pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 11.02.2015.

Spektar sive


Tesko vrijeme by Azra on Grooveshark
teško vrijeme za matore, prijatelju moj
ljudi postaju nalik na kokoši
slabo vide i rano liježu
a jutrom žure na kopanje
zbijeni u gomile duhana
džepova usukanih od znoja dlanova
(uloge su davno podijeljene
i svak ide svojim putem)


George Grosz, Sivi dan (1921.)

George Tooker, Government Bureau (1956.)

Važno je zvati se Đorđe. Ako misliš farbati sivom.

Portret mog zivota by Đorđe Balašević on Grooveshark
setno sivu, nepogrešivu



Čemu svo ovo sivilo? Zbog pitanja Smisla.

Otkud najednom pitanje Smisla? Zbog Stephena Frya.



Sjetio me ovaj video – što se zadnjih dana viralno raširio internetima pa dospio i do mene – na neka razmišljanja koja sam imao ili imam; obnovio mi jednu temu.



Ljudi se školuju, šegrtuju, pa se zapošljavaju i rade, ako uopće i to, pa tako godinama i decenijama, jutro za jutrom, žure na kopanje, sve slabije vide, sve ranije liježu, nema se s kime ostati mlad jer su svi ostarili, akumuliraju staž u dodijeljenim im ulogama, postaju lažno tašti, otplaćuju kredite, idu u penziju i... i... što? I gotovo?

Tužno, ha? Što čovjeka čeka na kraju puta, nakon odrađenog života kopanja? Možda nagrada, kost, šećer, med? – ne, nego jedino poraz, starost, bolest, smrt. Priča ne može ne završiti tragično, život nije nitko preživio. Pa dobro, ljudi! Ako je život samo kopanje pa tragika, onda zašto? kome? čemu?

Zato većinom barem svijemo nekakvo gnijezdo, razmnožimo se. To nam daje kakvu-takvu motivaciju i posredni smisao: besmisao egzistencije prebaciti na drugoga – nek' se mali bakće. Umjesto da stvarno riješimo to pitanje, da preuzmemo problem življenja na sebe – jer stvarno riješiti to znači riješiti sobom, jedino se tako može – umirimo se racionalizacijom ''življenja za njih''. Djeco (govorimo), na vama svijet ostaje!

Kad na svijet dođu, gledaju (samo) da žive, i tako ispune svoj smrtni udes; i djecu za sobom ostavljaju da i dalje ima tko da umire. (Heraklit, fragment 20)



Knjiga Viktora Frankla Čovjekova potraga za Smislom (kod nas prevođena i kao Život uvijek ima smisla) rađa se na supstratu graničnih stanja – ljudskog duha u izrazito teškim okolnostima, u izloženosti najvećim deformativnim pritiscima (Frankl elaborira na primjeru života u Aušvicu), s prelijevanjem šoka i gorčine u apatiju, katatoniju i depersonalizaciju.

U Kunderinim romanima, svaki lik obilježen je nekom svojom temeljnom situacijom, svojim problemom, temom, ''egzistencijalnom šifrom'' koje je eksperimentalni nositelj. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja dano je i objašnjenje: Bilo bi glupo kad bi autor pokušao uvjeravati čitaoca da su njegovi junaci stvarno živjeli. Njih nije rodilo majčino tijelo, rođeni su iz jedne ili dviju sugestivnih rečenica, ili iz jedne osnovne situacije. Tomaša je rodila rečenica einmal ist keinmal. Terezu je rodilo krčanje crijeva. Krčanje crijeva, to je znak njenog tijela, koje ju podsjeća da je tu: duša vuče gore, a tijelo dolje, što zatim izaziva unutarnju vrtoglavicu. Ali pojam ima i općenitije važenje: Tu vrtoglavicu, taj zov dubine mogli bismo definirati i kao opijenost slabošću. Čovjek postaje svjestan svoje slabosti i ne želi joj se suprotstaviti, nego joj se želi predati. Opijen je svojom slabošću, želi biti još slabiji, želi se srušiti na trgu, pred svima, želi biti dolje i još niže.

