pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

ponedjeljak, 15.04.2013.

Kap


Kakvi su to samo majstori bili!

Čitam intervju jednog poznatog starijeg arhitekta u zabavnom magazinu. Upitan, pomalo na prepad, pred cijelom laičkom nacijom, koga smatra najvećim majstorima ikada, ugledni kolega se ne da zbuniti, te ispaljuje kao iz topa (i pun sanjarskog entuzijazma): – samo dvojica – liga za sebe – Mies i Le Corbusier!

Ha?

Osjetih nelagodu... kao kad netko biva kompromitiran pred našim očima, pa zbog njega...

Hoćemo li ovdje polemizirati o opravdanosti tvrdnje tko su najveći majstori ikada? Nećemo. A i ne pada mi, naravno, na pamet tvrditi kako je on to smišljeno tako. Dogodilo se. Sigurno on i doista tako osjeća kako je rekao. Samo ta nediskretna podudarnost... da je rekao točno isto ono što se od njega i očekivalo da kaže. Da bi gro arhitekata, barem naših zagrebačkih studenata, upitano isto pitanje, dalo u dlaku isti odgovor! S posvećenim zanosom osobenjaka i umjetnika: pred laicima koji ne znaju, on zna tu Tajnu, upućen u nju, iniciran u naše okultno Kuženje.

To su stvari na kakve moji senzori su odmah na žutom, ako već ne i na crvenom.

Ali ne bi to još bilo samo po sebi toliko strašno, nego... jesam li spomenuo – kako to da nisam spomenuo? – da je na slici iz revije arhitekt nosio maramu oko vrata. Pazite, maramu! Ta marama uopće nije bila bez značaja. Nametala se u fokus, bila najvažnija, preotela je scenu! Arhitekt je to, rekli smo, vrlo cijenjen... i uostalom, ne bez razloga – a marama kao da je govorila o tom zasluženom statusu i respektu, podupirala ga. Značajka bivanja uglednim arhitektom činila se nekako baš prirođena tom tijelu upisanom u maramu. A i kao da je ozbiljno pojačavala onu gorljivost iz tvrdnje, dovodeći je do ruba erupcije. Ne znam točno zašto, ali takav sam dojam imao: otmjena marama sadržavala je u sebi nešto što ju je smještalo u neobičan trijumviratski sklad s uglednošću i iniciranošću u Misterij. A onda još... izjava! Bila je to opasna igra; kombiniranje marame s izjavom dovodilo me već suviše blizu točke pucanja, senzori su divljali u red hot blinkanju...



U našoj balkanskoj zemljici svjedoci smo određene pojave među muškom populacijom. Stanovitog ideala muškarca. Rabijatnost, patrijarhalnost, krunica, felge, ražanj, dreka, pivo i nogomet. Venu momčine za Dinamom ili barem Hajdukom. Prevedeno s jezika klasičnog idealizma: strah od ženskosti. Zatiranje femininog u sebi. Jer muškarac je muškarac jedino ako je ''pravi muškarac''. Postrojavanje, junačine! (Ja te vooolim, Hajduče!)

Ono što tu vrijeđa uho, iritira i bode u živac jest: prestiliziranost. To nije prirodna muževnost, nego (samo)huškanje, natjecanje u dotjerivanju do ideala. Iskrenost, ali iskrenost u autosilovanju. Poza, grimasa, afektacija... stil.


Ni sa ženama nije drugačije: estetika, romantika, kreativnost, drangulije, nakit, cvijeće, roza boja, štiklice & torbice, lijepe maksime, razvijanje duše i srca, moda, Pariz. Odrasle su gledajući kroz prozor u daljinu.

A bogme ni s drugovima arhitektima. Homo sapiens: životinja u potrazi za stilom. Želi poprimiti formu, definirati se nekako, nešto si upisati u identitet, pripadati nekoj određujućoj grupi, da može reći kako je to i to, vegetarijanac, padobranac, dinamovac, metalac ili pentekostalac, usklađujući se na ideal, jer ne može podnijeti da bude bez određenja, ustrašena vakuumom. Kao što linija ''muškarac'' nastaje potenciranjem muškog faktora (npr. mutavošću iz koje treba klještima vaditi riječi, bučnim drukanjem za Reprezentaciju i sl.), linija ''žena'' intenziviranjem ženske faktorijele (npr. brbljanjem bez kraja i konca, Suzama na vjenčanjima i sl.), tako i linija ''arhitekt'' iz sebe iščeprkava – pa naglašava – rijetku leguru likovnog senzibiliteta s inženjerskom trezvenošću, zavareno osobenjačkim entuzijazmom plus Kuženje, plus začin: deset žlica delikatnosti. Ali to je osiromašenje. I grč, stegnutost, ugušenost.

