pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

nedjelja, 24.02.2013.

Nasilu na Silu


Stanovita me pobuda potakla da ponovim jedan od svojih već ne najsvežijih postova: Nasilje normalnosti.

Čuvam negdje izrezak iz novina (članak Mime Simić iz Jutarnjeg od prije par godina, kojeg za ovu priliku na žalost nisam uspio izguglati) o roditeljima koji toliko žestoko osuđuju homoseksualnu orijentaciju svoje djece da su ih spremni namlatiti, izbaciti iz kuće, odreći ih se, i sl. Kako je moguće da roditelj nasrne na vlastito dijete na tako okrutan način? Hej, namlatiti, izbaciti iz kuće – ipak je riječ o krajnjoj radikalnosti, to su postupci na koje se nijedan roditelj neće samo tako odlučiti – nešto što roditelj najviše na svijetu ne želi napraviti. A eto, ipak napravi (imam dokumentirano). Prema svojoj djeci osjećamo – kako Robert Musil izvrsno kuje – ''životinjsku nježnost''; da, to je upravo jedan animalni nagon. Kako objasniti motivaciju koja je dovoljno snažna da nadjača roditeljski instinkt štićenja djeteta, kao jedan od najprimarnijih, najsnažnijih ljudskih nagona – pošto ipak životinjski? To može biti samo iz nekog još snažnijeg, još primarnijeg i animalnijeg instinkta.

***

Pobuda iz prve rečenice današnjeg posta epizoda je turske sapunice Sila – koja je ove kalendarske godine mnoge hrvatske muže i žene (s naglaskom na žene) – kako se to kaže: prikovala uz male ekrane.

Sila&Boran photo gulendam119nw6_zps6eb24531.jpg

Preciznije: epizoda 41. Još preciznije: sekvenca 29:26 – 32:18, sabor agâ plemena Genco.

Ako tko nije upoznat još s radnjom serije, evo u kratkim crtama: Sila je gradska cura nasilu udana za Borana, koji je mladi aga u pasivnim krajevima turske Mezopotamije, međutim se njih dvoje doista i zaljube, ali dogodi se dramska zabuna, ona ode nazad u Istanbul, što Boranovo pleme protumači kao bijeg, elem kao izdaju i uvredu arhipatrijarhalnih moralnih zakona, tj. plemenske časti, koja može biti osvećena jedino tako da Boran Silu vlastoručno ubije, kako već nalažu običaji za datu situaciju. No, Boran nju sad već zaprave voli i – pošto plemeniti protagonist s kojim se kao publika identificiramo – u konfliktu između onoga što mu s jedne strane nalaže vlastito srce i zdrava pamet, a s druge imperativ retrogradne puritanske okrutnosti plemenskog superega, ne dolazi mu u obzir ravnati se prema potonjem.

Sila&Boran photo sila522ci2_zps1b703bdd.jpg

Ne biti apsolutan kreten, a istovremeno agovati plemenom koje je organizacijski ustrojeno na moralnom kodu istog tog apsolutnog kretenizma, predstavlja, jasno, veleizdaju predmetnog kretenizma – temeljnog tvorbenog elementa društva – dakle i ultimativan skandal, najveći zamislivi prijestup prema tom i takvom društvu. Zato sabor agâ.

Aga 1: - Age, u posljednje se vrijeme nad plemenom nadvijaju crni oblaci. Ovakve stvari nikada nismo doživjeli! Ova zemlja prosperira zbog reda i zakona. Tomu dugujemo svoj ugled. Ali Boran-aga ga vrijeđa suprotstavljajući se zakonu. Sramoti nas. Firuz-aga, i ti si bio plemenski aga. Imaš iskustva i znanja. Što se ovo događa?
Aga 2 (Firuz, Boranov stari) - Age. Borana sam sam naučio agovanju. Zna da su običaji nepromjenjivi.
Aga 3: - Da, ali ne provodi ih. Aga mora poštovati običaje.
Aga 2: - Tako je. No Ali-aga je odgodio izvršenje presude nad njegovom ženom.
Aga 4: - Znamo da je to teško. I ja sam to jedanput učinio. Poštovao sam običaje. To je teško. Teška je i smrtna presuda. Ne donosi se lako. Ako je Boran-aga ne ispoštuje, što ću reći očevima, majkama i braći mrtvih kad me upitaju zašto su njihovi ljubljeni ubijeni?



Aga 5: - Što ćemo im reći ako nas pitaju jesu li zakoni isti za sve?
Aga 6: - Točno.

Ne pada im na um misao: a možda je propust nejednakosti pred zakonom lociran tamo gdje ste one osobe bezveze zatukli, a ne ovamo, ako i sljedeća neće biti zatučena? Ali dosta, odmah mi je skočio tlak. Vratimo se sceni.

