pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 02.09.2015.

Krivi ste vi


U filmu Maléna radnja se zbiva u malom talijanskom gradiću usred drugog svjetskog rata. Mladi časnik Cadei salutira na bini. U centru je pozornosti, megafoni se deru u njegovu čast: junak borbe za fašističku stvar. Žene se došaptavaju: Mmm, poručnik Cadei je tako zgodan, sretnica koja ga ulovi! Stavlja šapu na novopečenu udovicu za kojom svi žude (naslovnu junakinju).


Pretpostavimo li da kolektivni trans nije samo do golog fizičkog izgleda – zašto im je tako vruć? Zato što je faca – tu, među njima. Uniforma i salutiranje, žene i došaptavanje – postaje bjelodano jasno zašto je mladi Cadei pošao u časnike i zašto je tako revan u prisezi Duceu. Uniforma mu pridaje ljepotu, neodoljivost statusa: žene žude za njim, muškarci ga poštuju i titraju oko njega, snishodljivi prema činu, položaju, važnosti, uostalom i zaljubljeni: žele biti poput njega (što bi čovjeku više trebalo u životu, misle si).

Iz naše današnje perspektive postupak tog mladića kojim se stavio u službu fašističke države odiozan je, pa se sve pitamo: kako je mogao?! Zar nije shvaćao koliko je fašizam nakaradna ideologija?! Kako tako slijep, tako podložan sedukciji?! Čini nam se čudno to njegovo neproziranje. Ali krivo se pitamo. Bolio je Cadeija đon za ideologiju, toliko je jasno. Njemu je bilo prije svega do uniforme, tj. do važnog salutiranja i zadivljenih pogleda žena i muškaraca, htio je biti važan i neodoljiv, želio je biti faca (kao svi što želimo).



Po završetku II svj. rata među Nijemcima je izraslo grozno pitanje: tko je kriv? Tko je sve činio udruženu zločinačku organizaciju?

pitanjekrivnje

Pitanje krivnje je, više od pitanja koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami sebi. Naša trenutna svijest o postojanju i o sebi samima zasniva se na načinu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramo na njega. Ono je životno pitanje njemačke duše. (Karl Jaspers, Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke, 1946.)

Jaspers analitički raščlanjuje problem. Treba, kaže, razlikovati četiri pojma krivnje (da bismo se sačuvali od površnosti naklapanja o krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu razinu):
1) kriminalna krivnja (iskupljenje je kazna);
2) politička krivnja (iskupljenje je odgovornost);
3) moralna krivnja (iskupljenje je katarza);
4) metafizička krivnja (iskupljenje je pokajanje pred Bogom).

Od čega su prva, treća i četvrta nezamislive kao krivnja kolektiva; one su stvar striktno individualnog odgovaranja za sebe. Opire se smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac. Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki pojedinac samom pripadnošću tom narodu. Narod kao cjelina ne postoji. Kolektivne krivnje naroda, dakle, ne može biti ni kao zločinačke, ni kao moralne, ni kao metafizičke. Ali ostaje pitanje političke krivnje: U tome svi imaju odgovornost, zbog toga što su dopustili da se 1933. dogodi, a nisu umrli. (...) Ograničenje Nürnberškog procesa na zločince rasterećuje njemački narod. Ali ni u kojem slučaju na način da ga se oslobađa svake krivnje. Naša istinska krivnja u svojoj biti postaje utoliko jasnija. Narod je odgovoran za svoju državnost. U modernoj državi politički djeluje svatko, u najmanju ruku glasanjem na izborima ili neizlaženjem na izbore. Smisao političke odgovornosti nikome ne dopušta uzmak.

U pravnom pogledu krivi su samo oni koji pripadaju na optuženičku klupu u Nürnbergu (mi bismo iz današnje perspektive našeg Dogovornog rata mogli dodati: ili u Haagu). U moralnom i metafizičkom pogledu krivnja je šire prirode, no još uvijek individualna. Ali u političkom smislu odgovoran je sav narod koji je pljeskao – kao kolektivna instanca koja je dizala desnicu Führeru, a vrlo dobro se sjećamo i one gotovo plebiscitarne podrške koju je ovdje Tuđmanova politika svojedobno uživala ili cvijeća koje su tamo bacali pod Miloševićeve tenkove. 1





Ponovit ću dijelove iz starog starog posta u kojem ne dijelim s blogericom Čvorović romantizam malog, običnog čovjeka. Mali obični čovjek je (kažem tamo) neostvareni monstrum. Vrlo su u tom smislu znakovite snimke u kojima nam se đeneral Ratko Mladić otkriva kao najnormalniji obični čovjek, sto posto isti kao svi oko njega.



