ga se internalizira.



Ako bi tradicionalni seksist rekao da je ženi mjesto u kuhinji, hipsterski seksist rekao bi ''LOL, da, ženi je mjesto u kuhinji'', naprosto vjerujući da je to stvar neke smiješne daleke prošlosti ili smiješnih dalekih zemalja, pritom zanemarujući činjenicu da žene i u zapadnim zemljama obavljaju više od 80% posto svakodnevnih kućanskih poslova. Takve radikalne nejednakosti i pomanjkanje autonomije odlučivanja zahtijevaju radikalne politike otpora, što i nije baš cool za ležernog hipstera. Nekad je feministička militantnost naprosto bila ne­ženstvena. Ignoriranje diskriminacije problematično je kao i njezino poticanje i podržavanje, i to je ono što cinik ne zna. Jer cinizam u konačnosti znači poslušnost.

Članak jedne djevojke o ispraznosti tobožnje distance prema ismijavanom kod određene vrste cinizma. Super rečeno. Samo, što činiti s ovom brojkom, kako bi glasio prijedlog smjera u kojem treba ići? Uzmimo da ovih 80% znači da žene 80 nečega (neke jedinične mjere obavljanja), a muškarci 20 nečega. Što smatra autorica: bi li ostvarivanje jednakosti i brisanje diskriminacije trebalo ići tako da i muškarci počnu raditi 80? Ili 50? Ili da i žene počnu raditi 20? Tko određuje koliko je nečega ukupan total? Je li to 160, 100 ili 40? Ako ona smatra da je to recimo 100, a on da je to recimo 40, kako ćemo znati tko je u pravu?

S Kate na koljenima smo već vrlo blizu komediji. Kipnis evocira Simone de Beauvoir, koja je imala jedino podsmijeh za te što kleče u isljeđivanju tragova mrvica i prašine, opsjednute cizeliranjem kućanstva; optužujući sam život zbog smeća što ga stvara sve što živi i raste. To je i vrijednosna točka s koje im se ona smije: nedajbože da im kakvo živo biće kroči preko praga – jer svaki posjet, svako čak i boravljenje, čak disanje u kući, samo stvara više sizifovskog posla za njih! A valjda ne bi dekor postojanja trebao biti važniji od postojanja samog?3

Beauvoir je ipak egzistencijalistica: u njenim očima čišćenje čini žene pomalo smiješnima. Zapravo, ono postaje vrsta ludila koje graniči s nastranošću: žene egzistencijalno ne mogu biti slobodne jer su pretjerano obuzete bezuspješnim pokušajima stjecanja nadzora nad kućanskim tričarijama.4

Sociologinja Arlie Hochschild skovala je termin ''druga smjena'' za fenomen o kojem i Primakka i njene komentatorice: žene danas odlaze na posao, a onda još kod kuće svejedno drže tri ili četiri kuta (čak i kad više zarađuju i imaju dulje radno vrijeme). Je li tome i dalje tako primarno zbog loše kooperacijske volje trutova, koji – kako je to Miss ošacovala – ne prihvaćaju podjelu posla te nastavljaju ''dipliti po svom''? Stvari ni izbliza nisu tako jednostavne, tumači Hochshild naširoko.

Sve ono što smo već prokomentirali: čak i kad su najemancipiraniji i najvoljniji zasukati rukave, muškarci prljavštinu jednostavno ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, ne posvećuju joj se svim srcem i s punom temeljitošću – pa su onda i ofrlji, ne primjećuju stvari (što treba biti učinjeno ili koje stvari u kućanstvu treba zamijeniti; da je sudoper zakrčen posuđem, a da je rublje još uvijek u košari), rade loše pa se mora raditi za njima. (Prilično su ravnodušni prema svemu tome i stoga nesposobni.) Osmomartovština okupljena kod Primakke zasnovana je na kritici ovog muškog elementa, što bezočne trutovštine što nezainteresirane neupotrebljivosti. To je feminizam koji bi žensko oslobođenje htio postići kroz zahtijevanje da i muškarci postanu više poput žena – da ne budu lijeni (lijenost kao najgora bolest) – da to što i kako rifljaju one, ne rifljaju samo one, nego i oni. Ali što ako kao problem i podbačaj – i to, da se razumijemo, upravo podbačaj u očima feminizma – shvatimo ne njihovu nedovoljnu revnost nego žensku pretjeranu? Skužimo ime gore: Beauvoir; poznato je da je bila ne samo egzistencijalistica nego i kraljica majka filozofije feminističke emancipacije. A vidimo da nije zagovarala pojačavanje i usavršavanje muške voljnosti ter kućanske savjesti, nego obratno: smanjenje i opuštanje ženske. Pazi genijalnog obrata: o nejednakosti možemo govoriti jedino ako smo uvjereni da nužan total obavljenog posla iznosi 100 jedinica iz primjera gore (jer ukoliko je to recimo 40, onda činjenica da muškarci obave 20 dok žene 80 ne predstavlja diskriminaciju nego, u ovom višku od 20 do 80, privatnu damsku razbibrigu, na koju imaju pravo) – a da su one koje smatraju kako taj total iznosi 100 tek frikuše vrijedne dobrog podsmijeha (te da je upravo to idealističko-cinička poslušnost i kolaboracija s patrijarhatom), ne elaborira pritom neki zadrigli muški šovinist, nego jebena Simone de Beauvoir!

Klasičan izvod ''tradicionalne žene'': ah, kad bi barem češće primjećivao kućanske sitnice – češće bih i ja poželjela usrećiti ga tako da mu dam.5
A ne bi li joj to bilo uputnije preokrenuti: ah, kad bih barem rjeđe primjećivala kućanske sitnice – češće bih i poželjela usrećiti se tako da mu dam.

Sociologija je dosad već utvrdila i korelaciju emancipiranosti: što je žena manje ''tradicionalna'', to će njezin odnos prema stanju podova i radnih površina biti ''ležerniji''. U tome je paradoks većine komentatorica kod Primakke (izuzev same domaćice, pola Miss i frtalja Alžbete): radi se o diskursu koji je nasljeđivanje istog neurotskog obrasca tzv. tradicionalne žene, s ispostavljanjem da Ultra Standarda Čistoće Mora Biti, s poliranjem do visokog sjaja – samo isprojiciran na muški rod (koji po tom rezonu zakazuje te zasluženo biva grđen) u pseudofeminističkom obratu, jer misli da je to feminizam čim se oplete po trutu. Istupaju s osmomartovskim transparentima i samoshvaćanjem – s obzirom na balkanski kod muškarca uvelike i opravdano – ali osmomartovstvo bi zapravo sa sobom nosilo ne traženje da u kućanskim stvarima i muškarci postanu više poput žena (marljiviji), već da žene postanu više poput muškaraca (ravnodušnije).