Aga 2: - Boran zna plemenska pravila. Neće ih prekršiti.
Aga 3: - Roždin je otac ovdje. Saslušajmo ga. (Age kimaju glavom) Uvedite ga. (Uvode ga) Reci što te muči.
Roždin stari: Moju je kćer pleme osudilo na smrt. Ali ljudi Boran-age odveli su je prije nego što je kazna izvršena. Boran-aga je presudu proglasio nevažećom. Kao ocu, drago mi je što je spasio život moje kćeri. Neću lagati. Teško je izgubiti dijete. Ali teško je živjeti u plemenu kao otac koji to nije mogao učiniti. Recite mi što da radim. Pomozite mi da sačuvam svoj ugled. Možda je bolje da je ipak ubijem.



***

O, imao sam već postova u kojima sam se doticao tog mentalnog sklopa. Pa i cijeli serijal ''Čovjek u futroli''... u petom dijelu, primjerice, citiram popularnog pastora Wilhelma Buscha. Oslovljavajući glasovitu crticu iz evanđelja u kojoj Isus posramljuje okupljenu rulju željnu krvi ''bludnice'', Busch serucka po kršćanski: Vidite, ti su ljudi napravili veliku grešku. Svi su se razišli jer ih je savjest osuđivala. Morali su napraviti upravo suprotno. Trebali su reći: ''Gospodine Isuse! Naše je mjesto kraj ove žene. Ti je nisi osudio, pomozi i nama!'' Dakle, ne da ne trebaju kriviti nju, nego da uz nju se trebaju i sami osjetiti krivima, grešnicima, koji će onda kleknuti i svi skupa moliti ''Gospodina'' za milost. Tako je to pastor shvatio.

pasija photo pasija.gif

Evanđelistima malo što vjerujem u faktografskom i zapisničarskom smislu, dosta su toga sami nakitili ili barem propustili kroz filtere svojih glava, no treba priznati da je sjajna rečenica kojom je biblijski Isus izbio okupljenima kamenje iz ruku. Vidi se da na tom mjestu ne govori ni Matej ni Luka ni Marko ni Ivan, nego izvorni govornik. No, je li se to baš točno tako odigralo, što je faktički rekao i učinio povijesni Isus na licu mjesta – tko da zna. Tko je nazočio, neka javi. Ali nije previše ni bitno. Mene zapravo najviše zanima Isus koji bi nešto vrijedio – što bi taj poduzeo? Svakako, morala bi mu gesta sadržavati ovo isto posramljivanje moralističke osude u smislu da je nedopustiva među ljudima, jer ljudi moralno stoje u horizontalnom odnosu (braća i sestre), a ne vertikalnom (očevi i djeca, gospodari i robovi). No, zadržavanje samo na tome još uvijek ostavlja prostor futrolašima da s Buschom izokrenu poantu u nakaradnost – da, da, Gospodine, dobro si rekao, nije samo ona grešnica, nego smo svi! Oprosti nam naš istočni grijeh, klanjat ćemo ti se i moliti da ga okajemo! Ne kaži ''gospodine'' ako nisi rob! U zdravlje reci i tu čašu iskreni! – rekao je jednom, naprotiv, Isus Ilije Ladina. Taj Isus, Isus koji bi nešto vrijedio (a ako će se dopustiti: upravo onaj Isus koji doista i izbija iz svake autentične pore ''radosne vijesti'', onaj Isus koji je bio kinik par exellence, koji je farizejima govorio neka više zajebu svoju svetu subotu, šta gnjave ljude s glupostima, subota je radi čovjeka, a ne čovjek radi subote, Isus koji im je na perfidno plasirano pitanje o najvećoj Zapovijedi u Zakonu, između njih 248 potvrdnih i 365 niječnih, odgovorio neka si ih svih 613 okače o rep i da je dosta više tog futrolaškog ponašanja), taj bi, dakle, Isus učinio korak dalje: rastjerao bi okupljene idiote – marš kući, bando poremećena! Eto, to.