Na nekoj tipičnoj svadbi u tipičnoj bijeloj košulji kratkih rukava (navlas istoj kakvu nose svi muškarci na svadbi, na svim takvim svadbama otkad je svijeta i vijeka), i s jasno ocrtanim krugovima znoja ispod pazuha (navlas istima kao ispod svih muških pazuha u bijelim košuljama na pučkim svadbama), pjevajući tipične pjesme, plešući u tipičnim kretnjama, grleći se na tipičan način, mašući i nazdravljajući točno onako kako se uvijek maše i nazdravlja i izvodeći sve ostale tipične radnje koje se izvode na svadbama (na potpuno isti način kao svi oko njega). Čudnovat, iznenađujući efekt filmića potječe odatle što nam je nekoga o kome smo navikli misliti isključivo u terminima krajnje neljudskosti i monstruoznosti, pokazao u najordinarnije ljudskom svjetlu (odviše ljudskom), i čak kao nekoga s kime nam, budući da tuguje za izgubljenom kćerkom, treba ljudski suosjećati, kao nekoga tko se ni po čemu ne razlikuje od svih drugih najobičnijih ljudi oko njega.

Da jedan takav ultrazločinac kao Ratko Mladić uopće ne bude sotona s rogovima i repom, nego sivi obični bilo tko – ne, to je ipak previše!



Htio bih tu temu ne samo usput, nego i malo sustavnije, ciljano obraditi, zato pišem ovaj post.

A imamo li u vidu slučaj Eichmann? Čuli smo svi: demonizirani Adolf Eichmann, idealni birokrat, nacistički zločinac koji je učinio što je učinio (''arhitekt holokausta'') čisto po službenoj dužnosti. Kad su ga pitali zašto je podavio milijune, rekao je ''ništa osobno, samo sam slijedio naredbe''. On je bio samo vojnik, nije ni o čemu odlučivao. Puki veliki logističar.

fuhrer je naredio

Takva vrsta obrane ponekad se uzima u obzir kao olakšavajuća okolnost (u smislu nemanja izbora), ali Eichmannu se nije povjerovalo, s obzirom da je bilo svjedočenja – od strane visokorangiranih bivših nacista – kako on nije imao nikakvih problema s tim da po potrebi i svojevoljno prekorači vlastite ovlasti, ako je predmnijevao da bi to bilo po volji Führeru. Poznato je, recimo, da je '44 osobno išao u Budimpeštu ne bi li ubrzao likvidaciju tamošnjih Židova, jer je znao da su Rusi blizu, a kad je '45 Himmler proglasio obustavu deportacija, on se oglušio i nastavio – da ne ostane posao nedovršen. Znači, ipak mu jest bilo osobno stalo. Što da mislimo o takvom čovjeku? Aktivno priželjkivati smrt nepojmljivog broja ljudskih bića može samo čudovište. O tome je Hannah Arendt, dok je kibicirala u Nürnbergu '61, napisala važnu knjigu. Banalnost zla, tako je to nazvala. Zašto banalnost? Zbunjujuće je, pisala je, vidjeti da jedan takav ultimativni nečovjek, koji se za rata pokazao kao bez grama ljudskosti u sebi, ovdje sada funkcionira tako ljudski, odviše ljudski – čovjek kao svaki drugi, koji u svom psihološkom profilu uopće nije nikakav ekstrem, nikakav specijalno devijantni monstrum. Tu se, shvatila je, nije sudilo bolesnom psihopatu, s kojim se ne može razgovarati, nego nekome zapanjujuće uračunljivom, prisebnom, običnom, normalnom, čak sasvim nezanimljivom i bezveznom, čak bismo se sažalili.

Kako sad – čudovište, a nije čudovište?

covjeculjak



U ovom intervjuu, Jacques Brel govori o tome kako ne dijeli ljude na dobre i loše: nema loših, kaže, ali zato ima glupih ljudi. Glupost je grozna. Zla vila koja baca urok na svijet – to je glupost.



Subverzivnost ove misli sadržana je u velikoj kurentnosti rezoniranja po kojem nečiju intelektualnu podbačenost ne osuđujemo pretjerano. Ne vidimo neki grijeh u tome. To se najviše temelji na kriteriju imanja/nemanja kontrole nad onime što jesmo. Govorimo: no, pa nije netko kriv ako je malo mutniji u glavi – tako se rodio, što će. No, nad čime što jest čovjek uopće ima kontrolu?

