pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

petak, 26.04.2013.

Biti kao svi


Ooo, kako me nađe s ovim tekstom... sve razumijem do u dlaku, jer i sama X puta pomislim, osjetim isto - tu nervozu, gotovo bijes zbog poze, afektacije, ikonografije, šablone... Iritira me kada me mame da nešto volim, da mi se sviđa, da upravo to i takvo do u dlaku, smatram lijepim... namamljen zaljubiti se, kao što kaže sintagma u postu, jedna je od situacija koje su kod mene nužno osuđene na kontra-efekt. Lagani bijes i podgrijana temperatura koje osjećam (...) tješe me spoznajom da nas ima više koji slično reagiramo.

To gore je dio komentara što mi ga je Ama Gi pisala ispod prethodnoga posta, u kojem se, poput nje, izrazito negativno određujem naspram svega što je suviše ''sigurno u stilu'', pretjerano konzekventno u stilizaciji na neku šablonsku formu (ljudskog bivanja u svijetu, nošenja sebe). Ispovijedam vlastitu iziritiranost određenim primjerima poza i afektacija, a pomalo se s njima i sprdam.

Biti kao svi: nesnosnost. I podbačaj; osoban neuspjeh da budemo nešto bolje: drugačiji od svih drugih, ''sami svoji'', bez patvorenosti i samoprerađivanja na umjetnu formu.


And they all look just the same



Na mjestu gdje radim ima jedan dečko, Stevo, koji nam u jesen pokupi lišće, zimi polopata snijeg, izveze kontejner na ulicu kad prolaze smetlari, i sl. Dečko je, inače – retardiran. Ne pokušavam biti neugodan; fakt tek: doista se radi o osobi s tim hendikepom. Sancta simplicitas. Većina u zgradi tretira ga na ne jako lijep način... hm, što bi bio najtočniji opis? Možda ovo: daju mu pri obraćanju previše jasno do znanja da im je poznato kako opće s retardiranim. Padne u oči taj neki nehaj da primijene onu minimalnu uljudnost s kakvom se inače između sebe ophode. I čak mislim da možemo apstrahirati činjenicu da se zove Stevo... ne, ne čini mi se da je to s nekim predumišljajem, nego pretežno nesvjesno, instinktivnom intuiranošću: pošto je prikraćen, nevažan je, a pošto nevažan, svejedno je kako će se s njim, kakvi ćemo se stvoriti u njemu – ne isplati se gubiti vrijeme na sliku u njegovim očima.

Časna pionirska – u sljedećem što ću reći, ne foliram se. Tko me čita, zna da prikupljanje bodova na konto humanitarnog treptanja nije moj stil. Štoviše, baš mi stvara nelagodu izdavati se tu sad javno za sestru milosrdnicu, no za volju istine morat ću ipak reći kako spadam među malobrojnije koji dečka, evo, ne tretiraju s onim nehajem. Uslijed čega se tako udesilo među nama da, svaki puta kada me vidi, on trči srdačno mi se obratiti, pun svoje prostodušnosti – ne propusti niti jedan jedini put to učiniti. Što mi konkretno govori? Uvijek su to grozno konvencionalne stvari, jednostavne šablonske rečenice koje je čuo da ljudi izgovaraju, pa izgovara i on, kao papiga. Na prvi pogled, nema nečega specijalnog za naučiti iz te Stevine navade. Govori dečko tako jer ne zna bolje, ima svoje limite i to je to, što sad. No, meni se jednom prilikom dok sam ga slušao nametnula mala epifanija...



Kako funkcionira pjesma Little boxes? Kakvu reakciju imamo? Tu je primijenjen posprdan ton prema ovima što su svi isti. Vjerujem da nema nikoga tko će slušati, a da neće za sebe pomisliti: ajme, baš je bezveze ta uniformiranost, strašno, koma jedna, ne treba to tako. Biti kao svi: pejorativ. Kad kažemo nekome da je kao svi – derogiramo. Doživljavamo i izgovaramo to kao uniženje. Želimo ne biti takvima, uniformiranima, reći ćemo kako nam se to gadi, iritira nas. Naš opći ideal: posebnost, originalnost, nepatvorenost, vlastitost.