Primijetimo kako svojim mačo kreveljenjem umuškarčeni mužjaci od sebe rade samo sprdnju, također i žene prerađene na previše afektiranu ženstvenost, ili uopće svi koji su previše ono što jesu, pretjerano konzekventni u svojoj šabloni (bili šminkeri ili alternativci). Problem s arhitektima je što previše grčevito hoće biti arhitekti, pod prevelikim su pritiscima da zadovoljavaju zahtjevnu stilsku normu, trseći se dokazati – iz smrtnog straha da neće biti na nivou ideala (s famoznom izrazitom Taštinom u konzekvenci). Pretežno ne zapažaju da se mobilizirajući najsuptilnije crte u sebi krevelje ništa manje od hih-hop klinačke ekipe s ćoška svojim baggy hlačama i šiltericama po sili kodifikacijske obaveze okrenutima naopako.

Čini se kao da to zanimanje svoje predstavnike obilježava naročitije nego druga zanimanja svoje. Kad čujemo da je netko odvjetnik, kemičar ili apotekar, ne umišljamo si da smo time nešto bitno već saznali o dotičnoj osobi. No, kad je tko arhitekt, kao da nam je samim time plasiran specifičnim personalityjem. Da mi je kap veselja za svaki puta kada sam čuo frazu o tome kako je riječ o profesiji u kojoj je ''osobnost ključna'', ludo bih se provodio. Uostalom, riječ je i o profesiji solidno seksi prizvuka; best of both worlds: kao, ono, umjetnici, a čak uopće ne gladni; kad je George Costanza pred nekom ženom htio biti nešto, a ne samo George, tražio je od Jerryja da se pretvaraju kako je on – što? – gospon arhitekt. Tako je i ovaj gospon u bulevarskoj reviji išao podvući arhitekta u sebi. Reklamirati si osobnost, ali – paradoksalno – ne kroz svoje osobne partikularnosti, po kojima je on specifična osoba i arhitekt (spram drugih arhitekata), već kroz reklamu zajedničkog nazivnika svih arhitekata (specifičnog spram drugih zvanja).




Od jedanaest točaka Futurističkog manifesta, prve četiri slave neustrašivost, snagu i odvažnost, veličanstvenu uzvišenost mehaničke brzine, a trkaći automobil proglašavaju ljepšim od krilate Nike iz Samotrake. Od pete do devete glorificira se idealni vozač takvog automobila, te patriotizam i rat. Deseta točka poziva na rušenje svih akademskih institucija, a jedanaesta opisuje idealni futuristički kontekst: Pjevat ćemo o pobuni širokih masa – o radnicima, o onima što žude za zadovoljstvima, o buntovnicima i uzburkanom moru boja i zvukova dok revolucija hara modernom metropolom. Pjevat ćemo o ponoćnoj groznici arsenala i dokova obasjanih električnom mjesečinom, o nezasitnim kolodvorima što gutaju zadimljene zmije vlakova, o tvornicama obješenim o oblake za uvijene niti svoga dima, o mostovima koji sijevaju na suncu poput noževa, kao divovski gimnastičari što skaču preko rijeka, o lokomotivama dubokih njedara koje grabe po zemlji svojim kotačima poput ždrijebaca razularenih željeznim cijevima, o laganom letu aviona koji svojim propelerima biju zrak poput zastave, uz zvuk sličan aplauzu noćne gomile. (F.T. Marinetti, 1909.)

Što rade futuristi – oni poetiziraju svoj ideal Modernog Čovjeka (od prije sto godina). Čovjeka odvažnosti, odrješitosti, brzine, stakla, željeza i željeznice, hotela, aviona i liftova, čovjeka iz doba velikih svjetskih putovanja i demokratskog duha... Futuristi evo pjevaju, opjevavaju, glorificiraju stil takvog čovjeka i takvog doba. To je bio recept, a za arhitekte pogotovo: na njima i je da budu model i prototip, a onda i generator novog ljudskog stila. (Drugačiji grad/habitus – drugačiji i čovjek, dakako.)

Mi se više ne osjećamo ljudima katedrala i starih vijećnica, mi smo ljudi Grand Hotela, željezničkih stanica, divovskih cesta, golemih luka, natkrivenih tržnica, blistavih arkada, rekonstruiranih gradova, raščišćenih slumova. Moramo projektirati i izgraditi ex novo naš moderni grad koji će izgledati kao moderno i užurbano brodogradilište, aktivno, mobilno, dinamično, izgraditi suvremene zgrade nalik divovskim strojevima. Dizala se više ne moraju sakrivati po mračnim stubištima, poput osamljenih crva. Stubišta će postati suvišna i trebaju iščeznuti, a dizala će se penjati po fasadama poput zmija od stakla i željeza. Kuće će biti izgrađene od cementa, željeza i stakla, bez reljefnih ili obojenih ukrasa, lijepe samo po unutrašnjoj ljepoti oblika i modelacija, grube u svojoj mehaničkoj jednostavnosti i velike koliko je god potrebno, a ne koliko dozvoljavaju pravila zoniranja. Stajat će na rubu uzavrelog ponora, a ulice više neće, kao do sada, ležati na visini praga poput otirača pred vratima, nego će biti duboko ukopane pod zemljom; kroz njih će teći saobraćaj metropole i one će biti povezane metalnim pješačkim prijelazima i brzim pokretnim trakama. (A. Sant'Elia, ''Messaggio'', 1914.)



