pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

petak, 20.09.2013.

Lucidni sebi unatoč


Nekad davno napisao sam post Dvostruki agenti. O čemu je bio?

Frank Zappa, koji radi parodiju doo-wop lijepih pjesmica – ali kako? – doslovno ih oponašajući. Radio urednici puštali su ih do iznemoglosti, sve dok nisu skužili da to zapravo ne pjevaju ''Ruben & the Jets'', nego Zappa i njegovi. Tek tom promjenom imena izvođača, koja daje posve drugi kontekst, pali im se lampica da se radi o sprdačini i brže-bolje skidaju sve iz etera.

)

Karl Kraus, koji je u svojim novinama (Die Fackel; baklja) njegovao praksu izvrgavanja ruglu nečijeg javnog govora doslovno ga citirajući. (Nećemo se sporiti ako tko poveže da Krausova Baklja u svojoj prošlosti sadrži Diogenovu Lampu, a u svojoj budućnosti – Feral.)


Feral Tribune, čija se greatest shits satira također bazirala na metodi premještanja od riječi do riječi neke interpretacije stvarnosti, iz konteksta mainstream i/ili režimskih medija, u kojima joj je pumpana mistifikatorska ozbiljnost, u kontekst Ferala, gdje se ukazuje onim što uistinu jest, tj. iz svake rečenice vrišti poruka ''pozor, ovo je laž i idiotska propaganda! ovo mogu popušiti samo umno zaostali!''



Post sam pisao 2009., u doba kada se Sanader prometnuo u već onemoćalog lava. Pročulo se to među životinjama: sve sada postadoše jake njegovom slabošću, dolazile su do legla i osvećivale mu se. Konj bi ga ritnuo, vuk ugrizao, vol ubo... svi oni koji su šutjeli dok je bio na vlasti, svi koji nisu imali hrabrosti da mu se suprotstave, sada su likovali. Ali najveće poniženje bilo je kada banu magarac, kukavica jedna, smutljivac i čankolizac, pođe i on da udari lava, on koji je pred njim puzao i kada ga nitko na to nije primoravao.

Hvala La Fontaineu. EPH Mordor često je bio hvatan u ordinarnom čankolištvu, no nikada tako in flagranti kao abdikacijskog jula 2009., kada su korifeji kuće (Jergović, Lovrić, Butković...) do jučer puni gov... snishodljivih hvalospjeva za Sanadera – stali šutati bivšeg silnika iz sve sile. A dični Hulj... Hudelist ponudio je i bonus, u sklopu svoje ''skice za portret samozaljubljenog Ive''. Sanader narcis, Sanader teatralan, Sanader bahat, itd.; Sanader u zadnji čas, zamislite, pred samo tiskanje broja, tražio da mu se dostavi na ''autorizaciju'' Hudelistov tekst o njemu (pisan pred izbore '07). (Češkamo se po čelu: zašto nam on to govori sada, 2009., a ne odmah tada 2007., dok je Sanader još bio kralj životinja?)

Čitamo dalje: glavni urednik Globusa stvarno i odlazi s tekstom u Sanaderov kabinet i čeka tamo dok ovaj čita i križa. (Ne češkamo se po čelu: ništa drugo nismo ni očekivali. Premda je gazda Pavić upravo tada osnivao Medijsko sveučilište i držao govore o slobodi tiska itd. Ali, come on, znamo da je ta slobodoljubivost friška figa.)