Pokazalo se, međutim, da im to baš i ne ide tako lako čak ni uz najbolju emancipacijsku volju.

Muškarac kojem je previše bed mrdnuti prstom po kući isto je što i žena kojoj je previše bed dići nos iz kućanskih poslova: kastrat, bezmudac. Ali ima frajera koje to uopće ne jebe, ne srame se nimalo. Anita sve sama radi po kući, brine se o djeci, nema nikoga ko bi joj pomogao... A i ja, kad sam u Zagrebu, ništa ne pomažem. Ne zato što me je stid, već tako, ne paše mi. (U posjeti kod Mate Miše i Anite, 1979.)

Pa normalno, jer nije Dalmatinac rođen da nosi lanac, već lančić oko vrata. U The Bitch in the House jedna od ispovjedateljica je mlada žena koja, međutim, živi s momkom samo za poželjeti što se tiče emancipiranosti i voljnosti da participira u kućanstvu, sve hoće fifty-fifty. Ali ona svejedno pobjesni kad dođe kući i ugleda sudoper pun prljavog suđa, dok se on bavi nečime svojim. Priča o tome kako se u njoj stane kuhati silno nijemo prebrojavanje i potom samo još više bijesa. Istina je – sama konačno shvaća – da želi biti ljuta iako zapravo ne zna zašto. U čemu je njena nepravednost? U tome što nigdje ne piše da je očekivao da ona opere suđe; ne, pa okej, on će ga oprati... samo poslije. To što je došao kući i prvo se bavio nečime svojim, nezasmetan hrpom prljavog suđa, ne znači da hrpu podrazumijeva kao njenu dužnost. Ali evo kvake: njoj nije moguće to što njemu jest: ostati neko vrijeme nezasmetanom. Ne može živjeti dalje normalno niti se baviti ičime svojim dok god je ona hrpa prljavštine tamo; ne može ni na što drugo misliti. Želi biti ljuta iz resentimana što on to može – kao i resentimana zbog posljedičnog opet završavanja na tome da ona više sprema i radi iako si je baš dala u zadatak da neće (a njegova nuđenja i prijedlozi postignu samo to da je još više napune bijesom).

Priča sadrži problematiku borbe sa samom sobom, inzistiranja na jednakosti participacije odnjegovanog kao (donekle umjetan) napor volje, samonagovor posredovan političkim uvjerenjem, no nepraćen stvarnim stanjem u sebi (i stoga uz izmještenu, projicirajuću autofrustraciju).6

Što je najvažnije otkrila Hochschild na široj statističkoj bazi? Žene koje inzistiraju na dijeljenju poslova ulagale su poseban napor da se ne opterećuju izgledom kuće: nije im, kao muškarcima, dolazilo prirodno, kao odmor od obaveze, ili točnije izostanak imanja te brige, nego su se morale tjerati na neopterećivanje, kao na zadatak koji su si dale – da okrenu glavu (''ponosno su mi govorile o stvarima koje su zanemarivale i na koje nisu obraćale pozornost''), s mnogo emocionalnog truda da prestanu misliti na kuću.

Što to ima tako neiskorjenjivo u ženskoj duši – pita se Kipnis – da će se svih drugih rudimenata tradicionalne ženstvenosti, uključujući majčinstva, ostanka kod kuće dok je rat, pa čak i ''okova čednosti'', lakše riješiti nego ''vezanosti za usisavač''? Pogazit će ako treba i ''tradicionalno seksualno ćudoređe'' prije nego nadići nagon za čišćenjem ili sklonost da se općenito više brinu oko čistoće od muškaraca, koji ostaje kao najžilaviji atavizam.

Da se ne radi o dva paralelna konkurentska rudimenta, nego o spojenim posudama – sama je poanta Kipnisinog poglavlja. Vezivanje jednoga uz drugo.



Od podsmijeha je možda uputnije pokušati shvatiti mehanizam koji ih čini dobrovoljnim kolaboranticama patrijarhata.

Gdje je prljavština, tu je i pitanje koji je spol prljaviji. U suvremenoj društvenoj mitologiji muškarci bi mogli biti oni kojima se dodjeljuje ta omalovažavajuća uloga, ali zapravo su žene tijekom najvećeg dijela zabilježene povijesti bile smatrane prljavijim spolom.

Abrahamske religije – kao arhipuritanske – obredna pročišćavajuća pranja, strah od demonskosti i kontaminacijskog efekta ženskog elementa. Zašto te žene ne razumiju da NE znači NE? To na što žensko doziva, samim svojim postojanjem u svijetu, onime što ona tjelesno je – zlo je to, demonizam; uviđam da djevojka koja bi mi se otkrila, zlo čini – opominjao je na vrijeme blaženi Merz. Ali badava kad neoprezni ne slušaju. Mnogo ljudi je stradalo jer ih je pridobila demonska ljepota žene.


One su raskrinkane, a bravo za stradale jebače!

U cjelokupnoj povijesti civilizacije u kulturama diljem svijeta optužbe o nečistoći uvijek su bile usmjerene prema ženama, a muškarci su bili posvećeni čišćenju odvratne ženske prljavštine, često oboružani snažnim deterdžentima u obliku obreda, tabua i religije (s njezinim bezbrojnim obredima pročišćenja). Ako je suvremeni život preokrenuo stari obrazac, očito je negdje usput došlo do promjene uloga u ljudskom suparništvu oko nečistoće. Stoga se danas optužbe o prljavštini redovito upućuju na račun muškaraca: zašto ne mogu shvatiti da se treba obrisati šank, iznijeti smeće, ili prljavo rublje odložiti u košaru? Zapravo, muškarci općenito imaju i ''prljavije umove''...

Ali već na prvi pogled mi u ovom objašnjenju s preokretanjem starog obrasca nešto ne štima. Ne radi se, rekao bih, o tome da nekad žene, a danas muškarci; nije pitanje alterniranja, preuzimanja palice u jednoj te istoj stvari. U onome u čemu se ženski rod nekad označavalo prljavijim, označava ga se i dan-danas. Simultano se prljavijim smatra i muški rod – samo u drugoj stvari (s prvom koreliranoj). Razlika od nekad do danas je samo u tome što je polje na kojem su kao prljave stigmatizirane žene ponešto izgubilo na društvenoj svevažnosti (koju je nekad imalo), dok je pod lupu više nego prije stiglo polje na kojem se stigmatizira mušku prljavost.