Pred par godina, Sredovječni udovac imao je post koji me se dojmio: Bilo mi je hladno, ali nisam se nikad smrzavao. Pisala mi prijateljica o onom osjećaju kad hodaš izgubljen u planini noću, zimi... Ono kad osjetiš slatku nemoć i zaželiš sjesti i predati se i nasmijano čekati... Ja sam uvijek išao dalje... Neki dan smo Nezaposleni Vjeran, njegova kćer i još šezdesetak drugih trčali, hodali kroz snijeg i nismo ni pomislili odustati. Jednom davno je dvojica nas otišlo u planine poslije nekoliko pića, a mrak se već spuštao i bio je zatvoren planinarski dom u koji smo išli, pa smo nepoznatim putevima u drugi. Na drugom brdu su se neki smrzli, prijatelji su nas oplakivali, a mi smo išli dalje i nisam ni pomislio stati... Opisala mi je taj osjećaj umora i želju da staneš i sjedneš u snijeg i čekaš onako nasmijano... Osjećam se baš tako...

Kaže: taj osjećaj umora i želju da staneš i sjedneš u snijeg i čekaš. Nasmijano: kao olakšanje. Odmah sam se sjetio nečega: Nietzscheov odlomak o ''ruskom fatalizmu'': onaj fatalizam bez revolta, s kojim ruski vojnik, kad mu ratni pohod postane neizdrživ, naposljetku legne u snijeg. Uopće ništa više ne prihvaćati, ne uzimati na sebe, ne uzimati u sebe – uopće više ne reagirati...1

''Želiš'' se prepustiti, odustati. Navodnici zato što je to nejedinstveno, kompozitno željenje, zapravo kompenzacijsko. Tko proživljava vrtoglavicu, dok ga vuče vlastiti pad, dubina, nije da joj se doista želi predati, nego samo želi izbjeći kalež kroz koji bi u protivnome – pri opiranju gravitaciji, čupanju prema gore – morao ispijati. Osnovna i prava želja bila bi promijeniti svoj položaj, no u situaciji beznadnosti promjene – ili ako je ono kroz što treba proći da bi se probilo do druge obale preteško, premučno, prebolno, prenezamislivo (na primjer) – podsvjesno ''želimo'' da ne moramo ništa, samo leći u snijeg, biti pošteđeni prolaženja ili pokušavanja, oslobođeni obaveze poduzimanja, nalazimo olakšanje u prepuštanju vlastitoj slabosti; u tome je vrtoglavička opojnost kapituliranja. Samo kad bi nekako mogli mirne duše nastaviti bez nastojanja na promjeni, da sve ostaje kako jest – ali i kad bi nestalo onog nezadovoljstva sadašnjim položajem (koje u odmazdu tim jače izbija iznutra!).

Frankl uviđa: život je po definiciji naprezanje i borba, a katkad postaje teško motivirati se na nastavak kotrljanja kada nema vajde, kad nisi baš načisto zašto, čemu se uopće truditi i jedino ti je još do slatke nemoći lijeganja u snijeg. Njegova logoterapija počiva na premisi po kojoj je, za razliku od Freudove psihoanalize (temeljene na volji za užitkom) i Adlerove individualne psihologije (temeljene na ničeanskoj volji za moć) najdublja sila oko koje se ljudska bića okupljaju – Kierkegardova volja za smislom. Dalo bi se to opisati i kroz obrtanje poznate uzrečice: dok ima nade, ima i života. Osnovna postavka je pomalo samoreferentna: da je naša glavna motivacija na življenje naša volja da nađemo smisao života. Ako ta volja blijedi i nestaje, čovjekova psiha se deformira i razboljeva. Stoga se i liječenje sastoji od otkrivanja, iskapanja u nama nečega do čega još uvijek marimo, čak i kad nam je najteže i najapatičniji smo, te prihvaćanja na djelu zadatka s tim u vezi.