Često sam špotan zbog velike netolerancije na nisku inteligenciju i da zašto sam tako nesmiljen prema ''siromašnima duhom'' (čije je kraljevstvo nebesko). Kao biva, postoje važnije stvari – nije kunst u tome da se ne bude glup, nego je samo bitno ''biti dobar''... ima i riječ posebno obojena u tom tonu: prostodušnost: netko nije baš najbistriji, ali je zato ''dobar'' (k'o kruh). Ne vjerujem u takvo postavljanje stvari. Svjedočili smo u posljednjem razdoblju ''neokonzervativnom'' revivalu, desantu srednjovjekovljem – od afere zdravstvenog odgoja, preko ćirilice u Vukovaru, do pseudoobiteljske referendumske inicijative – moje pitanje: koliko je od malignosti ovih društvenih fenomena usidreno upravo u toj bezočnoj prigluposti, priprostosti nazora tih ljudi? Nemajmo iluzija, nije do različitosti svjetonazorskog pola, nego je svjetonazorska različitost do različite bistrine u glavama. Pa kako onda reći da mozgovna slabost – kognitivna zakržljalost – sklonost brkanju pojmova – nesposobnost da se misli – ne nosi sa sobom zloćudnost?

Zavaliti se pred TV i prepustiti mozak paši, govoreći kao svi, filozofijom palanke – umjesto vlastitog procesa svijesti samo primjenjujući gotova ''uvriježena mnijenja''. Ako se u jednoj stvari razumijem s abrahamskim religijama, onda je to zazor prema čovjeku kao široj populaciji. Svijest o tome koliko su ljudi u svom masovnom agregatnom stanju zapravo tupi i opasni, razuzdani u sirovoj agresiji svoje zapuštenosti, suženosti pogleda i sentimenata na koje su naučeni. Skanjujem se susreta s ograničenošću, ukratko; jer ograničenost jest agresija.



O, ta bagra... Brel je – mudro – popustljiv prema ''lošima'', ali ne, kaže, i prema glupima. Ne volim glupe ljude - jer glupost je indolencija. Glupost je kad živiš i kažeš sebi ''to je dovoljno, živim, okej sam'', kada se ne lupiš nogom u dupe svakog jutra, govoreći si ''nije dovoljno'', ''ne znaš dovoljno'', ''ne uviđaš dovoljno'', ''ne činiš dovoljno''. Je, glupost je indolencija. Oblik masnog plaka oko srca. Oblik masnog plaka oko mozga.



Kakav narod takva vlast: dobri ljudi skoro blage ćudi... Hrvati sebe vide kao narod pretežno dobrih ljudi, blage ćudi, civiliziranih i pristojnih, normalnih i zdravo socijaliziranih. Pretežno su u tome i u pravu. Trebalo bi pokucati na puno vrata da bi nam otvorio netko tko ne bi bio barem minimalno ljubazan i dobrohotan, o nekakvim psihopatima da ne govorimo. Bolesni manijaci među nama su rijetki, egzote. Stopa kriminala je među najnižima u svijetu. Čovjek se može osjećati sigurnim kamo god pošao. I tako dalje. Stoga Hrvatima i je uvijek tako teško povjerovati kad se govorka o monstruoznim stvarima koje da su navodno neki među njima činili. Iz čega proizlazi samo jedno: slabo su Arendt čitali.



Evo jedan koji je čitao: kod Mosora sam na blogu naišao onomad na zanimljiv osvrt Aleksandra Hemona, iz 2005. Mosoru se jako dopao (''smrzlo'' ga, veli, kako je dobro). Da nije Eichmann, piše dakle Hemon, bio psihopat ni zvijer, nego najobičniji mali, sivi, jadni, banalni čovječuljak koji se sudskom istražitelju s gorčinom – i očekujući ljudsko razumijevanje – žali kako su ga autoriteti onomad preskočili kad su ga trebali unaprijediti (iako su dobro znali da je posao za koji je zadužen obavljao bez greške, tj. genocid je išao da ne može bolje). No, odmah zatim Hemon skače u vlastita usta. Da je baš u toj situaciji sadržana suština banalnosti zla. Dobro, ali zašto? Zato, kaže, što to pokazuje kako je Eichmann bio nesposoban uživjeti se u poziciju drugog ljudskog bića, konretno tog istražitelja kojem je cijela obitelj nestala u holokaustu. Nije u stanju vidjeti se očima drugoga: u sjeni milijuna žrtava čiju je likvidaciju facilitirao, on ovome o unaprjeđenju za koje je jednom oštećen?! I tu Hemon poentira: Zločinci su, drugim riječima, banalne kukavice, ljudi sa permanentnim, bolesnim mentalnim blokom. Kud god da pogledaju, oni vide samo sebe i svoje probleme u svoj njihovoj tričavosti.