Vjestice - Totalno drukciji od drugih by ana_coco

Onaj paradoks u kojem si svi redom utvaramo kako ''nismo kao svi drugi''. U najmanju ruku da ne želimo biti kao svi. Naprežemo se i trudimo u smjeru posebnosti, a ako završimo u strojevom koraku ovih što ''all look just the same'' – onda je to zakazanje, neuspjeh.



Ali ja sam slušao Stevu i shvaćao: oh, on to ne gleda tako! Pomislio sam: što je njegova najdublja pobuda? Treba razumjeti, svakodnevno iskustvo mu je iskustvo prezrenog i marginaliziranog čovjeka. Grozno je biti uvijek i svugdje isključen. Suprotno postulatu od gore, koji derogira uniformnost, Stevo baš vidno želi biti kao svi, iz svake riječi i pokreta mu izbija stremljenje da – pred nekim tko je uljudan s njim – bude što je više moguće ''normalan'', isti kao svi. Želi mi pokazati da može i on: zato na napadan način izgovara fraze koje je čuo da drugi ljudi izgovaraju. Zato što on nije kao svi mi – a više od svega na svijetu bi htio da je. Uključen; sposoban nositi uniformu.



Samo će zadnji bedak misliti kako se nema što naučiti od potvrđenog bedaka. Ponovo kažem: nije mi namjera biti uvredljiv; činjenice su kakve jesu, a Stevo mi je u svom outsiderskom nastojanju da parira i više nego drag. I ne samo meni, bit će drag, siguran sam, bilo kome tko pročita ovo o njemu. Što predstavlja još jednu spoznaju izvučenu iz situacije: fenomen stiliziranja na normativnu šablonu ne sastoji se isključivo od svog iritantnog i nesnosnog aspekta, nego može također sadržavati u sebi i ovaj simpatični, čak dirljivi aspekt.



Napuhane duše lete u nebo: tu sam već jednom navodio odlomak o Albertine iz De Bottonove knjige o tome što nas sve o životu može pak naučiti Proustova ostavština. Velika je napast govoriti kao drugi. Postoje naslijeđene jezične navike koje nam uvijek jamče da ćemo zahvaljujući njima govoriti autoritativno, inteligentno, mondeno, primjereno zahvalno ili duboko ganuto. Kad je došla u određene godine, Albertine je također odlučila govoriti kao netko drugi, kao mlada buržujka. Počinje se služiti nizom izraza uobičajenih među takvim ženama, koje je pokupila od svoje tetke, Madame Bontemps, isto tako ropski, veli Proust, kao što se mladi češljugar nauči ponašati poput odraslog češljugara oponašajući ponašanje svojih roditelja. Stječe naviku ponavljati sve što joj se kaže, da bi pokazala da je zainteresirana i da nastoji sama doći do svog mišljenja. Ako joj kažete da je djelo nekog slikara dobro, ili da mu je kuća lijepa, ona će vam odgovoriti: ''Da, dobra mu je slika, zar ne?'' Ili: ''Da, lijepa mu je kuća, zar ne?'' Nadalje, kad se upozna s nekim neobičnim čovjekom, reći će: ''Smiješan svat'', kad joj predložite da odigrate partiju karata, reći će vam: ''Nemam ja novaca za bacanje'', a kad joj prijateljica nešto zamjeri, uskliknut će: ''Ma ti si zbilja nemoguća!'' Sve joj te izričaje diktira ono što Proust naziva ''buržoaskom tradicijom koja je stara gotovo kao i sam Magnificat'', tradicijom koja propisuje govorni kôd što ga pristojna građanska djevojka mora naučiti, ''baš kao što je naučila moliti i pokloniti se''. (De Botton također negativno vrednuje ovo papagajstvo: pokušaj da netko govori kao arhetipska mlada pariška građanka (''Nemam ja novaca za bacanje'', ''Ti si zbilja nemoguća''), a zapravo je osebujna djevojka po imenu Albertine, znači ujednačavanje svog identiteta da bi mogao stati u određeni društveni pretinac. Mi moramo, kao što Proust tvrdi, stvarati sami svoj jezik zato što u nama ima nekih aspekata kojih nema u klišejima, što opet zahtijeva od nas da odbacimo etikete kako bismo što točnije prenijeli posebnu boju svojih misli.)