I was dressed down – baggy plaid shirt, baggy jeans, no make-up, scroungy hat – and now I was getting my period. I was just gross. I felt like a very gross person

Članak jedne djevojke o ''bivanju ružnom''. Zanimljivo je čitati takvo što iz pozicije muškarca, koji ne kuži baš isprva najbolje o čemu je riječ. Zašto se točno cura kad dobije osjeća kao da je gross? (i čak ''gross person''?) (Jasno kad neka djevojčica dobije prvi put, iznenadi je, ne zna što joj se to događa (propust u edukaciji na vrijeme?), no isto se čuje često i od već većih cura, koje su odavno naučile da se radi o normalnoj ženskoj biološkoj funkciji i točno znaju zašto se to događa i kako i sve.) Odnosno, taj osjećaj da si ružna jer imaš mjesečnicu – otkuda? Kako se to jedno s drugim povezuje: krvarenje dolje i subjektivni osjećaj ružnoće (lica)? Krvarenju i estrogenu nevično muško ne zna s vlastite kože sve o korelaciji trenutačne razine hormona sa zamašćenjem lica, kose, s aknama koje posljedično iskoče negdje na najisturenijem mjestu, s možda i napuhnutošću, ili o menstrualnoj krvi raznih gustoća, ljepljivoj, ili o tome kakav je osjećaj u odrasloj dobi nositi upišane pelene po čitave dane. Dodajmo da se radi o periodu nezatrudnjivosti, koja biološki logično izaziva izostanak priprave organizma na gotovs za privlačenje, kopulaciju; ženi već hormonalno ne biva tih dana puno do dotjerivanja, pa je k tome i u bolovima, u menstrualnim grčevima, ne da joj se ustajati da bi prala kosu, šminkala se, zajebavala se oko izgleda – što povratno dodaje na samoosjećaju ružnoće, zatvarajući senzaciju u krug.

Zanimljivo je čitati iz pozicije muškarca i zbog još nečega: koncepta samoosjećaja lijeposti i ružnosti kao izrazito promjenjive funkcije. It's funny, mostly, that we're in an Age of Everything Is Very Beautiful when I'm super ugly some days and that's just how it is. Stuff doesn't fit right, my hair looks weird, my face is bleeding. I'm fine. There are other days. Biva se ''super ugly'' na neke dane, a onda ima i drugačijih dana. Trenutan status fizičkog izgleda i raspoloženja o njemu kao pitanje faze ciklusa ili momenta dotjeranosti, pitanje dana, sata, minute, jedna krivulja prepuna skokova i jakih amplituda – što je svakako neobičan koncept za ravnu crtu muškog samoosjećanja u tome: možeš biti visok, lep i plav nešto manje ili nešto više, ali kakav jesi da jesi, onda si takav non-stop, nema to ujutro ovako, a popodne onako, ili ovog dana u mjesecu zgodniji, a nekog drugog manje zgodan. Stupanj tjelesne privlačnosti je pojam uz koji muški mozak veže parmenidovsko svojstvo trajnog stanja, dok se ženskom ukazuje kao heraklitovski panta rhei fenomen, vječnog fluxa, ''samo mijena stalna jest'', iz sata u sat – nešto dakle, što nije nužno datost, nego uvijek iznova podložno utjecajima, momentu... i s pratećom psihologijom permanentne pozvanosti na djelovanje. Ustani i operi kosu, učini nešto s licem, dotjeraj se, namontiraj, natrackaj, našminkaj, naparfemiraj, iskombiniraj, depiliraj noge, obrij pazuh, obrij picu – i nadaj se da ti je dobar dan, na koji ti se to sve da i na koji ti se prima. Za žene, tjelesna privlačnost je prije svega funkcija rada. Koji kad se i napravi, sutra moraš ponovo. (Nešto kao sizifovski. Nešto kao čišćenje.)



Ako je ''čista koža'' stvar od tako malo značaja, zašto je prikrivanje one nesavršene, manjkave, nečiste toliki imperativ?

Članak jedne djevojke o površnosti odbacivanja teme kao površne: ipak je činjenica, veli, da problem s kožom (prema generalnom shvaćanju sasvim prozaičan i od strane odraslih (i vršnjaka/inja koje nije mučio) otpisivan kao prolazan i beznačajan) kao trivijalnu jadikovku uglavnom otpisuju oni/e koji/e se nikada jutrima nisu u stanju krajnjeg užasa promatrali u kupaoničkom ogledalu, očajnički pokušavajući pri/ekriti kratere koji su se aktivirali tijekom noći, prije polaska u školu u kojoj ih očekuju na desetine suučenika i suučenica spremnih registrirati i najmanju nesavršenost. Dvostruki jad, s meta-posramljenošću: nešto te jako muči i posramljuje, a onda si se još dužan posramiti što te to muči i posramljuje. Ustvrditi kako je obična tinejdžerska prištavost jedan od ključnih povoda osobnog nezadovoljstva, nesigurnosti, pa i dubokog jada, zvuči kao nepristojno preuveličavanje, bezvezni problemi nekoga dovoljno privilegiranog da takvim benignim i površinskim (jer, naposljetku, ljepota dolazi iznutra) manjkavostima pridaje toliki značaj.

Da pravi način za nositi se s problematikom nije tek olako i mudroserski proglasiti bullshit frazu ''vanjska ljepota nije važna, važno je samo ono iznutra'' – dok im je Sindika kriva već na razini promoviranja u cvijetu mladosti nečega drugog, a ne etosa te fraze (odnosno, ako se neretuširanu sliku u kasnim 40-ima krivo shvati kao naknadnu kampanju za bullshit, onda da je se optuži za licemjerje) – tema je koja me i samoga okupirala, ljetos, u postu Lítost. Ovdje je riječ o još jednom od očitovanja lítosti, vrlo izraženom: Usprkos još jednoj od ustaljenih komponenti govora o koži/kožnom, frazi ''površinske rane'' koja ističe relativnu lakoću osobnih ozljeda i njihovo neprodiranje u dublje, vitalnije slojeve, osjećaji nezadovoljstva, tjeskobe i srama koje uzrokuje nesavršena koža duboki su i dubinski. Intenzitet nelagode varira sukladno s percipiranom težinom nedostataka: od uobičajenog i očekivanog zdvajanja nad pubertetskim bubuljicama (također podložnom gradaciji ovisno o količini zahvaćenog područja), do mučnih osjećaja anksioznosti i depresije uzrokovanih promjenama/oštećenjima koje društvena poimanja ljepote i privlačnosti procjenjuju kao sažaljenja vrijedna, ružna, zastrašujuća, čudovišna. S druge strane, samovoljno uzrokovana oštećenja i ozljede na koži, prepoznatljiva kao društveni rituali samoozljeđivanja u obliku rezanja, paljenja i udaraca, iščitavaju se gotovo kao njihov negativ, vanjski izljevi tuge koja se nalazi još dublje od slojeva mišića i kostiju. Ozljede i ožiljci koji za njima ostaju funkcioniraju kao vidljiva manifestacija unutarnje boli: njihova zavaravajuća površinska beznačajnost ujedno simbolizira nepodnošljivu tjeskobu pod kožom i čini je, barem privremeno, ''stvarnom'' i opipljivo prisutnom. Osim toga, služe i kao sredstvo kontrole i utjehe putem rituala nanošenja ozljeda i kasnije palijativne skrbi i praćenja zacjeljivanja rana.