Ideja logoterapije je utoliko nošena jednim svojim vrlo simpatičnim vidom: inzistiranje na ''prkosnoj moći duha'', stav koji odlučuje biti jači od sudbine (kažem ovo bez trunčice ironije), nešto kao Isus koji još i na križu viče Pilatu i mučiteljima da mu ništa ne mogu. Unatoč svemu govorenje životu DA, nepuštanje, nelijeganje u snijeg, sve i ako in ultima linea apsurdno; Frankl kao proto-Camus: Sizifa trebamo sebi predstaviti kao sretnog.



Na jednom mjestu Frankl pripovijeda kako je utješio svoje apatične pacijente: Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: Je li majmun – na kojemu se proizvodi serum poliomielitisa pa se zato neprestano bode iglama – kadar ikada shvatiti smisao svoga bola? Ne može, dakako, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može ući u ljudski svijet – u kojemu njegov bol može jedino biti shvatljiv.

Hm, u ovom mi izvodu već nešto jako smeta. Poručuje se da majmunova bol svejedno može imati smisla, iako ga on sam ne zna. Pa da, baš utješno za majmuna: što ga boli u ime našeg smisla. Postavljaju se brojna pitanja. Boli li ga zato manje? Zašto bi ga trebalo biti briga za naš smisao? Zašto bi trebao nalaziti svoj smisao u našem smislu? Je li sâmo to što može biti nekog tamo smisla njegove boli onkraj onoga što sam shvaća, stvarno podloga za zaključak da bi svoje trpljenje trebao osjetiti kao ne više glupo, besmisleno, apsurdno?

Treba razumjeti: Frankl je ponajprije doktor, psihijatar, medicinski oportunist – nije ga toliko briga što ni kako, samo da mu je izliječiti, izliječiti. A izliječiti (manje-više sva stanja) prema logoterapijskim zasadama znači: proizvesti čovjeku neki smisao. Doslovno: neki. Samo da bude nekog, bilo kojeg, jer je stanje bolesti definirano kao ono u kojem izostaje neki, bilo kakav. Pojedina ideja o smislu Franklu će stoga igrati ne onoliko koliko sadrži kritičke osnovanosti, nego koliko je medicinski efikasna, odnosno koliko ju se da instalirati u pacijenta kao iznjedreni smisao. Ovo što sam rekao može se reći i otvorenije: po potrebi on neće prezati ni od demagogije ukoliko ona postiže viši cilj izliječenja stanja, tj. ako ju se može prodati, uvaliti pacijentu, kao logoterapijski placebo – šupljikave izvode koji će, međutim, proći; rupe da ne budu opažene.

Frankl pritom nije ćorav: jasno vidi i potentnost snažnih religijskih uvjerenja – po prirodi autosugestivnih – u funkciji nošenja smisla. Naročito to vrijedi za religije s onostranom te(le)ologijom, koje za njega nisu cilj po sebi (jer cilj svih ciljeva je uvijek izliječenje, zdravlje), ali percipira kako moćno sredstvo mogu biti. Kod graničnih stanja, kao ultimativne točke logoterapije, kada dođeš do zida i više se valjda ništa ne može naći u okviru ovoga svijeta i života, otvara se kompletan novi izvor smisla s onu stranu. I to nepresušan, jer što god da se događa ovdje, zadnje svrhe izmještene su u transcedenciju, a tamo naravno neuništive. To je svojevrsno ''varanje'', deus ex machina doskakanje logoterapijskim ograničenjima zadanima pravilima igre na planetu.

No, rekli smo, Frankl je prije svega oportunist logoterapije pod svaku cijenu (što si je i eksplicitno deklarirao kao smisao svoje osobne egzistencije). Zato mu je bilo mnogo interesantno ustanoviti pojam smisla koji nadilazi naše ovostrano shvaćanje, onako kao što je smisao boli majmuna transcendirao njegovo shvaćanje. Onda sam dalje upitao: ''A što je s čovjekom? Jeste li sigurni da je čovjekov svijet završna točka u evoluciji kozmosa? Zar je nezamisliva mogućnost još neke druge dimenzije – neki svijet iznad čovjekova svijeta: svijet u kojem se nalazi odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje?''