Što smo, elem, naučili od Prousta? Nije samo do prikraćenih! Ne možemo svesti na Stevu, reći da samo on to ne gleda tako, čisto jer je drugačiji od nas, s negativnim predznakom. Ne, evo Albertine nije hendikepirana djevojka. A Albertine sa Stevom dijeli isto to usvajanje i oponašanje klišeja iz zraka oko sebe, e da bi se pred okolinom dokazala kao pripadajuća, legitimno jedna od njih. Ni ona, kao ni Stevo, ukoliko slučajno postigne zadovoljavajuće usvajanje kurentnog žargona, neće to – što je postala poput svih – vidjeti kao svoje zakazanje, nego baš naprotiv, kao svoj veliki uspjeh, koji si svim srcem priželjkuje.



Budući da se zbilja sastoji u uniformnosti računa prevodivog u planove, čovjek se također treba uniformirati želi li ostati u dodiru sa zbiljom. Danas čovjek bez uni-forme već ostavlja dojam nečeg nestvarnog, poput stranog tijela u našem svijetu (Heidegger, Nadilaženje metafizike).

Što nam to veli Heidegger? Tko biva nesposoban za neku uni-formu, biva izbačen iz ležišta stvanosti. Ostaje zjapiti na svijetu kao biće s drugog planeta, mali zeleni, jer ne pripada nigdje.

Izuzev najprostodušnijih, svi će danas na deklarativnoj razini davati prednost svojoj posebnosti, individualnosti, govoriti (si) kako im nije cilj biti poput svih, stiliziranima na kodificiranu afektaciju, a Little boxes će slušati identificirajući se s autorskim glasom koji se sprda s uniformnošću (a ne iz nesuglasne pozicije koja bi držala da je međuljudska ispeglanost na crtu baš poželjna i pohvalna). Samo što to deklarirano – rijetko biva i stvarno tako. To je ono što ljudi govore, i kako misle da vrednuju. Nominalno. Na površini. Ali na dnu duše prioritetno teže nečemu skroz drugome: afirmaciji vlastite socijalne vrijednosti i poštovanosti, uvažavanosti. To be appreciated. Zapravo caruje ta primarnija žudnja homo sapiensa za prihvaćenošću, uključenošću, respektiranošću u nekom za sebe relevantnom društvenom miljeu.



Usvojiti i internalizirati odgovarajući stil rezoniranja, govorenja i ponašanja koji će nas smjestiti među neke ljude kojima smo izabrali pripadati (ili nam ih je stjecaj okolnosti izabrao) – kao dorasli tom okviru, punopravno jedni od njih, čime prestajemo biti mali zeleni na svijetu.

Sila teža uni-formiranja = sila društvenog uzgona.

Ljudi pretežno lažu sebe kada si kažu da žele biti ''svoji'', neuniformirani: to je ta epifanija koja me pred Stevom drmnula snažnom plastičnošću – ne samo za njega, nego kao općeljudsko svojstvo. (Mada sam i prije to već znao, odavno štoviše, samo sam zaboravio da znam.)

Nepriznavanje misaonog života u svakom je slučaju društveni uvjet. Čovjek je zadovoljan da mu bude respektirana koža i iza nje takozvana čast i takozvana ćudorednost. (Karl Kraus)