Ključ prelaska s nomadskih zajednica na stacionarno-poljoprivrednu civilizaciju je u – privatnom vlasništvu (nad imanjima i ''sredstvima proizvodnje''). To je poznato. Ali možda je manje poznato: to je i ključ sistemske mizoginije u vrijednosnim potkama društava koja usljeđuju. Ako imaš vlasništvo nad imanjem i/li sredstvima proizvodnje, od presudne je važnosti da tvoj sin bude tvoj sin – iznad svega je, znači, bitno strogo kontrolirati žensku seksualnost. (Mušku ženama nije bila posve ista panika, analognom mjerom; valuta koja je njihovu biološku uvjetovanost stala više zanimati je kontrola i moralizam prinude nad emocionalnim sektorom. Jer ne prijeti im opasnost da dijete koje rode ne bude njihovo, ali im prijeti opasnost da ostanu same s djetetom, bez brige i resursa oca, pa im instinkt nalaže da gorom i bolnijom od seksualne vide ''emocionalnu nevjeru''.) Slobodna grupna ljubav pećinskog čovjeka – kao izvorna priroda ljudske seksualnosti – zamijenjena je tako hegemonskim kulturnim kanonom zavjetne, zapovjedne monogamije, koja doduše neljudski i nakaradno ugnjetava oba spola, ali se seksualnim zahtjevima čednosti/čistoće, odnosno uzurpacijom reproduktivnih prava, posebno surovo prelama na ženskim leđima.7



U Ljetnom postu (od ljeta '13) bavio sam se idealom djevičanstva pokretanim na gorivo purifikacije, pročišćavanja, te neukaljanosti (životom u stvarnom svijetu). Čovjeka kiča mogli bismo definirati nemogućnošću podnošenja neprijatnog dijela stvarnosti, kao čovjeka kojem je potrebno negirati sve ono iz svijeta što mu kalja pretkoncepciju čistoće. Nedovoljno plemenite stvari, koje se ne uklapaju u sliku, gurnuti pod tepih. Tim gore po činjenice! Volja okrenuti glavu; zažmiriti; vidjeti stvari onakvima kakve one nisu, prezentirati ih ''ljepšima''. Zasladiti, krivotvoriti, ušminkati, retuširati. Romantizirati. John Ruskin tako nije mogao podnijeti da mu mladenka na pubisu ima, sakloni bože, dlake – i nije htio konzumirati brak saznavši za to. Co to maš međ nogami?! Pavel iz Gombrowiczeve priče Djevičanstvo nije pak mogao podnijeti pomisao da mu zaručnica Alicija nekad mora na zahod – i odlučio se praviti da to nije istina, jer ne može biti istina.

Peri, peri, moj golube bijeli. Prljavština je, tumači Kipnis (u naslanjanju na Fantaziju o prljavštini, esej Lawrencea Kubiea iz 1937.), središnja kategorija u životima svih ljudskih bića budući da je cijela koncepcija ''prljavštine'' povezana s mirisima i tvarima čije postojanje općenito volimo poricati – sa svim onim tjelesnim funkcijama kojih se sramimo i svim nečistim tjelesnim izlučevinama od kojih se, mi, civilizirana bića, volimo držati podalje. Očito je da prljavština najviše podsjeća na... izmet. Drugim riječima, i naša su vlastita tijela krivci kada pričamo o prljavštini. Tijelo je ''svojevrsna pokretna i prijenosna tvornica prljavštine koja kroz svaki otvor ispušta nečistoće'', objašnjava nam dr. Kubie. To je pomalo uznemirujuće, a nelagodna spoznaja da su i sama naša tijela duboko prljava jedan je od razloga zašto izbjegavamo sve što nas podsjeća na naše temeljno nečisto stanje.

Pod povećalo dolazi odnos eksterijer – interijer; tu se lomi ta drama. Da ne zagadimo čistu kožu gadnime iznutra (npr. fekalijama), te da ne zagadimo izvanjskim gadostima i mikrobima osjetljive unutarnje predjele (možemo se zaraziti kroz oči, nos, usta, donje rupe). Kritični stoga u oba smjera postaju otvori na tijelu.

Ne stoji pritom isto kod žena i muškaraca. Tu je za početak prstohvat povezivanja prljavštine, nereda, kaosa, s konceptima ugroženosti i ranjivosti – povezivanja, istinabog, pretežno od iracionalno fobične vrste – pri (samo)percepciji žena kao ranjivijeg spola. Nadovezuje se ona najočitija i najprozaičnija razlika među spolovima s obzirom na tjelesne otvore: žene imaju jedan više, i to kakav! Ranjiv. Žene vaginu percipiraju kao veća potencijalna vrata kontaminacije i ugroze čak i od usta. Zatim nastupa i obratan smjer, po kojem se ne radi samo o rupi najveće zagadljivosti od svih na tijelu, nego i najviše zagađujućoj (to je jako za debatu, ali ponavljam što čujem). Ako su tjelesne izlučevine oduvijek pojam prljanja i zagađenja, i tu postoji gradacija, pa su suze smatrane najčišćima, a mjesečnica najprljavijom (u nekim kulturama žene koje su dobile ne smiju pripremati ili posluživati hranu). Ispuštanje potoka guste, ljepljive krvi u redovitim ciklusima, vonj, mašćenje i sve što smo već navodili. Ali prije svega se radi o obliku paranoje svojstvene strahu od mraka i mračnih uličica, kad ne znamo što nas može zaskočiti od tamo gdje nam oko više ne seže. Kroz povijest se žene smatralo prljavijim spolom vjerojatno i iz te tako banalne okolnosti da se naprijed istaknuti dijelovi tijela, koje i vidimo na van, i koji su suha koža (kurac), smatraju čišćima i manjim potencijalnim onečišćivačima, odnosno plodnim tlima da budu onečišćeni, od rupa na tijelu, pogotovo ako su te rupe vlažne, meke, sluzave, mračna mjesta skrivena od pogleda u svojim unutarnjim predjelima. Vagina se često povezuje s truljenjem i propadanjem i smatra se prolazom kroz koji zlo dolazi na ovaj svijet. Zapravo, cijelo se žensko tijelo često doživljava izvorom opasne zaraze, središtem brojnih bizarnih tabua i praznovjerja od kojih mnoga i danas postoje.