Dalje: urednik mora trčati s redigiranim tekstom nazad u redakciju, jer u cajtnotu su. Sanader, srećom, nije imao puno ispravki – bio je zadovoljan svojim portretom, pohvalit će nam se Hudelist. Srećom? Zašto srećom? On to gleda čisto s tehničko-tiskarske strane: jer bi, da mu je u taj zadnji čas otpalo više teksta, Globus dospio u gabulu. Dobro, dijelom je to i ponos štrebera pohvaljenog za dobro obavljen posao – kvalitetno je napisao, pa Sanader nije imao razloga puno potezati crvenu kemijsku, a što se u daljnjem izvodu pokazalo kao vrlina odgovornosti prema svome poslu i kući u kojoj radi. Sad, kad s malo poveće distance razmišljam o tome, pitam se: a što bi bilo da sam, pišući taj tekst, bio, kao autor, malo ''neodgovorniji'' (i, recimo, ''drskiji'' prema Sanaderu) i da je onda on, čitajući moj rukopis, prekrižio mnogo veći broj rečenica, pasusa ili čak stranica – čime bi to Globus, u one ''sitne sate'', nadoknadio, odnosno čime bi popunio već ''zapečaćenih'' 11 stranica, a bilo je doista prekasno da se traže bilo kakve alternative? I tko bi, i kako, nadoknadio tu štetu? (Češkamo se po čelu: radi se o eklatantnom slučaju političke cenzure i servilnosti, ali Hudelist štetu i problem po kredibilitet ''vodećeg političkog tjednika'' ne vidi u tome, već jedino u pitanju objave broja sa svim stranicama na broju.)

A to sitno što je morao izbaciti – što je to bilo posrijedi? Iskopao je štorijicu o didu Sanaderu koji je bio faca u Dugobabama jer je još u ona doba imao ručni sat, a tašti Ivo je štorijicu precrtao zbog asocijacije na aferu satovi, zbog kojih su mu mnogi zamjerali i čak ga javno prozivali. (Češkamo se po čelu: a zašto se sam Hudelist – kad se već kurči rađenjem opsežnog portreta na 11 stranica – nije doticao Ivinih satova, nego jedino didovog?)

Što zaključujemo iz činenice da je Darkecu, sve u svemu (a ''s malo poveće distance''), Sanader samoživa baraba ne zbog satova, kao metafore svega ostalog što ga je ubrzo spremilo u bajbokanu – a što njemu, po vlastitom priznanju, nije padalo na pamet potezati, ta nije ''drzak'' i ''neodgovoran'' – nego jedino zbog načina na koji je moćnik na vlasti isilovao redakciju Globusa? Ali hajdemo postaviti i jedno preciznije pitanje: što mu je točno zasmetalo u tom činu silovanja? Da li na principijelnoj razini Sanaderovo učešće u činu cenzure i dirigiranja uredničke političke lista? Ne, jer obratimo pažnju: u nijednom trenutku on, odnosno uredništvo, nisu uzeli kao mogućnost: a možda nismo trebali poslušati Sanadera? Možda smo bilo dužni odbiti njegov zahtjev za ''autorizacijom''? Za čitave Hudolistove tužaljke na tretman nije postavljeno to pitanje. Piše to tonom kao da uopće nema ničega spornog u pokornom medijskom posluhu naredbe izvršne vlasti (dok se sveudilj kite titulom slobodnog, nezavisnog medija). To je nešto što im se podrazumijeva: ta naravno da se Sanadera nije moglo ne poslušati. Nešto što su oni morali (premda je izvjesno da em se ništa ipak ne mora, em na mjesta i položaje koje su pozauzimali nisu silom ugurani).

Kurvini Sinovi by Azra on Grooveshark
Zatvori gubicu nije vrijedna zanata
Istresi gorčinu do kraja
Na strateškim mjestima njihovi ljudi
Kurvini sinovi