Stvar je u imenovanju naglas kao poremećenosti uopće viđenja ikakvoga ''grijeha'' u ''bludu'' – Isus koji bi nešto vrijedio ne bi samo našao da Marija Magdalena nije moralno gora od drugih, nego bi eksplicirao: uopće ne nalazim na njoj grijeha. Taj puritanski impuls čišćenja i popravljanja ljudi od njihove ''bludne'' prirode predstavlja najgoru vrstu moralnog primitivizma, sasuo bi im u lica. Onog primitivizma što ga je nešto kasnije Nietzsche (u Sumraku idola; na primjeru kršćanstva, ali vrijedi za svaku sortu puritanskog idealizma) identificirao kao metafiziku dželata, koja pod imperativ postavlja vrijednosni imaginarij ''Boga'' kao protupojma i osude čovjeka, čime se u svrhu ''liječenja'' ljudske prirode vrši kastracija. Da bi ukrotila id, pribjegava radikalnim mjerama, drakonskim idealima, barbarstvu škopljenja, škođenja, unakaživanja, pa evo i ubijanja iz časti, iz prisile provedbe ideala čednosti; čovjek je postao ''grešnik'', sjedio je u kavezu, zatvorili su ga među same strašne pojmove... I eto, ležao je tamo bolestan, jadan, ogorčen na samoga sebe; pun mržnje prema pobudama za život, pun podozrenja prema svemu što je još bilo snažno i sretno. Jednom riječju, ''kršćanin''... Fiziološki rečeno: u borbi sa zvijeri, narušavanje njena zdravlja može biti jedino sredstvo da se ona oslabi. To je shvatila crkva: ona je upropaštavala čovjeka, ona ga je slabila, – ali ona je izražavala pretenziju na to da ga je ''popravila''... Sablažnjava te mali prst? Sijeci nogu do iznad koljena! Formulirajući to, moglo bi se reći: sva sredstva kojima je do sada čovječanstvo trebalo učiniti moralnim, bila su iz temelja nemoralna.

Rekao bi im takav Isus koji nešto vrijedi: ''blud'' je za vas prijestup čisto zato jer je patrijarhalnom poretku nadležnog Dvorca ozloglašenje bilo čega osim Čednosti s Pečatom potrebno kao instrument društvene kodifikacije, a vi ste, o sveta prostodušnosti, duhovni talibani koji su to pounutrili te uperili antene prema Dvorcu, pa se sad, kao što će Rade Konstantinović konstatirati u 20. stoljeću, natječete u dodvoravanju superegu (što u pravilu završava prolijevanjem krvi. (Slika dolje je sken iz mobitelom snimljenog videa ''ubojstva iz časti'' 17-godišnje djevojčice koje se odigralo 2007., zbog kršenja kodeksa časti, tj. nanošenja sramote nekom puritanskom krugu ljudi kojem je pripadala.)



Ključ je u liku Roždinog oca, kao karakterističnog podanika idealističke, puritanske kulture. Teško je izgubiti dijete, ali dijete je dijete, a Čast je Čast, Ugled je Ugled. Naposljetku je Ugled/Čast ona najvažnija stvar, s gubitkom koje se teže pomiriti čak i od gubitka djeteta.

To je ključ koji, ne zaboravimo ni to primijetiti, temu izmješta iz getoa nekih tamo zaostalih, arhaičnih kultura s bliskog istoka i smješta ju univerzalnije, kao važeću za bilo koju kulturu. Svugdje i uvijek, Ugled/Čast kao narcistički prioritet: opterećujemo se time kako ispadamo ''pred svijetom'', kako ćemo ugledati sebe u zrcalu očiju drugih ljudi, ali ne toliko konkretnih pojedinaca koliko projekcije u našem vlastitom oku o društvenom Velikom Oku.

***

Nasilje normalnosti:

U knjizi Filosofija palanke Rade Konstantinović govori o tome kako u palanci ljudi dobivaju nadimke prema nekoj svojoj osobenoj odlici, ali ne zato da bi bila poštovana i uvažena, već zato da bi bila ismejana, i na neki način uvek na oku palanačkog duha, koji sve pamti, ništa ne propušta, ništa ne ostavlja nezabeleženo. Ovo palanačko-pozorišno tvoraštvo koje razara i imena, i pojedinačnost, i zidove u koje bi se ta pojedinačnost pokušala da skloni bežeći u tajnu, jeste svojevrsna utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke.

Utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke. Da li će otac iz Miminog članka namlatiti i otjerati sina gaya zato što osobno njemu, kao autonomnom mislećem subjektu, to predstavlja takav grozan trn u oku preko kakvog ne može prijeći? Sin peder je ultimativna katastrofa za očevu sliku o sebi – da li nužno baš u njegovim vlastitim očima? Naravno da ne. Ne sumnjam da se pederluk ocu možda i osobno gadio, ali teško da bi samo zbog toga baš namlatio i odrekao se rođenog sina. Potrebno je bilo nešto drugo: da mu takav skandal sa sinom upropasti sliku o sebi u očima palanke u kojoj se rodio i živi i prema čijem moralu naštimava svoje antene. On će sina otjerati u očajničkom pokušaju da povrati dostojanstvo, spasi koliko se dâ od svoje uništene slike pred palankom – jer čitav je njegov životni napor sadržan u kultiviranju te slike. Eto instinkta još primarnijeg, snažnijeg i životinjskijeg od roditeljskog: da se ne bi bilo izrugivanim ili prezrenim, treba se svrstati nazad među one koji se izruguju i preziru – s visokog konja prihvaćene normalnosti. Taj pojedinac teži da se poistoveti sa samim duhom palanke, da bude čisto njegovo oličenje upravo progonstvom svoga pojedinačno-izuzetnog, ne bi li time postao subjekt duha palanke i spasao se tako od sudbine njenog objekta. On zna, podsvesnom mudrošću u koju ga posvećuje duh palanke: da će ako stane da se smeje, pasti u sudbinu čistog objekta (tuđeg smeha); njegovo potajno znanje je da se samo objekti ne smeju, odnosno da smeh počinje tamo gde prestaje objekt.