Primijetimo ipak da se od nas tu traži nešto što se od majmuna nije tražilo: da sami pojmimo taj smisao koji nas nadilazi. I u redu, 'ajde, dopustimo taj kvantni skok u slijedu vrsta, uzmimo da bismo mi ljudi, pametni kakvi već jesmo, u odnosu na niže vrste ne samo imali viši intelektualni prag nakon kojega nas smisao naše boli kognitivno transcendira, nego onda još mogli i reflektirati o njemu. Ali primijetimo i još nešto: nismo svejedno ni pod razno u stanju misliti smisao sam, nego tek tu misao: da nije nezamisliva nad-dimenzija u kojoj imamo smisla. Ne, dakle – koji je. Nego jedino – da ga možda i može biti (nije isključeno kao mogućnost). Nismo ga u stanju kapirati u onome što on jest, ne njega (jer to svakako jest izvan naše pameti), već samo: pojam o mogućnosti njegove egzistencije.

Dno religioznog osjećanja: iako nismo sposobni naći ''odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje'', mi možemo ''steći uvid'' da traženi odgovor ipak ''mora postojati'', u nekoj nad-dimenziji. Tu se onda misao – kako mora da postoji viši smisao izvan naše pameti – redovito uzima za optimističnu misao, misao Vjere, misao Nade, ideal koji nam ''daje razlog'', opravdanje ufanja: u ideale, u spas, u dobrotu i ljubav, u moral... u ''Boga''. Franklova knjiga podrazumijeva isto: velika potraga za mogućnošću Smisla kao automatski razlog za prirediti proslavu. Utemeljenje optimizma!

Nisam slučajno 'Smisla' napisao velikim slovom. To je zato što ćemo sad to već morati razlikovati: smisao s malim od Smisla s velikim.



Razmišlja se: laboratorijski majmun na čijoj koži eksperimentiramo smio bi biti sretan i zadovoljan – optimističnog odnosa, punog ufanja, spram svoje boli – samo kad bi skužio da je poslužio nekoj višoj svrsi. To bi mu trebalo već biti dovoljno, odmah utjeha. A mi? Mi smo, analogno, tjeskobni tek zato što nismo načisto ima li naša egzistencija višeg smisla. Jednom, dakle, kad bismo uspjeli konačno utvrditi da ima, mogli bismo biti mirni. (A logoterapija bi uvijek imala čemu pribjeći, neovisno o stanju stvari na zemlji, kakav god crnjak bio posrijedi.) I zato – svi u potragu!

Ali gle (da operiramo dalje s Franklovom paralelom): taj majmunov smisao, koji ga nadilazi – naime, mi, naši laboratorijski postupci – uopće ne mora (ne bi se vjerovalo) raditi u zajedničkom interesu s majmunom. Komotno ga može(mo) iskorištavati, mučki i bezobzirno, u svoju vlastitu svrhu, koja s njegovom dobrobiti ne da nije zajednička, nego joj je izravno suprotstavljena. Ili, primjer žabe. Čovjek nesumnjivo posjeduje izvjesnu nad-dimenziju u odnosu na žabe. One ne razumiju što (im) čini čovjek. No, da kojim slučajem razumiju – zar bi ih to što saznaju obradovalo? Jedan moj bivši cimer ih je kao dijete znao žive guliti (e da bi ''vidio kako iznutra funkcioniraju'') i ostavljati ih tako oguljene da danima skapavaju u najgorim mukama.

Ni mravi i gliste i slična ''niža'' stvorenja ne dosežu do našeg mjerila. Nije li ipak točno da mi s njima – čisto olako? Nema tu čak više ni maliciozne znatiželje (žaba), niti nevino-hladnog instrumentalnog znanstvenog sadizma (majmun), nego ih zgnječimo i zdrobimo bez razloga... onako, došlo nam, iz dosade, iz obijesti. Da razgazimo cipelu.