Bit će da su arhitekti tako posebno podložni potpadanju pod stilizaciju otuda što im se posao i sastoji upravo od proizvodnje stilizacije (ili sami neku da iznjedre ili da postojećim tendencijama daju formu).

Somnambulne vizije futurista stabilizirale su se narednih decenija u klasičnom modernizmu; ideal Modernog Čovjeka doživio je prilagodbu u nešto... pa, prilagođenije. Nastupio je Gropiusov Bauhaus, nastupio je Mies, nastupio je Le Corbusier... Rečenica Prohujava novi duh – OTPOČELA JE JEDNA VELIKA EPOHA glavni je moto Vers une architecture potonjeg (knjiga objavljivana 1921-1923., doslovno prevedeno K jednoj arhitekturi, no smisao bi bio K (pravoj) arhitekturi). Iako ni to nije počelo bez sumanosti.... Novo doba! Suvremena generacija! Hej, mladi! Sve treba ponovo izgraditi! Srušiti sva stara mjesta, ostaviti samo mlada mjesta, srušiti Pariz! Posljednja rečenica nije zajebancija, da ne bi mislili. Le Corbusier je stvarno htio srušiti Pariz, Rukom Odozgo, imperijalnom top-down gestom naprednog urbanista naoružanog rajšinom, da bi ga izgradio još ljepšim i mlađim! Ta rečenica nije, osim toga, niti moja. Jedna od sastavnica Gombrowiczevog romana Ferdydurke, iz 1937., parodija je općeg duha optimizma i vjere u Progres, karakterističnog za to doba. – Doba, profesore, doba! Ne poznajete suvremenu generaciju. Duboke promjene. Velika moralna revolucija, taj vjetar koji ruši, podzemni potresi, a mi smo iznad njih. Doba! Sve treba ponovo izgraditi! Srušiti sva stara mjesta u domovini, ostaviti samo mlada mjesta, srušiti Krakov!

Novo doba – shvaćali su modernisti – traži, zahtijeva, hoće svoj stil. Le Corbusier: da treba uspostaviti novi standard. Ucijepiti ga u nove metode proizvodnje, u nove materijale i tehnologije, novu modernu ljepotu. Ali što je njemu zapravo bilo na duši? Poetizirati – ali u kom smislu, na kojem polju? Odgovor: najviše ga je brinula lifestyle problematika. Treba ''stvoriti raspoloženje'' za moderni način života – učiniti moderni život modernim (utjerati ga u modu, na to ciljam) – nasuprot historicizmima i esteticizmima: Ako je ostalo bretonskih ormara u Bretanji to je zato što su Bretanci stanovali u Bretanji od davnina, stalno, neprekidno, uvijek, zauzeti ribarenjem i gajenjem svoje stoke. Gospodi iz dobrog društva ne priliči da spavaju, u svojim domovima u Parizu, u bretonskom krevetu; ne priliči jednom gospodinu koji posjeduje limuzinu da spava u bretonskom krevetu, itd. Treba to uvidjeti i izvući logične zaključke. Posjedovati limuzinu i spavati u bretonskom krevetu je, na žalost, uobičajeno. Cijeli svijet klikće s uvjerenjem i oduševljenjem: ''Limuzina obilježava stil naše epohe'', a bretonski se krevet još uvijek prodaje i izrađuje kod antikvara.

Le Corbusieru je bilo naročito stalo da mu nove kuće budu fotografirane s ''limuzinom'' u prvom planu. ''Limuzina'' 20-tih g. 20-tog st. nije bila puko prijevozno sredstvo, standardno pomagalo, nego oznaka vlasnikovog svjetonazora i životnog stila, poput članske iskaznice kluba modernih ljudi (punih ''svjetskih putovanja i demokratskog duha''). Moderni ljudi – to ljudi su s brodova, u engleskim odijelima, s cigaretom i putničkim kovčegom. To je taj štih. Zašto oči to ne vide?! Naš suvremeni život, cjelokupna naša djelatnost, izuzev vremena za lipov tej i kamilicu, stvorio je svoje predmete: svoje odijelo, svoj stil, svoj eversharp, svoju pisaću mašinu, svoj telefonski aparat, svoj izvanredan kancelarijski namještaj, staklo Saint-Gobain i kofere robne kuće ''Inovacion'', brijače ''Gillette'' i englesku lulu, polucilindar i limuzinu, putnički parobrod i avion. Naše doba svakoga dana potvrđuje svoj stil. On je tu, pred našim očima. Pred očima koje ne vide.

Ideal ljudske forme u koji smo namamljeni zaljubiti se. If I could be like LC!



U Ferdydurke, 30-godišnji protagonist Józyo biva izvana tretiran kao klinac, odveden u školu, da bude đak, a na stan i hranu kod obitelji Mladenović, koja se jako fura na suvremenost, naprednost, itd.