Nije tajna da su organizirane religije svojom sociološkom funkcijom kerberi status quo-a društvenih poredaka – prvi svećenici stupaju na scenu s prvim poljoprivrednim civilizacijama, elem s vlasništvom (nad imanjima, sredstvima proizvodnje i privatiziranim ženama). U sklopu takve svoje funkcije, jedan od prvih zadataka im je stoga biti i instrument kontrole nad ženskom seksualnošću, usađujući im u tjelesnost krivnju, sram i autootpor: Doslovno sve najveće svjetske religije na neki način izražavaju mržnju prema ženskome tijelu smatrajući ga okuženim i nečistim, gnušajući se također onih nedoličnih mjesečnih izlučina. Pravila koja među ortodoksnim Židovima određuju bračne odnose nalažu da se supružnici odreknu seksa od početka ženine mjesečnice do tjedan dana nakon njezina prestanka, a da mu se iznova posvete tek nakon što žena obavi mikve ili obredno pročišćavajuće kupanje; prije toga ona se smatra nečistom. U Kur'anu se iznose slična ograničenja.



Ničega logičnijeg i očekivanijeg nego da će vijekovna stavljenost pod kafkijansku optužbu – dakle, ne zbog nekog pojedinog krivog čina, nego zbog osnove bića, zbog (prljavosti) samoga onoga što se jest – i rezultirati kafkijanskom reakcijom, sa samookrivljavanjem, s postiđenošću zbog samoga onoga što jesu, iz osjećaja vlastite unutarnje nečistoće, s latentnom opsesijom da nikada neće biti dovoljno čiste te da moraju dokazivati vlastitu čistoću – kao oblik otklanjanja sumnje sa sebe (uvijek iznova uzaludnog).

Opsesija s društvenih propovjedaonica kontaminacijskim učinkom ženskog tijela prebacuje se u njih same unutra, u njihovu vlastitu samoprojekciju. Nije čak potrebno potpadati pod teološku kapu – prešlo je u uvjetne reflekse imanja problema s vlastitim tijelom na široj bazi. Svojevrstan neurotični odnos između tijela i doživljaja sebe još je uvijek, nažalost, dio ženskog naslijeđa, piše Kipnis.

U Kunderinoj Besmrtnosti pratimo dvije sestre, Agnes i Lauru. Laura u trgovini mazno gladi grudnjak, sa senzualnim patosom, dok je Agnes gleda i ne kuži u tome: za Agnes je grudnjak spadao u onu kategoriju predmeta koji trebaju ispraviti neki tjelesni nedostatak, kao što je i zavoj, proteza, naočale ili kožni ovratnik koji bolesnik nosi nakon povrede vratnih kralježaka. Grudnjak bi trebao poduprijeti nešto što je zbog lošeg proračuna teže nego što bi trebalo biti i zato mora naknadno biti podvezano, otprilike kao kad se ispod nestručno izgrađenoga balkona dodaju stupići i potpornji da se ne bi srušio. Drugim riječima: grudnjak odaje tehnički karakter ženskoga tijela. Često se uhvati kako zavidi muškarcima – na tome što ne moraju stalno biti svjesni toga da imaju tijelo – ustanovljujući bitnu razliku između muške i ženske sudbine: žena provodi mnogo više vremena u diskusijama o svojim tjelesnim problemima; nije joj dano da bezbrižno zaboravi na svoje tijelo. Počinje to šokom zbog prvoga krvarenja; tijelo je iznenada tu a ona stoji nasuprot njemu kao strojar kojemu je naređeno da održava u pogonu malu tvornicu: mijenjati svaki mjesec tampone, gutati tablete, zakopčavati grudnjak, pripremati proizvodnju. Agnes je sa zavišću promatrala stare muškarce; činilo joj se da stare drugačije: tijelo njezina oca se polako pretvaralo u vlastitu sjenu, dematerijaliziralo se, ostalo je na svijetu kao čista, nemarno utjelovljena duša. Suprotno tome, tijelo žene, što je nepotrebnije, tim je više tijelo: teško i opterećujuće; nalikuje staroj manufakturi određenoj za demontažu, u kojoj ženino ja mora ostati do kraja kao čuvar.

A tu je i složen odnos spram seksa, s obzirom na istovremenu želju i krivnju i onda još strahove upisane u instinkt kakve biologija muškog instinkta ne poznaje (od trudnoće ili boli). Složen odnos ovdje znači podvojenost, a podvojenost oblik neuroze, jer se neće ono što se hoće (a i kad se hoće, navaljuje se krivnja izvana i/li iznutra).

Trajno nezadovoljstvo svojom fizikom – vječito joj hoće mijenjati oblik i svojstva. Kozmetička industrija tu dolazi na svoje; Kubie je govorio o ''kompulzivnoj kozmetičkoj kompenzaciji''.8



Bi li silni postupci uljepšavanja prije svakog napuštanja kuće, pa čak i unutar kuće, mogli imati kakve veze s osjećajem beznadežne manjkavosti tijela, koje nije besprijekorno, koje ima svojih imperfekcija, koje potajno katkad i krvari, koje nije jednostavno izložiti tuđem oku, koje se svako malo osjeća ružno i nezadovoljavajuće ili neprihvatljivo (uslijed same magnifikacije pitanja ljepote i tijela kod njih, sa sistemskom dovedenošću u pitanje)? Čini se da Kubie želi istaknuti da se čak i svakodnevni ''najuobičajeniji'' ženski obredi temelje na obrambenim mehanizmima – obrani od nesvjesnih osjećaja prljavštine; beskonačno uljepšavanje mehanizam je koji bi čistom snagom kozmetike trebao ublažiti osjećaj ružnoće.