I don't believe in an interventionist God... U postu Probavljivost duše dao sam sliku Gombrowicza na plaži kako spašava izvrnute bube i kod jedne biva prisiljen obustaviti radnju, postati ravnodušan na arbitrarnom mjestu prema patnjama te konkretne bube.2 Slično kao s ovim bubama biva i s nama, djecom Majke Prirode i Boga Oca, ali zanemarenom djecom, jer Mater i Ćaća su blazirani, ravnodušni, potpuno lišeni sentimentalnosti prema našim stradavanjima i agonijama. Svijet je, rekoh tamo, okvir mogućnosti unutar kojega se život odvija. Složeni sustav, ali sustav koji se vrti sam sobom, svojom unutarnjom neumitnošću, bez ikakvog nadzornika izvana. Mama i Tata postavljaju krajnje granice slučaja, dok ono što se događa unutar tih granica – to se njih ne tiče, u to se ne upleću. I ni zbog koga neće posebno intervenirati. Na sve naše urlike, plač, jadikovke, kukumakanja, odgovaraju tek lijenim zijevom, s izrazom neizrecive dosade.

Fry postavlja poznato pitanje maksimalne neugodnosti za teologe, o kojeg su mnogi jurišnici na Vječnu Istinu zube porazbijali: pitanje: ''Zašto to Bog dopušta?'' Zar ne iz istog razloga iz kojeg je Gombrowicz kao svemoćni div dopustio da neke bube ostanu umirati u mukama? Svakoga dana možemo u novinama čitati užasne, užasne vijesti, koje se opiru našem shvaćanju. S posebnim naglaskom na smrt djece: naša imanentna tragičnost bila bi nam još nekako i prihvatljiva samo kad ne bi bila tako nelogična i hirovita, tako nasumična, besmislena i, last but not least – nepravedna. Nepravda je neopozivi princip života: nekome daje, nekome uzima. Netko je zdrav, netko bolestan, jedan živi, drugi umire, podijeljeni smo – bez ikakve logike, najglupljim slučajem – na bogate i siromašne, lijepe i ružne, sređene i zbrkane, sretne i nesretne... Najnapetija točka pitanja o smislu života: problem smrti djece i novorođenčadi. (Dozovimo u sjećanje samo strašne prizore s onkologije u Klaićevoj.) Kako gledati na svijet i postojanje iz njihovih očiju – ako se pokušamo uživjeti, uosjetiti u perspektivu te stradale djece? Riječi kao pravednost i smisao moraju zvučati limeno i smiješno. Viša nepravda pred kojom naš razum ne može ne kapitulirati; posve naopaka, nastrana... neljudska (poništava sve naše koncepte ''zakonomjernosti'' prirode). Činjenica smrti djece dovodi nas na rub smisla, izravno nas suočavajući s crnim, vrtoglavim, bezdanim upitnikom: o beznačajnosti postojanja. Mama i Tata pokazuju nam da im nismo baš jako bitni. Smrt djeteta obezvređuje ljudski život po sebi, općenito i ultimativno – daje načelnoj tragediji života, koja je u startu gorka, još i dodatan okus proizvoljnosti, nevažnosti, lakoće (nema lakoće koja bi nam teže padala). Ta ironična bezbrižnost nasumične nepravde, očevidna i neumoljiva, do dna razara humanitarno-optimistični patos ''podvrgnutosti Višem Redu Stvari'', koji bi tragediju činio dostojanstvenom, značajnom, uzvišenom. Ne, u prah bivamo pretvoreni... i s kakvim samo nehajem!



Precizirajmo odstupnicu koju trebamo. Nećemo je naći u golom uvidu da nam muka ima nekog višeg smisla. Da smo korisni nečemu što nas transcendira. Jer nije baš nešto utješno biti sluga smisla koji nas doduše transcendira, ali kojemu i dalje dođemo obični majmuni i gliste!

Vidimo li već koja je to pretpostavka neophodna za održanje naše utješenosti?

Laboratorijskom majmunu smo preporučili da smije biti optimističan, kao da je naš interes odmah i njegov interes. Eto nužne pretpostavke: da ''interesi'' nisu suprotstavljeni. Nalaženje utjehe za trpljenje u višem smislu imat će smisla samo ukoliko služenjem njemu istovremeno služimo svojoj dobrobiti (upravo kroz to služenje, njim samim).

