pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

nedjelja, 20.01.2013.

Sloboda koja sputava


Stari šlagvortaš, uvijek na gotovs za ogrebati se o šlagvort, zna bome i vratiti: evo mi je isturio jednog kapitalca na zicer!

tužan sam ti, dijete, pretužan. tek si naučilo slova,
a već te hrane isključivo slobodnim stihom,
proznom lirikom
i što je najgore,
ti tu poeziju halapljivo gutaš
kao što moji brojleri gutaju čisto kukuruzno brašno
(...)
baš kao i moji pilići,
koji su nesvjesni
da su im preci živjeli na seoskim bunjištima
i bili slobodni u dobro ograđenim dvorištima.


***

Gilles Deleuze podario nam je zanimljivu misao: aktualizacija virtualnog nije isto što i realizacija mogućeg. Kako bi se moglo aktualizirati, virtualno ne može nastaviti eliminiranjem ili ograničavanjem, već mora stvarati svoje vlastite linije aktualizacije u pozitivne činove. Razlog za to je jednostavan: dok se ono realno otkriva u slici i sličnosti mogućeg koje realizira, ono aktualno, s druge strane, ne sliči virtualnosti koju utjelovljuje. Upravo je razlika primarna u procesu aktualizacije – razlika između virtualnog od kojeg počinjemo i aktualnog na koje stižemo.

Tu je za Deleuzeom uletio Bernard Cache, sa svojim ''framingom'', ''intervalima'' i arhitekturom kao ''the art of the frame'': Architecture would be the art of introducing intervals in a territory in order to construct frames of probability.

Dosta je tu u pitanju jedan nemoguć i mutan akademski jezik, neprohodan, koji baca ganglije na mučilište, ali – izvucimo za sebe suštinu. Postavljeno pitanje glasi: kako stvoriti prostorni okvir koji omogućava aktualiziranje arhitektonskog virtualnog? Važno je ne predvidjeti sve do kraja, ostaviti prostor za slučaj, nepredviđenost...

Ali brzam. Što bi to uopće bilo: arhitektonsko virtualno?

Ali... hm... možda bi ipak bilo najbolje da udarim s druge strane... odozdo...



Lude dvadesete: De stijl ili neoplasticizam.


U jedanaestoj postavki svog manifesta ''16 postavki plastične arhitekture'' Theo Van Doesburg proglašava: Nova arhitektura je antikubistička, drugim riječima, ona ne pokušava blokirati raznovrsne funkcionalne ćelije prostora u jednoj zatvorenoj kocki. Naprotiv, moglo bi se reći da ona razbacuje funkcionalne prostorne ćelije (kao i izbočene površene, balkonske volumene i dr.) centrifugalno od središta kocke. Na taj način, visina, širina, dubina i vrijeme (tj. imaginarna četverodimenzionalna cjelina) dobivaju potpuno nov plastični izraz u slobodnom prostoru. Time arhitektura poprima više-manje lebdeće obilježje koje se, takoreći, opire gravitacijskim silama prirode.

To je iz 1924. – iste godine kao i kuća Schröder...

Elem! Arhitekt Gerrit Rietveld, kuća Schröder:


Kuća je idealno otjelovljenje neoplasticističke prostorne kompozicije, postavku po postavku. Uz (kao što vidimo) minimalizam, apstrakciju, esencijalnost/elementarnost, asimetričnost, nehijerarhičnost, mimoilaženje, itd., jedna od najbitnijiih točaka: slobodna i lebdeća razbacanost na sve strane.

Je li to ono što tražimo – materijalizacija ''arhitektonskog virtualnog''? Doista, nije li točno da jedna ovakva forma, sa svojom potencijalno beskonačnom varijabilnošću pokreta i kombinacija, predstavlja oličenje kreativne slobode u dovođenju virtualnih mogućnosti do izraza?