Dalje Hemon navodi primjer dvojice srpskih Škorpiona, kojima su oči za patnje drugih zatvorene odavno, sa snimka na kojem se vidi kako s ponosnom bezdušnošću pucaju u prestravljene šesnaestogodišnjake iz Srebrenice. Svako ko nije banalni zločinac morao je biti potresen škorpionskim snimcima; to je zapis čistog zla i sadržava savršen primjer morbidne, umobolne banalnosti (radi se o pritužbi jednog od dvojice usred svog tog užasa koji stvaraju, zbog slabe baterije kamere). Ali time se Hemon, mada naglašava da upoznat s Arendt, vraća na sam početak, u predarendtijansku fazu. Da su zločinci banalni zato jer su grozno nehumani, nemaju suosjećanja i pritom samo misle na svoja unapređenja i baterije; obilježava ih odsustvo svakog moralnog osjećaja i savjesti.

Pobogu, ne!

Banalnost zl(očinac)a sadržana je u tome što oni zlo čine, a da se ne osjete posebno zlima, nehumanima ili na bilo koji način drugačijima od ljudi oko sebe – tako je u skladu, tako samorazumljivo, tako normalno, čine to kao neku sasvim banalnu radnju. Ne osjećaju se u tome sami, zato što računaju da imaju podršku svog kolektiviteta iza sebe. Na to je Arendt mislila. Zločinačko ponašanje se diljem svijeta najbolje prima i biva tako masovno ne onda kada se događa usuprot savjesti, nego baš naprotiv, kroz njenu primjenu – laku, bezmisaonu, nekritičku primjenu – najbolje se prima među onima koji se najbolje identificiraju s kolektivnom savješću kojoj pripadaju (sklonost k samozaboravu leži već u čovjeku kao takvu. Njemu je potrebno da se otrgne da se ne bi izgubio u svijetu, u običajima, u svemu onom što se bez razmišljanja samo po sebi razumije u čvrstim kolotečinama; Jaspers).

Ma da, da, i prijesni izostanak empatije je jedno od obilježja, ali kad Hemon stane proklinjati ''čisto zlo'' u nekome ili se izrazi ''svako ko nije banalni zločinac'' – on zapinje u ključu govorne predrasude po kojoj su zločinci neki drugi ljudi, esencijalno drugačiji, koji nisu kao mi. Postojimo svi mi zdravi koji po aprirornom karakteru nismo i poremećene iznimke koje po apriornom karakteru jesu ''banalne kukavice'', s ''bolesnim mentalnim blokom''. Ali to je ono čime nas je Arendt prosvijetlila: ne, nisu u pitanju iznimke, nije uopće do poremećenosti, ne treba biti mentalno bolesna kukavica. U krivu je predrasuda po kojoj zle stvari čine isključivo zli i devijantni ljudi; naprotiv, treba shvatiti mehanizam po kojem masovna stratišta stvore baš oni zdravi, dobri, besprijekorno socijalizirani.

Zlo je banalno onako kao što je banalan bilo koji ilija čvorović.



U Živjeti s istinom pisao sam o Čvorovićevoj paranoji koja počiva na tome što samu činjenicu da se ''SUP'' raspituje o podstanaru uzima kao garanciju da je podstanar zlikovac. Jao, Danice, što si ti naivna: – Kad se milicija interesovala za dobrog i poštenog čoveka...

Ilija je prije svega pokorni građanin i legalist. ''Ima 'ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu'': to znači da nije njegovo da preispituje – on vjeruje bespogovorno u (samoupravne komunističke) vrijednosne zasade društva i države u kojoj živi.