Imaju kćer gimnazijalku: Šesnaest godina, sveter, suknja, gumene sportske cipelice, sportski tip, slobodna, naočita, gipka, elastična i bezobrazna! Vidjevši je, prepadoh se u duši i u licu. Shvatio sam na prvi pogled da je to moćna pojava (...) apsolutna u svojoj vrsti (...) I dvostruko mlada – jednom po godinama, a drugi put po suvremenosti – bila je to mladost mladosti. Da bi postigao kod Józya da se zadrži u svom 17-godišnjem školarcu, izgubi volju da inzistira na odraslosti, profesor Pimko ga namamljuje na klinku: Već će ga gimnazijalka znati zaljubiti u mladost. Putem raspolovljivanja stvarnosti na njih dvojicu kao staromodnog uču i učenika odgojenog po zastarjelim načelima s jedne strane, te modernu djevojku s druge, Pimko je postigao da njemu ne bude više prva briga dokazati kako mu je 30, a ne 17, već kako je i on suvremen, a ne staromodan dječak. Bjesnio sam što gimnazijalka sluša Pimkove brbljarije i što je spremna loše o meni pomisliti. Ta je stvar zakrila pitanje mojih trideset godina. Ovo se raspalilo, usijalo, to me zapeklo! (...) više nisam vidio drugog svijeta osim čudesnog svijeta suvremene gimnazijalke, sport, gipkost, drskost, listovi, noge, divljaštvo, plesovi, brod, kajak – to je bila nova kolonada moje stvarnosti! Ne, ne – htio sam se prikazati kao suvremen! (...) sve što je dotad bilo odgurnuto je u stranu, i mislio sam samo – što o meni misli suvremena gimnazijalka, da li je povjerovala Pimku da sam tobože pozer i nesuvremen – i jedini moj problem je bio da sad odmah istupim, da se pokažem kao moderan, prirodan, da shvati da me Pimko oklevetao, a ustvari, ja sam drugačiji i takav kakva je ona, istih godina i iz istog doba, zbratimljen po nožnim listovima (...) Upravo me je to kod nje očaravalo – ona zrelost i suverenost u mladosti, sigurnost stila. Dok smo mi tamo, u školi, imali bubuljice, dok su nam neprestano iskakivale nekakve kraste i ideali, dok su nam pokreti bili nespretni, dok smo na svakom koraku činili gafove - njezin je extérieur bio zadivljujuće konačan. Mladost za nju nije bilo prijelazno doba, mladost je suvremenoj bilo jedino pravo životno doba čovjeka - ona je prezirala zrelost, zapravo nezrelost je njoj bila zrelost - nije priznavala brade, brkove, mamice ni majke s djetetom - i otuda je potjecala njezina magična moć. Njenoj mladosti nisu bili potrebni nikakvi ideali, jer je sama sebi bila ideal. Tršenje da ga ona prihvati i da joj se pokaže kao Prirodan, Jednostavan, Iskren, Slobodan (kako sam se samo silno htio pokazati, kakva me samo žudnja za pokazivanjem obuzela), upravo je tek i dovodilo Józya do izvještačenosti, činilo ga napregnutim ka dohvaćanju tražene poze zadane po njoj. Pravila mi je njušku! I sa svakim danom pravila mi je sve strašniju njušku, Za ime božje – kako me patila iskrivljavajući moj vanjski izgled! Ah, ne poznajem ništa okrutnije od čovjeka koji drugom čovjeku pravi njušku.

Da bi se oslobodio, Józyo ide u njene odaje tražiti nešto što će ga raščarati, uhvatiti ju u nekoj kardinalnoj nesuvremenosti... ali baš mu i ne polazi za rukom. Počev od toga da vlastitu sobu nije ni imala. Već sama činjenica da djevojka nije imala svoju sobu, da je spavala u prikrajku u holu, izlučivala je zanosne i opojne sadržaje. Bila je u tome velika privremenost našeg stoljeća, nomadski način života gimnazijalke i nekakvo carpe diem, koje je tajnim prolazima bilo povezano s jednostavnom prirodom suvremene mladeži, a po uzoru na automobil. Moglo se pretpostaviti da odmah pada u san, čim glavicu (ne glavu: one su imale oči (a ne nikakve ''očice'', inzistirala je gospođa mama) – ali još uvijek samo glavice) položi na jastuk, a to je opet navodilo na misao o intenzivnosti i tempu današnjeg života. (...) Gimnazijalka, ustvari, nije spavala privatno već javno, nije imala noćni privatni život, a neumoljiva javnost djevojke povezivala ju je s Europom, s Amerikom, s Hitlerom, Musolinijem i Staljinom, s radnim logorima, sa zastavom, s hotelom, željezničkim kolodvorom; imala je beskrajno velik domet, isključivala je vlastiti kutak. Posteljina, smještena u kauču, imala je pomoćni karakter, u najboljem slučaju mogla je biti dodatak snu. Takozvanog toaletnog stolića nije bilo. Gimnazijalka se ogledala na zidnom ogledalu. Nikakvog džepnog ogledalceta. Kraj kauča mali crni stolić, gimnazijalski, na kome su knjige i bilježnice. Na bilježnicama turpijica za nokte, na prozoru – nožić, jeftino naliv-pero za šest zlota, jabuka, raspored natjecanja, fotografija Fred Astairea i Ginger Rogers, kutija parfimiranih cigareta, četkica za zube, teniska cipela, a u njoj svijet, karanfil, slučajno zametnut. I to je sve. Kako je to samo skromno, a kako snažno!