Digresija: ovo je savršen primjer za ilustrirati onu temeljnu diferencijaciju iz Sloterdijkove Kritike ciničkog uma, između ''zlog pogleda'' kinizma (kao kod Diogena koji odvraća Aleksandru neka mu se makne sa sunca, negirajući ne samo moćnu želju nego želju za moći uopće) i ''zlog pogleda'' cinizma: Danas cinik nastupa kao masovni tip: prosječan socijalni karakter u izdignutoj nadgradnji. (...) uznapredovala industrijska civilizacija proizvodi ogorčenog samoživca kao masovni tip. (...) Tako moderni cinik (...) nije više onaj po strani. (...) gubi individualni ujed i otklanja od sebe rizik izlaganja pogledima. On je odavna odustao od toga da se kao original izloži pozornosti i poruzi. Čovjek s jasnim, ''zlim pogledom'' sakrio se u gomili; anonimnost tek postaje golemi prostor ciničkog otklona. Moderni cinik je integrirani asocijalac, koji se po stupnju lišenosti iluzije može mjeriti sa svakim hipijem. Njemu samome se njegov zločesto-jasan pogled ne pokazuje kao osobni nedostatak ili kao amoralna mušica koju privatno valja opravdavati. Svoj način opstanka on ne razumije instinktivno kao nešto što ima posla sa zločestoćom, nego kao sudioništvo u realistički kolektivno nisko usklađenu načinu gledanja. Pripaziti na to da ne ispadnu glupima, to je u prosvijećenih ljudi općenito raširena forma. (...) Radi se o držanju ljudi koji su načisto s time da su vremena naivnosti prošla. Suvremeni cinik dade se razumjeti kao granični slučaj melankolika, koji svoje depresivne simptome može držati pod kontrolom i do stanovite mjere ostati radno sposoban. Dapače, u modernom se cinizmu u bitnom smislu sve svodi na to: na radnu sposobnost svojih nosilaca – usprkos svemu, zapravo tek poslije svega. Difuznome cinizmu već dugo pripadaju ključni položaji društva u odborima, parlamentima, nadzornim savjetima, upravama pogona, lektoratima, ordinacijama, fakultetima, kancelarijama i redakcijama. Stanovita otmjena gorčina podcrtava njegovo djelovanje. Cinici nisu slijepi i oni kadšto u potpunosti vide ono Ništa prema kojemu sve vodi. Njihov duševni aparat u međuvremenu je dovoljno elastičan da bi trajnu dvojbu u vlastito djelovanje ugradili u sebe kao faktor preživljavanja. Oni znaju što čine, ali oni to čine zato što prisila stvari i nagoni samoodržanja na kratki rok govore isti jezik te im kažu da tako mora biti. Drugi bi to ionako činili, možda još lošiji. Tako novi integrirani cinizam o sebi samome često posjeduje razumljiv osjećaj da je žrtva i da prinosi žrtvu. Ispod vješto u igru stavljene tvrde fasade, on nosi množinu lako pozljedive nesreće i potrebe za suzama. (...) Dobro situirana i mizerna, istodobno, ta svijest se više ne osjeća pogođenom ni od koje kritike ideologije; njena krivoća već jest refleksivno opremljena.

Hulj... pardon, Hudelist nam se jada: bili su Sanaderova žrtva. Fascinantno je to udobno nošenje s kognitivnom disonancom ugrađenom u vlastiti diskurs: kao svjesno i svojevoljno kontroliran – situacija koju prihvaća, s kojom je suglasan – dirigirani analitičar ne posjeduje osnovu za optužiti sam čin cenzorskog guženja. Pa tako ni Sanaderu ne može s principijelne strane prigovoriti sudjelovanje u spornom činu. On ipak uspijeva uprti prstom na nešto u okviru čina: Sanader je bio aktivna, a Globus pasivna strana; mi smo guženi – zato smo žrtva, prodaje nam priču naguženi; a Sanader – on je guzio, on je dakle gad u priči. Aha, a možda ne bi da mu se niste sami toliko naguzivali, nudili servilno? Uvod u teoriju klečanja: Pothvat koji nezavisno hrvatsko novinarstvo ne može izvesti, to je da napusti mentalne gabarite sluge. Kadar s urednikom koji čuči ispred vrata kabineta čekajući da guzonja na vlasti prepravi tekst o sebi, pa se – dvije godine kasnije – i urednik i autor zgražaju nad guzonjinim postupkom a ne nad onim svojim, upućuje na nešto više od pragmatički navođenog poltronstva. Poslužimo li se trivijalnim psiho-kategorijama Darka Hudelista, sličilo bi to na narcizam poslušnika koji trpi i zlobno čeka smrt svojeg gospodara, ne zato da bi se riješio stege i odmetnuo u samostalnost, već da bi mogao služiti nekome drugom. On patetično cvili pod čizmom, ali ne može podnijeti mogućnost slobode; uzgaja visoku svijest o svojoj patnji, ali ne i o svome izboru; baštini mentalitet logorskog čuvara koji ne snosi odgovornost za svoje postupke, jer ga na njih neprekidno primoravaju viši zahtjevi i interesi, mada se na tu dužnost prijavio kao dobrovoljac.