Pošto sam već pri poslu, Stevo i sve, sinula mi je sad još jedna anegdota. Prije koju godinu mi se dogodio – a bio sam još novi u branši (tj. morao se dokazivati) – jedan relativno krupan gaf. Pisao sam kolegi mail u kojem sam komentirao komunikaciju, bolje rečeno miskomunikaciju, s jednom suradnicom iz druge, partnerske organizacije. Mail je sadržavao ovakve rečenice: ''Postavlja se pitanje, ako je znala da je tako, zašto nije odmah tamo dala taj odgovor, ili zašto je poslije zvala da pita što ćemo, kako ćemo, hoćemo onda (XY-a) uzeti itd. – prištedila bi nas okapanja da nam nije davala suprotne signale. Ali dobro... Uglavnom, sad je sva oduševljena našom inicijativom, nema riječi, slaže se i baca na posao... '' Zajedljivost iz mojih riječi nije, međutim, dobro sjela onome tko ju je primio... zato što se radilo o istoj toj gospođi na koju se odnosila! Idiot, zabunom sam njoj poslao i ovaj mail! Tokom tog i sljedećeg dana morao sam se ispričavati, a osim toga i odslušati prodike o tome kako stvari treba rješavati direktno, suzdržati se od komentara iza leđa, kako začepljenje komunikacije nikada ne proizvede samo jedna strana, kako se ona dosad trsila, ali sad više neće, za ideale ginu budale, itd. Ali nije na tome ostalo: stigle su potom na moju adresu i neke objede, već preružne za javnost, uostalom nebitne same po sebi – a ono što je bitno je da se osjetih tada na specifičan način, o kojem ću više u nastavku.



Kafkino ime uvriježeno je kao seminalan književni opus na temu procesa birokratizacije, reifikacije i uniformiranja svijeta.


No, u nečemu je još važniji: kao pjesnik dubljeg supstrata u podlozi tog uniformiranja.



Stigavši u selo, koje je posjed dvorca, apsolutno u svemu podšiveno dvorcem, zemljomjer K. ne može misliti ni na što drugo nego na dvorac. To postaje njegov svijet. Ali u tom svijetu on je nitko i ništa, nevažan, ne razumije ponašanje ljudi, čovjek bez mjesta u svijetu, niti iz dvorca, niti iz sela. Gostioničarka mu govori: nažalost, vi ste ipak nešto, tuđinac, netko prekobrojan, i svuda na putu.

K. je čovjek bez uni-forme: nije u dosluhu sa stvarnošću tog miljea, njegovim običajima, vrijednostima, kodeksima, nošenjima, držanjima, žargonima... slab je u svom okolišu; rekao bi Heidegger: ''ostavlja dojam nečega nestvarnog, poput stranog tijela''.

Isključen je, nešto kao naš Stevo. Kroz čitav roman, neće činiti ništa drugo nego pokušavati ući u dvorac – iznova i iznova – i iznova i iznova neće uspjeti. (Camus u eseju o Kafki piše: Svako poglavlje je poraz. A također i novo počinjanje. K. kao ''apsurdni čovjek'', kao Sizif.) U njegovoj situaciji, nije moguć nikakav drugi svijet osim dvorca – a greškom je u njemu – suvišan je, prekobrojan – što znači: cjelokupno njegovo postojanje je suvišno. Ispostavlja se da je uopće bio i tražen samo uslijed neke birokratske zavrzlame u dvorcu, kao rijetke greške koja se njima tamo potkrade; zemljomjera zapravo ne trebaju. Ukratko: njegovo prisutvo u svijetu u kojem se nalazi nije nego – greška; on sâm biva tek greškom (smiješna zbrka koja stjecajem okolnosti odlučuje o sudbini jednog čovjeka).




Josefa K. jednog su jutra uhitili, zatim ga procesuirali i konačno pogubili, iako ne samo da nije dokazano da je počinio nekakvo zlo, nego čak ni optužnica nije ispostavljena, o kakvom bi se prijestupu uopće radilo. Što to ima značiti?