Drugi primjer, malo drugačiji: Oprah show: okupile se babe da bi se k'o osjetile moralno superiornije od nekoga, ovaj put od srednjoškolke koja je tema emisije jer je – stvarno gadno – ubila svoje novorođenče. Ona je čudovište, a babe su normalne i dakle uopće ne čudovišta, pa se ne bez naslade zgražaju: pa, zašto, kćerce, zašto?! To je nešto krajnje neshvatljivo: ubiti svoju bebu. Ajde, reci ti dijete drago sad nama (mi smo tvoje iskrene prijateljice): zašto, zašto, zašto? Mala kroz suze indirektno otkriva: ta je trudnoća značila krah njene socijalne slike o sebi. Navijačica, sportašica, odlikašica, itd.itd., američka uzor-djevojka. I ne manje važno: popularna, zgodna, vrlo poželjna vršnjacima napaljenim pubertetlijama, voljena od svog dečka... sve je imala. Zapravo je, kaže, bebu ubila u polusvjesnom stanju, u šoku neposredno nakon traume tajnog poroda, pojma nije imala što radi. Neuračunljivost kao olakšavajuća okolnost? Ne poznajem toliko kazneno pravo, neka sud odredi. Ja bih samo ovo primijetio: uopće nije iznenađujuće da je došlo do neuračunljivosti – s obzirom da je čitavu trudnoću i porod djevojka prošla potpuno sama, u neprestanom skrivanju, nikome ne rekavši ni riječ. Težina odgovornosti, dakle, manje leži na njenoj ''slobodnoj volji'' u momentu počinjenja zločina (u odluci da ga ubije, kao da bi ičega sličnog i bilo, odluke u formi racionalnog odabira), a više u prethodnoj odluci da ne napravi ''coming out'' sa trudnoćom – pred ''svojima'', društvenim svjetićem koji je predstavljao čitav njen svijet. Ta prvotna odluka je pravi počinitelj zločina, a ne ruka koja je držala nož. Zapravo ga je ubila već u času kad se namjerila tako mlada sve proći sama. Pa da li je barem ta odluka bila donesena ''slobodnom voljom'' (kao temeljem kaznene odgovornosti)? Koga kriviti za to što je odlučila ostati underground i sve proći sama? Da li nju samu?

Rekli smo: izlaženje s trudnoćom iz ormara bi za tu djevojku predstavljalo posvemašnju kapitulaciju slike o sebi. Pred dečkima, pogotovo pred onim svojim, ne bi više bila slatka, cool mala, nego napumpana podbuhla tetka od koje valja bježati glavom bez obzira. Pred odraslima više ne bi bila pomilkivana po glavici kao uzor-djevojka, navijačica i odlikašica – bila bi grđena. Naišla bi na osudu: ''Dijete drago, pa zar s 15 godina?! Stid te bilo, razvratnice mala!'' A također i: ''Glupačo neodgovorna! Upropastila si si život, kravo glupa, a mene i oca osramotila pred cijelim svijetom!'' (Slične scene u kojima ju majka puni krivnjom su se, kako je razvidno iz prikazanih videoklipova, doista i zbile.)

Sramota, u tome je stvar – nije si mogla priuštiti sramotu. Strah od osramoćenja, odnosno neispunjenja očekivanja, kao temeljni instinkt, dominantni motivacijski impuls u svima nama.
Stid je glavni činilac socijalnih konformizama, prekidač kojim se upravljanja izvana prebacuju u upravljanja iznutra. (P. Sloterdijk, Kritika ciničkog uma) A je li ipak pošteno da samo ta djevojka, kao jedinka, bude kažnjena zbog stida koji je doveo do čedomorstva, a koji je ne samo njen nego opći, kolektivni proizvod sredine, i koji joj je naposljetku nametnut izvana?



Treći primjer: famozni Luka Pezelj. Ubio je Kristinu. Što je ponudio kao objašnjenje? – ''Kakav bih ja to bio muškarac da nisam ništa pokušao?'' Na divljaštvo ga je natjerala iskompleksiranost inducirana određenim kodeksom vrijednosti. Govorimo o relaciji Trilj-Sinj, dakle jednoj arhipatrijarhalnoj sredini, u kojem za muškarca nema većeg poniženja i diskvalifikacije od toga da ispadne šonjo, šmokljan, mlakonja, nikakav kao muškarac.

Zašto je jedan mirni dečko iz Rošca, koji nikada nije bio kažnjavan i nije imao kriminalnu prošlost, počinio takav stravičan zločin koji je zaprepastio cijelu hrvatsku javnost, još uvijek ostaje nepoznato i neobjašnjivo.