Jedan od znanih svjetskih uspjeha hrvatske eksperimentalne arhitekture nagrađeni je Shinkenchiku '83 projekt Ivana Crnkovića, ''Novi hrvatski dvorac''.

Šest jednakih soba... što sad to treba da znači? Neven Šegvić pokazuje prstom na životnu nesputanu shemu, gdje korisnik sam sudjeluje u stvaralačkom procesu. Autor ostaje nevidljivi tvorac životne supstance, a korisniku osigurava njegovo življenje: kreaciju. (Karin Šerman podcrtava to kao određenu tradiciju unutar ovdašnje arhitektonske misli: Šegvić, naime, cijeni napor arhitekta da suspregne potpunu manifestaciju vlastitih imaginativnih snaga u korist pobuđivanja aktivnog kreativnog odgovora od strane samog korisnika.)

A kada je Rem Koolhaas sa svojim uredom (OMA) radio natječajni projekt za parišku Knjižnicu (Tres Grande Bibliotheque, '89) istakao je u objašnjenju kako je tu zapravo na djelu – ''altruizam''. OMA, stroj za produkciju mašte, strukturirana je tako da drugi mogu doći do otkrića.



Nije Koolhaas tu stao. Zapitao se: može li biti slobode koja sputava – a nečega fiksirajućeg što oslobađa?

Sjetio se baš neoplasticističke slobode, Rietvelda... Sloboda? Da, sloboda, samo – čija?

To je, shvaća on, sloboda okamenjena... jednom zasvagda realizirana u nekoj od mogućih formi... i to je sad to, čiča miča gotova je priča. Sloboda već odživljena. I koja je i bila življena samo jednom. Tko ju je odživio? Sâm Rietveld, složivši kompoziciju.

Elem! Arhitekt Mies van der Rohe, barcelonski paviljon za Expo '29.:


Mies je isto potjecao iz neoplasticizma, čiste linije i plohe, elementarnost, pravokutnost, panoi, less is more... pa ipak, ovdje vidimo nešto skroz drugačije od Rietveldovog neoplasticizma. Koolhaas čini usporedbu:


Kod Miesa nema te neobuzdane slobode u formi, dapače, stvar je strogo držana na okupu. Arhitektonska forma nije eksplodiranost, već kruti okvir, dobro ograđeno dvorište.

Jako lijepo, samo što ćemo onda s pitanjem slobode? Ne bi li je ipak trebalo biti? I što ćemo s pitanjem aktualizacije virtualnog? O, pa ima svega toga tu, kako ne! Samo treba znati kud gledati, gdje tražiti...

Naime, u Rietveldovoj kući sloboda je sadržana u likovnoj dimenziji, u kompoziciji zidnih i stropnih ploha. Što može čovjek/korisnik s tom slobodom početi, zatekavši se na licu mjesta? Diviti se? Pljeskati? Da. I to bi otprilike bilo to. (Lažem, može ju i uslikati, za uspomenu i dugo sjećanje.)

Miesov kruti okvir likovno ne fura slobodu, no generira ju zato u jednoj drugoj dimenziji: onoj – da se izrazimo šegvićevski – korisničke kreacije.

Došao jednom Heidegger do egzistencijalističkog uvida: postojanje je prostorno. Rietveldova sloboda zamrznuti je akord u registru arhitektove kreacije (likovnom); Miesova sloboda melodijski je tok u registru korisničke kreacije (prostornog postojanja). Prvu bismo smjeli usporediti s nepomičnim trenutkom fotografije, potonju s filmom, kontinuiranim slijedom trenutaka (samo što je bit arhitekture u tome da bude poput filma, a ne poput slike).

A što bi onda bilo ''arhitektonsko virtualno''? Arhitektura nisu zidovi, već upravo ta dimenzija korisničkog postojanja u objektu. Dok je objekt prazan, arhitektura ostaje virtualna. Kada krene muving, dolazi do aktualiziranja virtualnog. Neka arhitektura je uspjela onoliko koliko je to dobro isprojektirala.