Cinizam kao svjesna ideologija – znaju što čine i ipak to čine – po definiciji koketira s rasprostrtošću stvari. Ali može li rasprostrtost svjesnosti doći – nesvjesno?

U nizu bubotaka onemoćalom lavu, Hudolistova ispovijed najinteresantnija je po tom bonusu kojim se izdvaja, kojim transcendira samu naraciju iz basne. Bubetanjem i prokazivanjem Sanadera, on o istom trošku prokazuje i sebe i svoju redakciju. Ritajući magareći rikavajućeg gospodara – Darko odmah bubeće i Hudelista. Pružio nam je manifest poltronstva: autodifamacija Globusa u snishodljivom podrepaštvu, kao samoj biti djelovanja. A pružio nam ga je (i to je ono što je ovdje zapravo moja tema) – nesvjesno, dopunski, kao nusprodukt namjere za kojom je išao.

Refleksija posredstvom manjka refleksije; lucidan protiv vlastite volje.



Nazad na ljeto prethodno, 2008. Već po gašenju Ferala, Viktor Ivančić osvrće se na slučaj koji se taman bio izlegao u Jutarnjem, kao idealan i paradigmatičan za primijeniti na njemu feralovski postupak doslovnim prenošenjem: reportažu iz vašeg lista, u kojoj se obogotvoruju lik i djelo Ivice Todorića, šaljivdžije iz Ferala sasvim bi sigurno prenijeli od riječi do riječi, bez ikakvih intervencija, zajedno s fotografijama i redakcijskom opremom!

Tekst se zove ''Siva zona ljubičice bijele'', s asocijacijom na kult druga Tita kao Ljubičice Bijele, pri čemu je inzistiranje komunističkog režima na nametanju toliko očevidno propagandne imagologije1 – propagande, dakle, presmiješne, imbecilne u svojim obožavanjima lišenim ironije – dovelo do osipanja ozbiljnog shvaćanja vrijednosnih standarda na kojima je poredak počivao i posljedičnog samoslamanja, autodestrukcije režima, kad je nagomilani apsurd nagrizao čeličnu vjeru u ozbiljnost i istinitost nečeg što je komično pretjerano – pretjerano do suza, reklo bi se – i titoizam se, u odgovarajućem svečanom trenutku, slomio lako poput ploče od stiropora.



Elem, kolovoz 2008., Jutarnji objavljuje reportažni ep ''Todorić: strast za zemljom'', veliku glorifikaciju Ljubičice Bijele korporativnog eldorada – ''čovjeka koji pokreće Hrvatsku'' i mari za svaku jabuku koju njegovi kmetovi posade, samoprijegorno se raspinjući za opće dobro – ditiramb toliko ispunjen puzajućim ulizivanjem (furioznim vazelinskim uklizavanjem) te prozirnošću lakrdije da prosto zove da bude ismijan. Dovoljno bi bilo, opet da kažem, preseliti ga nediranog u kritički kontekst (npr. Ferala, kad bi ga još bilo), kompletno takvog kakav je, da bi i zablistao kao to što jest: štivo za slaboumne; koje traži od čitatelja da budu idioti. Koncern se očito do te mjere razbaškario, raskomotio u osjećaju moći i nedodirljivosti da se ne sjeti uplašiti onoga što se dogodilo i titoizmu: činjenje od ljudi idiota na dugi rok je autodestruktivno. Ivančić: Trenutak kada (medijski) sustav počinje raditi na samouništenju – bez obzira koliko će dugo taj proces trajati – onaj je kada odluči prinositi na javni uvid svoju karikaturu, a da toga nije svjestan.