Glava obitelji, Mladenović, taj Europejac, inženjer i svjesni urbanist, koji se obrazovao u Parizu i odande donio europsku ''žicu'', crnomanjast, u odijelu, slobodan, s novim žutim antilop-cipelama, koje su se na njemu isticale, s ovratnikom a la Slowacki i u naočalama od rogovine, krepak pacifist lišen predrasuda i oduševljeni pristalica znanstvene organizacije rada, pun naučnih šala i anegdota, najviše na svijetu voli izgovarati stvari kao: Mi, inženjeri, konstruktori nove društvene stvarnosti, i slično. Žena mu, stara Mladenovićka, čim nanjuši u zraku štogod staromodno i nesuvremeno, pođe na sjednicu odbora da zahvati, za svaki slučaj, nešto zrelog, svjetskog, društvenog elementa. Kinjila je Józya svojom životnom poduzetnošću i svojim životnim iskustvom, i time da poznaje život, i time što su je kao bolničarku izudarali nogama u rovovima Velikog Rata, i svojom gorljivošću, i svojim horizontima, i svojim liberalizmom Napredne, Aktivne, Smjele Žene, kao i svojim suvremenim moralom, svakodnevnim kupanjem i javnim odlaženjem u neki do tada konspirativan zahod. Prosto se iživljavala na njemu: Staromodan i izvještačen dječak, koji ne zna sakriti svoje oduševljenje prema suvremenim atributima gimnazijalke, bio je u neku ruku jezik kojim se mogla naslađivati i osjetiti sve kćerine čari, a posredno – i svoje. I tako sam postao jezik ove gojazne žene – a što sam više bio staromodan, neiskren i neprirodan, to su one bolje osjećale suvremenost, iskrenost i jednostavnost. I stoga su te dvije infantilne stvarnosti – suvremena, staromodna – podjarujući jedna drugu, raspaljujući se i razdražujući se kroz tisuće najčudovišnijih okršaja, kumulirale i gomilale u sve nepotpuniji i zeleniji svijet. I došlo je do toga da se stara Mladenovićka počela nadimati preda mnom, hvaliti se i šepuriti suvremenošću, koja joj je prosto zamjenjivala mladost. Neprestano je za vrijeme jela i u dokolici raspredala o Slobodi Običaja, Epohi, o Revolucionarnim Potresima, Poslijeratnom Vremenu etc. i stara je bila ushićena da može biti mlađa po Dobu od dječaka koji je bio mlađi po godinama. Napravila je od sebe mladicu, a od mene starčića.

Józyu je jasno da nešto mora hitno poduzeti: njuška mi je postajala sve užasnija, a što je bivala užasnija, to su se Mladenovićka i Mladenovićeva sve više konsolidirale u suvremenom stilu i sve mi užasniju njušku pravile. O, stil – to je sredstvo tiranije! Da bi se emancipirao, Józyu ne preostaje drugo nego forsirati stan, kako kod male, tako i kod roditelja. U spavaćoj sobi Mladenovićevih – svijetloj, tijesnoj, čistoj i skromnoj – miris sapuna i kupaćeg ogrtača, ona intelektualna toplinica, suvremena, sterilno uredna, koja zaudara na turpijicu za nokte, plinsku grijalicu i pidžamu. Dosta dugo sam stajao nasred sobe, udišući atmosferu, ispitujući elemente i tragajući kako i otkud da izvučem gađenje, čime da naružim? Naizgled – nisam se imao za što uhvatiti. Čistoća, red i sunce, štedljivost i skormnost – a toaletni su mirisi bili čak i bolji od onih u starinskim sobama. I nisam znao čemu da pripišem činjenicu što kućni ogrtač suvremenog inteligenta, njegova pidžama, spužva, pasta za brijanje, njegove papuče, pastile Vichy i gumeni gimnastički pribor njegove žene, svijetla, žuta zavjesica na suvremenom prozoru ostavljaju trag nečega tako odvratnog. Standardizacija? Filistarstvo? Malograđanština? Ne, to nije to, ne – a zašto? Stajao sam ne mogavši otkriti formulu za gađenje, nedostajala je riječ, gesta, čin u koje bih mogao uloviti neuhvatljivi neukus i ponijeti sa sobom - kad mi pogled pade na knjigu smještenu na noćnom stoliću. Bile su to Chaplinove uspomene, otvorene na onom mjestu gdje priča kako je Wells otplesao pred njim solo-ples u vlastitoj koreografiji. (...) Solo-ples engleskog pisca pomogao mi je da ulovim gađenje kao na udicu. (...) Jer što je bio Wells sa svojim plesom? – Utopist. Stari modernist je držao da može ispoljiti radost i zaplesati, inzistirao je na svom pravu na radost i harmoniju... plesao je s vizijom svijeta koji se imao ostvariti za tisuću godina, idući ispred vremena, teoretski je plesao, budući da je držao da ima pravo... A što je bila ova spavaća soba? – Utopija. Gdje je u njoj bilo mjesta za one šumove i mumljanje koje čovjek ispušta u snu. Gdje je mjesto za gojaznost bolje polovice? Gdje mjesto za Mladenovićevu bradu, doduše obrijanu bradu, ali ništa manje postojeću in potentia? Ta inženjer je bio bradat, mada je bradu svakog dana bacao u slivnik, zajedno s pjenom – soba je bila obrijana. Nekad je šumeća šuma predstavljala spavaću sobu ljudskog roda, ali gdje je bilo mjesto za šumove, tamu, crnilo šume u ovoj svijetloj sobi, među ovim peškirima? Kako je samo škrta bila ova čistoća – i tijesna – svijetloplava, nepodudarna s bojom zemlje i čovjeka. I inženjer sa ženom činio mi se isto tako grozan u ovoj sobi kao i Wells pred Chaplinom s plesom koji je izmislio.