Prvi poriv mu je pobuniti se protiv apsurdne optužnice, ali malo po malo počinje se osjećati krivim, sve do točke kad na koncu pristane uz vlastito pogubljenje. Proces odmiče, ali K. odgovore ne dobiva. Raste u njemu identifikacija sa Sudom, gledanje sebe očima Suda. Iako mu je vrlo dobro poznato da nije kriv i da je riječ o besmislici, njega je previše stid ne osjećati se krivim. Primjećuje da su svi likovi, njegovi odvjetnici, svećenik, čak i publika, službenici Suda (sa značkama!), te počinje prekapati po čitavom svom postojanju i tražiti krivicu. Na kraju, kad ga dvojica krvnika odvode, iskrsne mogućnost da pogubljenje bude osujećeno. Više puta se oprezno osvrnuo da vidi ne prati li ih policajac, a kad su zamaknuli za ugao, K. se nada u bijeg, pa i gospoda moradoše s njim potrčati iako bijahu zadihani. Od koga K. bježi? Od svojih krvnika? Ne, on se pobojao da bi znatiželjni policajac mogao spriječiti smaknuće! Zato se dao u bijeg – da smaknuće ne bude osujećeno. Toliko se već identificirao sa optužbom, da sam radi u njenom interesu. Zar da sad pokažem da me ni jednogodišnji proces nije naučio pameti? Zar da skončam kao čovjek koji teško shvaća? Zar da o meni govore da sam na početku procesa htio da ga okončam, a da sad, na njegovu svršetku, hoću da ga iznova započnem? Neću da to govore. Zahvalan sam što su mi dali ovu mutavu, šupljoglavu gospodu da me prate na ovom putu, i što su mi prepustili da sam sebi kažem ono što treba. Tj. da sam sebe osudim – iako dobro znam da optužnica ne samo što nije utemeljena, nego uopće nema sadržaja! Jedan od ključnih odlomaka romana, pa čak i čitavog Kafkinog opusa. Zar da o meni govore... Zar da skončam kao čovjek koji teško shvaća... tu je posrijedi slično što su radili Stevo i Albertine: K.-u je najvažnije da Sudu svog miljea pokaže kako se s njime može računati, kao jednim od pripadnih, koji imaju u sebi usvojen zajednički kod oko kojega se milje okuplja. Roman završava znamenitom rečenicom:

 photo kopseto-2-1.jpg

Kafka ovo opće svojstvo društvenog života genijalnim književnim izumom – optužnice koja nema sadržaja – dovodi do njegove krajnje konzekvence, tj. do apsurda. K.-u se počelo činiti da je cijeli svijet sastavio optužnicu protiv njega – ne zbog nekog konkretnog prijestupa, već zato što je sâmo njegovo postojanje zločin. To je značenje te besadržajnosti. Optužba tako biva apsolutna – odnosi se ne na neki čin, nego na cjelokupno biće njegovo. On sâm je takav da zaslužuje osudu. U Procesu, Sud ne sudi neko K.-ovo (ne)djelo, nego sudi K.-a, njega kao njega. Uvidjevši da su svi Sud, on osjeća sebe kao nekoga čije je čitavo postojanje društveno neprihvatljivo, pod optužbom – isključen upravo na Stevin način. Reagira – i opet poput Steve – pokušajem da mu se koliko-toliko dopusti uključenost, da pokaže Sudu kako nije ipak sasvim izgubljen za ono što svi drugi Kuže. Nevolja je što ono što ima pokazati da je Skužio jest upravo to da zaslužuje Osudu. Finalni čin prihvaćanja Osude je točno to – gledajte, Skužio sam! Zaslužujem sramotu. Kao da se ispričava svijetu: oprostite što sam takav kakav sam.

Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u golema kukca. Obitelji on postaje sve veći teret, s kojim ne znaju što bi poduzeli. Otac ga otvoreno ne podnosi, majka i sestra ga doduše vole, ali ga se stide. Kakvo poniženje pred svijetom: imati za člana obitelji kukca! Gregor to zna i osjeća krivnju. Krivnju zbog čega? – mogli bismo naivno priupitati. Što je učinio? Preobrazba mu se dogodila; nije on kriv za nju. Ali u tome i je poanta. ''Optužnica'' nema sadržaj. Gregor ne osjeća specifičnu krivnju, zbog neke konkretne pogreške (mišlju, djelom, propustom), nego opću i potpunu: zbog samog svog postojanja. On je kriv naprosto zato što postoji – kao ono što jest: kukac, stvor, čudovište.



Objede koju sam gore spominjao bile su mi jasne kao neistinite, no što mi to znači; previše mi je dobro poznato ono kako percepcija stvara stvarnost. Uvrijeđena gospoja spojila si je to tako, i što – strepio sam – što ako razglasi stvar okolo na način na koji si je spojila? Zamišljao sam kako za čitavu branšu, čitav taj milje u koji sam se tek nedugo prije ubacio, postajem ruglo i šugava ovca – svi kompletno mi se smiju iza leđa i misle najgore o meni. Osjetih se poput K.-a u tom smislu sebe na jednoj strani, a svih drugih na drugoj, dok unisono upiru optužujućim prstom u moju blamažu, kao da će me sramota nadživjeti. Opća čestita iniciranost nasuprot moje outsiderske neprihvatljivosti – mene, stranca, jednog jedinoga takvog, koji je ruglo.