Mene, ako se sete na Dan bezbednosti, sete se, ako se ne sete – nikom ništa, to je bila moja dužnost da radim. U samoj srži njegovog hiperlegalističkog bića je biti na liniji podrške političkom i ideološkom vodstvu – vlasti. A što kada bi vodstvo bilo neko drugo? Da je Ilija Čvorović kojim slučajem, umjesto u socijalističkom Beogradu, živio u Beogradu 90-ih, bi li bio tvrdi miloševićevac? U to ne treba sumnjati. Njegov moralni kompas funkcionira po principu autokorektivno usmjerene antene, požrtvovno dajući sve od sebe u utakmici za prvenstvo u bliskosti duhu društveno podobnog i prihvaćenog. A da je živio u Zagrebu 90-ih? Točno, bio bi tvrdi tuđmanovac. U Reaganovoj Americi ili Thatcheričinoj Engleskoj izgradio bi se pak kao veliki neoliberal, kapitalist i imperijalist, jednako veliki kao što je ovako bio veliki komunist i antiimperijalist. Jer u svakom od tih poredaka imalo bi tko je zadužen za istinu i ne bi bilo njegovo da preispituje.

U nacističkoj Njemačkoj tko je bio Židov morao se skrivati. Tražila ga je policija. Tako su propisivale Društvene vrijednosti i Zakon. Da je Ilija Čvorović živio u nacističkoj Njemačkoj, mogućnost da za njega neki Židov bude dobar i pošten čovjek bila bi stoga a priori isključena – jer šta se inače ima skrivati i šta se ima gestapo za njega interesirati?


Ali nisam ja jedini bio inspiriran.

''Ko nije u liku Ilije Čvorovića prepoznao svog oca, taj nije rastao u tipičnoj srpskoj porodici'' – govorio je moj prijatelj početkom osamdesetih godina. (...) Svi naši očevi su izgledali i ponašali se isto. Zdepasti i namršteni, ispod staromodnih brkova, još od detinjstva na selu negovali su kult ''glave porodice''. Uvek kruti i strogi, tvrdoglavo su gospodarili kućom. Na poslu su bili sasvim drugačiji ljudi: mirni ko bubice, vredni i poslušni. Za 35 godina radnog staža ni jednom nisu zakasnili na posao.

Ovo je iz osvrta Igora Ivanovića, u kojem pobraja Ilijine tipske vrline – jer ne treba ispuštati iz vida da Čvorović i je pun tih vrlina, da se ne radi o čovjeku beščasnom i besprizornom.

Prvo, da je on vredan čovek koji je celoga života tvrdo radio. Sigurno je neuporedivo više dao društvu nego što mu je to društvo vratilo. Dirinčio je i ćutao disciplinovano verujući u nužnost individualne žrtve zarad opšteg dobra. U žučnom razgovoru sa ćerkom njegova žena Danica kaže: ''tvom ocu je često u životu bilo teško, proživeo je vek kao pas, bio vređan i ponižavan, crnčio je i radio...''. Ovakav tip ljudi muku podnosi uspravno, iznutra, noseći ćutke svoje sudbinsko breme. To su ljudi koji su teško živeli, mučene duše, generacije ''rođene u plaču i sazrele u muku''. Na drugom mestu Danica kaže podstanaru: ''25 godina smo proveli po šupama, podrumima...on je postao srčani bolesnik, a ja zaradila reumu...onda smo podigli kredit i u dugovima smo do guše...'' (...)
Zatim, Ilija Čvorović je bez ikakve sumnje pošten i čestit čovek. To nije alibi njegove sudbine, to je ideal njegovog života. On sam kaže: ''živeo sam ko pošten čovek i umreću ko pošten čovek...'' Ovo je suštinska vrednosna parabola njegovog bivstvovanja na zemlji, koja je u današnje vreme postala retkost. Ilija Čvorović drži do sopstvenog ugleda i časti: ''neću da mi se ime provlači po novinama i da prstom upiru u mene...''. (...)
Dalje, Ilija je nesumnjivo miran i patrijahalan čovek. Skromnog izgleda, ali osoba koja drži do sebe, uvek uredan i čist. Konzervativan u najboljem smislu te reči. Bezrezervno privržen porodici, tip čoveka koji nikada, ni za živu glavu, ne bi prevario svoju ženu. On sve ''daje u kuću'', ne ide u kafane i živi za to da iškoluje svoje dete za doktorku. Njegova žena plače od radosti kada joj ćerka kaže da se zaposlila, on je krut čovek pa ne pušta suzu, ali mu se srce topi od miline (''i meni nešto lepo da se desi!''). Poštuje običaje, vadi sve pare iz novčanika i daje ćerki da počasti društvo.
Uopšte svi oni ''znaju red'' i izkazuju poštovanje. Brat Đura dolazi u posetu i nosi pune ruke skromnih poklona, ljut je što nije ranije pozvan da pomogne Iliji i što ga je ovaj samo zvao da pomogne snajki (''ovako bar znam...nemam brata!'').