Zato optimistički govoriti o pojmu nad-smisla ne pali ako ćemo ga doživljavati u ordinarnom biologističkom smislu: kao oblik života superioran našemu, superhumanog mjerila. Ne, morat će smisao postati – Smisao.

Ako nas tješi misao da nismo sami sebi svrha, već sredstvo neke nad-dimenzije, onda pritom obavezno ciljamo ne tek na neku višu, kao mi što smo majmunima, nego isključivo na najvišu, krajnju instancu, Apsolut, na idealni koncept nekoga ili nečega što posjeduje karakter apsolutne svrhovitosti – dakle (lat. ab i solus) onoga koji je samodovoljan, samotvoran, sam po sebi, sve sam iz sebe i za sebe i tako dalje – te kao takav, sverazumijevajući i sveizravnjujući, stojeći u isti mah na svim stranama, stoji i na našoj strani. To je apsolutno nužno: da se radi baš o Apsolutu. Jer ako kažemo da je naša bol objašnjena običnim superiornim smislom, to još ne mora značiti da nas dotični neće samo iskorištavati (mučki, kao mi majmune), ili se s našom sudbinom zezati (razgaziti, kao mi gliste). Tek služba konceptu apsolutne pravednosti (Bogu, Cjelini), moći će garantirati istovjetnost interesa (pa ako su naše muke i naša umiranja u njenom interesu, apsolutnom i savršenom, onda to jamči da su OK i za nas).



Ali tu sad upadamo u glib najrazuzdanije metafizike! Što je definicija metafizike? Kada se hoće znati više nego što se može. Spoznaja Apsoluta je ono što nam je potrebno za ovo što Frankl hoće s pričom o majmunu – za logoterapijski se sublimirati Smislom po transcendentalnoj odstupnici. Pa možemo li to? Ponovimo još jednom kako sam kaže (u nasljedovanju struktura tradicionalnosti koje se fundiraju na konceptu ''nečega višeg''): mi možemo zamisliti ''neki svijet iznad čovjekova smisla''. Dakle, ''neki''... tek neki. Jedino što možemo zamisliti je da postoji to ''nešto'', neka druga dimenzija (u kojoj prebiva Odgovor). Krajnje neodređeno. Ne možemo znati ama baš ništa u vezi s eventualnim višim smislom našeg trpljenja osim da bi ga ''moglo biti''. To je jedini, jedini, jedini uvid nama dostupan. Što, međutim, baš i nije ono što mi hoćemo i trebamo, zar ne? O Apsolutu, o Cjelini – ni riječi. Ništa! Terra incognita. Nismo pozvani.

Vidimo, logoterapijski zahvat tu, igrajući na kartu upravo racionalnog uvjeravanja, u sebi sadržava ne rupu, nego provaliju u racionalnom slijedu. Kao Rješenje/Utjehu/Odgovor nudi nešto u što je lako povjerovati, jer racionalno koherentno – naime, da se ne može isključiti neki smisao što transcendira naše poimanje (doista, ne može se) – dok se stvarno Rješenje/Utjeha/Odgovor ipak nalazi na sasvim drugom mjestu, u nečemu puno težem za povjerovati, jer totalno spekulativno-metafizičkoj fatamorgani: Smislu, tj. Apsolutu, tzv. Providnosti čiji su putevi misteriozni, ali koja ima plan i neki razlog za svakoga od nas, koja ravna svime i brine za nas, točno znajući zašto nam radi sve što nam se događa.3


A smo u stanju misliti, B nismo. Da bi premostio provaliju, um koji traži Smisao poduzima poistovjećivanje A, kao onoga što može suvislo pretpostavljati (neodređenog ''nečega'', smisla s malim s), s nemislivim B (dobronamjerna ab solus Providnost, koja u ultimativnom svođenju računa brine za nas i nad ukupnošću zbivanja – uključujući jad, čemer, čamotinju i sive dane – ravna u našem najboljem interesu). Jedan kroz jedan demagoška podvala od strane Frankla, u terapeutske svrhe, sadržana je u argumentiranju A uz navođenje (pribjegavajući oportunom instrumentaliziranju konotacija religijskog koncepta Dragog Boga) na zaključak B.