Pliva li riba van vode? Od jednog moralnog kodeksa (da se s djevojkama ne smije postupati kao divljak) njega je, plivajući u rečenoj društvenoj vodi i vjerojatno nakon nekoliko prijašnjih iskustava u kojima se osjetio ponižene muškosti – kao objekt smijeha palanke – beskrajno žešće pritiskao taj drugi moralni kodeks (da se mora biti frajer i ne smije biti mlakonja).



Primjer četvrti: u filmu Jesen stiže, Dunjo moja bogati gazda saznaje da mu je kćer trudna sa Savom (Lađarskim). Uzima pušku – kud će? – jel' ga krenuo ubiti? – ne, krenuo je puškom braniti kćerin obraz. Natjerat će Savu da se ženi! Malo logike, gazda: želiš da ti kćer oženi tip koji ju uopće ne voli i ne želi oženiti? Kao brižnom ocu tebi je, dakle, aktivno stalo da vlastito dijete gurneš u pakao braka bez ljubavi? Ali možda je dragi tatica mišljenja da je bolje biti i u nesretnom braku nego biti samohrana majka? Ali, gle, riječ je o najbogatijoj obitelji u kraju: za njih samohranost ne bi bila sasvim isto što i za sirotinju. Čime ne želim reći da samohranost ne pati od nedostataka i kad se ima čim. Ali svakako tvrdim da bi barem trebalo staviti na vagu. Osobno smatram da bi za bogatu kćer jedinicu, a također i za dijete, kad se sve zbroji i oduzme, manje zlo bila samohranost nego li nesretan brak. Ali neka se i varam, dopustimo da netko može i drugačije vagati. Pravo je pitanje: da li je stari stvarno vagao? Da li je on uopće sebi postavio ovo pitanje? Odgovor nam daje režiser (Ljubiša S.) prikazujući facu starog u trenutku kad je saznao. Ništa nije vagao! Faca kao da ga je netko ošamario. Uvreda i bijes – ne bijes zato što će kćer prolaziti kalvariju, nego prijesni bijes ošamarenosti – poniženosti – povrijeđenog samoljublja oca ženskog djeteta – i žudnje za osvetom. Nanesena je uvreda obiteljskoj časti, dakle i njemu osobno kao glavi obitelji – ne, on neće dozvoliti da pukne bruka – kćerina čast je važnija i od same kćeri – pušku ovamo, skači na konja, i ''Ženi se, Savo, ili pucam!''



Primjer iz lektire. U Kafkinom Dvorcu neki službenik Sortini poslao je zgodnoj Amaliji gadno pismo
napisano najprostačkijim izrazima, ljutitog i prijetećeg tona, u kojem od nje traži da odmah dođe u Gospodski konak (zna se zašto). Amalija se uvrijedila, pismo poderala, bacila komadiće pismonoši u lice i zatvorila prozor. Ali to joj možda nije bila najrazboritija odluka. ''Ti nisi shvatio ono što je presudno'', reče Olga, ''možda ti imaš u svemu pravo, ali presudno je bilo to da Amalija nije otišla u Gospodski konak. To kako je ona postupila s donosiocem pisma moglo je još i proći, nekako bi se zabašurilo; ali zbog toga što nije otišla, bačeno je prokletstvo na našu obitelj, a prema tome i postupak prema donosiocu pisma postao je nešto neoprostivo, štoviše za javnost, to je postalo najvažnije.'' ''Kako!'', uzviknu K. (...) ''Zar je uopće bilo moguće Amaliju optuživati, ili štoviše kažnjavati zbog Sortinijeva zločinačkog ponašanja?'' ''Jest'', reče Olga, ''bilo je moguće. Istina, ne po nekom redovnom sudskom postupku i da kazna padne odmah, ali je ona bila kažnjena na drugi način, i ona i cijela naša obitelj, a kako je ta kazna teška, to valjda počinješ i ti uviđati. Tebi to izgleda nepravedno i strašno, ali to je potpuno usamljeno mišljenje u selu (...) ubrzo poslije toga, stadoše nas zasipati pitanjima zbog te priče s pismom, dolazili su nam i prijatelji i neprijatelji, i poznati i nepoznati; nitko nije ostajao dugo, najbolji prijatelji najprije su se gubili. (...) Mušterije su dolazile i s gomile u obućarnici uzimale obuću koju su bile donijele na popravak (...) U knjizi narudžbi brisan je red po red, vraćene su zalihe koža koje su ljudi kod nas imali, dugovi su plaćeni, sve se odvijalo mirno, bez svađe, svi su bili zadovoljni da što prije i što potpunije prekinu svaku vezu s nama, makar pritom imali i gubitke, to nije bilo važno.'' ''To je ipak vrlo čudno'', reče K.