A kuća Schröder? Ne, evo, to nije njena poanta – Rietvelda je drugo zanimalo – ona se ostvaruje kao sloboda prije nego dođu korisnici, u svom likovnom izrazu. Umjesto aktualizacije arhitektonskog virtualnog – uvijek iznova događajuće, uvijek različite, nepredvidive i bez konačnog opredmećenja – ona predstavlja realizaciju (zamrzavanje kao konačne) jedne od mogućih neoplasticističkih prostornih kompozicija.

Koolhaas: Mies fiksira kako bi otvorio avenije slobode, dok Rietveld guši nudeći ono što izgleda kao beskrajan izbor.

***

A opet – Koolhaas se svejedno prešao!

Ta velika sloboda tobožnja kod Miesa... nije me ni ona jako uvjerila.

Ma da, nema dvojbe da nas svojom prostornom organizacijom poziva na istraživanje, nuka na kretanje, budi znatiželju – što li ima iza ćoška? – i da je sve to majstorski elaborirano, vizure, perspektive, otvaranje, zatvaranje, zastajanje, kretanje, taman kako treba, i s minimumom građevnog materijala, minimumom volumetrijske strukture, ali manje je više – maksimum prostorne definicije, maksimum (arhi)tektoničnosti, neprekinuta protočnost, sve je tu podređeno – tako glasi program – nama korisnicima, našem vlastitom življenju, vlastitoj kreaciji i doživljaju prostora, takoreći igrivosti. Pa ipak, ta igrivost... malo kao da je sumnjiva, zar ne? Tobože za nas, nekako kao da i nije za nas... humana – a nehumana!




Ali nije mi samo Sven dao šlagvort, nego također i Wall, komentarom pod mojim prošlim postom, za kojega je našao da dezavuira brojne autore koji su perfekcionirali, ispolirali do visokog sjaja (sam se odredivši: daleko više cijenim grubu (pa i slabo ispoliranu) emociju, od kvantitete i etabliranih izljeva radoholičara u umjetnosti).

U sklopu odgovora naveo sam po odlomak najdražih među mojim učiteljima...

Za arhitekturu – Loos: tek tako ćemo moći dobiti taj stil za kojim tako dugo tragamo, stil kojim smo oduvijek željeli ispuniti naše sobe. Stil koji su proizvele ne lavlje glave, nego dobar ili – ako se baš hoće – loš ukus pojedinca ili obitelji. Zajednička nit koja povezuje sav namještaj u nekoj sobi jest činjenica da je upravo vlasnik učinio izbor. Pa ako on i ide u nekom čudnom smjeru (...) to ipak neće biti prevelika nesreća. Kuća koja je izrasla zajedno s obitelji može podnijeti puno. Za razliku od toga, kad u ''stilsku'' sobu dodamo ma i kakvu trivijalnu sitnicu koja joj originalno ne pripada, ''uništili'' smo cijelu sobu. U pravoj obiteljskoj sobi, pak, svaki se novi komad u trenutku uklopi i uskladi s cjelokupnim prostorom. Takva soba je poput violine. Čovjek upozna violinu svirajući na njoj, sobu živeći u njoj.