He's a well respected man about town
Doing the best things so conservatively


Jasno je da Ilija Čvorović nije religiozan čovek u smislu spoznaje. Ali, sa druge strane, njegovo biće je u osnovi tradicionalističko i satkano od niza osobina iz hrišćanskog kanona, kao što su skromnost, požrtvovanost, nesebičnost, vrednoća, smernost, poštenje, disciplina, patrijahalnost... Jasno je i da su ovo vrednosti na kojima je, između ostalog, građena evropska civilizacija i na kojima i danas počiva. Lako je uočljivo da Ilija Čvorović poseduje u svom karakteru širok spektar osobina za najiskrenije poštovanje i da je danas malo ljudi sa takvom moralnom arhitekturom. Pa kako je onda ovaj obični čovek umesto temelja društva odjednom postao paranoik koji progoni nedužne ljude?

To je to, da: baš ''normalni ljudi'', ''običan svijet'', ''dobri ljudi skoro blage ćudi'', upravo ta ''tiha većina'' standardno ograničenih, ali prostodušnih i dobrih, časnih i poštenih, koji isto vole svoju djecu.



Eichmannu je genocid bio naprosto njegov posao; a kako se ono kaže: pos'o k'o svaki drugi. Ako se revno angažirao – čak i preko tražene ''norme'' – to ipak (istinu je rekao) nije bilo patetično motivirano, iz nekog intrinzičnog velikog krvničkog zanosa i uvjerenja; naprosto se radilo o čovjeku s izraženim mentalitetom dobrog, savjesnog zaposlenika, od onog udvorničkog tipa koji strasno žudi biti potapšanim po ramenu od strane nadređenih – i posljedično biti društveno promoviranim, zadobiti status unutar svog socijalnog okruženja. Samo to, i jedino to, je u njegovom životu predstavljalo vrijednost (za razliku od tričarija poput života nekih tamo Juden, koji su, i to je ono glavno, ne u njegovoj osobnoj nego u kolektivnoj savjesti sredine bili otpisani kao bezvrijedni).

Strelovit uspon: 1932. primljen je za SS-ovca; 1933. postaje Scharführer (narednik); 1934. prelazi u Sigurnosnu Policiju; 1935. unaprijeđen je u Hauptscharführera; 1937. u Untersturmführera; 1938. u Obersturmführera (uz što je dobio i funkciju vođenja Centralnog ureda za židovsku emigraciju); 1939. u Hauptsturmführera (uz funkciju vođenja Centralnog ureda za sigurnost); 1940. u Sturmbannführera; 1941. u Obersturmbannführera. Zar čovjeku zaraženom takvim alpinizmom može na pameti biti išta doli pitanja vlastitog statusa u hijerarhijskog piramidi? A 1942. dobio je funkciju ''Transportnog Administratora''. Zapovijed koju je dobio bila je ona o Konačnom rješenju, i nije bilo njegovo da kritičkim okom preispituje zapovijedi. ''Ima ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu'', reći će Čvorović – i zbilja, sigurno nam nije bilo potrebno upoznati Eichmanna u Budimpešti '44 na vrhuncu djelotvornosti da bi nam bio poznat onaj mentalitet koji najviše prezire ''filozofiranje'', kao neku vrstu parazitstva, a poštenje i vrlinu gleda u tome da pojedinac savjesno i pošteno obavlja posao koji mu je povjeren (i ponaša se sve kako red nalaže). Kao da smo se već sretali s tim diskursom – kad ti majstor pun zadovoljstva sobom kaže: pusti ti te svoje priče, radiš li što kako treba ili ne? A on, Eichmann, kao ipak nekakav izniman pojedinac, koji se oduvijek gdje god je bio isticao u sposobnosti, vrlini i savjesnosti – neće dopustiti da ljudi kažu kako je samo nezainteresirano odradio, preko neke stvari – ne, on se mora pokazati. To je njegov jedini moral: posao kao posao, a pitanje je tek – tko je u svom poslu zabušant, a tko daje sve od sebe! (Drugi primjer: Karamarkov milicajac koji revno trenira strogoću na prosvjednicima iz Varšavske, jer nije njegovo da preispituje i filozofira, nego da radi svoj posao, a posao glasi: provoditi zakon. Jer poznato je da Horvatinčićev projekt ima sve dozvole, najurednije, sve po zakonu. Ne uspoređujem Karamarka s Eichmannom, jer nisu u pitanju zakonske perverzije istog stupnja zloćudnosti, ali u obrascu i principu je to točno to.)