Modernistička utopija kao oblik kič-lirizacije. Kundera u Umjetnosti romana (1986.) ima nešto protiv kič-lirizacija; zato i voli umjetnost romana: Godina 1857: najvažnija godina stoljeća. Cvjetovi zla: lirska poezija otkriva vlastiti prostor, svoju bit. Gospođa Bovary: prvi put roman je spreman preuzeti najviše zahtjeve poezije (namjeru da ''iznad svega traži ljepotu''; važnost svake pojedine riječi; intenzitet melodije teksta; imperativ originalnosti primijenjen na svakom detalju). Od 1857. godine povijest romana postat će povijest romana koji je postao poezijom. No, preuzimanje zahtjeva poezije nešto je posve drugo od liriziranja romana (napuštanja njegove esencijalne ironije, odvraćanje od vanjskog svijeta, pretvaranje romana u osobnu ispovijed, preopterećivanje ukrasima). Najveći romanopisci koji su postali pjesnici strahovito su antilirični: Flaubert, Joyce, Kafka, Gombrowicz. Roman: antilirska poezija. Pa kaže: Postoji moderna umjetnost koja se u lirskom zanosu poistovjećuje s modernim svijetom. Apollinaire. Veličanje tehnike, opčinjenost budućnošću. S njim i nakon njega: Majakovski, Léger, futuristi, razne avangarde. No, nasuprot Apollinaireu nalazi se Kafka: moderan svijet kao labirint u kojemu se čovjek izgubi. Antilirski modernizam, antiromantičan, skeptičan, kritičan. S Kafkom i nakon njega: Musil, Broch, Gombrowicz, Beckett, Ionesco, Fellini... Kako više odmičemo u budućnost, naslijeđe antimodernog modernizma sve je jače. I nastavno: ''Nova je, nova, nova zvijezda komunizma, i izvan nje nema modernosti'', napisao je oko 1920. veliki češki avangardni romanopisac Vladislav Vančura. Cijela je njegova generacija pojurila u komunističku partiju da ne propusti biti modernom. Povijesni nestanak komunističke partije bio je zapečaćen čim se ona posvuda našla ''izvan modernosti''. Jer, ''valja biti apsolutno moderan'', naredio je Rimbaud. Želja da se bude moderan jest arhetip, odnosno iracionalni imperativ, duboko ukorijenjen u nama, ustrajan oblik sadržaj kojega je promjenjiv i neodrediv: moderno je ono što se proglasi modernim i kao takvo bude prihvaćeno. U romanu Ferdydurke, majka Mladenović kao jedan od znakova modernosti pokazuje kako se ''nehajno uputila prema zahodu, kamo se nekoć išlo krišom.'' Gombrowiczev Ferdydurke: najsjajnija demistifikacija arhetipa modernog.

U Zavjesi (2006.): Gombrowicz je Ferdydurkeom zahvatio temeljni zaokret koji se dogodio tijekom 20. stoljeća: do tada se čovječanstvo dijelilo na one koji brane status quo i one koji ga žele promijeniti. No, ubrzanje povijesti imalo je i posljedice: dok je nekoć čovjek živio u istom dekoru društva koje se vrlo sporo mijenjalo, došao je trenutak kada je iznenada počeo osjećati kako se povijest miče pod njegovim nogama, poput pokretne trake: status quo bio je u pokretu! Odmah je slaganje sa statusom quo postalo isto što i slaganje s poviješću koja se miče! Konačno se moglo istodobno biti progresivistom i konformistom, poćudnikom i pobunjenikom!