I doista, mi se kao čitatelji ovdje čudimo skupa s K.-om: što je to Amalija krivo napravila? Za što ju se može osuđivati? Zamjerka je glasno izrečena na usta Seemanna, predvodnika vatrogasaca, koji neobično cijeni Amalijina oca, kojem je u povjerenju ostavio mogućnost da postane njegov zamjenik u vatrogasnom društvu, a sad mu treba priopćiti da ga društvo isključuje iz članstva i da mu treba oduzeti diplomu. Seemann počinje velikim pohvalama ocu, međutim, kad se društvo usprkos tome ipak odlučilo oca isključiti, onda će se sigurno shvatiti ozbiljnost razloga koji su društvo na to primorali. (...) svi pogledi su sada upereni na društvo i ono sada mora voditi računa o svojoj čistoći još više nego dosad. Oho! Čistoći? Amalija i svi njeni imaju se odsad smatrati kužnima, moralnom prljavštinom! Zbog čega tako oštra higijena? Koji je to njen tako strašan grijeh? Došlo je do nanošenja uvrede donosiocu pisma, i zbog toga društvo nije imalo drugog izlaza. A da? Zar doista? Pa jasno, nema većeg moralnog dna i nečisti od ugroze kurirovog digniteta. Nešto tu ne štima. Olga je uvjerena da se radi o ''utjecaju dvorca'': ''Kad bi ti, K., htio promijeniti sve one koji nas preziru, onda bi to bio težak posao, jer sve potječe iz dvorca.'' (...) ''A gdje ti tu vidiš utjecaj dvorca?'' upita K. Reklo bi se da on još nije počeo djelovati. To što si ti dosad ispričala, to su samo bezrazložna plašljivost ljudi, zluradost bližnjih, nepouzdana prijateljstva, ono što se svuda u takvim slučajevima javlja (...) ''Ne, nije'', reče Olga, ''nikoga se ne može prekoravati, nitko ništa drugo nije mogao učiniti, sve je to već bio utjecaj dvorca.'' (...) ''Utjecaj dvorca'', ponovi Amalija koja je neprimjetno došla iz dvorišta

Dobro, ali kakva je točno priroda tog utjecaja? Službeno, seljani su im zamjerili zbog kurira. No, da li je doista bilo tko od njih to zamjerao? Nitko razuman ne bi mogao osuđivati Amalijin postupak. Kad bismo išli od kuće do kuće, iznijeli stvar i izravno domaćine pitali da se izjasne, svatko bi nam, suočen, morao priznati da joj ne može zamjerati. I Olga će reći: osobno, seljani nisu zamjerali (oni to nisu činili iz nekog uvjerenja, vjerojatno ništa ozbiljno protiv nas nisu imali). Ni zbog cipele Sortiniju, a pogotovo ne zbog nekakvog kurira. Kurir je puki alibi; oni su se od nas udaljili samo zato što su vjerovali da im je dužnost da to učine. Ne znam baš da li bih to nazvao osjećajem dužnosti; prije bih rekao: instinkt dodvoravanja. Nitko ne želi da ga se povezuje ili makar asocira s obitelji koja po najnovijem standardu ne zadovoljava higijenski minimum. Kompromitirani, pa stoga i kompromitantni. Ali, tko je uveo taj standard? Dvorac nije optužio, ni osudio, pa čak ni prozvao Amaliju, niti je tražio od seljana da se izjasne protiv njene obitelji. Oni su to na svoju ruku! Čuli su za poderano pismo s kojim se kurir vratio u Gospodski konak, i mada niotkuda nisu dobili potvrdu, ni usmenu ni pismenu, da je Amalijina obitelj zbog toga pala u nemilost dvorca, spojili su dva i dva i pretpostavili su da bi mogla pasti. Možda naposljetku doista i nije bilo nemilosti, možda je dvorac bio ravnodušan? (Olga: o Sortiniju ništa više nismo čuli (...) Mi smo svi znali da do neke izrične kazne neće doći. Samo su se povukli od nas. Ljudi ovdje, kao i tamo u dvorcu. Ali dok smo primijetili da se ljudi povlače, neka promjena u držanju dvorca uopće se nije mogla primijetiti. Mi ni ranije nismo primjećivali neku brigu dvorca, kako smo onda mogli primijetiti promjenu.) No, ako nije bilo aktivnog utjecaja, dvorac je ipak utjecao pasivno: kao zamišljeni nevidljivi sud prema kojem seljani okreću svoje antene (da bi znali što će taj tjedan misliti). Deformacija je sadržana u tome što oni osobno kod kuće misle jedno (da Amalija nije kriva), ali javno nastupaju ne prema tom svom mišljenju nego prema pretpostavci što od njih dvorac, kao superego koji im se nadvio nad savjesti, želi da misle. (Pretpostavka može biti i pogrešna. Kao što Amalija zapravo nije bila u nemilosti dvorca, ili, da povežemo s našim meridijanima, kao onaj flit godine 2008. kad se intendant Štrljić udvornički zaletio predmnijevajući da će predstava Bakhe biti u nemilosti dvorca-vlade-Sanadera.)