Teza: upravo zbog povećane opsjednutosti mogućnostima kontaminiranosti i kontaminiranja, odnosno vlastitom imanentnom prljavošću ili barem pojačanom prezentnošću tjelesnosti, ili već nekim od oblika problematičnosti u tijelu, su žene posvećenije nego muškarci ''neutralizirajućim obrednim vrstama ponašanja'' (čitaj: pranju i čišćenju).

''Čišćenje mi pomaže da izađem na kraj s osjećajima u svome tijelu.''
(Louise Rafkin, profesionalna čistačica, u Other People's Dirt.)

''Žene koje promatramo u fokusnim skupinama ribaju svoja lica kao da ribaju radne površine u svojim kuhinjama – pretjerano ih trljaju žustrim pokretima u smjeru naprijed-natrag.''
(Portparolica marke kozmetike Shiseido, citirana u O, The Oprah Magazine.)



Simultano dok su prve sufražetkinje tražile pravo glasa za žene i jednakost spolova pred zakonom, iskristalizirala se tijekom 19. st. naročita vrsta društvenog puritanizma: ženski pokret za društvenu čistoću. Agenda im je bila higijensko + ćudoredno pročišćavanje muškaraca i muškog ponašanja, tjeranje ih u red. Zapravo, priča Kipnis, borba se vodila oko dvostrukih seksualnih mjerila, iako, nažalost, ne u ime veće seksualne slobode za žene (to je prepušteno šačici odvažnih boraca za slobodnu ljubav), nego stoga što se željelo postići da se muškarci ponašaju onako kako se to očekivalo od seksualno suzdržanih žena. Poticanje osjećaja krivnje u muškarcima zbog njihovih prljavih seksualnih nagona bila je jedna važna taktika; na opće iznenađenje to je uhvatilo korijena kod većeg broja muškaraca koji su sami počeli organizirati lige posvećene muškoj čednosti, koje su se borile protiv štetne literature, razglednica prljavog sadržaja i masturbacije.

U redu, Markićka, ali i hrasturbator Ilčić. (Što, zbunjeni ste? Otkud sad ovi u povijesnoj priči? Niste valjda mislili da bi suvremena neokonzervativna Hrvatska bila gdje drugdje nego u 19. stoljeću?)

Puritanka je ženska forma koja nezavidnost svog položaja kontroliranijeg, ugnjetavanijeg spola u predavanju ''prljavostima'', sublimira u iluziju moralne superiornosti (esencijalno pristajući uz cinizam hegemonskog kulturnog idealizma): moralno su žene bile nadmoćnije budući da je ženska seksualnost ponajprije mentalna, a tek zatim tjelesna; muška seksualnost povezivala se s prljavštinom koju treba dobro izribati, a žene su bile moralna snaga obdarena jedinstvenom sposobnošću za obavljanje tog posla. Pitanje je kako su žene, koje su ne tako davno – čak sve do početka osamnaestoga stoljeća – bile smatrane raskalašenijim spolom, iznenada postale tako čiste i pune čestitosti te se pretvorile u nove nacionalne čuvare ćudoređa?

Kako? Pa baš zbog te okrivljenosti istočnim ženskim grijehom formiraju se internalizacijski usuprot njemu (umjetno, u kafkijanskoj kompulziji da se dokažu Sudu koji ih baca u nemilost) – da budu sve suprotno od raskalašenosti i prljavosti, s posvećivanjem u mjerodavnu Krepost. Nije uopće paradoksalno i za čuditi se, nego najlogičnije moguće. Kipnis se, osim na Kubieja, i na Freuda poziva: Cijeli svijet vaginu smatra prljavom i taj osjećaj prljavštine biva internaliziran, a svakom svjesnom priznanju tih osjećaja pruža se otpor – no snaga obrane mjerilo je dubine ozljede. (...) I zato, objašnjava Freud, postoji svo to žensko moraliziranje i isticanje vlastite kreposti u odnosu na mjerila čistoće i zbog toga se tako velika pažnja posvećuje svakom aspektu prljavštine, i tjelesnom i društvenom: čiščenje nikada nije neutralna aktivnost za one koje imaju žensku anatomiju. Drugim riječima, ako je žene svijet proglasio nečistima, njihovo preuzimanje društvene uloge sile koja obavlja čišćenje ima određen turoban i zamršen smisao.

Tako sad malo one mogu biti čistiji spol, ali su si natovarile i psihotiku na vrat, oslobađanja svijeta prljavštine. S više manije nego srca: ribanje lica i tijela, ribanje kuće, ribanje društva, ribanje seksa (i prljavih muških misli, jezika, ponašanja)...

Na jedan iz mora otrcanih savjeta za žene o tome kako živjeti s muškarcem u kući (kao primarno onečišćivačem prije nego bilo što drugo) – da jednu košaru za veš postave u kut spavaće sobe, kako ih prljave gaće i čarape razbacane bilo kud ne bi distraktirale u krevetu – pala je nečija podrugljiva primjedba: ''Iza jednostavne tvrdnje da su muškarci neuredni skriva se strah od seksualne intimnosti toliko krhke da je može uništiti i prljavo rublje.'' Odbojnost, riječima Joan Didion, ''prema seksualnom životu odraslih – koliko je čišće zauvijek ostati djetetom''.9

Srce cijele stvari je u ovom sinkretizmu sanitarne i seksualne linije sklanjanja u purifikacijski eskapizam. Obje dolaze s istog centralnog mjesta posramljenosti, s vezivanjem osjećaja osobne vrijednosti. Nemati tijelo, biti djevojčica, biti u stanju apriornom prvoj mjesečnici, biti nevina (od krivnje toga da se ima tijelo, koje je žensko tijelo) – chateaubriandovski ideal djevičanstva koje ne želi znati za postojanje govna u svijetu (i s vlastite strane iskenjanog). Pomislivši na to da čak i Alicija, božemiprosti, sere – okolnost koja ju baca s neba nazad na zemlju, kompromitirajući je, svrgavajući kao anđela – Pavel stvara pritisak na sebe da mora biti čišći, tj. izignorirati tu činjenicu, naporom volje izbaciti iz glave opasnu pomisao, vratiti se u stanje prve nevinosti, prije nego mu je sinula.

Deziderat povratka u stanje prije pada – prethodeće istočnom grijehu posjedovanja ženske anatomije – u kojem se još moglo biti anđelom.