Pogledajmo sad sliku lijevo. Walter Gropius, jedan od tri oficijelno najvažnija arhitekta 20. st. (sve smo ih već spominjali – tri ''velika maga'' klasičnog modernizma). Moderan gospodin. Modernih nazora. Naočigled progresivan. Anđeosko držanje apostola Modernosti. Zagledan negdje daleko u Naprijed, s jakom aromom prosvijećenog demokrata, idealista i humanista. Po stilskom tipu je to vrlo čist primjerak zagledanosti velikog vizionara i umjetnika koji je uz to društveno osviješten i angažiran i moralno ispravan, te, jasno, apsolutno moderan. Giedion ga je kovao u zvijezde ne samo kao arhitekta (što opisuje na preko 20 strana), nego i inače, osobno: kao čovjeka, druga i učitelja. Gropiusova predodređenost za učitelja i organizatora leži u njegovoj sposobnosti za univerzalno zahvaćanje problema. Uz to on uopće nije nesavitljiv. On nema krutost neproduktivnih osoba, koje iz neke vrste samozaštite protiv svega što može zaprijetiti njihovom miru kažu ''ne''. On je spreman saslušati druge i od njih nešto naučiti, ako osjeća da u prijedlozima ima nečeg što vrijedi. Doznajemo i s kakvom se revnošću Walt u Americi borio za umjetničke sindikalne interese: Provodio sam tada uskršnje praznike kod Gropiusa u Lincolnu (uostalom jasno, i red je da se takve blagdane provodi s najdražima), kada se na uskršnji ponedjeljak (...) on odvezao na jednu sjednicu da bi se zauzeo za umjetnike. Kasno uveče vratio se vidno deprimiran. Sredstva su uskraćena jer se izvjesni umjetnici nisu dopadali poslodavcima. Itd., Gropius ne samo, dakle, kao čovjek širokih horizonata (koji ''univerzalno shvaća''), fleksibilan (jer ''nema krutost''), mudro otvorenog uma (uvijek ''spreman saslušati druge''), produktivan (i izvrstan arhitekt), zreo & samopouzdan (ne potrebuje defanzivni gard ''samozaštite''), solidaran (pomaže kolegama), iskreno suosjećajan (jer se vratio ''vidno deprimiran''), i požrtvovan (ipak je to bio uskršnji ponedjeljak!). A sve to u samo dva odlomka. Šteta da se radilo o stručnoj bibliji, jer bi inače pop Giedion sigurno zabilježio kako blaženi Gropius iza sebe uvijek ostavlja besprijekorno čisto kupatilo ili kako još nikada nije vidio da bi se netko za stolom vilicom i nožem služio tako diskretno, tako delikatno i kulturno (i obavezno pospremivši za sobom!). Krepostan u svakom pogledu. Kao uzoriti model onoga što se tada nosilo. If I could be like Walter!

U Gombrowiczevom dnevniku, godina je 1958., nailazim na zapis: Austrijanac koga sam sreo u Pocha Odoni. Arhitekt. Traži planirane gradove, racionalno estetske interijere, funkcionalne, itd. Rekoh mu da čovječanstvo ima važnijih briga no što je estetika. Također mu rekoh da nas previše profinjeno osjećanje ljepote može baciti u ozbiljnu brigu. Kako objasniti prosječnom malograđaninu da su njegov ormar sa ogledalom, njegova komoda i zavjese kičeraj, to bi značilo do kraja mu ogaditi život. On bi nam prije koristio u našem siromaštvu, bio bi svestranija sposobnost – za otkrivanje ljepote u svemu, čak i u kičeraju. Nije me shvatio. Prepametan. Europljanin. Onaj koji poučava. Obrazovan. Moderan. Arhitekt.



Danas, u postmoderni, kad smo ponovo frivolni buržuji, kada više nisu na snazi lijeve ideje i vjera u Naprijed, jedan od načina na koji čovjek može snažno podcrtati sigurnost u stilu ''arhitekt'' je recimo marama iz prvog stavka, koja emitira gurmanski rafinman, tu neku butičku zrelost i restoransku svjesnost svjetskih ljudi, te odiše poznavateljskom parfimiranošću, općom upućenošću u kulturu sofisticiranog življenja & stanovanja, plus diskretni šarm aluzije o prišljamčenosti uz jet-set u svojstvu gurua, koji zna kako se stvari rade gospodski.


U još za jedan stupanj suvremenijem, au courant žanru, jako efektno funkcionira stilizacija u crno i minimalno.


To je žanr ne više toliko buržujsko-gurmanske note, predstavlja određeno omekšanje u smjeru inkluzivnog, a čak zna umatati u sebe pomak nazad prema društveno i urbanistički osvještenijem diskursu, pa i naprednim, progresivnim iskoracima; često smo u prilici iz usta arhitekata u crnom čuti pojmove kao ''eksperimentalno'', ''kritičke prakse'' ili ''programska nestabilnost''. Zna, rekoh, umatati – no, nije pravilo (jer evo crno nosi i komercijala krupnog kalibra: Zaha, Gehry, Liebeskind...).