Utoliko je Hemon promašio i kad je Eichmannu pripisivao potpun izostanak moralnog osjećaja. Nije pitanje da li moral, nego koji moral? A je li nama ostalima Eichmannov moral doista baš toliko stran?

Kad smo već kod slučaja Varšavske, napisao sam 2012. jedan post (pače, serijal) na temu meritokratske etike zasluge:

Pamtimo li još (ja pamtim) onu sitnu vijest iz januara 2007., kada je Bandić Teu Celakoskom poručio da nema on šta njemu protestirati, bubnjati po ulicama protiv HoTo vizije za Cvjetni i brojati o poštivanju propisane procedure, s obzirom da što je on stvorio cijeloga života – nema ni kučeta ni mačeta. Poruka: glas pojedinca u našem društvu ima onoliku težinu koliko mu teži imovina, odnosno koliko je u životu ''stvorio''. Dobro imovno stanje je kao lista referenci: znak marljivosti, sposobnosti i uspjeha u radu/životu, a ovo se opet uzima kao možda i presudan kriterij ljudske vrijednosti – čak i ako se to ne priznaje uvijek eksplicitno. Čovjeka respektiramo ako je sposoban; ako nije, onda je jadnik, nad kojim ćemo se možda sažaliti i smilovati mu se ili možda nećemo, ali definitivno neće biti poštovan; takvi ljudi generalno uživaju nizak socijalni ugled, smatrani su malo vrijednima, nitko ne drži do njihovog mišljenja. Jer zašto je važno kako Bandić sudi? Zato što nije on taj diskurs isisao iz svog malog prsta, nego ga je preuzeo iz zraka oko sebe, kao uvriježeno vrednovanje.

Efikasnost kao ultimativni aršin vrijednosti. Meritokratska radna etika nominalno možda i ne drži najuzvišenije mjesto među etikama (kršćanska je nominalno prva na top listi), ali je u svakodnevici bez daljnjega najprisutnija, u smislu da u realnom vremenu najveći broj ljudi najredovitije pritišće upravo ona.



Od malih nogu nas se odgaja s tim u skladu. Da se poslužim frojdijanskim rječnikom, moral nam dolazi u vidu superega. A što je superego: internalizirana vanjska zapovijed – ti moraš, to je tvoja dužnost. Povijest raznih morala povijest je raznih pounutrenih imperativa, odnosno osjećajâ krivnje i stidova. Meritokratski moral hoće od nas da savjesno, redovito i uspješno proizvodimo, dostavljamo (izvršavamo zadatke i obaveze stavljene pred nas), a ukoliko ne proizvodimo i ne dostavljamo, u boljem slučaju dobijemo packu i osjetimo se posramljeni, u gorem budemo i faktički kažnjeni. Pitanje koje nam svima stalno visi nad glavom, kao Damoklov mač, od vrtića do penzije: jesmo li napisali zadaću? Ponekad se dâ čuti kako je škola tu da nas nauči slobodno misliti, kritički misliti, no čovjek bi se zakleo kako jedino poduči osjećaju da imaš nešto za skrivati. ''Jesi li napisao zadaću?'' (Onda ti skrivaš da nisi.) ''Jesu li ti nokti dovoljno podrezani?'' (Protrnuće! Pogledavaš... a, dobro je, danas još prolaze.) Pa i na faksu još ista priča. ''Jeste naučili, kolega?'' (Joj, samo da me ne pita 7., 9. i 13. poglavlje.) ''Hoće biti taj program predan na vrijeme?'' (Da mi je još samo jedan dan!) To skrivanje nam postaje druga priroda: stalno strepimo od mogućnosti da budemo prozvani/kažnjeni zbog zakazivanja na planu obavljanja obaveza i postignutih uspjeha. Škola krivnje i potiskivanja, zatomljavanja – ne smiješ se odati, ne smiješ biti uhvaćen u neznanju i slabosti, prerađuješ sebe s vlastitog glasa na propisani glas nivoa, jer moraš biti na nivou. ''Ljenčine'', ''glupani'', ''nesposobnjakovići'', ''gubitnici'' – pogrde se lijepe kao čičak sramote na leđa insuficijentnih, onih koji ne zadovolje. Samo da nam je ne ostati prezrenim luzerima!


A Eichmann nam onda jako nije jasan, kao.