Ako ne doslovno zaboraviti na imanje tijela, kako je to Agnes predložila, muškarci svakako imaju luksuz biti njime neopterećeniji, nonšalantniji, manje se vrtjeti oko njegovih momenata funkcije i prezentacije – lakši. Jedna od konzekvenci je da će bitno rjeđe dolaziti u napast prometati se u moralne zvijezde vodilje; neće im biti ispod časti tako negdje srednje čista izdanja, uključujući ne preredovito baratanje partvišem i seksualni život odraslih.

Drugi val feminizma rascijepio se na više struja, od kojih bih za ovu priliku izdvojio dvije: s jedne strane tzv. liberalne feministice (''libfems''), na tragu sufražetkinja, sa stavljanjem naglaska na ravnopravnost u radu, socijalna pitanja, reproduktivne slobode i druge oblike konstruktivne kritike patrijarhalne diskriminacije, u pozivanju na građanska prava (feminizam kao advokatura – ili da sam Englez, rekao bih enforcement – naprosto boljih uzusa građanskosti, već zapisanih u ustavima sekularnih republika!), i tzv. radikalne feministice (''radfems'') s druge strane, primarno vođene fiksacijom na nevaljalštinu muškog roda, njegovu inherentnu prljavost, nasilnost i zlost kontra žena, s naglaskom na seksualno zgrješavanje im, koje vide u manje-više svemu. Ne krijem svoje jasne simpatije za one prve, a nikako za ove druge, no pozor – sporno mjesto mi nije pitanje stupnja radikalnosti, kao što bi se iz nomenklature podjele sugeriralo, nego što potonje u sebi sadrže vrlo izraženu crtu puritanki iz 19. stoljeća. Mizandrija im je iz skroz krivih razloga. Ono o čemu je i Didion. Prepoznaje to i Kipnis: Trebalo se boriti s novim stresnim pokorama: to nisu bili mikroorganizmi nego ''opredmećenje žena'' (''prljave misli''), pošast pornografije (''prljavština''), a na red su došle čak i seksi šale koje su se zbijale na radnom mjestu. Iz nekog se razloga ženski reformizam neprekidno vraća na temu prljavštine; u temelju se nalazi zahtjev za pročišćavanjem muškaraca.)

Zašto mislim da nije pravilno reći kako su nekad žene smatrane prljavijim spolom da bi danas to postali muškarci, odnosno da je došlo do neke štafete, s preuzimanjem palice stigme? Jer su to usporedne vezane pojave, također spojene posude, a ne sukcesivna zamjena jednog vrijednosnog koda drugim. Stigmatizacija ženske šatro prljavosti produkt je povijesne mizoginije patrijarhalnih kultura. Stigmatizacija muške šatro prljavosti drugačijeg je žanra, ali je jednako produkt patrijarhalnog koda, samo posredno, kao refleksija te iste mizoginije vraćene kroz žensku internalizaciju u obliku moralne superiornosti koja se iz prozvanosti za prljavost prekompenzirala u drugi pol, u Čistoću i Krepost, i kojoj se sada sve što je samo puko srednje čisto ponašanje normalne neopterećenosti (a uopće ne zadovoljava iste standarde zagrižene steriliziranosti) ukazuje kao nedovoljno plemenito, što zaslužuje stoga prijekor i barem jedno dobro peglanje po crti, ako ne i bacanje u lance.

Prošloga sam mjeseca, u postu Kalifete na fete, pogrešnom označio povremenu navadu feminizma da vlastitu opreku tumači potencirajući puko spolnu osnovu (muškarci protiv, žene za), depotencirajući značaj kulturalne i svjetonazorske osnove. I ovdje sam na istom tragu. Svakako da nije fer kako se represivna seksualna kultura stacionarnih civilizacija s usađivanjem krivnje zbog prljavosti brutalnije okomila na ženski rod. Ali rješenje sigurno nije u tome da frontu premjestimo na sukob spolova kao takvih, s tumačenjem da je određen spol (muški), a ne određen kod (patrijarhalni) ono što je milenijima nasilno prema ženama, s isto puritanizmom samo obrnutog smjera, koji se protiv inkriminiranosti za nečistost bori inkriminiranjem za nečistost. Kontriranje patrijarhatu i mizoginiji koje se i samo bazira na mizoginom patrijarhalnom moralu, u njegovoj seksualnoj rigidnosti, u nesvjesnom potpadanju. Rješenje je jedino u općem odbacivanju (od strane oba spola) moralizma čistoće.



  1. Komentatorica Cakana potvrđuje tezu: razlog zašto osobno ritko upućujen takve poglede muškarcima je upravo taj šta to "nije ženstveno ni prilično jednoj mladoj dami". tu i tamo zaboravin pa mi oči odlutaju, al inače gledan ili strogo isprid sebe ili u pod ili u ljude s kojima san u društvu.
    eh, izlasci bi bili puno zanimljiviji kad bi mogla komodno švrljat pogledom :D
    @

  2. Ne uzimati prijevod zdravo za gotovo. Ne govorim švedski, prepjevao sam kako sam znao s neke transkripcije na engleski. As far as l can remember, l've been obedient, well-adjusted, almost meek. l did assert myself once or twice as a girl, but mother punished all such lapses from convention with exemplary severity. My entire upbringing was aimed at making me agreeable. l was ugly and graceless. A fact l was constantly reminded of. But if l kept my thoughts to myself and was ingratiating, my behaviour yielded rewards. The real deception began at puberty. My every thought revolved around sex. But this l never told my parents, or anyone at all, for that matter. Being deceitful and secretive became second nature to me. My father wanted me to become a lawyer like himself. l said l wanted to be an actress, or do something else within the theatrical world, but they laughed at me. Since then l go on pretending. A sham in my relations to others. To men. The same sham - a desperate attempt to please. l've never considered what l want. Just: ''What does he want me to think?'' lt's not unselfishness, as l used to believe, but sheer cowardice.@

  3. Sloboda koja sputava: post, između ostalog, o jednom od shvaćanja svrhe arhitekture. Nije se Mies zabadava proslavio onom svojom Bog je u detalju – svaki detalj, do zadnjeg šarafa, mora biti točno takav kakav je, nema mjesta greški, i najmanja bi tu upadala u oči, ''sve pokvarila''. Ne daj bože nešto tu pomaknuti, pobrljati, malo zapeti nogom, ili kao vrhunac nekulture, možda sjesti negdje. Hej, pa ne služi ta tu stolica za sjedenje, saberite se ljudi! To je Umjetnost, to je za gledanje a ne za pipkanje poganim prstima! Zar se Mona Lisu u Louvreu možda ''koristi''? Radije bi trebalo i cipele izuti, prije stupanja na sveto tle! Opet sloboda koja sputava? Tja, korisnička sloboda kao da nije baš sasvim ozbiljno mišljena, nije stvarno naša, to je više onako, sloboda retorička, s figom u džepu. Gle, npr., kako se Bruno Zevi izražava: U prekrasnom Paviljonu u Barceloni Miesa Van der Rohea poredak strukturalnih elemenata... i bla bla. U ovoj savršenoj arhitekturi čovjek je i dalje suvišan, strano tijelo, ona je najljepša kad je priređena za slikanje.@