Ljubim one koji ne traže tek u zvijezdama razlog da propadnu i da budu žrtve; već one koji se žrtvuju zemlji, proklamirao je Nietzscheov Zaratustra odmah u svom pred-govoru, kao prvu stvar koju je imao za podijeliti sa svijetom. Preklinjem vas braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Trovači su to, svjesno ili nesvjesno. Kakve sve može biti logoterapije i ''prkosne moći duha'' koja se ne bi utjecala jeftinom triku bježanja u kič-idilu utopijskih teleologija, nego ostajala tragički intonirana? To bi mogla biti tema nekog drugog posta... ili mnogih drugih.

Nije sve tako sivo by Hladno Pivo on Grooveshark



  1. Komentirao sam Sredovječnom cjelovitim odlomkom: Nietzsche priča kako je u teškim situacijama, koje se ne može promijeniti, najpametnije tako reagirati, s važnim naglaskom: u lišenosti gorčine, kivnosti. Ako se igdje uopće nešto mora umjesno iznijeti protiv bolesti, protiv slabosti, onda to da se u njoj omekšava izvorni instinkt za izliječenje, obrambeni i oružani instinkt u čovjeku. Ni od čega se ne zna otresti, ni sa čim se ne zna završiti, ne zna se ništa odgurnuti – sve nas ranjava. Čovjek se i stvar nametljivo približavaju, doživljaji zasijecaju preduboko, sjećanje je gnojava ozljeda. Bolest jest unekoliko sam resentiman. – Protiv toga bolesnik ima samo jedan veliki lijek - zovem ga ruski fatalizam, onaj fatalizam bez revolta, s kojim ruski vojnik, kad mu ratni pohod postane neizdrživ, naposljetku legne u snijeg. Uopće ništa više ne prihvaćati, ne uzimati na sebe, ne uzimati u sebe – uopće više ne reagirati... Znatan razbor (Vernunft) koji počiva u ovom fatalizmu nije uvijek samo odvažnost na smrt, kao nešto što održava život u okolnostima opasnima po život, nego je i smanjivanje razmjene tvari, njeno usporavanje, neka vrsta volje za zimskim snom. Par koraka dalje u toj logici i imamo fakira koji tjednima spava u grobu... Jer prebrzo bi se iscrpili ukoliko bismo uopće reagirali, pa više ne reagiramo: u tome je rečena logika. A ni s čim se ne sagori brže nego s afektima resentimana. Izvjesno je da je za iscrpljene najštetnije da reagiraju srdžbom, bolesnom ranjivošću, s nemoći da se svete, žeđi za osvetom, otrovnom smjesom u svakom smislu. Time je uvjetovano rapidno trošenje nervne snage, nezdravo povećanje štetnih izlučevina, na primjer žuči u stomaku. Resentiman je ono po sebi zabranjeno za bolesnika – njegovo zlo, nažalost i njegova najprirodnija sklonost. – To je shvatio onaj duboki fiziolog Buda. Njegova ''religija'', koju bi bolje bilo označiti kao higijenu, da je ne bismo miješali sa stvarima dostojnim sažaljenja kao što je kršćanstvo, učinila je svoj učinak ovisnim o pobjedi nad resentimanom: osloboditi dušu od njega – prvi je korak k oporavku. ''Neprijateljstvo se ne okončava neprijateljstvom, prijateljstvom se okončava neprijateljstvo'': to stoji na početku Budinog učenja – tako ne govori moral, tako govori fiziologija. – Rođen iz slabosti, resentiman nikome nije štetniji nego samom slabom – u ostalim slučajevima u kojima je pretpostavka bogata priroda, ostati gospodar nad tim osjećanjem, suvišnim osjećanjem, bezmalo je dokaz bogatstva. @