Tamo gdje kritički kontekst, koji bi propagandu ismijao, više ne postoji – te preostaje isključivo postrojena štampa – propaganda akcelerira, hiperbolizira, nekontestirana je, postaje otvorenija, slobodnija, bezočnija, pretjeranija. Ali time dolazi do bumerang-efekta: akceleracijom postaje i moronskija, sve do ljubičica bijelih i druže Todo, mi ti se kunemo, tj. očiglednija kao komična, ridikulozna, preglupa. Ako bude sreće, uniformiranom organizmu hrvatskih medija što maršira pred publikom kao bezbrižna ideološka kreatura doći će glave upravo satirička supstanca koju nosi u utrobi kao neželjeno potomstvo. Isto ono što bi napravio Feral, tj. sprdačinu s Todorićevim potemkinovim selima, zapravo je sadržano i u hiperboli Jutarnjeg... jedino inspirano ne kinički, iz pobude da se laž razotkrije i ironizira, već patetično, s pretenzijom da im se ozbiljno povjeruje, da se laž održi i proda (što čini divan paradoks u kojem je patetična inspiracija = cinička). Iskustvo nas uči da pukotina obično nastaje kada propagandisti počnu iskazivati iskrenu vjeru u svoje opsjene, spuštajući se tako ispod razine onih koje superiorno brifiraju i, što je mnogo važnije, ispod razine vlastitoga nesvjesnog. Naime što ako je ''feralovski duh'', duh sprdnje i bespoštednog izrugivanja, poput Matrixa inkorporiran u oficijelne i korporacijski prihvatljive medije, samo što je ta sprdnja sadržana baš u njihovim najozbiljnijim dionicama? Kada bi jake snage EPH kojim slučajem namjerno poduzele ovo izbijanje težine iz propagandne naracije pojačavanjem iste preko granice apsurda – radilo bi se o genijalnoj konverziji, subverziji, diverziji. Oni to, međutim, bez ironije, bez ove refleksije; forsiraju panegirik baš zato da bi nam prodali Todorića za ljubičicu bijelo, i blaženo nesvjesni koliko je za taj isti cilj upravo panegirik kontraproduktivan; herojski uspijevaju ne prepoznati satiru koju proizvode na vlastiti račun.



O čemu je još bio moj post?

Goya, koji izrađuje naručeni portret kraljevske obitelji i izrađuje ga tako da ovi ostaju oduševljeni načinom na koji su prikazani. Jer kakvima su se na slici ugledali? Veličanstvenima i grandioznima. Što im je promaklo da ih je Goya zapravo u žanru karikature naslikao, kao potpune prostake, čini njihovu portretnu pobudu srodnu Todorić-EPH kooperaciji koja moronsku supstancu u sklopu svog propagandnog impulsa također gura s previđanjem, nesvjesnošću, s najvećom ozbiljnošću, patetično. Ni ne znaju da se prokazuju, i da su baš time zapravo – lucidni. Na obratnom stupnju refleksije, u kojem zaglibljivanje u agitpropu postaje instrumentaliziranje agitpropa, Goyina uloga podudarna je (neaktualiziranoj) gesti redakcije iz paralelnog svemira, koja bi ditiramb kralju kapitalističke džungle spjevala iz svjesne kiničke subverzije: reći ''car je gol'' dok car ostaje uvjeren da govoriš ''car je skockan po posljednjoj modi''.


Arhitekti, ako nisu prodane duše, često su prisiljeni funkcionirati kao dvostruki agenti. Jer je osnovni strukovni poziv (to se već i na faksu uči): gristi ruku koja te hrani. Poziv je, naime, služba javnom interesu, dok se praksa ipak obavlja milošću partikularnih sredstava. Pri bilo kakvom krupnijem zahvatu milošću, znači, politike i kapitala – nekih tamo kraljeva životinja (ili barem kneževa/markiza/baruna/isl.). Što tu da se priča, grade oni koji raspolažu lovom; prosta je to jednadžba. A i prostaci su u igri: zahtjev politike i kapitala je u pravilu onaj za max. grandioznošću i sjajem, što dvostruku agenturu čini umijećem da se kaže ''car je gol'', ali bez da to investitorski dotičnik skuži – i on kao i Goyin kralj mora misliti da si za njegove novce rekao ''car je skockan po posljednjoj modi''. Dao sam primjer kako su u McDonald'su bili sretni dobivši arhitekturu semiotičke hiperbole, genijalnu karikaturu onoga što su htjeli, ne bivši u stanju prepoznati ju kao karikaturu. Pošto ste zakoračili u doba bezbrižnosti, pravo je vrijeme da se počnete brinuti. Ali to ne možete, naravno, jer vas obavija sve gušća magla samodopadnosti. Nešto kao siva zona ljubičice bijele. Smanjena je sposobnost zapažanja i sitni događaji ostaju bez objašnjenja. Otkud rajčice i trula jaja na staklenome zidu korporacije? Otkud ptičji drek na bordo kravati? Nisu skužili da ih se ismijava: povremeni podli smijeh iza vaših leđa: ljudi se zlobno hihoću... Još je jednom ''ugrađena satirička supstanca'' u svojoj lucidnosti ostala neosviještena. Na drugoj strani užeta, svjesni su je zato sami petokolonaši s platnog spiska: koriste jezik kiča, ali opet poput Goye – ne da zaglibe u njemu, nego ga instrumentaliziraju. Sapienti sat.