Za pisanu riječ – Gombrowicz: Nije stvar u tome da ne bude jezičnih grešaka – nego u tome da greška ne sramoti. Svakome se može dogoditi greška u pisanju, čak i gramatička, čak i pravopisna - ali jedni se zaodijevaju u togu klasika i njih odmah razara greška, mada i nevelika. Međutim, pisac koji u izražavanju ne želi biti previše besprijekoran, može sebi dopustiti mnoga spoticanja, i nitko ga zbog toga neće pozvati na odgovornost. Znači, pisac mora voditi računa ne samo o jeziku, nego – prije svega – o nalaženju pravog odnosa prema jeziku. Pravi, to znači, ukoliko je to moguće, nesputavajući. Loš je stilist onaj koji dopusti da ga hvataju za riječce. Loš je onaj tko, kao neke žene, stvara o sebi mnijenje bezgrešnoga – jer tada će i najmanji grijehić postati skandal. Pisci koji se previše naslađuju preciznošću stila, koji se trude zasjeniti nekom nepostojećom matematikom jezika, koji koketiraju ''majstorstvom'' (škola Anatolea Francea) – već više ne odgovaraju našem vremenu, utoliko prije što je sibaritizam postao nemoderan. Suvremeni stilist mora imati osjećanje za jezik kao nešto nezavršeno u pokretu, što ne dopušta da se njime ovlada. On će prije staviti naglasak na svoje hrvanje s formom nego na samu formu. Ponijet će se prema riječi nepovjerljivo, kao prema nečemu što mu izmiče. To olabavljenje piščeve veze sa riječju osigurava mu veću smjelost u upotrebi riječi.



Kenneth Frampton govori o tipičnom Miesovom potiskivanju svega što je nespojivo s monumentalnim; uslijed njegove težnje za savršenstvom, a priori...

Pobožni, smrtno ozbiljni Mies (rekao bi Shumon Basar: Germany's very own architectural St. Augustine) – redovnik, posvećenik, fanatik Arhitekture, koji ju je projektirao na koljenima, klanjajući se. Kao u Gombrowiczevoj travestiji: Tišina, pst, misterij, evo pedesetogodišnji stvaralac stvara klečeći pred oltarom umjetnosti, misleći na remek-djelo, harmoniju, preciznost, ljepotu, duh i disciplinu... I doista, tu više nije bila riječ o stvaranju čovjeka za čovjeka, već samo o obredu koji se obavlja pred oltarom, s mišlju ne o ljudskom smislu (labavom, relativnom), nego o apstrakciji Arhitekture (tvrdokuhanoj i apsolutnoj, poput svih apstrakcija). A za čim, u stvari, pita se još Gombrowicz, žudi onaj tko se u naše vrijeme osjetio pozvanim latiti se pera, kista ili klarineta? On, prije svega, želi biti umjetnik. Želi stvarati Umjetnost. Sanja da će Ljepotom, Dobrotom i Istinom napajati sebe i sugrađane, želi biti žrec i bard, žrtvujući blago svog talenta željnom čovječanstvu. A možda također želi talent staviti u službu ideje i Naroda. Kakav uzvišen cilj! Kakva veličanstvena namjera!

Zar ne da, kad se sve u Paviljonu zbroji i oduzme, od svih okusa na kraju dominantan ostaje okus Miesovog Majstorstva? Bismo li ga recimo mogli staviti u isti tonalitet s estetikom Loosovom, Gombrowiczevom, koja traži olabavljenje veze sa savršenstvom stila i forme? Nema teorije. Paviljon je naposljetku ipak – arhitektura u savršenom agregatnom stanju. Nije se Mies zabadava proslavio onom svojom Bog je u detalju – svaki detalj, do zadnjeg šarafa, mora biti točno takav kakav je, nema mjesta greški, i najmanja bi tu upadala u oči, ''sve pokvarila''. Ne daj bože nešto tu pomaknuti, pobrljati, malo zapeti nogom, ili kao vrhunac nekulture, možda sjesti negdje. Hej, pa ne služi ta tu stolica za sjedenje, saberite se ljudi! To je Umjetnost, to je za gledanje a ne za pipkanje poganim prstima! Zar se Mona Lisu u Louvreu možda ''koristi''? Radije bi trebalo i cipele izuti, prije stupanja na sveto tle! Opet sloboda koja sputava? Tja, korisnička sloboda kao da nije baš sasvim ozbiljno mišljena, nije stvarno naša, to je više onako, sloboda retorička, s figom u džepu. Gle, npr., kako se Bruno Zevi izražava: U prekrasnom Paviljonu u Barceloni Miesa Van der Rohea poredak strukturalnih elemenata.. i bla bla. U ovoj savršenoj arhitekturi čovjek je i dalje suvišan, strano tijelo, ona je najljepša kad je priređena za slikanje.