Motivacija tisuću puta jača od osobnih naklonosti ili gađenja: higijena! Utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke. Ograđivanje od onoga što je u normiranoj vrijednosnoj konstelaciji označeno kao nečisto, prljavo, što okaljava obraz. Zabrinutost za svoj obraz ''među ljudima''. ''Što će ljudi reći?'' Izbjeći kompromitaciju! Samo da ostanem subjekt smijeha, da ne postanem objekt!

Alain de Botton u Statusnoj tjeskobi govori o mitskom fenomenu dvoboja, koji je od renesanse do Prvog svjetskog rata života koštao (kaže) stotine tisuća Europljana. To je bilo pitanje časti: na svaku uvredu odgovoriti izazivanjem na dvoboj. U Calderónovoj drami jedan lik kaže: ''U Španjolskoj se dvoboji događaju svaki dan''; izvjesni lord Herbert od Cherburyja izjavio je 1608. u Francuskoj da je ''jedva postojao čovjek vrijedan pogleda koji nije nekoga ubio u dvoboju''; dok je u Engleskoj prevladavalo mišljenje kako se nikoga tko nije ''izvukao sablju'' ne može nazvati gospodinom. Naravno da se u pravilu radilo, da prostite, o pizdarijama: jedan je ubio drugoga zato što mu je rekao da mu je stan uređen bez ukusa, treći četvrtoga jer mu je rekao da ne razumije Dantea, peti šestoga jer je napisao pjesmu o njegovom tankom i mlitavom brku uz sugestiju da mu to možda nije jedini dio tijela s takvim obilježjima, itd.

De Bottonu je fenomen dvoboja zanimljiv ne toliko sam po sebi koliko kao
korisno nategnut povijesni primjer za univerzalnu temu krajnje ranjivosti spram tuđeg omalovažavanja te snažne potrebe za tuđim odobravanjem kao prioriteta na listi emocionalnih potreba. Sudionik u dvoboju je netko tko pati od krajnje nemoći da se psihički obrani od onoga što drugi misle o njemu. Njegova slika o sebi toliko ovisi o tuđem mišljenju da bi radije umro od metka ili uboda nego dopustio da nepovoljna slika o njemu i dalje ostane dijelom javnog mnijenja. Održavanje statusa i ''časti'' u mnogim društvima bila je prvobitna zadaća svakog odraslog muškarca. U tradicionalnom grčkom seoskom društvu čast se nazivala time, u muslimanskim zajednicama sharaf, među hindusima izzat – i u svim tim slučajevima očekivalo se da se ona brani nasiljem.

Kad je prije dvije godine (tada bilo; sad je to već 4-5), dangubeći na Farmi, Stipe Drviš priznao pred upaljenim kamerama kako bi šakom udario curu koja bi ga prevarila, mediji su tražili da to malo pojasni. Zašto bi je udario – pitali su – jel' zato što bi bio jako povrijeđen? – Ma jok – odgovara Drviš s djetinjom nedužnošću – briga me za to, nego ja nikome ne dopuštam da me sramoti! Također mi pada na pamet i onaj međunarodni skandal s hvarske rive koji je svojedobno bio po svim novinama: kad je neki lokalni siledžija istukao dva Britanca, tobože braneći svoju (pijanu) curu od njihovih uleta. Zašto je on nju upravo branio? Radi nje same – iz ljubavi? Iz ljubomore možda? Ili je pak, više nego nju kao nju, cipelarenjem invazivnih Britanaca branio svoju ugroženu mušku čast? U tradicionalnoj španjolskoj zajednici biti vrijedan honre za muškarca je značilo da mora biti hrabar, seksualno sposoban, lovac na žene prije braka, ali vjeran za vrijeme njegova trajanja, sposoban da brine o vlastitoj obitelji i dovoljno autoritativan da onemogući da mu žena očijuka ili spava s drugim muškarcima. Obečašćenje je bilo rezultat kršenja pravila, ali i neuspjeha da se s primjerenom žestinom odgovori na nečiju injuriu. Ako je netko bio ismijan na sajmištu ili mu je na ulici upućen uvredljiv pogled, bilo što osim izazivanja na borbu potvrdilo bi da oni koji su ga uvrijedili imaju pravo.