Svi Kafkini junaci obilježeni su grčevitim trudom da ne izlete izvan sfere elementarne doličnosti, van domene ljudske prihvatljivosti, silno želeći biti normalni i primjereni, dostojni, vrijedni barem toga da ne budu stavljeni s onu stranu ljudskoga, isključeni izvan kruga, izdvojeni kao Kukci i bezrazložni Kolci u polju. I sve što žele je da se dokažu – da nisu sasvim Kukci i Kolci – da su kao i svi – da su normalni kao oni. Stevo K.: idealan kafkijanski junak!

Josef K. išao je na ruku svojim krvnicima zato da bi pošto-poto, nauštrb čak i vlastitog opstanka, izbjegao nadirućoj sramoti što se stvarala oko njega. Bio netko možda i pogubljen, ali tko barem u tom činu još pripada ljudskom društvu, s kime se može računati (a ne Kukac).

Ispričat ću vam nešto...: u tom sam postu, kako naslov i kaže, ispričao nešto... o čemu mi nije bilo nimalo lako pričati. Jednu staru Tajnu svoju, koju prethodno nisam nikome, ali baš nikome povjerio – cirka dvije decenije, otkako se slučaj zbio. Ponašao sam se kao i svi, pišem tamo, mada sam znao da cijelo vrijeme postoji jedan među njima koji zna moju Tajnu. Hoće li me otkriti? Moju ponižavajuću bubuljicu – moju sramotu? Još malo Alaina de Bottona (Kiss & Tell): Nazivamo tajnom one vidove svoje osobnosti za koje mislimo da nisu posve svojstveni ljudskom rodu. Tajna je mračna i nezgodna strana naše osobnosti, trenutak u kojem iznevjeravamo očekivanja društva, ne u ime genijalnosti ili junaštva nego zbog svojstava za koje se bojimo da ih svijet osuđuje, ili u najmanju ruku nerado podnosi; tajna da sam inkontinentan, da sam u ljubavnom odnosu s najbližim rodom ili da me privlače osobe istoga spola. A i Kafka mi se tada nametnuo bio, neminovno. Ja, kukac! Gregor Samsa, preobražen jednog jutra u to – u kukca, stvora izvan kruga prihvatljivosti, s onu stranu ljudskoga – ali i još uvijek u stanju vidjeti se očima gnušanja koje izaziva u drugima, duboko se stidi vlastitog postojanja. Čitavoga sebe. Ne želi izaći iz svoje sobe (niti koga pustiti unutra). Samo da mu je zauvijek ostati zatvorenom u sobi, da ga nitko nikada ne nađe. Sakriva se ispod kanapea, a da bi dodatno poštedio sestru koja mu donosi hranu neugodnosti pogleda na sebe odnio je jednog dana na leđima plahtu na kanape i namjestio je tako da je sada njome bio potpuno prekriven.





Svi smo mi povremeno Stevo K. Osjetimo se isključeni, nevažni, unisono optuženi u samom onome što jesmo, kukci u svom svijetu. Zavija sve u nama od srama, bijede i poniženja, stuženosti nad sobom. ''Father, change my name / The one I'm using now is filled with fear and filth and cowardice and shame'' – u glavi nam potmulo odjekuju Cohenovi stihovi. "Then let me start again," I cried, "please let me start again / I want a face that's fair this time, I want a spirit that is calm."


Drhtimo prestravljeni pred svojim kukcem, latentno učahurenim. To je to mjesto s kojeg kreće opća napast za stilizacijom, šablonom, afektacijom, nalaženjem zakloništa u nekoj ''sigurnosti stila'', nekoj uni-formi, u bivanju poput svih, iniciranosti u krug (za ne ostati izvan kruga). Što bi rekao Beigbeder: uvijek isti kalup u koji se želiš izliti da bi bio NORMALAN, pod svaku cijenu. Kad već nisi iznad svih, želiš barem biti kao svi, od straha da ne budeš ispod.

- 19:37 - slušam (43) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se