Zapravo, nisam dobro rekao – čovjek je itekako potreban, samo ne stvarno kao korisnik, nego kao posjetitelj. To je izložbeni objekt – i bome, snažno se osjeti zadah izložbe. Zgrada koja nema drugog posla doli da bude Umjetnost, demonstracija Arhitekture, i to se baš osjeća... mi u nju ulazimo ne s nekim razlogom nego isključivo zato da vidimo što sve (tadašnja njemačka) Moderna Arhitektura zna i umije... Zevi na drugom mjestu kaže: (volumeni mogu biti) elegantni i salonski kao Miesov Izložbeni paviljon... Pa eto, nisam ljubitelj samosvršnih salonskih rafiniranosti. Arhitektu su tu potrebni ljudi koji u njegovo Djelo pristižu kao što se pristiže na izložbu: u svojstvu gledatelja, publike, aplaudatora. Ne, nismo mi ipak pozvani posjetiti Paviljon da ''živimo vlastitu kreaciju'', već da koncelebriramo misu Miesovoj. Detalji, vizure, sklad, itd. Tu smo da se i opet poklonimo Umjetniku, da se pasivno divimo majstorstvu s kakvim nam je arhitekt omogućio da se umjesto pasivnog divljenja sami slobodno angažiramo u prostoru.

OK, znam, znam, u tome i jest sav smisao međunarodne izložbe arhitekture: i zamišljeno je da to bude privremena konstrukcija samo za svoju svrhu, za potrebe trajanja izložbe. Dobro, ali zašto onda mi tom paviljonu još i danas ne prilazimo shodno njegovoj efemernoj naravi, sa slobodom i integritetom, nego zaglupljenošću onih koji kleče na koljenima, diveći mu se kao kakvom modernom hramu, tražeći Tajnu Vjere? Zašto nam je Miesova arhitektura obogotvorena do statusa naše Kirke, naše Crkve, našeg Partenona? I okej, građen za Expo, ali opet – je li on odabrao Miesa ili je Mies odabrao njega? I stoji li to u kakvoj vezi s time da se u svim Miesovim kućama osjeti zadah izložbe, da sve bivaju lišene bilo čega nespojivoga s monumentalnim, stilizirane na Savršenstvo, koje ne treba biti kvareno nikakvim korisničkim življenjem unutra, nikakvim dodavanjem ni oduzimanjem?

Što se mene tiče: oduvijek mi je bio antipatičan. Nikad se nisam mogao suglasiti s odama koje su mu pjevali. Moje obično ilirsko paorstvo, moje panonsko seljaštvo, skeptično, frivolno, sklono ironiji, smijehu i bezobrazluku, ugođeno na labavost, zazire od tog teutonskog romantičnog idealizma, vjere u moć Umjetnosti, tog misticizma, previše monaškog i anđeoskog poklonstva bogovima Arhitekture. OZBILJNOST. DUBOK MORAL. PLEMENITOST. PRAVILNOST. ČESTITOST. GARANTIRANOST. DOBRODUŠNOST. RED. MIR. FACA SPOKOJSTVA. UZVIŠENOST. DOSTOJANSTVO. HERMETIČNOST. POBOŽNOST. ČEDNOST. SVEČANOST. MI(e)SSA SOLEMNIS. Nije uopće potrebno ići dalje u nabrajanju razloga zašto mu nisam naklon: dovoljno je reći da je o Miesu i njegovoj arhitekturi nemoguće pisati drugačije nego VELIKIM SLOVIMA – jedino kapitali pogoduju da se to opiše!

Nema pošteđenijih učitelja od njemačkih učitelja: nikada nijedno njemačko dijete nije zaslužilo keca iz vladanja!

- 22:28 - slušam (24) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se