Ima ta jedna naročita vrsta humora: unintentional comedy.

Sad za vikend fejs (mi) je bio bombardiran masovnom šeranošću vijestice o privođenju Maje Šuput zbog ''narušavanja javnog reda i mira''. Ovako je to karakteristično izgledalo:


Hahaha – smijali smo se svi k'o ludi.


Viralno cirkuliranje smijurije nije, međutim, nešto što je njoj učinjeno, već što si je sama učinila. Tu prekršajnu prijavu po svoj prilici i jest pustila u javnost ocjenjujući ju smiješnom, apsurdnom, pa da se potuži i da se svi skupa s čuđenjem nasmijemo ''genijalcima'' u policiji. Gle budala: em kao malo dijete da je sastavilo zapisnik, em od svih svatova pevaljku hapse... Ovo nikad u životu nismo doživjeli, cijeli bend je priveden skupa sa mnom, dopisala je Maja na instagramu.

Pa nas je doista i nasmijala... samo – čime? Ne time čime se namislila. Naši hahaha ciljali su na kuruzno svojstvo njene glazbe: da je toliko pogubna po uši da predstavlja zločin, škođenje redu i miru, prijestup dobrog ponašanja prema onima koji moraju slušati. Pretvorba te zafrkancije (s puno istine u sebi) u doslovnu, najozbiljniju službenu sankciju rezultira komičnim efektom. A stavljajući na instagram, Šuputica sigurno nije imala tu komiku na umu – radi se, dakle, o neintencionalnom humoru.

Ali i o još nečemu: neintencionalnoj lucidnosti: jer to što je postigla post(avlj)anjem, a što nije imala na umu, štos je briljantan. Istina, ona ga je samo uploadala, a pravi autori su milicioneri... pa jesu li barem oni činili znajući što čine? Kako čitamo, radi se o nepismenjacima i dustabanlijama taman kao iz viceva o policajcima. Oni su to o nasilju ''putem mikrofona koji je spojen na pojačalo'' ozbiljno misleći onako kako je i Šuput mislila... a uopće ne s namjerom satiričkog ujeda na račun kriminogenosti njenog turbo žanra! I eto nam još jednog divnog paradoksa: svjetlo uma obasjava nas posredstvom dvije instance ni krive ni dužne, kojima je to (a i ne samo to) objema zamračeno.



Druga zgoda, tek nešto manje recentna: mamlazi prekrili crnim vrećama biste u Vukovaru. Kaže: da ne gledaju ovu sramotu koja se događa u gradu. Mamlazi su frontmeni nečega što se zove ''Stožer za obranu hrvatskog Vukovara''. Radi se o bistama jakog hrvatovanjskog, nacionalističkog simboličkog naboja, i radi se, zna se, o slučaju Ćirilica, a stožeraši su očito – ne treba tu blaže riječi – moroni; s obzirom da je ideja po kojoj bi ćirilični natpisi na tablama predstavljali sramotu za ne gledati upravo i naprosto i notorno – moronska ideja, umno zaostala. Na razini ditirambiranja Titu ili Todoriću. (A sadrži također i baš tu užu formu moronstva, s obzirom da prekrivene tretira hodočasnički, kao ikone – tj. ljubičice bijele. Tito, Todo, Tuđo... samo da je nekoga za prilaziti sa slinavim poklonstvom.)