  2. Koja? Koja? Koja? Svaki čas sam sebi govorio ''ova je'' – i spašavao je ne mogavši se odlučiti na tu strašnu, gotovo podlu arbitrarnost – jer i zašto ta, zašto ta? Dok najzad ne dođe u meni do sloma, naglo, olako odbacih u sebi suosjećanje, zastadoh, razmislih ravnodušno ''no, vraćam se'', usredotočih se i pođoh. A buba, ona buba na kojoj sam prekinuo, ostala je mašući nožicama (što mi je zapravo bilo svejedno, kao da sam izgubio volju za tu igru – ali znao sam da su mi tu ravnodušnost nametnule okolnosti, i nosio sam je u sebi kao nešto tuđe). @

  3. Na primjer kršćanski Bog: Možda nikad niste razumjela da Bog ima plan za Vaš život, plan koji obuhvaća sva područja Vašeg života, plan koji osigurava sve Vaše potrebe i omogućuje Vam da se u potpunosti ostvarite kao osoba. Da, Bog ima plan za Vas. Čudno – naglašavaju neki duhovni pisci – kako mnogi vjeruju da Bog postoji, ali, kad nešto krene loše, vjeruju li da On ima plan za njih i da ih ljubi? I nema majci da bi bilo ičega majci neplaniranog: Gospodin Vas je želio. Čak i ako Vas Vaši roditelji nisu očekivali, On je uredio da dođete na ovu zemlju u ovo vrijeme. Postoji smisao i svrha za Vaš život. Imate jedan cilj, imate ogroman potencijal, Vi ste skladište puno prekrasnog zrnja: talenti, darovi koje je Bog stavio u Vas da Ga slavite i da služe Vašem naraštaju. Postoji problematika na ovoj zemlji koja iziskuje apsolutnu potrebu Vaše nazočnosti i Vaše intervencije. Niste došli na zemlju da preživite, da patite ili da živite neprestano u kaosu, frustraciji, pritisku ili depresiji. Gospodin ima prekrasne planove mira, a ne nesreće, da Vam dadne budućnost i nadu (Jer 29,11). On zna da je osoba bez nade već mrtva. Jedino je pitanje 'kad će biti pokopana?' – Odbijte napustiti zemlju bez ostvarenja tog cilja, jer niste ovdje na zemlji slučajno. Zapamtite to! Dan kad otkrijete zašto vas je Bog poslao na zemlju, bit će jedan od važnijih u Vašem životu. Otkrivanjem i hodanjem u Božjem planu doživjet ćete ispunjenje i zadovoljstvo kakvo nikada prije niste osjetila... Treba, napokon, definirati i što je to Božja Providnost: Niste prepuštena samoj sebi. Postoji Božja skrb o stvorenjima, posebno o čovjeku, pa i o Vama (= Božja Providnost). Ona nije istovjetna sa sudbinom, nego je čin slobodne i dobrohotne Božje volje. Bog je ne samo sve stvorio već sve uzdržava i svime upravlja (usp. I Vatikanski sabor), ne ograničavajući čovjekovu slobodu, u skladu s ljudskom naravi, što nas navodi na suradnju u otkrivanju i ostvarenju Božjeg plana. U SZ, pogledajte: Božji plan kao predviđanje; Job 10,12; Mudr 6,7; 14,3; 17,2; Ps 33,11), Božja skrb za sve ljude (Iz 44,7)... U NZ, pogledajte: Isus naviješta i uvjerava nas o Božjoj skrbi i Providnosti: Mt 6,25-34, te stalno ističe da nam je Bog 'otac'. Biblija ne govori o sudbini s elementima slučaja i fatalizma. Hebrejska riječ koja označava sudbinu znači: put, staza, putovanje, smjer ili tijek života. Sudbina je put kojim moramo ići (Iz 40, 27-28). Samo oni koji ne poznaju Boga mogu vjerovati u sudbinu i biti fatalisti, ali vjernici znaju da je njihova sudbina u rukama Isusa Krista, Sina Božjega (usp. Iv 3,35). @

- 17:15 - slušam (7) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se