Freudov termin: ''superego''. Jungov: ''kolektivno nesvjesno''. Kafka: ''dvorac''. Nema jače sile. Predmnijevamo kako nas gleda Veliko Oko. U nedavnom
(i ne više toliko nedavnom) postu o Narcisu, Orfeju i Raskoljnikovu pisao sam već o tome, o ''ogledalskoj savjesti'': kako čovjeku koji je smješten među ljudima ništa, doslovno ništa nije važnije od slike o sebi, od vlastitog odraza u Velikom Oku sastavljenom od tisuća malih očiju. To je jače od njega; on protiv toga ne može. ''Moralni'' smo, tj. ''časni'', zato što smo pičke – prestravljeni i užasnuti pred mogućnošću blamaže, osramoćenja, gubitka časti. Sve ćemo učiniti samo da se o nama ne govori. Nasilje normalnosti: ne pojedinačna monstruoznost nego kolektivni strah pred nametnutim stidom je ono što je ubilo bebu i što je ubilo Kristinu; ono jedino što može natjerati ljude da im sveti užareni obraz bude ispred svega, uključivo i vlastite djece, da ih, primjerice, udaju po prijekom sudu ili ih čak namlate i otjeraju samo zbog (potencijalno osramoćujućeg) ukusa u krevetu.

***

Nietzscheov Zaratustra koristi pojam ''dobri i pravedni''. Naime, osjećaju se dobrima i pravednima, jer spavaju mirne savjesti, časno jašući na visokom konju hegemonske moralnosti/normalnosti. Osjećaju se dobro među svojima pošto se uredno pridržavaju svega što moralni kodeks u kojem plivaju od njih zahtijeva. Iskazuju se. To je kao u crkvi ili školi: oni dobri đaci, ili dobri vjernici iz prvih klupa; ''utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke''. Bijele ovce, odnosno pizduni: grebatori odobravanja, podobnosti i uklopljenosti. To je problem, osvrće se Gombrowicz, samog našeg odnosa prema životu. Ah, Adasz se u školi stalno pitao kakve ima mane i kako ih istrijebiti, želio je biti pobožan kao Zdisz, praktičan kao Józio, razuman kao Henrysz, duhovit kao Baćo... zbog čega su ga jako hvalili nastavnici. Ali drugovi ga nisu voljeli i rado su ga tukli. Ili kao u Tomu Sawyeru: i na kraju, dođe uzor-dječak Willie Mufferson koji se tako brinuo oko svoje majke kao da je ona od kristala. On je uvijek dovodio majku u crkvu; i njime su se ponosile sve vrle gospe. Bio je tako dobar da su ga svi dječaci mrzili. A, osim toga, svima su ga toliko ''nabijali na nos''. Doista, zašto ne volimo štrebere? Iz zavisti na uspjehu, boljim ocjenama? Ali, zaboga, svatko tko je išao u školu zna da nije zato! Jer nam ih nabijaju na nos? Da, donekle zato, ali ima ipak i nečega supstancijalnijeg u našem otporu. Ne volimo ih zato jer njušimo da tu nešto nije na mjestu, da nam se mulja. Društvena savjest, kao nešto u samom počelu ljigavo. Nismo glupi, vidimo: štreberu nije pretjerano do gradiva, nego se on samo hoće ulizati učitelju, to je sve samo radi uče i učine glupe ocjene i toga da bude potapšan od Velikog Oka! Ponašanje u cijelosti određeno time da se kao ''dobar dečko'' dopadne važećem superegu i bude pohvaljenim.

Antagonist ''dobrima i pravednima'': ''plemeniti'' čovjek:
Još osjećaš da si plemenit, pa i drugi još, što su ljuti na tebe i podozrivo te gledaju, osjećaju da si plemenit. Znaj da svima stoji na putu plemenit čovjek.
I dobrima stoji plemeniti na putu: i čak kad ga zovu dobrim, žele ga time ukloniti.
Nešto novo hoće da stvori plemeniti i hoće novu krepost. Staro, i da se sve staro održi, hoće onaj koji je dobar.


O starim i novim pločama:
O braćo moja! Gdje je najveća opasnost za čitavu budućnost ljudsku? Nije li u dobrima i pravednima?
– kao u onima koji govore i u srcu osjećaju: ''Mi već znamo što je dobro i pravedno, mi to već posjedujemo; teško onima koji tu još traže!
I koliko god mogu zli učiniti štetu: šteta je dobrih najštetnija šteta!
O braćo moja, nekoć je zagledao jedan u srce dobrima i pravednima i tada rekao: ''To su farizeji!'' Ali nisu ga razumjeli.
Dobri i pravedni nisu ga ni smjeli razumjeti: njihov je duh zatvoren u njihovoj dobroj savjesti. Glupost je dobrih nedokučivo lukava.
A istina je i ovo: dobri moraju biti farizeji – oni nemaju izbora!
Dobri moraju razapeti onog tko iznalazi svoju vlastitu krepost! (...)
Stvaraoca mrze najviše: onog tko razbija ploče i stare vrijednosti zovu – razbijačem, razbojnikom.
Dobri, naime – ne znaju stvarati: oni su uvijek početak kraja. –
– oni razapinju onog tko ispisuje nove vrijednosti na nove ploče, oni sebi žrtvuju budućnost – oni razapinju svu ljudsku budućnost!


- 16:21 - slušam (10) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se