Čudan neki i neobičan svat, ili, naprotiv, baš poput nas?

Budućnost pripada Uspješnima.2

Sve ćemo učiniti samo da ne budemo prezreni kao luzeri i bijedni nikogovići. Sve samo da budem subjekt, a ne objekt smijeha unutar vrijednosnih koordinata društva u kojem plivam! Baš sve? Priča o Eichmannu nije priča o ekstremnoj mizantropiji, nego priča o ekstremnoj žudnji, inače općeljudskoj, za uključenošću, prihvaćenošću, uspjehom, priznanjem. Od istražitelja je očekivao da se stave u njegovu poziciju i da suosjećaju s njegovom frustracijom zbog nepravedne zaobiđenosti u promaknuću zato što je očekivao, kao nešto samorazumljivo, da svi dijele tu radnu etiku uspjeha i neuspjeha, nesposobnosti i napredovanja, kučeta i mačeta. Zar uopće postoji još nešto na svijetu? Čovjek od karijere, za njega je to bio jedini moralni kriterij, i mislio je da je za sve ljude to jedini moral. Sasvim je vjerojatno da je, nasuprot tumačenjima o ciničnoj besavjesnosti, do samog kraja u svojim očima bio visokomoralna osoba, pojedinac baš izuzetne savjesti, iskreno je očekivao da bi i drugi u njemu mogli prepoznati osobu vrijednu najvišeg poštovanja. Dok god je tako jak u našoj kulturi superego domaće zadaće i uspjeha, nema nam se što, poput Hemona, iščuđavati i snebivati.


When they've tortured and scared you for twenty odd years
Then they expect you to pick a career
When you can't really function you're so full of fear
There's room at the top they are telling you still
But first you must learn how to smile as you kill
If you want to be like the folks on the hill




U Nasilju normalnosti (ne bi ovdje bilo naodmet proučiti ni taj post, tko još nije) spominjao sam već rečenicu iz De Bottonove Statusne tjeskobe: U tradicionalnom grčkom seoskom društvu čast se nazivala time, u muslimanskim zajednicama sharaf, među hindusima izzat – i u svim tim slučajevima očekivalo se da se ona brani nasiljem.

Do čega ono ilija čvorović drži više nego išta? Do ''sopstvenog ugleda i časti''. Da mu se ime ne povlači po novinama, da ne upiru prstom u njega.

Da je ideologija, popraćena seksi uniformom, bila jedenje govana (mislim u doslovnom značenju) – poručnik Cadei bi se najeo kao nitko i vrijedno zaslužio svoju karijeru i svoje epolete. Samo da je biti gore (a ne dolje) u postojećoj konstelaciji časti. Samo što je, evo, u njegovoj okolini upravo prominentni fašizam donosio maksimum statusa. Vladao je visoki patos i službeni društveni konsenzus po kojem nisu u svojim vojnicima vidjeli ultimativno zlo, nego baš ultimativnu moralnost, oličenje časti. (Uostalom, zar je slučajnost da ''časnik'' potječe iz ''čast''?) Zato je Cadei prigrlio fašizam, a ne što bi ga tobože ideologija zavela. Posve je očito da je u pitanju moglo biti bilo što, bilo koja ideologija, to je sporedna stvar, a suština je ista kao i svugdje: socijalna sila uzgona. Težnja za uzdizanjem u društvu, za figuriranjem među ljudima. U nekom savezničkom Cadeiju, koji je postao časnik samo da bi se dokopao društvene promocije, ne vidimo ništa sporno, ali zato fašistički časnik koji je postao časnik samo da bi se dokopao društvene promocije – e to je već nešto sasvim drugo, nad tim se zgražamo. A može li se ipak tako suditi? Naravno da je Cadei govnar bez premca, ali ne iz razloga iz kojeg bi se mislilo: ne zato što je bio fašistički časnik, nego zato što je bio fašistički časnik.



  1. Balašević je to sročio donekle pregnantnije od Jaspersa:
    Otkud svi ti paraziti
    Što su nam zagustili
    Nemoj, stari moj
    Krivi smo mi
    Što smo ih pustili
    Ni svi ti silni infantilni
    Što su puške sanjali
    Ne, ne, derane
    Krivi smo mi
    Što smo se sklanjali
    Nisu krivi sedativi
    Što ih nisu sputali
    Sorry, matori
    Krivi smo mi
    Koji smo ćutali
    @

  2. Preporuka: članak Lane Pukanić.@

- 17:32 - slušam (6) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se