I važnije: nije poanta. Zašto zapravo arhitekti nose crno? – o tome se čak i knjige pišu. Objašnjenje je svejedno neugodno banalno: arhitekti nose crno zato što se zna da arhitekti nose crno – a treba nam se uskladiti s nekom formom preko koje smo se napikirali graditi si identitet. (Mehanizam nihilistične misli: na uzorku od deset osoba – svih desetoro zato što drugih devetoro.)


Black is the new black. Osim ako štogod tamnije ne bude iznađeno.




Nešto kasnije istog onog dana kad sam čitao intervju s maramom, vozim se tramvajem... i što vidim? Opet provokacija! Tip: raskopčana jakna, dosta tanka, uostalom nije nešto hladno, petnajstak celzijusa. Ali oko vrata: debeli crni šal... omotan dva puta! Kao da je minus dvadeset! Naježio sam se. Sve bih podnio, samo ne šal. A i stav tijela je bio sav nekakav umjetnički: obješen, dežmekast, delikatan, njegovan – težina tijela kompletno prebačena na trticu i s naglašeno upuštenim ramenima. Prostrujila mi misao: tko zna – ovaj možda uopće nije ''arhić'', ali i ako nije, kao da je! Na drugi pogled: ipak je! Pokazao mi je lice, znam tog tipa, iz viđenja, s faksa, znali smo tu i tamo razmijeniti neku riječ. Na treći i četvrti pogled: naočale suviše suvremenog okvira, garant nešto što se sada totalno nosi, i uopće ona neka prenametljiva, agresivna sigurnost u stilu, slično kao kod Gombrowiczeve gimazijalke, toliko agresivna da pomalo kao da umanjuje, ponižava ostali svijet – sklepan, šlampav, nesposoban za stil.


Bio sam već od jutra razdražen maramom, sasvim blizu točki pucanja, kad sad ponovo omatanje vrata – kao dominanta, fokus prizora i činjenje stilske njuške. Vizualizirajte si kap koja prelijeva čašu. Pukao sam, nisam mogao više izdržati, morao sam nešto poduzeti. Prišao sam mu i nakon uvodnih rituala, bok, bok, di si, kako je, jesi živ, itd., on meni, ja njemu, pitah ga tamo pred punim tramvajem, ali glasnije, pobrinuvši se da me ljudi čuju:
– ''Nego, reci, jesi našao na kraju ono neko posebno gnojivo što su te tvoji molili?''
Svi su se naglo trgli, ustobočili, naćulili uši (osluškuju napeto, praveći se da ne) – opasna riječ gnojivo odzvonila je svojim preglupim nadrealističkim susretom s tim šalom i naočalama. On me prostrijelio upitnim pogledom prožetim nekom unezvjerenošću i usplahirenošću, a malo i mržnjom.
– ''Ka... kakvo gnojivo?'' – procijedio je zatečen, zarumenjen, još uvijek ne znajući što bi rekao i kako se dočekao na noge.
Pitanje mu je, striktno uzevši, bilo na mjestu – izmislio sam sve, dakako, nikada mi taj fićfirić nije govorio o nikakvom gnojivu – ali što s tim? Pravio sam se blesav, podmećući da se on pravi blesav:
– ''No, pa znaš, gnojivo, zaboravio sam kako ono ide tvornički naziv... pričao si mi, treba tvojima iz Čokadinaca za repu.''
Moje gnojivo i repa i Čokadinci usijecali su se kao nožem u njegov patriotizam urbanog šika, crvenio se blinkajući obrazima već skoro k'o moji senzori, kidalo ga je to, kompromitiralo. Raspadao mi se pred očima, a ja još očepih po gasu:
– ''A ako me sjećanje ne vara, i neki si šrot za svinje spominjao.''
Umjesto odgovora, dohvatio se svog iPada – iPad je bio protururalan i arhitektoničan – i samo uzviknuo, slaboumno:
– ''iPad!''
Odvratih na ne manje slabouman način, ali opozitan:
– ''Gnojivo! Gnojivo, repa, šrot! Čokadinci!''
– ''Ma kakvi sad Čokadinci,'' pobuni se on otvoreno, ''u životu nisam bio u nikakvim Čokadincima! Čak ni ne znam gdje je to, čak ni da postoje!''
Govorio je istinu. Ali to što je rekao nije imalo nikakvu težinu, jer se znalo da bi, takav sa šalom, dežmekast i njegovan, morao negirati bez obzira ako i je istina. I svima u tramvaju je to bilo jasno. Dugo sam i dramatski na to položio svoj pogled na njega, a zatim s prezirnim izrazom lica otfrknuo:
– ''Čudim ti se, kolega. Što ti treba da tu paradiraš, izigravaš pred ovim ljudima ovdje kako nisi iz Čokadinaca samo da bi isfolirao neki šik? Tako iznegirati i sramiti se svoga porijekla, ma fuj!''
Cijeli tramvaj s gađenjem pogleda na ušaljenog, a on s homicidnošću i posramljenošću na mene – i tada ga spasi zaustavljanje na stanici: pobježe van, skupa sa šalom!

- 20:11 - slušam (15) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se