Ali kako je malo potrebno za alternativno viđenje ove konceptualne točke – u kojem kao sramotu za ne gledati uzimamo ono što je ostalo prekriveno pod vrećom, umjesto onoga što ostaje izvan vreće.

Alternativno, to ovdje znači: naglavačke, a rebours. Vidjeti čin ne kao da se Tuđmanovu bistu prekriva pred gadošću koju predstavlja svijet, nego da bi se svijet poštedilo pogleda na gadost koju predstavlja Tuđmanova bista. (Uostalom, pa deset puta više logike ima u takvoj optici. Baš upada u oči dok se gleda sliku da je kod nabijanja na smeće vreće za smeće najvažnija stvar da ono biva izuzeto iz okoliša; ne to da okoliš biva izuzet iz njega. Jer relevantnost je ovdje u nama, živim ljudima, kao promatračima. A mi sad Franju ne vidimo, dok okoliš i dalje vidimo – jedino ga ne vidi Franjo. Ali što znači to: ne vidi Franjo? Franjo je bista, a ideja o pogledu na svijet iz očiju biste ili kipa prilično je... opskurna, apstraktna, i ne baš jako suvisla. Potrebno je naše zamišljanje o tome da dotični komad kamena gleda; to u njegovim očima se, dakle, svejedno obavlja u našim očima; a ako u našim, onda je to tek drugostupanjski u odnosu na naš direktan pogled (koji nakon ulijetanja vreće u kadar vidi prizor kao svijet minus bista, ne bista minus svijet).)

O performansu su već pisali Wall, pa za njim i Mariano, te i zaključiše: za postaviti stvar s glave na noge dosta bi bilo samo dva slova zamijeniti: umjesto da ne gledaJU sramotu – da ne gledaMO sramotu.

Ja bih samo sa svoje strane podcrtao fenomenološku pripadnost, a to znači podcrtati genijalnost poteza; dečki su zbilja došli na presjajnu ideju i uboli dublju istinu. Ali, ček, ček, nisam li ih koji pasus gore nazvao moronima? No, pa jesu, moroni su... zar to što proturječi?

Čitav ovaj post i jest o začahurenoj genijalnosti određenog tipa moronskih postupaka. O bedastoći koja mimo, ili čak protiv vlastite volje i namisli donosi bljesak uma; o mraku nesvijesti dok u utrobi šverca satiričko svjetlo – što kaže Ivančić, kao neželjeno dijete.

Zamislimo da je netko navlas isto to prekrivanje vrećom izveo, ali samo da je posve druge stvari pritom govorio – s inspiracijom kiničkom umjesto nacionalističke patetike. Pa evo i Marianov post je zdrmavao u vidu sjajne ideje, a radi se o korekciji, nadopuni kiničkim predznakom – koliko bi tek izvoran postupak da se od starta inteligentno samoobjašnjavao. Bila bi to punokrvna diogenovska gesta, paljenje ferala u pol bijela dana. Mamlazi, međutim, s obzirom na svoje smetnje u razvoju, nisu to znali; što su pametnoga učinili, učinili su nesvjesno – i voila, dobili smo paradigmatski slučaj fenomena neintencionalne lucidnosti.



  1. Dovoljno je pogledati komunističke zemlje: ne može se ipak tvrditi da bi milijuni Lenjinovih slika, izvješanih svuda gdje prolazite, mogli povećati ljubav prema Lenjinu. Reklamne agencije komunističke partije (takozvani agitacijski i propagandni odjeli) već su odavno zaboravile praktični cilj svoje djelatnosti (učiniti komunistički sistem omiljenim) i postale su same sebi cilj: stvorile su svoj jezik, svoje formule, svoju estetiku (rukovodioci tih agencija imali su nekad apsolutnu moć nad umjetnošću svojih zemalja), svoju predodžbu o životnom stilu, koju njeguju, šire i nameću ubogim narodima.@

- 17:40 - slušam (52) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se