  4. Frigidnost ateističke propagande po Beli Hamvasu: ateizma spram pravih vrijednosti u životu: obilježje je, veli, ateista – u jednom od njegovih izdanja – da ne poznaje ljubav, već seksualni nagon; on ne radi, nego proizvodi; ne hrani se, nego troši hranu; ne spava, nego obnavlja svoju biološku energiju; ne jede meso, krumpir, šljive, jabuke, kruh s medom i maslacem, nego uzima kalorije, vitamine, ugljikohidrate i bjelančevine; ne pije vino, nego alkohol; svakog tjedna mjeri svoju tjelesnu težinu, ako ga zaboli glava pije osam vrsta praškova, kada od mošta dobije proljev trči liječniku, raspravlja o produžavanju ljudskog života, pitanje higijene smatra nerješivim jer četkicu za nokte može oprati sapunicom, sapun može oprati vodom, a vodu ne može oprati ničim.@

  5. Poslušajte neku od dnevnih govornih emisija, obiđite knjižare, pregledajte stripove u New Yorkeru i otkrit ćete da se ''epidemija brakova bez seksa ne može poreći'', kao što jednostavnim i sladunjavim jezikom objašnjava dr. Phil, slavni guru prepun savjeta. A najčešće objašnjenje za izostanak seksa u braku, kažu stručnjaci, urođena je ženska potreba za izrazitim pretjerivanjem u obavljanju kućanskih poslova koja jednostavno ubija požudu nakon čega slijedi lijeganje u krevet kraj nesvjesnog muškarca koji jednostavno ''ne primjećuje'' loptice prašine koje se preko poda dnevne sobe kotrljaju poput lopti suhog korova nošenih vjetrom, kraj muškarca koji uspijeva previdjeti smanjenje zaliha toaletnog papira i koji misli da se masno, skoreno posuđe može oprati sutra. Tko bi u takvoj situaciji mogao osjetiti požudu? (Kipnis)@

  6. Nešto kao što je Bowie jednom odao da je ''closet heterosexual''. Znao se prethodno javno deklarirati kao biseksualac, ali više onako... nije mu bilo dovoljno arty i dovoljno statement da bude tek običan heteroseksualac, s obzirom na kreativno-političku agendu (što reko razvezani Paić: utjeloviti ''albumima, rock nastupima, filmovima, dizajnom i modnim izgledom'' pojmove ''pluralnosti, razlike, identiteta, tijela, Drugoga, stroja i želje''). Ali jedno je nešto biti, a drugo to htjeti biti. Više mu je ispovijedanje biseksualnosti, priznao je na kraju, dolazilo kao produkt nekih situacija u kojima bi se našao nego onoga što iznutra je i osjeća, više ga u tome vodila ''a compulsion to flout moral codes than a real biological and psychological state of being'', pošto u imidžu i samoviđenju ''a taboo-breaker'' i saveznik transgresije, koji voli raspiriti seksualnu intrigu ''for its ability to shock''.@

  7. Aplicirajmo i na druga privatna vlasništva. U Demonskoj ljepoti žene smo već pričali nešto o tome: Isključivo posjedovati ženu jednako je nepravedno kao posjedovati robove, podvlači de Sade. Posjedovati možemo samo nekretninu ili životinju, a nemoguće je posjedovati pojedinca koji na nas nalikuje. Kakvima god zamišljali spone kojima muškarac može ženu vezati, sve su one nepravedne i prividne.
    Zar nije jezivo prostaštvo taj masovni običaj da netko bude nečija djevojka ili nečiji dečko, ili još gore, muž ili žena – ''tuđi'', ''vlastiti''? Netko je ''slobodan'', ''single'', a netko naprotiv nije, nego je ''zauzet''. Kako ružna riječ za primijeniti na ljudsko biće: da je zauzet, odnosno zauzeta. To me odmah podsjeća na osvajanje Divljeg Zapada ili ona zaposjedanja ispražnjenih srpskih kuća za vrijeme rata – tko prvi njegova djevojka – zauzeto Hrvat!
    Svi muškarci imaju, dakle, jednako pravo uživati sa svim ženama. Ne postoji muškarac koji bi prema zakonima prirode mogao uspostaviti jedinstveno i isključivo pravo na neku ženu. Sjajno, sjajno libertinsko stoljeće! U de Sadeovim riječima kao da čujem i odjek onih velikih Rousseauvih riječi: Prvi koji je ogradio zemljište i rekao: ''Ovo je moje'', naišavši na prostodušne ljude koji su mu povjerovali, ustvari je osnivač civiliziranog društva. Koliko li bi spriječio zločina, ubojstava i ratova, od kolike li bi bijede i strahota poštedio ljudski rod onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak, dovikujući bližnjima: ''Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija!''@

  8. Kako se zove znanost o kozmosu žene? Kozmetika, podjebava Kraus.@

  9. But of course something other than an objection to being ''discriminated against'' was at work here, something other than an aversion to being ''stereotyped'' in one's sex role. Increasingly it seemed that the aversion was to adult sexual life itself: how much cleaner to stay forever children. One is constantly struck, in the accounts of lesbian relationships which appear from time to time in the movement literature, by the emphasis on the superior ''tenderness'' of the relationship, the ''gentleness'' of the sexual connection, as if the participants were wounded birds. The derogation of assertiveness as ''machismo'' has achieved such currency that one imagines several million women too delicate to deal with a man more overtly sexual than, say, David Cassidy. Just as one had gotten the unintended but inescapable sugestion, when told about the ''terror and revulsion'' experienced by women in the vicinity of construction sites, of creatures too ''tender'' for the abrasiveness of daily life, too fragile for the streets, so now one was getting, in the later literature of the movement, the impression of women too ''sensitive'' for the difficulties and ambiguities of adult life, women unequippped for reality and grasping at the movement as a rationale for denying that reality. (Iz The Women's Movement, zajedljivog eseja iz 1972.)@

- 23:21 - slušam (16) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se